24 Feb 2005

Isra' i Mir'adž (Muhammedovo, s.a.w.s., kosmičko putovanje) IV dio: Životni plan koji je zacrtan vijestima o Isra'u i Mir'adžu

Objavio: znaci
Kategorija(e) tekstova: 

 

1. Između početka i kraja: Džihad

Kako se stiže do ovog konačnog cilja na kojem se postiže zadovoljstvo, neprestano povećanje prosvijetljenosti i neprekidna sreća što, opet, biva popraćeno Božanskim zadovoljstvom, pažnjom, čuvanjem i ljubavlju?

Odgovor na to pitanje nalazimo u onome što je zacrtano u blagoslovljenom putovanju (tj. israu i mi'radžu), počev od otvar anja grudi, odnosno pokajanja, pa sve do:

... zatim se približio, pa nadnio - blizu koliko dva luka ili bliže[1]

Pri samom početku blagoslovljenog putovanja Allahov poslanik, s.a.w.s., viđa nešto čudno. Naime, viđa ljude koji siju i u istom danu žanju, a kako požanju, vrati se kako je i bilo, pa je Džibrila, a.s., upitao: Šta je ovo? A on mu je odgovorio: To su borci na Allahovom putu; njihova dobra djela im se umnožavaju do sedam stotina puta. On im nadoknađuje za ono što su uložili (na Njegovom putu), a On je opskrbitelj najbolji.

Ovim Vjerovjesnikovim viđenjem mi sa pokajanja direktno prelazimo na džihad (borbu), što je prirodan prijelaz, jer, ako je pokajanje čisto i iskreno, na njega se neminovno nadovezuje borba.

Borbi (džihadu) se, inače, u islamskom vjerozakonu pridaje izuzetan značaj. Tako El-Buhari i Muslim bilježe predaju, sa nizom prenosilaca od Ebu Zerra, r.a., koji je rekao: "Upitah: - Koje djelo je najvrijednije, o Allahov Poslaniče? A on reče: Vjerovanje u Allaha i borba na Njegovom putu."

Borba na Allahovom putu je šira i opsežnija da bi se mogla svesti samo na oružanu borbu.

Jedan od oblika borbe na Allahovom putu je borba sa vlastitim nefsom,[2] ponajprije da bi se on usmjerio na pokajanje, a potom i u svemu drugom, kako bi, nakon pokajanja, očuvao vlastitu        čistoću.

 

Uspjet će samo onaj ko je (dušu) očisti.[3]

 

Onaj ko se očisti, očistio se za svoje dobro[4] (odnosno za dobro svoga nefsa).

Zatim, u oblike borbe na Allahovom putu spada i borba sa vlastitom porodicom, kako bi se povinovala Allahovoj zapovijedi.

Uzvišeni veli:

O vi koji vjerujete, sebe (tj. nefsove svoje) i porodice svoje čuvajte od vatre čije će gorivo ljudi i kamenje biti, i o kojoj će se meleki strogi i snažni brinuti, koji se onome što im Allah zapovijedi neće opirati, i koji će ono što im se naredi izvršiti.[5]

Ismail, a.s., je svojoj porodici naređivao namaz i zekat, a Gospodar njegov je njime bio zadovoljan.

Borba sa samim sobom (odnosno sa svojim nefsom) i sa vlastitom porodicom ne oslobađa od obaveze zajedničke (društvene) borbe.

Sve navedene vrste džihada predstavljaju međusobno koordi nirane oblike borbe na bojnom polju koji proizlaze iz institucije naređivanja onoga što je pozitivno i zabranjivanja onoga što je negativno, što je u islamskom vjerozakonu jedan od osnovnih principa.

Ukazujući na izuzetnu važnost tog principa, Uzvišeni Allah ga spominje ispred vjerovanja (imana), stavljajući na taj način do znanja da je to odlika, odnosno pokazatelj dobrote islamske zajednice (ummeta), pa kaže:

 

Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela (ono što je pozitivno), a od nevaljalih (negativnih) odvraćate, u Allaha vjerujete. A kad bi sljedbenici Knjige ispravno vjerovali, bilo bi bolje za njih: ima ih i pravih vjernika, ali, većinom su nevjernici.[6]

Suprotan tome je slučaj sa Jevrejima, jer:

Jezikom Dawuda i Isaâ, sina Merjemina prokleti su oni od sinova Israilovih koji nisu vjerovali – zato što su se bunili i uvijek granice zla prelazili: jedni druge nisu odvraćali od griješnih (negativnih)postupaka koje su radili. Ružno je, zaista, to kako su postupali![7]

 

Islam ukazuje i na sredstva za kojim se poseže u toj borbi, zavisno od uvjeta, okolnosti, mogućnosti i pretpostavki. Tako se prenosi od Ebu Mes'uda, r.a., kako navodi imami Muslim, da je Allahov Poslanik, s.a.w.s., rekao:

"Svaki vjerovjesnik kojeg je Allah prije mene slao pojedinoj zajednici imao je svoje po moćnike i drugove u (toj) svojoj zajednici koji su se držali njegove tradicije i slijedili njegovu zapovijed. Zatim bi ih slijedili kojekakvi potomci, koji su govorili ono što sami nisu radili, a radili ono što im nije bilo naređeno. U takvoj situaciji, vjernik je bio onaj ko se protiv njih borio svojom rukom (tj. silom), vjernik je bio i onaj ko se protiv njih borio svojim jezikom (tj. riječju), a vjernik je bio i onaj ko se protiv njih borio svojim srcem. Sve što je mimo toga, nema vjere ni koliko gorušičino zrno."

Od Seid El-Hudrija, r.a., se prenosi da je rekao: "Čuo sam Allahovog Poslanika, s.a.w.s., da je rekao:

''Ko od vas vidi ono što je pokuđeno (negativno) neka to izmijeni svojom rukom, ako ne može rukom, onda neka to učini svojim jezikom, a ako ne može ni svojim jezikom, onda neka to učini svojim srcem, a to je najslabiji vid vjere (imana)."

U jednoj izvanrednoj formi, u hadisu koji od En-Numan ibn Bešira prenosi imam El Buhari, Allahov Poslanik, s.a.w.s., odslikava društvenu zajednicu i obavezu sprečavanja onih koji čine smutnju, kako bi se izbjegla zajednička propast, pa veli:

"Primjer onoga koji održava Allahove granice i onoga koji je unutar njih je kao primjer ljudi raspoređenih na lađi: jednih koji su u njenom gornjem i drugih koji su u njenom donjem dijelu. Oni koji su u njenom donjem dijelu kada zatraže da piju vode odlaze do onih koji su iznad njih, da bi zatim rekli: Dajte da mi za svoje potrebe probušimo jednu rupu, da ne uznemiravamo one iznad nas, pa ako ih puste da urade ono što namjeravaju, svi će stradati, a ako ih spriječe, spasit će i sebe i sve druge."

Et-Tirmizi navodi predaju od Huzejfe, r.a., a on od Vjerovjesnika, s.a.w.s., koji je rekao:

"Tako mi Onoga u čijoj je Ruci (moći) moja duša, vi ćete naređivati ono što je pozitivno, a odvraćati od onoga što je negativno, ili će se, u suprotnom, nad vas nadnijeti Allahova kazna, pa ćete Mu upućivati molbe (dove), ali vam one neće biti uslišane."

Od Seid El-Hudrija, r.a., se prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.w.s., rekao:

"Najbolji džihad (borba) je riječ pravde pred nepravednim vladarom" [8]

Uzvišeni Allah neće ostaviti zemlju bez onih koji naređuju ono što je pozitivno a zabranjuju ono što je negativno. S tim u vezi, u dva Sahiha (El-Buharijinom i Muslimovom) se navodi:

"Sve vrijeme će se jedna skupina među mojim sljedbenicima držati istine - neće im naškoditi onaj ko ih iznevjeri niti onaj ko im se suprotstavi  - sve dok, dok oni budu takvi, ne stigne Allahova odredba."

Što se tiče oružane borbe, dovoljno je, da bi se pojasnila priroda islama, navesti dva-tri hadisa i dva-tri kur'anska ajeta.

Počet ćemo sa onim što navodi imami Muslim, od Ebu Hurejreta, r.a., koji je rekao: ''Allahov Poslanik, s.a.w.s., je rekao:

'Ko umre, a da nije išao u borbu, niti sebi govorio da bi trebao ići u borbu, taj je umro sa jednim ogrankom (vidom) licemjerstva'''.

Od Ebu Hurejreta, r.a., se također prenosi, kako navodi Et -Tirmizi, da je rekao: "Jedan od drugova Allahovog Poslanika, s.a.w.s., naišao je na jednu planinsku uvalu u kojoj bijaše jedan izvor vode, pa mu se to svidje, te reče: 'Kad bih se osamio od svijeta i nastanio u ovoj uvali, ali to neću činiti dok za to ne zatražim dozvolu od Allahovog Poslanika, s.a.w.s.'. Kad je to spomenuo Allahovom Poslaniku, s.a.w.s., on mu reče:

'Nemoj to činiti. Borba nekoga od vas na Allahovom putu bolja mu je od sedamde set godina obavljanja namaza u njegovoj kući. Zar vi ne želite da vam Allah oprosti i uvede vas u Džennet? Borite se na Allahovom putu, jer ko se bori na Allahovom koliko je između dva muženja deve (tj. kratko vrijeme), on zaslužuje Džennet.'"

Ebu Dawud navodi predaju, sa dobrim nizom prenosilaca, od Ebu Umamea, r.a., da je neki čovjek rekao: "Allahov Poslaniče, dozvoli mi turizam''. Vjerovjesnik, s.a.w.s., mu reče:

''Turizam mog ummeta je borba na putu Uzvišenog Allaha."

Borbu na Allahovom putu Kur'an povezuje sa vjerovanjem (imanom), na način da nema iskrenog vjerovanja ukoliko borba na Allahovom putu ne predstavlja njegov sastavni dio. Naime, ugovo rom vjerovanja (imana), Allah je od vjernika kupio njihove duše (tj. živote) i njihove imetke, da bi im zauzvrat dao Džennet:

Allah je od vjernika kupio živote njihove i imetke njihove u zamjenu za Džennet koji će im dati - oni će se na Allahovom putu boriti, pa ubijati i ginuti. On im je to obećao u Tevratu, Indžilu i Kur'anu, a ko od Allaha dosljednije ispunjava obećanje Svoje? Zato se radujte pogodbi svojoj koju ste s Njim ugovorili, jer to je veliki uspjeh.[9]

Borba na Allahovom putu je, ustvari, trgovina s Allahom:

O vjernici, hoćete li da vam ukažem na trgovinu, ona će vas spasiti patnje nesnosne; u Allaha i Poslanika Njegova vjerujte i imecima svojim i životima svojim na Allahovom putu se borite, to vam je, da znate, bolje, On će vam grijehe vaše oprostiti i u džennetske bašče vas, kroz koje će rijeke teći, uvesti, i u divne dvorove u edenskim vrtovima, to će biti uspjeh veliki.[10]

Borba na Allahovom putu je sastavni dio iskrenog vjerovanja:

Pravi vjernici su oni koji u Allaha i Poslanika Njegova vjeruju, i poslije više ne sumnjaju, i bore se na Allahovom putu imecima svojim i životima svojim. Oni su iskreni.[11]

Borba na Allahovom putu, u najširem smislu tog pojma, predstavlja prvi korak (ka Allahu), nakon pokajanja.

 


[1] Kur’an, 53/8,9

[2] Nefs – višeznačan pojam. Katkad se pod njim podrazumijeva ličnost, odnosno osoba, katkad duša, katkad životinjski duh, katkad ljudski ego, itd. (prim.prev.)

[3] Kur’an, 91/9

[4] Kur’an, 35/18

[5] Kur’an, 66/6

[6] Kur’an, 3/110

[7] Kur’an, 5/78,79

[8] nerijetko je ovaj hadis na naš jezik preveden kao: Najbolji džihad (borba) je riječ istine pred nepravednim vladarom; što je neprecizan prevod s obzirom na razliku u značenju pojmova ''pravda'' i ''istina'' (prim.prev.).

[9] Kur’an, 9/111

[10] Kur’an, 61/10-12

[11] Kur’an, 49/15

 

2. Između početka i kraja: Život vjerovjesnika i šehida poslije smrti

U poretku blagoslovljenog putovanja simbol molitve (na maza) dolazi odmah iza borbe na Allahovom putu (džihada), Međutim, vodeći računa o onome što je između te dvije teme, mi ćemo najprije nešto reći o tome, da bismo se kasnije vratili prirodnom poretku blagoslovljenog putovanja.

Imami Muslim navodi predaju sa nizom prenosilaca od Enes ibn Malika, r.a., da je Allahov Poslanik, s.a.w.s., rekao:

"U noći mog israâ, kod Crvene dine, došao sam do" - a u predaji od Heddaba: "naišao sam pored" - Musaâ, koji je stajao (tj. bio je na kijamu) u namazu."

Imami Muslim, preko više nizova prenosilaca, također na vodi od Enesa, r.a., da je Allahov Poslanik, s.a.w.s., rekao:

"Naišao sam pored Musaâ, koji je u svome grobu obavljao na maz."

Imami Muslim u Sahihu navodi hadis od Abdulaziza da je Allahov Poslanik, s.a.w.s., rekao:

''...Tada sam vidio da sam u skupini (džematu) vjerovjesnika. Musa je stajao (bio na kijamu) u namazu. Izgledao je pomršav i čvrsto građen, poput ljudi iz plemena Šenue. I Isa, sin Merjemin, je stajao u namazu. Po sličnosti najbliži mu je Urve ibn Mes'ud Es-Sekafi. I Ibrahim je stajao na namazu. Najsličniji mu je vaš drug(podrazumijevajući pritom sebe) pa je nastupilo vrijeme (zajedničkog) namaza i ja sam im bio predvodnik(imam)."

U vjerodostojnim predajama Sunneta navodi se da zemlja ne nagriza tijela vjerovjesnika, tj. ona se ne raspadaju. Tako, imami Muslim navodi predaju, sa nizom prenosilaca od Evs ibn Evsa, koji je rekao: ''Allahov Poslanik, s.a.w.s., je rekao:

'Vaš najbolji dan je petak: na taj dan je stvoren Adem, a.s., a na taj dan je i umro; na taj dan će biti i puhanje(u rog - sur), a isto tako i strašni prasak (sa'ika). Zato me u tom danu mnogo blagosiljajte (tj. učenjem salawata tražite da me Allah blagoslovi), jer se meni predočava vaše blagosiljanje'.

Oni ga upitaše: 'Kako da se tebi predočava naše blagosiljanje kad ćeš se ti (odnosno tvoje tijelo) raspasti'? A on im reče:

'Allah je zemlji zabranio (rastakanje) tijela vjerovjesnika.' ''

Ovaj hadis također navodi i El-Hakim, En-Newewi dokazuje njegovu vjerodostojnost a El-Bejheki veli da Ebu Dawud Es  Sidžistani u Es-Swzenu argumentirano navodi tačnost ovog hadisa. Zatim navodi, kao jedan od tih argumenata, sa nizom prenosi laca od Ebu Mes'ud El-Ensarije, da je Allahov Poslanik, s.a.w.s., rekao:

 

"Petkom me mnogo blagosiljajte, jer ko me petkom blago silja to njegovo blagosiljanje mi se predočava."

Kao jedan od tih argumenata El-Bejheki također navodi predaju sa nizom prenosilaca od Ebu Umameta, koji je rekao: ''Allahov Poslanik, s.a.w.s., je rekao:

'Petkom me mnogo blago siljajte, jer mi se blagosiljanje moje zajednice (ummeta) predočava svakog petka, pa ko me najviše bude blagosiljao taj će mi po stupnju (menzili) biti najbliži'."

Bez obzira na to da li se čovjek nalazio pored časnog (Vjerovjesnikova, s.a.w.s.) mezara ili bio daleko od njega, njegovo blagosiljanje stiže do Allahovog Poslanika, s.a.w.s.

El-Bejheki, u Aspektima vjere (Šu'abu-l-iman), i El-Esbehani, u Motivaciji (Et  Tergib), navode od Ebu Hurejreta, r.a., da je rekao: "Allahov Poslanik, s.a.w.s., je rekao:

'Ko me blagosilja (neposredno) kod mog groba ja ga čujem, a ko me blagosilja posredno, to njegovo blagosiljanje mi biva prenešeno'."

Srodan navedenom je i hadis koji navodi imam El-Buhari u biografiji o Ammaru, koji je rekao: "Čuo sam Vjerovjesnika, s.a.w.s., gdje kaže:

'Uzvišeni Allah ima jednog meleka koji stoji pored moga groba i kojem je dao (moć) da može čuti stvorenja,tako da ko god me blagosilja to mi biva dostavljeno'."

Imam El-Kušejri na više načina potvrđuje život vjerovjesnika (poslije smrti), potkrjepljujući to hadisima, od kojih ćemo spom enuti hadis koji od Vjerovjesnika, s.a.w.s., prenosi Abdullah ibn Mes'ud:

"Allah ima meleke koji putuju po zemlji i koji mi dostavljaju selame mog ummeta."

Komentarišući ovaj hadis, imam El-Kušejli veli: "Da nije živ ne bi mu se ni dostavljali selami."

Ibn Madždže sa dobrim (džejjid) nizom prenosilaca navodi predaju od Ebu Derdaâ, koji je rekao: "Allahov Poslanik, s.a.w.s je rekao:

'Mnogo me blagosiljajte petkom, jer to blagosiljanje ima svjedoke (svjedoci su mu meleki), ko god me blagosilja, kada s tim završi, to blagosiljanje mi se predočava.'

Ebu Derda veli: 'Ja mu rekoh: 'Zar i poslije smrti?'; a Vjerovjesnik, s.a.w.s., reče:

Allah je zemlji zabranio da jede (tj. da rastače) tijela vjerovjesnika (neka je na njih blagoslov i mir).' "

Vjerovjesnici u svojim grobovima su živi. To posvjedočuje Allahov Poslanik, s.a.w.s., za Musaâ, a.s., zatim njegovo viđenje vjerovjesnika, njegov razgovor sa njima, to što ih je predvodio u zajedničkoj molitvi (namazu).

Što se tiče namaza koje su oni obavljali, oni za njih nisu bili obaveza (farz) niti vjersko zaduženje (teklif), već izraz hvale i zahvale Allahu na Njegovim blagodatima. Naime, na budućem svijetu (ahiretu) nema vjerskih zaduženja, mada ima neprestanog duhovnog uzdizanja, s obzirom na neprestanu božansku potporu, a svaki stupanj (deredža) postignut uz tu potporu popraćen je odgovarajućim osjećajem potrebne hvale, slave i zahvale Allahu. Slavni i Uzvišeni Allah veli:

Molitva njihova bit će u njima (u Džennetima): "Hvaljen nek si, Allahu!", pozdrav njihov "Mir vama" a njihova posljednja molitva "Tebe, Allaha, Gospodara svjetova hvalimo!".[1]

U vezi sa ovim životom poslije smrti, čovjek bi mogao da se pita: "Je li on svojstven samo vjerovjesnicima?" Mi velimo: Kur'an časni ga, sasvim izvjesno, potvrđuje za šehide. Uzvišeni veli:

Nikako ne smatraj mrtvima one koji su na Allahovom putu izginuli! Ne, oni su živi i u obilju su kod Gospodara svoga, radosni zbog onoga što im je Allah od dobrote svoje dao i veseli zbog onih koji im se još nisu pridružili, za koje nikakva straha neće biti i koji ni za čim neće tugovati.[2]

U vezi sa ovim ajetima Et- Tirmizi i Ibn Madždže navode predaju sa dobrim (hasen) nizom prenosilaca, a također i El Hakim, koji za niz prenosilaca veli da je pouzdan (sahih), da je Allahov Poslanik, s.a.w.s., Džabir ibn Abdullahu, koji je bio zabrinut povodom šehidske smrti svoga oca na Uhudu, da bi ga umirio i obradovao, rekao:

"Hoćeš li da te obavijestim šta je Allah rekao tvome ocu''?

''Hoću'', rekao je Džabir, a on mu je, s.a.w.s., rekao:

''Nikada ni sa kim Allah nije razgovarao osim iza zastora, a sa tvojim ocem je razgovarao licem u lice, rekavši mu: 'Zatraži od Mene nešto i Ja ću ti to dati.' On Mu je rekao: 'Tražim od Tebe da budem vraćen na dunjaluk i da po drugi put poginem na Tvom putu.' Uzvišeni Gospodar mu je rekao: 'Ja sam ranije rekao: ... da im se oni ne vraćaju.[3] On reče: 'Gospodaru, onda obavijesti one koji su ostali iza mene', (tj. obavijesti ih o ovoj velikoj blagodati u Džennetu u kojoj uživa šehid), pa je Uzvišeni objavio: Nikako ne smatraj mrtvima one koji su na Allahovom putu izginuli! Ne, oni su živi i u obilju su kod Gospodara svoga.[4]

Uzvišeni također veli:

I ne recite za one koji su na Allahovu putu poginuli: "Mrtvi su!" Ne, oni su živi, ali vi ne znate.[5]

Imam El-Kušejri veli: "Time nas Uzvišeni obavještava da su šehidi kod svoga Gospodara živi, a to pogotovo važi za vjerovjesnike, s obzirom da stupanj koji mogu dostići svi[6] vjer nici zaostaje za stupnjem vjerovjesništva. Naime, Uzvišeni Allah veli:

 

Oni koji su poslušni Allahu i Poslaniku bit će u društvu vjerovjesnika, i pravednika, i šehida, i dobrih ljudi, kojima je Allah milost Svoju darovao. A kako će oni divni drugovi biti![7]

Dakle, stupanj šehadeta (davanja života na Njegovom putu) je na trećem stupnju u odnosu na vjerovjesništvo. Mnogo je vjerodos tojnih vijesti i predaja koje se prenose a koje ukazuju na pomenuto."

U vezi sa časnim kur'anskim ajetima o šehidima, Ibn Kajjim veli: "Svome Vjerovjesniku i Svojim štićenicima (ewlijama) Uzvišeni iskazuje najljepšu taziju (saučešće) povodom onoga što im je On sudbinski odredio, pa kaže: Nikako ne smatraj mrtvim one koji su na Allahovom putu izginuli! Ne, oni su živi i u obilju su kod Gospodara svoga, radosni zbog onoga što im je Allah od dobrote Svoje dao i veseli zbog onih koji im se još nisu pridružili, za koje nikakva straha neće biti i koji ni za čim neće tugovati. Tako im je, pored vječnog života, dao položaj u Svojoj blizini, da su oni kod Njega živi, da neprekidno imaju opskrbu, da se vesele onome što im je On dao od Svoje dobrote, što je iznad zadovoljstva, ustvari, to je savršeno zadovoljstvo, da se vesele zbog svoje braće koji tek treba da im se pridruže, kojom prilikom će se njihova radost i uživanje upotpuniti, da se raduju zbog Njegovih blagodati i počasti koje im se obnavljaju svakog trena..."

(Imami) Ahmed i (imami) Abd ibn Hamid u svojim Musned ima, kao i Et-Taberani, navode predaju sa dobrim (hasen) nizom prenosilaca, preko Mahmud ibn Lebida i Ibn Abbasa, do Vjerovjesnika, s.a.w.s., koji je rekao:

"Šehidi se, pod zelenom kupolom, nalaze na riječnoj obali spram džennetske kapije, a iz dženneta im se opskrba iznosi jutrom i večerom."

U vezi sa životom vjerovjesnika i šehida (imami) El-Kurtubi veli: "Smrt nije čisto nepostojanje, već je ona prelazak iz jednog u drugo stanje. Na to ukazuje činjenica da su šehidi, nakon njihove pogibije i smrti, živi, da dobivaju opskrbu, raduju se i vesele, a sve to su svojstva onih koji su na ovome svijetu živi. Ako je tako sa šehidima, onda to pogotovo i još više važi i za vjerovjesnike. Naime, pouzdana je činjenica da zemlja ne jede (tj. ne rastače) tijela vjerovjesnika, kao i to da se (Muhammed) s.a.w.s. u noći svog israâ sastao sa vjerovjesnicima u Bejtu-l-makdisu, a također i na nebesima, da je vidio Musaâ, a.s., kako u svome grobu stojeći (na kijamu) obavlja namaz, zatim da on (tj. Muhammed, s.a.w.s.) uzvraća na selam svakome onome ko ga selaml, itd., itd., što sve skupa izričito potvrđuje da se smrt vjerovjesnika svodi na to da su oni od nas otišli u svijet koji je za nas nevidljiv, premda i dalje postoje i žive. To je poput slučaja sa melekima: oni postoje, a od naše vrste vide ih jedino oni Allahovi štićenici koje je On tom počašću odlikovao."

Šerijatski pravnici naširoko govore o šehidima. S tim u vezi posebnu pažnju posvećuju pitanju kaburskog ispitivanja šehida. Imam Es-Sujuti iznosi pravno lješenje (fetvu) po kojem se ispiti vanje u kaburu ne odnosi na sve ljude, te da je šehid taj na koga se to ne odnosi. Naime, u jednom od hadisa se navodi da je (Vjerovjesnik), s.a.w.s., upitan: "Biva li šehid ispitivan u svome kaburu?"; pa je on (s.a.w.s.) rekao: ''Dovoljan ispit mu je sijevanje sablji nad njegovom glavom!"

Citirajući El-Hakima Et-Tirmizija, El-Kurtubija u Et-Tezkiri navodi: "To znači: da on u sebi ima dvoličnosti, on bi pobjegao (sa bojnog polja) prilikom sučeljavanja dviju vojski i sijevanja sablji, jer dvoličnjak u takvim prilikama bježi, a vjernik se žrtvuje i predaje Allahu, pa pošto ispolji iskrenost svoje svijesti i savjesti, time što se izlaže ratnoj opasnosti i mogućnosti pogibije, u grobu mu se više ne ponavlja ispitivanje, koje je inače i predviđeno za to da se ispita ko je iskreni vjernik ako dvoličnjak."

El-Kurtubi dalje veli: "Ako se šehid u grobu ne ispituje, onda to pogotovo važi za onoga ko je potpuno iskren (siddik), s obzirom da je on iznad šehida. Od kaburskog ispitivanja izuzima se i pripadnik teritorijalne (prostorne) vojne formacije (murabit), shodno hadisima u kojima se to pominje, a takoder i onaj ko oboli od kuge, kao i onaj ko, ne napuštajući mjesto u kojem je zavladala kuga i nadajući se nagradi za to, strpljivo podnosi situaciju u kojoj se našao te umre od nečega drugog a ne od kuge"; što otvoreno iznosi hafiz (hadisa) Ibn Hadžer u svom djelu Istrajnost u dobročinstvu (Bezlu-l-ma'un).

Možda ovaj berzahski[8] život nije svojstven samo vjerovjesni cima i šehidima, već svim ljudima, čak i nevjernicima. Naime, Kur'an i Sunnet ukazuju na to da su i nevjernici, nakon smrti a prije Kijametskog dana, živi. Uzvišeni za faraonove ljude veli:

Oni će se ujutro i naveče u vatri pržiti, a kada nastupi Čas: "Uvedite faraonove ljude u patnju najtežu!''[9]

Nema sumnje da vatra kojoj bivaju izloženi nije vatra Kijam etskog dana, jer na Kijametskom danu nema ni jutra ni večeri, ili izlaska ni zalaska sunca. Zatim, i sam veznik "i" ukazuje na različitost (suprotnost) između onoga što je prije i poslije njega. Tekst ajeta podrazumijeva da se faraonovi ljudi ujutro i navečer izlažu vatri, u kojoj viđaju svoja mjesta i svoje odredište u koje trebaju da stignu, a kada nastupi Kijametski dan, glasnik će povikati: "Uvedite faraonove ljude u patnju najtežu", tj. uvedite ih u nju da u njoj stalno borave, nakon što su joj bili izlagani jutrom i večeri.

Također, poznat je i čuven događaj drugova iz bunara (ash abu-l-kalib), događaj o kojem i El-Buhari i drugi navode više predaja. Jedna od tih predaja, koju navodi El-Buhari, glasi:

"Pričao nam je Abdullah ibn Muhammed, on od Rewh ibn Ubadea, on od Seid ibn Ebi Arebea, on od Katadea, koji je rekao: Enes ibn Malik nam je prenio od Talhe da je Allahov Poslanik, s.a.w.s., na dan Bitke na Bedru naredio da se dvadeset četvorica (poginulih) kurejšijskih prvaka uklone, pa su bačeni u jedan izuzetno prljavi bunar na Bedru. Vjerovjesnik, s.a.w.s., je inače običavao da se, nakon što bi pobijedio neku skupinu, na bojnom polju zadržava po tri noći, pa je trećeg dana na Bedru naredio da mu se pripremi njegova jahaća životinja, na koju je pričvršćeno sedlo, te je krenuo, a njegovi drugovi su ga pratili, govoreći: On ne bi išao da za to nema neke potrebe. Zaustavivši se na rubu bunara (u koji su bili bačeni kurejšijski prvaci) počeo je da ih doziva po njihovim i imenima njihovih očeva: O ti, taj i taj, sine toga i toga... da li biste se radovali da ste se pokorili Allahu i Njegovom Poslaniku? Mi smo našli da je istina ono što nam je obećao naš Gospodar, a jeste li i vi našli ono što vam je obećao vaš Gospodar? Omer, r.a., je na to rekao: O Allahov Poslaniče, kome ti govoriš kada su duše izašle iz njihovih tijela? Na to je Vjerovjesnik, s.a.w.s. rekao: Tako mi Onoga u čijoj Ruci (moći)je Muhammedova duša, vi ništa bolje od njih ne čujete ono što ja govorim."

Sve ove predaje se nadopunjuju i potvrđuju sa hadisima koji se prenose o patnji i uživanju u grobu, iz kojih je vidljivo da je svaki grob bilo jedna od džennetskih bašči bilo jedna od džehennemskih jama, što sve skupa ukazuje na to da čovjek, kada napusti dunjaluk, ustvari prelazi iz jedne u drugu životnu fazu te da mu duša (odnosno duh - ruh), kao centar čula, osjeta i misli, i pored toga što se tijelo (eventualno) raspada, i dalje čuje, osjeća i misli.

Zbog najšireg kruga vjernika nalazimo za shodno da nave demo sljedeći događaj.

El-Bejheki, u Proživljenju (El-Ba's), i Et-Taberani navode predaju sa dobrim (hasen) nizom prenosilaca od Abdurrahman ibn Ka'b ibn Malika, koji je rekao: "Kada se Ka'bu približila smrt, došla mu je Bišrova majka, Berraova kći, pa mu je rekla: 'O Ab durrahmane, ako vidiš Bišra, prenesi mu od mene selam.' On joj je rekao: 'Da ti Allah oprosti, o Bišrova mati, mi ćemo isuviše biti preokupirani da bismo tako nešto uradili', (tj. prenošenje selama neće mi ni naum pasti pored onoga čime ću biti preokupiran). Ona mu je na to rekla: 'Zar ti nisi čuo da je Allahov Poslanik, s.a.w.s., rekao: Vjernička duša se kreće kuda hoće u Džennetu, a nevjernička je u zatvoru.' 'Jesam', odgovorio je on. 'To je tako' , dodala je ona".

Što se tiče hadisa čiju vjerodostojnost potvrđuje Ebu Muhammed Abdulhakk, to je hadis koji navodi Ibn Abdulberr u "Uvodnim napomenama" od Ibn Abbasa, koji je rekao: ''Allahov Poslanik, s.a.w.s., je rekao:

'Ko god prođe pored groba svoga brata vjernika kojeg je poznavao na ovom svijetu i pritom mu nazove selam, On ga pozna i odgovori mu na njegov selam.' "

Pitanje koje se ovim povodom ponajviše nameće je: Koji je to oblik života kojim žive vjernici, šehidi i drugi? Kao odgovor na ovo pitanje navest ćemo citat iz izuzetno vrijednog Ibn Kajjimovog djela Duša (Er-Ruh):

"Uzvišeni Allah je učinio da imamo tri boravišta: boravište na ovom svijetu (dunjaluku), boravište u zagrobnom životu (berzahu) i vječno boravište (nakon ponovnog proživljenja, u Džennetu ili Džehennemu), učinivši da svako od tih boravišta ima zasebne, sebi svojstvene zakonitosti. Čovjeka je stvorio tako da bude sinteza tijela i duše (tj. tjelesne i duhovne komponente), učinivši da se ovosvjetske zakonitosti odnose na njegovu tjelesnost, koju slijedi njegova duhovnost. Stoga je odredbe Svoga zakona (Šerijata) uredio tako da se odnose na pojedine kretnje jezika i ostalih tjelesnih organa, premda se u duši krilo nešto suprotno, dok se odredbe zagrobnog života odnose na njegovu duhovnost (tj. duhovnu komponentu), koju slijedi njegova tjelesnost. I kao što je duhovnost na ovom svijetu sljedstvena tjelesnosti, čijim osjećajem bola i sama osjeća bol i čijim užitkom se i sama naslađuje, u kojem slučaju je tjelesnost ta koja poseže za uzrocima uživanja ili patnje, u zagrobnom boravištu (berzahu), u vezi sa uživanjem i patnjom, tjelesnost biva sljedstvena duhovnosti, kojom prilikom je duhovnost ta koja poseže za onim što donosi patnju ili uživanje. Na ovome svijetu tjelesnost je vidljiva a duhovnost skrivena, tako da je tjelesnost u odnosu na duhovnost poput njezina groba, dok je duhovnost tamo (tj. u zagrobnom životu) vidljiva, a tjelesnost je skrivena u grobu svoje duhovnosti, pa zakonitosti zagrobnog života idu preko duhovnosti i prenose se na tjelesnost, kako po pitanju uživanja tako i po pitanju patnje, kao što na ovome svijet u zakonitosti teku preko tjelesnosti i prenose se na duhovnost, kako po pitanju uživanja tako i po pitanju patnje.

Ovu temu dobro nauči i spoznaj kako treba, kako bi mogao otkloniti sve nedoumice koje ti se javljaju, bilo iznutra bilo izvana.

Kao izraz Svoje dobrote, milosti i upute, Uzvišeni Allah nam u vezi sa tim na ovome svijetu pokazuje primjer snivačevog stanja, kod kojeg ono što mu uzrokuje uživanje ili patnju u osnovi djeluje na njegovu dušu (duhovnu komponentu), koju slijedi njegovo tijelo (tjelesna komponenta). Katkada taj uzrok može biti tako jak da ima očigledan utjecaj i na tijelo. Tako se dešava da snivač sanja da prima udarce, a kad se probudi na svome tijelu primjećuje tragove udaraca, ili sanja da jede i pije, a kad se probudi u ustima osjeća ukus jela i pića te prestaje osjećati glad i žeđ. Još čudnije je to kad vidiš snivača da u snu ustaje, zadaje udarce, hvata predmete i brani se, kao da je budan, premda on to sanja i uopće nije svjestan onoga što tjelesno radi, s obzirom da je u stanju u kojem zakoni tosti djeluju na njegovu dušu (ruh), koja se potpomaže tijelom, i to sa njegove vanjštine, a da uniđe u tijelo, snivač bi se probudio i tijelu bi se povratili njegovi osjeti.

Kao što duša u stanju sna osjeća bol i uživanje, i to se po principu sljedstvenosti prenosi na tijelo, tako isto se, čak još izra zitije, događa u zagrobnom životu (berzahu), s obzirom da tu dolazi do potpunijeg i jačeg odvajanja duše, koja je i dalje vezana za tijelo, od kojeg se ne odvaja u potpunosti. A kada nastupi Dan kada će tijela biti sakupljena na jednom mjestu (hašr) i kada ljudi ustanu iz svojih grobova, zakonitost djelovanja uživanja i patnje na duše i tijela bit će i formalno vidljiva.

Ako uvažiš ove zakonitosti, bit će ti jasno da je ono o čemu govori Allahov Poslanik, s.a.w.s., kada govori o patnji i uživanju u grobu, o grobnoj tjeskobi, prostranosti i sadržajnosti, o tome da je svaki grob bilo jedna od džehennemskih jama, bilo jedna od džennetskih bašči ..., da je sve to u skladu sa razumom i da je to istina u koju nema sumnje, te da se uzrok zbog kojeg se nekima u vezi sa tim javljaju nedoumice krije u njihovom pogrešnom razumijevanju i nedostatku znanja."

Nakon svega navedenog, ovo poglavlje završit ćemo riječima autoriteta islama imami El Gazalija, riječima koje su rezultat vlas titog iskustva a koje potvrđuju jasne postulate islamskog miljea u vezi sa ovom temom, riječima koje izražavaju gledište svih sufija i svih filozofa iluminacije:

"Od samog početka (duhovnog) puta počinju se javljati otkrov enja i viđenja, tako da oni (tj. sufije) u svom budnom stanju viđaju meleke i duše vjerovjesnika, slušaju njihov govor i od njih se okorišćavaju. Zatim se njihovo stanje sa viđenja likova i primjera uzdiže na stupnjeve koji se riječima ne mogu opisati."

Nastavit će se, ako dragi Allah dadne...

 


[1] Kur’an, 10/10

[2] Kur’an, 3/169,170

[3] Kur’an, 36/31

[4] Kur’an, 3/169

[5] Kur’an, 2/154

[6] ''Stupanj koji mogu doseći svi vjernici'', tj. stupanj šehadeta, odnosno pogibije na Allahovom putu, shodno ajetu: I borite se protiv idolopoklonika kao što se i oni svi bore protiv vas! – Kur'an, 9/36 (prim.prev.).

[7] Kur’an, 4/69

[8] Berzahski život – život poslije smrti a prije ponovnog proživljenja (prim.prev.).

[9] Kur’an, 40/46

 

 

Ocjena: