2 Oct 2015

Islam i moderna nauka (III dio)

Objavio: znaci
Napomena: 
Autor(i): 
Kategorija(e) tekstova: 

 

Islamizacija znanja

Nakon što su ideje modernista i reformista u određenoj mjeri zaživjele u islamskom svijetu, što se prvenstveno odnosi na moderne obrazovne institucije formirane u 20. stoljeću, postalo je prilično jasno da prihvatanjem moderne nauke musliman biva izložen često vrlo suptilnim ideološkim uticajima koji dolaze sa Zapada. Taj kontekst, tj. 'omot' u kojem dolazi sadržaj egzaktne nauke biva uglavnom zanemaren od strane modernista, često se naivno nadajući da će eto „islam sâm“ riješiti neke moralne dileme koje moderna nauka izaziva.

Kako u isto vrijeme dva svjetska rata razbijaju zapadnom čovjeku iluziju da će moderna nauka i tehnologija riješiti sve čovjekove probleme, muslimani se polako počinju vraćati tradicionalnom konceptu znanja u islamu. Ovaj povratak tradiciji treba razlikovati od klasičnog tradicionalnog pristupa koji se, i pored svih mogućih uticaja modernizma, održao u nekim dijelovima islamskog svijeta. Upravo taj „povratak „ tradiciji onih koji su intelektualno i duhovno „stasali“1 u modernizmu označit ćemo začetcima postmodernističkog mišljenja u islamu.

Kako smo u uvodu teksta naveli, jedan od „pionira“ ovog bitno drugačijeg pristupa modernoj znanosti je S. H. Nasr. Svoje obrazovanje na Zapadu upotpunit će studiranjem islamske intelektualne i duhovne tradicije u islamskom svijetu, te tradicionalne i perenijalne filozofije kod relevantnih autoriteta i na Istoku i na Zapadu. Izuzetna akademska karijera, brojne knjige, radovi i predavanja svjedoče o čovjeku koji je, po sopstvenom priznanju, život proveo pokušavajući da ponovo ispuni intelektualni vakum stvoren „raspolučenošću“ i redukcionizmom modernističkog pogleda na svijet.

Od ranih početaka bavljenja naukom nije se slagao sa pristupom modernista koji su odbijali da dublje razmotre implikacije bezrezervnog prihvatanja moderne nauke. Zato je još u mladosti insistirao, i u akademski svijet uspio uvesti termin „islamska nauka“ za egzaktnu nauku koja počiva na islamskoj duhovnoj i intelektualnoj tradiciji. U isto vrijeme, suprotstavio se i mišljenju da nesuglasje između islamske filozofije i moderne nauke leži samo u etičkom domenu (ne zahvatajući intelektualni). Misao vodilja cjelokupnog Nasrovog opusa jeste da nauka ne nastaje u ideološkom „vakumu“ tj. da svaku nauku, kao prikrivena sjena, prati neki svjetonazor.

Svaka nauka nastaje u posebnim okolnostima i sa posebnim filozofskim pretpostavkama o prirodi stvarnosti. Nauka u sebi „nosi“, više ili manje očito, određen sistem vrijednosti. Naše proučavanje „objektivne“ prirode je određeno različitim subjektivnim kategorijama, koje nam nekad pomažu a nekad odmažu u našem traganju. Ako ovako postavimo stvari egzaktna nauka u islamu više ne predstavlja samo poglavlje u istoriji moderne nauke, već posebno i nezavisno razumijevanje prirode realnosti. Muslimani jesu preuzeli naučna dostignuća od Grka, ali tek nakon što su sadržaj antičke znanosti „provarili“ u vlastitom svjetonazoru. Neke stvari su odbacili, a neke prihvatili, isto kao što ljudski organizam (jedna cjelina) neku hranu prihvata a drugu odbacuje.

Jednako tako su i kršćani, nekoliko stoljeća kasnije, materijal prevođen u Toledu i drugim gradovima koristili u skladu sa vlastitim pogledom na svijet. To se recimo možda najbolje primjeti poređenjem Ibn Rušda i njegove filozofije sa skolastičkim pravcem nazvanim „latinski averroizam“, pa sve do poređenja sa filozofskom i antireligijskom strujom u Padovi koja je nosila njegovo latinsko ime2.

Iako se u ovom konkretnom slučaju radi o filozofiji (a ne egzaktnoj nauci), čini nam se kao dobar pokazatelj kako slične ideje mogu u različitim svjetonazorima poprimiti drugačije značenje. S. H. Nasr nam želi reći, da čitajući djela tradicionalnih naučnika koji su se bavili egzaktnom naukom (kao što su recimo bili al-Biruni ili Ibn Sina) uvijek imamo osjećaj da se nalazimo u islamskom Univerzumu, a ne grčkom ili latinskom. Sve tradicionalne islamske nauke su utemeljene na islamskoj metafizici čiji je primaran zadatak da „čita“ znakove na „stranicama“ islamskog univerzuma i otkrije primordijalnu „poruku“ još uvijek skrivenu u djevičanski netaknutoj prirodi.

U prirodi se osim golih činjenica traže znakovi i simboli koji ukazuju na različite „slojeve“ realnosti. Islamski tradicionalni učenjaci se nisu reducirali samo na jednu metodu (indukcije) koju ponekad glorificiraju modernisti, već su koristili svaki mogući put do novih saznanja: od interpretacije svetih tekstova, promišljanja, preko posmatranja do eksperimentisanja. Tako i el-Gazali, koga smo u prvom dijelu ovog teksta spominjali u kontekstu optužbe da je egzaktnu znanost potisnuo tj. u najboljem slučaju instrumentalizirao, slavi i veliča svog Stvoritelja,3 razmatrajući i čudeći se znakovima Allahove moći i veličine koje opaža u Njegovim stvorenjima. Upravo kao rješenje za izlazak iz duhovne i ekološke krize uzrokovane nelegitimnom upotrebom moderne znanosti, S. H. Nasr vidi obnovu tradicionalnog metafizičkog znanja pohranjenog u različitim religijskim tradicijama.4

A to metafizičko znanje nije ništa drugo do hrana intelektu (al-aql), koji se u simboličkom smislu najbolje može uporediti sa svjetlom ili Suncem. Taj intelekt koji osim diskurzivne moći u sebi nosi potenciju intuitivnog bljeska, nikako ne treba zamijeniti sa razumom koji je samo njegova „zemaljska“ projekcija. Intelekt (za razliku od razuma) je taj koji čovjeka nepovratno vodi i približava Gospodaru kako se to kaže u jednom hadisu koji prenosi el-Gazali u svom „Ihjau“:

Od hazreti Aiše se prenosi kako je upitala Poslanika s.a.v.s: „O Allahov Poslaniče, čime se ljudi međusobno odlikuju na dunjaluku (ovom svijetu)?“

Poslanik a.s odgovori: „Intelektom.“

Pa ponovo upitah: „A na onom svijetu “ ?

Poslanik a.s. opet odgovori: „Intelektom.“

Upitah: „A zar neće biti nagrađivani prema svojim djelima?“

Poslanik a.s tada reče:

„O Aiša, zar neće raditi prema onom što im je Allah dao od intelekta!? Prema onom što su dobili od intelekta, bit će i njihova djela, pa prema onom što budu radili bit će i nagrađivani.5

 

Umjesto zaključka

S. H. Nasr konstatuje da i danas u islamskom svijetu postoje tri tendencije u tretiranju moderne nauke:

- modernistička, koja potiče od al-Afganija i koju još uvijek propagira veliki broj egzaktnih učenjaka među muslimanima

- etička, koja je danas popularna u stanovitim krugovima u Britaniji i prihvata da moderna nauka utiče na određeni sistem vrijednosti

- filozofska, koja zagovara povratak tradicionalnom konceptu islamskog znanja koji će pod svjetlošću metafizičkog uvida biti u stanju da apsorbira i na pravo mjesto postavi moderna naučna dostignuća

Iako se situacija znatno popravila u zadnjih nekoliko desetljeća, i filozofska struja zadobila mnoštvo renomiranih pristalica, moderne obrazovne institucije su uglavnom još uvijek pod jakim udarom sekularističke ideologije, što zbog sistema kojima pripadaju, što zbog modernističko-etičkih pogleda na ovo pitanje od strane onih koji upravljaju njima. Sa izuzetkom jednog univerziteta (Aligarh u Indiji) i nekoliko publikacija koje se sa filozofskog aspekta bave ovom temom, ovaj pristup nema veću podršku na univerzitetima u islamskom svijetu. Većina tih univerziteta, nažalost, kako kaže Abdulhamid Ebu Sulejman6, predstavljaju lošu kopiju zapadnog modela, a o orginalnosti i pravoj sintezi vjerskih (tradicionalnih) i svjetovnih (modernih) znanosti da i ne govorimo. Ako tome dodamo još i pojavu masovnije erozije morala kod omladine na univerzitetima u islamskom svijetu, a sve pod uticajem globalizacije i efekata koje sa sobom nosi, mogli bismo zaključiti da je situacija vrlo teška.

Sa druge strane postoje i određeni pokazatelji da se situacija na ovom polju popravlja. Osim sve većeg broja obrazovanih muslimana koji su spremni ulagati napor da se pronađu rješenja za ove i mnoge druge probleme u islamskom svijetu, veliki broj mladih ljudi želi da nadogradi svoje moderno obrazovanje tradicionalnim aspektima islamske učenosti i osposobi se da to neprocjenjivo blago prenosi sljedećim generacijama. Kao jedno od mogućih rješenja da se popravi situacija na ovom polju S. H. Nasr predlaže da se stvaraju mali centri (učilišta tradicionalnih znanosti), neovisni od zvaničnih sistema obrazovanja u islamskim zemljama, koji bi eventualno, u budućnosti postali rasadnici tradicionalne mudrosti.

Isto tako, osnivanje fondacija koje bi za početak (a jedna je već nedavno osnovana) imale zadatak prikupiti i očuvati rukopise sa područja tradicionalnih islamskih (egzaktnih) znanosti i filozofije, a sve u cilju stvaranja historiografije islamskih (egzaktnih) znanosti što je za muslimane ovog trenutka prioritetan zadatak.

 

Literatura:

  1. Ebu Hamid el-Gazali, „Oživljenje vjerskih znanosti“, Bookline, Sarajevo, 2004.

  2. Ebu Hamid el-Gazali „ Izbavljenje iz zablude“, El-Kalem, Sarajevo, 1989.

  3. Seyyed Hossein Nasr, „Susret čovjeka i prirode“, Svjetlost, Sarajevo, 1992.

  4. Seyyed Hossein Nasr, „Uvod u islamske kosmološke doktrine“, Tugra, Sarajevo, 2007.

  5. Seyyed Hossein Nasr, „Tradicionalni islam u modernom svijetu“, El-Kalem, Sarajevo, 1994.

  6. M.M.Sharif, „Historija islamske filozofije“, August Cesarec, Zagreb, 1990.

  7. Enes Karić , „Kur'an u savremenom dobu“, Bosanski kulturni centar, Sarajevo, 1997.

  8. Abdulhamid Ahmed Ebu Sulejman, „Islamizacija znanja“, El-Kalem, Sarajevo, 2004.

 

1 Tj. Dobro su upoznati sa modernizmom i zapadnom filozofijom

2 Vidi više Muhammad ibn Rušd Averroes „Nesuvislost nesuvislosti“ ,Naprijed, Zagreb, 1988., str.20

3 Vidi kod nas prevedenu knjigu El-Ghazali „Znamenja u Allahovim stvorenjima“, Ljiljan, 1994.

4 S.H.Nasr „Susret čovjeka i prirode“, Svjetlost, Sarajevo, 1992.,str.8

5 Ebu Hamid el-Gazali, 'Oživljenje vjerskih znanosti' (Knjiga o znanju),Bookline, Sarajevo, 2004., str.254

6 AbdulHamid Ahmed Ebu Sulejman, „Islamizacija znanja“, el-Kalem, Sarajevo, 2004.,str.27 

 

Ocjena: