25 Sep 2009

Kazivanje o Allahovome prijatelju Ibrahimu, alejhisselam

Objavio: Haris Čengić
Napomena: 
Dopunjeno izdanje teksta koji je prvi put postavljen 08.07.2002
Autor(i): 
Kategorija(e) tekstova: 

 

Mezopotamija
 
 
Ibrahim, alejhisselam, Allahov prijatelj, rođen je, vjerovatno, početkom drugoga milenija prije Isāa, alejhisselam, (negdje oko 2000. godine prije Isāa, alejhisselam) u Mezopotamiji, u Babilonu.[1] On je potomak Nūhovoga, alejhisselam, sina Sema. U ta drevna vremena čitava Mezopotamija je bila pod vlašću babilonskih kraljeva koji su bili mnogobošci, pa je politeizam bio službena državna vjera, a ujedno i općeprihvaćena vjera od strane većine stanovništva. Ibrahimov, alejhisselam, otac Azer[2] i sam bijaše mnogobožac i idolopoklonik. On je, štaviše, pravio idole koje su ljudi kupovali kako bi ih, neuzubillah, obožavali.
Iako je Ibrahim, alejhisselam, odrastao u jednome toliko duhovno zagađenome okruženju, on je, beskrajnom milošću dragoga Allaha, najvjerovatnije još u djetinjstvu, spoznao Njega kao svoga istinskoga Gospodara i trajno i potpuno prigrlio islam svim svojim bićem.
Po nadahnuću dragoga Allaha shvatio je da Bog ne može biti napravljen od gline, kamena, drveta niti bilo čega drugoga, da On ne može biti ograničen ničim niti potčinjen nikome, da Njemu ništa i niko ne može biti pridruženo (ni u sličnosti, ni u izjednačenosti, ni u bilo čemu drugome). Shvatio je da je Bog samo jedan i da je On gospodar svima, a nad Njim nema ni vladara ni gospodara i da On ne može biti predstavljen bilo kakvom formom ili idolom.
 
A kada Ibrahim reče svome ocu Azeru: "Zar kumire smatraš bogovima?! Vidim da ste i ti i narod tvoj u pravoj zabludi." (6:74)
 
Shvativši da dragi Bog osim Kojega drugoga boga nema (allahu la ilāhe illā hū), Živi, Vječni (el hajjul-kajjūm), nikako ne može biti predstavljen ničim što je na Zemlji, počeo Ga je, kako nam časni Kur'an kaže, tražiti među nebeskim znamenjima, daleko iznad zemaljskih ograničenosti. Prvo što je na nebu ugledao bila je blistava zvijezda.
 
I Mi pokazasmo Ibrahimu carstvo nebesa i Zemlje da bi čvrsto vjerovao. I kada nastupi noć, on ugleda zvijezdu i reče: ''Ovo je Gospodar moj!'' A pošto zađe, reče: ''Ne volim one koji zalaze!'' (6:75,76)
 
Premda je u prvi mah bio oduševljen sjajem zvijezde s neba, spoznavši njen zalazak, a time i njenu prolaznost, shvatio je da je i ona ograničena i prolazna, pa ju je istog trena prestao obožavati. Mada mu dosta toga tada nije bilo jasno, u jedno je bio siguran – da ne želi obožavati sve ono što je stvoreno, što je prolazno, budući da je u svome srcu već bez ikakve dileme i sumnje znao da dragi Bog ne može zaći s neba niti nestati.
Pojava Mjeseca (najvjerovatnije u mjeni punog Mjeseca) na nebu ponovo je izazvala njegovo iskreno oduševljenje, ali je i njegov kasniji zalazak povratio njegovu zbunjenost, no sada praćenu veoma značajnom spoznajom koja mu jasno kazivaše kako niti on, niti bilo ko drugi, ne može dobiti uputu ni od koga drugog osim od dragoga Boga. Zato je, razočaran i zbunjen zalaskom Mjeseca, sam sebi rekao: ''Ako me Gospodar moj na pravi put ne uputi, biću sigurno jedan od onih koji su zalutali.''
 
''A kada ugleda Mjesec kako izlazi, reče: ''Ovo je Gospodar moj!'' A pošto zađe, on reče: ''Ako me Gospodar moj na pravi put ne uputi, biću sigurno jedan od onih koji su zalutali.'' (6:77)
 
Njegovo oduševljenje je doživjelo kulminaciju sa pojavom Sunca, ali mu je zalazak i ovoga najblistavijega nebeskoga objekta konačno dao ključnu spoznaju da je dragoga Boga apsolutno nemoguće vidjeti zemaljskim očima i da ništa stvoreno nije slično Njemu, već je dragi Bog Onaj koji je sve što postoji, i vidljivo i nevidljivo, stvorio i koji nad svim tim apsolutnom vlašću vlada. Zato je Ibrahim, alejhisselam, okrenuo svoje lice i svoje srce od obožavanja bilo čega stvorenoga na nebesima i na zemlji, čvrsto i trajno odlučivši da obožava samo svemogućega Stvoritelja, jednoga i jedinoga Boga.
 
''A kad ugleda Sunce kako se rađa, on uzviknu: ''Ovo je Gospodar moj, ovo je najveće!'' A pošto zađe, on reče: ''Narode moj, ja nemam ništa s tim što vi Njemu druge ravnim smatrate! Ja okrećem lice svoje, kao pravi vjernik, prema Onom koji je nebesa i zemlju stvorio, ja nisam od onih koji Njemu druge ravnim smatraju!'' (6:78,79)
 
Tok navedenoga kur'anskoga kazivanja upućuje na mogući zaključak da je Ibrahim, alejhisselam, tek tada prvi put u svome životu vidio zvijezde, Mjesec i Sunce. Ako je to tačno onda bi to bila potvrda predanju po kojem je tadašnji nepravedni kralj Babilona Nemrud dobio slutnju, kako se prenosi od svojih dvorskih proricatelja i zvjezdoznanaca,[3] da će se roditi muško dijete koje za njega znači propast i da je zbog toga, kako su često postupali tirani njegova kova, naredio da se ubije svako novorođeno muško dijete. Da bi izbjegla krvnike, Ibrahimova, alejhisselam, majka se sklonila u jednu pećinu i tamo ga donijela na ovaj svijet. On je tamo i proveo jedan dio svoga najranijega djetinjstva. Kada je došlo vrijeme da se pridruži svojoj porodici napustio je pećinu najvjerovatnije u vrijeme prvoga mraka – dakle nakon zalaska sunca a prije pojave prvih zvijezda. Idući od pećineka očevoj kući zatekla ga je pojava prve zvijezde i tu je noć zajedno sa jutrom narednoga dana proveo u traženju istine sve dok nije, po Njegovome svetome nadahnuću, spoznao istinskoga Boga, dragoga Allaha, Stvoritelja i Gospodara svih svjetova.
Da li je Ibrahim, alejhisselam, doista svoje najranije djetinjstvo proveo u pećini, ili nam navedeni ajeti časnoga Kur'ana ne žele poručiti da je on bukvalno tek tada prvi put vidio zvijezde, Mjesec i Sunce, već nam hoće poručiti da ih je on tada prvi put promatrao u svjetlu traženja spoznaje o Gospodaru svome?
Druga navedena mogućnost nam se čini logičnijom, što naravno ne znači da Ibrahim, alejhisselam, nije doista i rođen u pećini. Naime, može se prihvatiti predanje o rođenju u pećini (jer se ne mogu tek tako zanemariti izvori koji nam ga prenose), ali izgleda sasvim logičnim i pretpostaviti da je on u relativno kratkome roku, dakle još kao sasvim malo dijete, nezrelo da na pravi način spozna svijet oko sebe, napustio pećinu i pridružio se svojoj porodici.[4] Kasnije je, odrastajući, Ibrahim, alejhisselam, primao mubarek nadahnuće od dragog Allaha i na taj način prvo jasno uvidio apsolutnu laž i neprihvatljivo svetogrđe u obožavanju idola, da bi potom počeo tražiti istinskoga Boga u promatranju nebeskih znamenja, nakon čega Ga je, kako nam to časni Kur'an jasno kazuje, i spoznao kao jednoga Boga, Boga koji sve postojeće stvara i održava, i koji nema nikakva sudruga ili rivala.[5] Dragi Allah najbolje zna.
No, kako god da je bilo nama je bitno uočiti kako je putem promatranja nebeskih znamenja, a po Njegovom nadahnuću, Ibrahim, alejhisselam, spoznao dragoga Allaha i da je od Njega počašćen islamom, istinskom vjerom i jedinom koju On, hvaljen i slavljen neka je, prihvata.[6] Dragi Allah ga je, tada ili nešto kasnije, počastio i emanetom Svoga poslanika njegovom narodu i objavio mu[7] izvijestan broj[8] listova (suhufa) u kojima su, između ostaloga, bile zapisane i pouke ljudima: da svi oni imaju odgovornost za svoje vlastite postupke; da će nakon smrti svi oživljeni biti i svom Gospodaru se vratiti; da niko neće teret tuđih grijeha nositi, već će svaki pojedinac prema vlastitome trudu nagrađen ili kažnjen biti; da im je spas samo u iskrenoj vjeri i predanom namazu (molitvi); da moraju pronaći način da ne dopuste da ih obmane ovaj svijet, kojeg inače više vole, već da se posvete ahiretu koji je bolji od dunjaluka i vječan je.
 
Reci ti Meni o onom koji istinu izbjegava i malo udjeljuje, i posve prestane udjeljivati, zna li on ono što je skriveno, pa vidi? Zar on nije obaviješten o onome što ima u listovima Musaovim i Ibrahimovim, koji je obaveze potpuno ispunjavao, - da nijedan griješnik tuđe grijehe neće nositi, i da je čovjekovo samo ono što sam uradi, i da će se trud njegov, sigurno, iskazati, i da će prema njemu u potpunosti nagrađen ili kažnjen biti, i da će se Gospodaru tvome ponovo vratiti, i da On na smijeh i na plač navodi, i da On usmrćuje i oživljava i da On par, muško i žensko, stvara od kapi sjemena kad se izbaci; i da če ih On ponovo oživiti. (53:33-47)
 
Hvali ime Gospodara svojega Svevišnjeg, Koji sve stvara i čini skladnim, i Koji sve s mjerom određuje i nadahnjuje, i Koji čini da rastu pašnjaci, i potom čini da postanu suhi, potamnjeli. Mi ćemo te naučiti da izgovaraš pa ništa nećeš zaboraviti, osim onoga što će Allah htjeti, jer On zna i ono što na javu iznosite i ono što tajite - i sve što je dobro Mi ćemo tebi dostupnim učiniti; zato poučavaj - pouka će već od koristi biti: dozvaće se onaj koji se Allaha boji, a izbjegavaće je onaj najgori, koji će u vatri velikoj gorjeti, pa u njoj neće ni umrijeti ni živjeti. Postići će šta želi onaj koji se očisti i spomene ime Gospodara svoga pa molitvu obavi! Ali, vi više život na ovom svijetu volite, a onaj svijet je bolji i vječan je. Ovo, doista, ima u listovima davnašnjim, listovima Ibrahimovim i Musaovim. (87:1-19)
 
Prihvativši svim srcem povjereni emanet poslanstva, Ibrahim, alejhisselam, je vrlo brzo počeo dolaziti u oštre sukobe i sa svojim ocem i sa svojim narodom o čemu nam jasno kazivaju ajeti časnoga Kur'ana:
 
I narod njegov se s njim raspravljao. "Zar da se sa mnom raspravljate o Allahu, a On je mene uputio?"; reče on. "Ja se ne bojim onih koje vi Njemu pridružujete, biće samo ono što Gospodar moj bude htio. Gospodar moj znanjem Svojim obuhvaća sve. Zašto se ne urazumite? A kako bih se ja bojao onih koje Njemu pridružujete, kad se vi ne bojite što Allahu druge pridružujete, iako vam On za to nije nikakav dokaz dao? I znate li vi ko će, mi ili vi, biti siguran? Biće sigurni samo oni koji vjeruju i vjerovanje svoje s mnogoboštvom ne miješaju; oni će biti na Pravome putu." (6:80-82)
 
Spomeni, u Knjizi, Ibrahima! On je bio istinoljubiv, vjerovjesnik. Kada je rekao ocu svome: "O oče moj, zašto se klanjaš onome koji nit čuje, niti vidi, niti ti može od ikakve koristi biti? O oče moj, meni dolazi znanje, a ne tebi; zato mene slijedi, i ja ću te na Pravi put uputiti; O oče moj, na klanjaj se šejtanu, šejtan je Milostivom uvijek neposlušan; O oče moj, bojim se da te od Milostivog ne stigne kazna, pa da budeš šejtanu drug" - otac njegov je rekao: "Zar ti mrziš božanstva moja, o Ibrahime? Ako se ne okaniš, zbilja ću te kamenjem potjerati, zato me dugo vremena napusti!" "Mir tebi!"; reče Ibrahim. "Moliću Gospodara svoga da ti oprosti, jer On je vrlo dobar prema meni. I napustiću i vas i sve one kojima se mimo Allaha klanjate i klanjaću se Gospodaru svome; nadam se da neću biti nesretan u klanjanju Gospodaru svome." I pošto napusti njih i one kojima su se, mimo Allaha klanjali, Mi mu Ishaka i Jakuba darovasmo, i obojicu vjerovjesnicima učinismo. (19:41-49)
 
I kaži im vijest o Ibrahimu, kada je oca svoga i narod svoj upitao: "Čemu se vi klanjate?"; a oni odgovorili: "Klanjamo se kumirima i povazdan im se molimo". On je rekao: "Da li vas oni čuju kad se molite, ili, da li vam mogu koristiti ili naškoditi?" "Ne", odgovoriše "ali smo upamtili pretke naše kako tako postupaju." "A da li ste razmišljali", upita on, "da su oni kojima se klanjate vi i kojima su se klanjali davni preci vaši, doista, neprijatelji moji? Ali, to nije Gospodar svjetova, koji me je stvorio i na Pravi put uputio, i koji me hrani i poji, i koji me, kad se razbolim, liječi, i koji će mi život oduzeti, i koji će me poslije oživiti, i koji će mi, nadam se, greške moje na Sudnjemu danu oprostiti! Gospodaru moj, podari mi znanje i uvrsti me među one koji su dobri i učini da me po lijepom spominju oni što će poslije mene doći, i učini me jednim od onih kojima ćeš džennetske blagodati darovati, i ocu mome oprosti, on je jedan od zalutalih, i ne osramoti me na Dan kad će ljudi oživljeni biti, na Dan kad neće nikakvo blago, a ni sinovi od koristi biti, samo će onaj koji Allahu srca čista dođe spašen biti." (26:69-89)
 
Vidimo kako je Ibrahim, alejhisselam, svoga oca i svoj narod pozivao pravome putu i kako je s njima polemisao. Pitao ih je kako mogu obožavati one koji ih ne mogu nikakvom hranom nahraniti, a ostavljati dragoga Allaha, jedinoga istinskoga hranitelja; kako mogu obožavati one koji niti čuju, niti vide, niti ikome mogu ikoliko pomoći, a ostavljati Živoga i Svemogućega; kako mogu obožavati ono što vlastitim rukama prave, a ostavljati dragoga Allaha, Stvoritelja koji stvara i njih i ono što oni prave. Njegova britka i jasna riječ istine svijetlila je u općoj tami koja je tada vladala i ona, jasno, nije mogla ostaviti mirnima šejtana i njegove sljedbenike. Zbog toga su uši njihove odbijale da čuju, oči odbijale da vide i razum odbijao da spozna. Što ih je on više pozivao da se približe dragome Allahu, njihova srca su se sve više oholo udaljavala, a mržnja prema njemu rasla. Od njegovog naroda u prvo vrijeme izgleda da je vjerovao samo mali broj osoba, među kojima su bili njegov bratić Lūt, alejhisselam, i njegova prelijepa rodica, najvjerovatnije amidžišna, hazreti Sara, koja ga je zavoljela svim srcem i ubrzo mu postala suprugom.
Osim idolatrije mnogoboštvo u ta drevna vremena bi izraženo i u formi obožavanja vladara. Mnogi oholi tirani običavaše sami sebe smatrati bogovima i zahtijevali su, često pod prijetnjom smrti i svirepoga mučenja, i od vlastitog naroda da ih takvim tretira. Riječ upozorenja izrečena mubarek jezikom Allahovoga prijatelja i poslanika nije, naravno, ni takve izuzimala:
 
''Zar nisi čuo za onoga koji se s Ibrahimom o njegovu Gospodaru prepirao, zato što mu je Allah dao vlast? Kad Ibrahim reče: 'Moj Gospodar je Onaj koji daje život i smrt'; on odgovori: 'Ja dajem život i smrt.' 'Allah daje da Sunce izlazi sa istoka', reče Ibrahim, 'pa učini ti da izađe sa zapada.' I nevjernik se zbuni. A Allah neće uputiti silnike na pravi put.'' (2:258)
 
Ovi plemeniti ajeti nam opisuju raspravu Ibrahima, alejhisselam, sa jednim od takvih tirana. Najvjerovatnije je, kako mnogi istraživači smatraju, riječ o Nemrudu, oholome kralju Babilona. Jednom prilikom pred njega je doveden Ibrahim, alejhisselam, i među njima je započela rasprava oko kraljevoga ''božanskog statusa''. Silnik je uporno branio tezu da je on bog, a Ibrahim, alejhisselam, je govorio istinu o njemu. Kad je Ibrahim, alejhisselam, naveo primjer Allahovoga davanja života i smrti, Nemrud je naveo primjer dvojice osuđenika – jednome je poklonio život, a drugoga poslao dželatu. Ali, njegova je nadmenost pukla kao balon od sapunice, kada je Ibrahim, alejhisselam, naveo primjer kako dragi Allah, istinski Bog i Gospodar svih svjetova, daje da svakoga jutra Sunce izlazi sa istoka i potom zatražio od Nemruda da on, ako je uistinu bog, naredi Suncu da svane sa zapada. Na ovo Nemrud nije mogao naći odgovora i ostao je zbunjen i posramljen.
Međutim, njegovo oholo i svirepo srce odbilo je i tada da prihvati istinu i on je ostao do kraja uporan u nijekanju svoga Gospodara i smatranju sebe ravnim Njemu. Jasnu riječ upozorenja Nemrud je dobio i od strane meleka koji mu se javio, vjerovatno u snu, i pozvao ga da se više ne oholi i da počne obožavati istinskoga Boga, dragoga Allaha, Ibrahimova, alejhisselam, Gospodara. Ali i takvo jedno upozorenje, sa toliko izraženom očevidnošću i jasnoćom, nije polučilo Nemrudovim pokajanjem – naprotiv njegova je oholost i uobraženost porasla do krajnjih granica iskvarenosti, pa je meleku odgovorio objavom otvorenoga rata ''Ibrahimovome Bogu''. Kao odgovor na ovu nepojmljivu drskost bilo mu je rečeno da skupi svu svoju vojsku u zakazano vrijeme na zakazanome mjestu gdje će Ibrahimov, alejhisselam, i njegov Gospodar protiv sve njegove sile poslati jedno od Svojih najslabijih stvorenja.
U dogovorenom času Nemrud je, uobražen i ohol, stajao na čelu svoje vojske kad su na horizontu ugledali tamni oblak koji im se približavao. Rojevi komaraca i mušica su se ustremili na njih u tako ogromnom broju da su im čak u cijelosti zaklonili Sunce. Insekti su grizli, odredbom dragoga Allaha, njihovo meso i sisali njihovu krv, tako da su, gotovo trenutno, od Nemrudovih vojnika ostajali samo kosturi. Sve se odvijalo toliko brzo da od neizrecivog straha ukočeni vojnici nisu mogli nigdje pobjeći. Što se tiče Nemruda, njegova sudbina bila je još užasnija. Naime, jedna od mušica ušla je kroz Nemrudovu nozdrvu unutar njegove lobanje i dospjela do mozga, ali joj nije bilo naređeno da ga odmah ubije. Ona je ostala tamo onoliko dugo koliko je bilo određeno,[9] stalno iritirajući mozak i takonanoseći Nemrudu užasnu bol u glavi što ga je izluđivala do te mjere da je sam sebe u glavu udarao metalnom šipkom. Na kraju je u velikim mukama taj nesretnik i otišao sa ovoga svijeta ka džehennemskoj vatri koja ga očekuje. 
Što se Ibrahima, alejhisselam, tiče, on je čestito i predano nastavio svoju poslaničku misiju upozoravanja svoga naroda i pozivanja na pravi put. Iako je, uz Lūta, alejhisselam, i suprugu hazreti Saru, stekao određeni broj pristaša, i dalje je, vjerovatno, većina njegova naroda bila u sukobu sa njime. Kako je vrijeme prolazilo taj sukob je rastao sve dok nije kulminirao jednoga prazničnoga dana.
Bijaše to neki tradicionalni praznik kada je bilo uobičajeno da se razna hrana i meso žrtvovanih životinja ostave pred idole u velikome hramu, nakon čega bi svi stanovnici, i muškarci i žene, i stari i mladi, ceremonijalno izlazili izvan grada da bi tamo proboravili izvijesno vrijeme. Bijaše očekivano, kako od njegove porodice tako i od naroda, da se i Ibrahim, alejhisselam, pridruži tradicionalnim obredima, ali je on izbjegao odlazak tako što je u trenucima kad su došli da ga povedu bacio pogled na zvjezdano nebo i rekao da će se razboljeti. U čvrstome uvjerenju da je on doista obolio i u velikome strahu od mogućnosti da se i sami zaraze, oni koji dođoše po njega brzo uzmakoše i napustiše ga.
 
I on baci pogled na zvijezde, pa reče: "Ja ću se, evo, razboljeti!" - i oni ga napustiše, uzmaknuvši ... (37:88-90)
 
Tako se desilo da je toga dana njegov narod izvan grada obavljao svoje obrede, a Ibrahim, alejhisselam, ostao sam u gradu. Otišao je u veliki hram i promatrao nežive idole kako nijemo stoje i, naravno, ne dotiču hranu koja je pred njih bila postavljena.
Boraveći u hramu, među mnogobrojnim idolima koji niti jedu ponuđenu hranu niti govore, plemenito i čisto srce nije moglo da ostane ravnodušno na tu duhovnu grozotu i nečistoću,[10] te je sjekirica u njegovoj mubarek desnici sijevnula sjekući i razbijajući idole lažnih božanstava u komade ne poštedivši niti jednog jedinog idola, osim onog najvećeg među njima, na čije ruke je potom bila okačena.
 
... A on se (Ibrahim, alejhisselam) kumirima njihovim prikrade, pa reče: "Zašto ne jedete, šta vam je što ne govorite?"; i krišom im priđe desnom rukom ih udarajući ... (37:91-93)
 
Kada je njegov narod, po povratku u grad, ušao u hram, doživjeli su istinski šok i nakon kuknjave i leleka za njihovim ''bogovima'' dosjetili su se da ga upitaju ima li on šta sa time:
 
''Jesi li ti uradio ovo s bogovima našim, o Ibrahime?''; upitaše. ''To je učinio ovaj najveći od njih, pitajte ih ako umiju da govore''; reče on. (21:62,63)
 
Pođoše ka velikom idolu da ga upitaju, pa se onda dosjetiše i vratiše:
 
Zatim glave oboriše i rekoše: ''Ta ti znaš da ovi ne govore!'' ''Pa zašto se onda, umjesto Allahu, klanjate onima koji vam ne mogu ni koristiti niti od vas kakvu štetu otkloniti?''; upita on. ''Teško vama i onima kojima se, umjesto Allahu, klanjate! Zašto se ne opametite?'' (21:65-67)
 
Ove njegove riječi rasplamsale su bijes u njihovim prljavim srcima, pa odlučiše da se s njim do kraja obračunaju tako što će ga spaliti na lomači. Ogromnu ograđenu rupu, koja im je inače služila za sakupljanje vode, do vrha su napunili suhim drvima i ostalim gorivim materijalima. Kada su zapalili lomaču plamen je bio tako velik da ni najstariji ljudi nisu pamtili veće vatre i užasnijega ognja. Ibrahim, alejhisselam, je bio svezan, postavljen na katapult i njime bačen u vatru pred očima mase svijeta koja se bila iskupila da posmatra njegovo kažnjavanje. Njihovi pogledi puni zluradosti vrlo brzo postadoše ukočeni zbog velikoga čuda kojemu su svjedoci bili - vatra je gorjela svom žestinom, ali ona voljom dragoga Allaha u tim trenucima za Ibrahima, alejhisselam, bi hladna i postade njegov spas. On je smireno stajao u njezinom središtu, a da ga ona nije niti dotakla - samo je izgorila veze kojima je bio svezan.
 
''Spalite ga i bogove vaše osvetite, ako hoćete išta da učinite!'' povikaše. ''O vatro'', rekosmo Mi, ''postani hladna, i spas Ibrahimu!'' (21:68,69)
 
Bivši svjedocima tako velikoga čuda, neki od njih su se, izgleda, pokajali pa se tako u izvijesnoj mjeri čak i povećao broj Ibrahimovih, alejhisselam, sljedbenika. Ali, tamninom najtežih grijeha prekrivena srca većine ljudi i ovoga puta su odbila da se opamete i pouku prime, pa je, nakon izvijesnoga vremena, Ibrahim, alejhisselam, dobio Objavu od dragoga Allaha da se sa suprugom hazreti Sarom, Lūtom, alejhisselam, i svim sljedbenicima koji su ga slijedili iseli u svetu, za ljude blagoslovljenu, zemlju Ken'an.[11]
 
I oni htjedoše da mu postave zamku, ali ih Mi onemogućismo i spasismo i njega i Luta u zemlju koju smo za ljude blagoslovili. (21:70,71)
 
Vidimo kako su dramatični i znameniti događaj uništenja idola u hramu i veliko čudo dragoga Allaha koje se desilo prilikom neuspjeloga pokušaja kažnjavanja na svojevrstan način bili sevepom konačnoga razlaza Ibrahima, alejhisselam, i njegovih sljedbenika sa svojim nevjernim narodom. Neki od Ajeta Kur'ana časnoga koji o tome govore su sljedeći:
 
Mi smo još prije Ibrahimu razboritost dali i dobro smo ga poznavali. Kad on ocu svome i narodu svome reče: "Kakvi su ovo kumiri kojima se i dan i noć klanjate?" Oni odgovoriše: "I naši preci su im se klanjali." "I vi ste, a i preci vaši su bili, u očitoj zabludi", reče. "Govoriš li ti to ozbiljno ili se samo šališ?"; upitaše oni. "Ne", reče, "Gospodar vaš je Gospodar nebesa i Zemlje, On je njih stvorio, i ja ću vam to dokazati. Tako mi Allaha, ja ću, čim se udaljite, vaše kumire udesiti!" I porazbija ih on u komade, osim onog najvećeg, da bi se njemu obratili. "Ko uradi ovo sa bogovima našim", povikaše oni, "zaista je nasilnik?" "Čuli smo jednog momka kako ih huli", rekoše, "ime mu je Ibrahim." "Dovedite ga da ga ljudi vide", rekoše, "da posvjedoče." "Jesi li ti uradio ovo s bogovima našim, o Ibrahime?"; upitaše. "To je učinio ovaj najveći od njih, pitajte ih ako umiju govoriti?''; reče on. I oni se zamisliše, pa sami sebi rekoše: "Vi ste, zaista, nepravedni!" Zatim glave oboriše i rekoše: "Ta ti znaš da ovi ne govore!" "Pa zašto se onda, umjesto Allahu, klanjate onima koji vam ne mogu ni koristiti niti od vas kakvu štetu otkloniti?"; upita on. "Teško vama i onima kojima se, umjesto Allahu, klanjate! Zašto se ne opametite?" "Spalite ga i bogove vaše osvetite, ako hoćete išta učiniti!"; povikaše. "O vatro," rekosmo Mi, "postani hladna, i spas Ibrahimu!" I oni mu htjedoše postaviti zamku, ali ih Mi onemogućismo i spasismo i njega i Luta u zemlju koju smo blagoslovili za ljude. (21:51-71)
 
Iste vjere kao i on (Nūh, alejhisselam) bio je i Ibrahim, kad je Gospodaru svome iskrena srca došao, kad je ocu svome i narodu svome rekao: "Čemu se to vi klanjate? Zar lažna božanstva umjesto Allaha hoćete? I šta o Gospodaru svjetova mislite?" I on baci pogled na zvijezde, pa reče: "Ja ću se, evo, razboljeti!"; i oni ga napustiše uzmaknuvši, a on se kumirima njihovim prikrade, pa reče: "Zašto ne jedete? Šta vam je što ne govorite?"; i krišom im priđe desnom rukom ih udarajući, pa mu narod trkom dođe. "Kako se možete klanjati onima koje sami klešete?"; upita, "kad Allah stvara i vas i ono što napravite?" Pripremite za njega lomaču", povikaše, "pa ga u vatru bacite!" I htjedoše ga na muke staviti, ali Mi njih učinismo poniženim. "Idem onamo gdje mi je Gospodar moj naredio", reče, "On će me kuda treba uputiti.'' (37:83-99)
 
Mi smo Nuha narodu njegovu poslali i on je među njima ostao hiljadu, manje pedeset, godina, pa ih je potom zadesio potop, zato što su Allahu druge ravnim smatrali. I Mi smo njega i one što su bili u lađi spasili, i poučnim primjerom svjetovima je učinili. A i Ibrahima. "Allahu se jedino klanjajte", govorio je narodu svome, "i Njega se bojte, to vam je bolje, da znate. Vi se, mimo Allaha, kumirima klanjate i laži smišljate. Oni kojima se, mimo Allaha, klanjate ne mogu vas nikakvom hranom nahraniti, vi hranu od Allaha tražite i Njemu se klanjajte i Njemu zahvalni budite! Njemu ćete se vratiti." Ako vi smatrate lažnim mene, pa smatrali su lažnim svoje poslanike i narodi prije vas; a poslanik je jedino dužan da jasno obznani. Zar ovi ne vide kako Allah sve iz ničega stvara? On će to opet učiniti; Allahu je to, zaista, lahko. Reci: "Putujte po svijetu da vidite šta je On iz ničega stvorio. I Allah će to poslije po drugi put stvoriti. Allah zaista sve može; On kažnjava onoga koga On hoće i milost ukazuje onome kome On hoće i Njemu ćete se vratiti. Njegovoj kazni nećete umaći ni na Zemlji ni na nebu, a nemate, mimo Allaha, ni zaštitnika ni pomagača. A onima koji neće da vjeruju u Allahove dokaze i u susret s Njime, njima nije stalo do Moje milosti, njih čeka patnja nesnosna." Odgovor naroda njegova bijaše: "Ubijte ga ili spalite!"; ali, Allah ga je iz vatre izbavio. To su, uistinu, dokazi za narod koji vjeruje. "Vi ste", reče on, "mimo Allaha kumire prihvatili da biste u životu na ovome svijetu međusobne prijateljske odnose održavali, a poslije, na Sudnjem danu, jedni drugih ćete se odricati i jedni druge ćete proklinjati, vatra će vaše boravište biti, i niko vam u pomoć neće moći priteći." I Lut mu jedini povjerova! A Ibrahim reče: "Ja se selim onamo kuda mi je Gospodar moj naredio, jer je On, uistinu, silan i mudar." (29:14-26)
 
 
Selidba u Svetu zemlju
 
 
Kada je od dragoga Allaha dobio Objavu o hidžri Ibrahim, alejhisselam, je sa hazreti Sarom, Lūtom, alejhisselam, i vjernicima koji su ga slijedili napustio rodnu Mezopotamiju i uputio se ka Svetoj zemlji u Šamu. Prenosi se da su neko vrijeme boravili u Haranu, pa u Damasku (dragi Allah najbolje zna), ali su se na kraju skrasili u Svetoj zemlji Šam gdje ih je dragi Allah i uputio.
Prilikom toga mubarek putovanja zbio se, prema nekim predanjima,[12] jedan znamenit događaj – kako nam ta predanja kazuju, vladar Ibrahimovog, alejhisselam, naroda, nakon što je on otišao, odlučio je za njim poslati kaznenu ekspediciju sa zadatkom da ih stignu i, najvjerovatnije, sve pobiju. No, kako ih progonitelji nisu mogli prepoznati, naređeno im bi da pohvataju i pobiju sve ljude za koje utvrde da govore asirskim jezikom. To je bio, kako su razmišljali, najbolji način da prepoznaju Ibrahima, alejhisselam, i ljude koji su s njim išli, jer su oni govorili maternjim asirskim jezikom[13] u zemljama u kojima se govorilo drugim jezicima. Ali, čim Ibrahim, alejhisselam, pređe rijeku Eufrat nedaleko od Harana, dragi Allah dade da se odjednom izmijeni jezik kojim su govorili on i njegovi sljedbenici sa asirskog na hebrejski. Bijaše to čudo kojim je dragi Allah zaštitio Ibrahima, alejhisselam, od progonitelja koji ih tako, kad ih sustigoše, ne mogaše prepoznati i ostaviše ih na miru.
Po dolasku u Šam, kako se prenosi, živjeli su nomadskim načinom života, tako da su zajedno sa svojom stokom išli Svetom zemljom od pasišta do pasišta, odnosno od pojilišta do pojilišta. Jedna od blagodati kojim je dragi Allah obdario Ibrahima, alejhisselam, jeste i bereket zahvaljujući kojemu su bunarevi koje bi on kopao bili bogati vodom, pa je tako svugdje gdje bi boravio imao dovoljno vode i hrane za svu svoju zajednicu i svu njihovu stoku,[14] kao i za njihove susjede kojima, naravno, nikada nije uskraćivao korištenje vode. Prenosi se da se jedne prilike desilo da su neki od susjeda Ibrahimovih, alejhisselam, bili slijepi da prepoznaju kakvoga mubarek insana imaju u susjedstvu, pa se prema njemu nisu čestito ponašali i tako su ga naveli da napusti njihovo mjesto. Ali, čim je on otišao svi bunarevi koje je tu bio iskopao odmah su presahli. Tek tada, kada su bili lišeni obilnih izvora vode koje su isključivo zaslugom Ibrahima, alejhisselam, do tada koristili, otvoriše se im oči i pokajnički požuriše za njim da ga izmole da im oprosti i da ga ubijede da se vrati nazad. Ibrahim, alejhisselam, naravno nije oklijevao da im oprosti i zaboravi na svo njihovo nevaljalo ponašanje, ali nije bio voljan vraćati se nazad. No, da ih ne bi lišio vode dao im je sedam koza iz svoga stada i rekao im da ih odvedu do tih presahlih bunareva i da će tada voda u njima ponovo provrijeti. Na kraju ih je upozorio da pripaze da nipošto bunarevima ne priđe nijedna žena u stanju mjesečnice, sve dok se poslije toga ne okupa. Čim su doveli Ibrahimove, alejhisselam, koze, ponovo se milošću dragoga Allaha pojavila voda u bunarevima, pa su se tako stanovnici i dalje mogli koristiti bereketom Allahovoga prijatelja. Ali, nisu bili u stanju disciplinirati svoje žene, pa se nakon izvijesnoga vremena desilo da je neka žena u stanju mjesečnice prišla jednom bunaru da zahvati vode i svi su odmah, na njihovu veliku žalost, trajno presahnuli.
Predaje nam kazuju i to da je Ibrahim, alejhisselam, zajedno sa svojom ženom jedno kraće vrijeme boravio u Egiptu. Na bazi vjerodostojnih hadisa izgleda nam najlogičnijim da su tamo boravili samo njih dvoje, bez Lūta, alejhisselam, i ostalih vjernika iz njihove zajednice, a dragi Allah najbolje zna.[15] Međutim, ako se upitamo koji ih je razlog naveo da odu u Egipat – to nam nije pouzdano znano. Moguće da je bila u pitanju trgovina ili pak suša i oskudica koja je zavladala u krajevima u kojima su živjeli - dragi Allah najbolje zna. Bilo kako bilo, predanja nam kazuju da je, dok su boravili u Misiru, izuzetna hazreti Sarina ljepota[16] zapela za oko tamošnjem vladaru koji ju je poželio za sebe.[17]
Ibrahim, alejhisselam, nije mogao sačuvati svoju mubarek suprugu da je ne odvedu u harem tog nasilnika,[18] ali dragi je Allah, jedini istinski Gospodar svih svjetova, zaštitio ženu Svoga miljenika i prijatelja, tako da je svaki put kada bi pokušao da joj priđe silnik doživljavao ukočenost udova i mišića, grčeve i gušenje. Na njezine dove vladar bi bio oslobođen takvoga stanja,[19] ali, čim bi svoje pohotne ruke opet okrenuo ka njoj ponovo bi zapao u iste probleme. Na kraju je, jako uplašen, izgrdio svoje ljude što mu dovedoše tu ''demonsku'' ženu, da bi je onda oslobodio i uz to je, vjerovatno srca sasvim ispunjena praznovjernim strahom od ''njezine moći'', darivao i veoma vrijednim darovima. Između ostaloga tom prilikom je hazreti Sara na poklon od vladara dobila i mladu, veoma lijepu, Egipćanku kraljevskog porijekla Hadžeru[20] za ličnu sluškinju. Nedugo nakon toga Ibrahim, alejhisselam, hazreti Sara i hazreti Hadžera[21] napustiše Misir i vratiše se u Svetu zemlju.
Dragi Allah je Svome prijatelju dao dosta i ovosvjetskoga imetka tako da je Ibrahim, alejhisselam, bio jedan od najbogatijih ljudi u čitavome regionu. Imao je mnogo stoke i drugoga imetka, kao i dosta slugu koji su mu pomagali u poslu. Međutim i pored svega toga odbijao je da živi u gradskim palačama jer mu je draži bio slobodni nomadski život pod šatorom i sa zvjezdanim nebom iznad glave. Nedugo nakon Ibrahimova, alejhisselam, povratka iz Egipta došlo je do razdvajanja zajednice na dva dijela. Naime, cijelo vrijeme do tad uz njih je bio i Lūt, alejhisselam, koji je vremenom i sam dobio Objavu od dragoga Allaha i emanet poslanstva, pa je postalo neophodno da se dva poslanika rastave kako bi svaki od njih krenuo svojim putem pozivanja u Allahovu vjeru. Po određenju dragoga Allaha[22] Lūt, alejhisselam, se, vjerovatno sa jednim dijelom sljedbenika, a dragi Allah zna najbolje, uputio ka dolini Mrtvog mora i tu se naselio u gradu Sodomi. Sa druge strane, Ibrahim, alejhisselam, je ostao dosljedan svojoj želji za nomadskim životom, pa se on sa ostalim vjernicima kretao, vjerovatno, prostranstvima šireg područja današnjih gradova Kudsa (Jerusalema) i Halila (Hebrona). Dakako, Ibrahim i Lūt, alejhimesselam, su i dalje održavali međusobne veze i povremeno se posjećivali, a njihov prvi susret nakon rastanka zbio se vjerovatno puno ranije nego li su to obojica očekivali.
Naime, desilo se ubrzo da je neki vladar sa svojom vojskom[23] iznenada napao Lūta, alejhisselam, i njegove ljude, te ih sve porobio. Nasilnik ih povede, zajedno sa čitavom njihovom zaplijenjenom imovinom, u pravcu Sirije da bi ih tamo uzeo u roblje.[24] Čim je vijest o tome stigla do Ibrahima, alejhisselam, on je odmah digao na oružje sve svoje ljude i pozvao u pomoć sva susjedna plemena sa kojima je imao uspostavljen dogovor o miru, međusobnom potpomaganju i zajedničkoj borbi protiv svih neprijatelja. Prikupio je tako vojsku od, kako se prenosi, nekih tri stotine i dvadeset ljudi i krenuo za tragovima neprijatelja koji su zarobili njegova bratića i ostale vjernike. Kad ih je stigao, iznenadnim, žestokim i strateški briljantno isplaniranim napadom potpuno ih je rasturio i oslobodio Lūta, alejhisselam, i ostale zarobljenike povrativši im cjelokupan njihov imetak. Razbijene i uspaničene ostatke neprijateljske vojske Ibrahim, alejhisselam, je progonio sve do područja Damaska gdje se ulogorio[25] i odatle se, nakon što je tamo proveo neko vrijeme, pobjedonosno vratio u nazad u svoje krajeve. Ovo je veoma interesantan slučaj jer je, koliko mi to možemo iz raspoloživih izvora da vidimo, jedini koji nam pokazuje Ibrahima, alejhisselam, u svjetlu još jednoga njegova plemenitoga svojstva – svojstva snažnoga mudžahida, borca na putu dragoga Allaha i vještoga vojskovođe.
 
 
Ismail, alejhisselam
 
 
Imetak Ibrahima, alejhisselam, je i dalje rastao, ali su sa njim ujedno i rasle njegova darežljivost, pobožnost i zahvalnost dragome Allahu. Sreća i blagostanje su ga obasipali sa svih strana, ali jedna stvar mu je još uvijek izmicala – poroda nije imao. Hazreti Sara nije mogla da zanese, pa su godinama živjeli bez potomstva. To je izazivalo bol i tugu u mubarek srcu Ibrahimovome, alejhisselam, tugu koju je Gospodar njegov itekako vidio pa je miljeniku i prijatelju Svome počeo odašiljati i prve najave radosne vijesti. Tako je više puta dragi Allah objavio Ibrahimu, alejhisselam, da će čitava prostranstva mubarek zemlje u koju se doselio iz Mezopotamije darovati njemu i njegovu potomstvu.[26] U tim Objavama su, dakle, Ibrahimu, alejhisselam, davani jasni išareti da će imati potomstvo koje će biti tako brojno da će naslijediti čitava prostranstva Svete zemlje. Uz ovakve išarete Ibrahim, alejhisselam, je dobivao i sasvim jasne radosne vijesti koje su mu obećavale da će imati brojno potomstvo. Upravo jednu od takvih Objava sa jasnim obećanjem (možda čak i posljednju takve vrste, a dragi Allah najbolje zna) Ibrahim, alejhisselam, je dobio jedne noći kada je, moguće tugujući za porodom, boravio u svome šatoru. Dragi Allah mu je tada naredio da izađe iz šatora vani i zagleda se u zvjezdano nebo nad sobom, pa mu je bilo rečeno da će potomstvo njegovo biti toliko brojno da se neće moći prebrojati – baš kao što se ne mogu prebrojati ni zvijezde na vedrome noćnom nebu.
Uskoro se ovo Božije obećanje počelo i da obistinjuje. Dragi Allah je spustio milost Svoju neizmjernu na hazreti Saru, pa su je njezino plemenito vjerničko srce i velika ljubav prema mubarek mužu nagnali da pokloni svoju ličnu sluškinju hazreti Hadžeru Ibrahimu, alejhisselam, kako bi on preko nje dobio porod. U ta vremena bijaše uobičajeno, a to je u stvari Allahov Zakon koji vrijedi za svagda, da vlasnik može, pod izvijesnim uslovima, živjeti sa svojom ropkinjom kao sa suprugom, pa je tako Ibrahim, alejhisselam, počeo živjeti i sa Hadžerom kao drugom suprugom. Nakon izvijesnog vremena prva radost je zakucala na Ibrahimova, alejhisselam, vrata - hazreti Hadžera mu je rodila sina kojega je nazvao Ismail.
Ismailovo, alejhisselam, rođenje svakako bi početak ispunjenja Allahova obećanja,[27] ali je uz to i velika blagodat čitavome čovječanstvu budući da je mubarek Ibrahimovome, alejhisselam, prvorođenome sinu dragi Allah podario kako blagodat poslanstva
 
I spomeni u Knjizi Ismaila! On je ispunjavao dato obećanje i bio poslanik, vjerovjesnik, i tražio je od čeljadi svoje da molitvu obavljaju i da milostinju udjeljuju, i Gospodar njegov je bio njima zadovoljan. (19:54,55);
 
tako i još dvije izuzetne blagodati: da preko njega ponovo zasija svjetlost vjerovjesništva u svetome području Meke, nakon dugih stoljeća koji minuše od vremena kada je tamo boravio Adem, alejhisselam; i da se na tome svetome mjestu preko njega ugnijezdi mubarek sjeme Ibrahima, alejhisselam, iz kojeg će, mnogo stoljeća kasnije,[28] niknuti najljepša mladica njegovoga mubarek potomstva - Muhammed, alejhisselam, kroz čiju će se plemenitu ličnost manifestirati sveopća milost dragoga Allaha odaslana svim svjetovima.[29]
 
 
Meka
 
 
Rođenje Ismailovo, alejhisselam, donese veliku radost Ibrahimu, alejhisselam, koja bi mu obasipala srce uvijek kada bi ga gledao kako raste uživajući u radostima srećnoga djetinjstva. Međutim, dragi Allah, Svemilosni, Milostivi kad neke robove Svoje zavoli onda ih, kako nam govore vjerodostojni hadisi koji se prenose od Muhammeda, alejhisselam, stavlja na određene kušnje kako bi se time povećala njihova odanost prema Njemu i Njegova ljubav prema njima. Ove kušnje su počesto naročito vezane upravo za ono što robovi Njegovi jako vole.
U tome je smislu dragi Allah i iskušavao Ibrahima, alejhisselam, preko njegovoga voljenog mubarek sina Ismaila, alejhisselam. Jedno od ozbiljnijih iskušenja takve prirode stiglo je, vjerovatno, nedugo po njegovom rođenju. Naime, Ibrahimu, alejhisselam, bijaše naređeno da mora iseliti svoga sina i njegovu majku hazreti Hadžeru daleko od sebe. Allahov prijatelj se, naravno, nimalo nije dvoumio oko te naredbe, tako da su se njih troje, nakon neophodnih priprema, uputili ka jugu. Putovali su punih četrdeset dana i noći prostranstvima Arabije, najvjerovatnije na devama i moguće uz izvijesnu pratnju (dragi Allah najbolje zna), sve dok ne stigoše u jednu pustu stjenovitu dolinu između visokih kamenitih brda mrko-žute boje u kojoj se ništa nije moglo sijati. Tu je, prema naredbi dragoga Allaha, Ibrahim, alejhisselam, smjestio hazreti Hadžeru i Ismaila, alejhisselam, i onda krenuo nazad, ostavivši im mješinu vode i vreću hurmi. Nije imao nimalo straha za njih dvoje jer je znao da je sve to volja i odredba dragoga Allaha i da će se On, hvaljen i slavljen neka je, sigurno za njih pobrinuti.
Tako je počela plemenita kušnja za hazreti Hadžeru i Ismaila, alejhisselam. Ostali su sami u bezvodnom kraju među mnogobrojnim od sunca ispucalim brežuljcima. Vrijeme je prolazilo i vode u mješini je bilo sve manje, a oni su još uvijek bili sami. Kako je vode bilo sve manje i kako niko nije dolazio, tako je i rasla Hadžerina nervoza. Nakon nekoliko dana sva voda je bila potrošena a još uvijek nikoga nije bilo da im pomogne. Kušnja dolazi do svoga vrhunca. Dijete počinje malaksati od žeđi, a majka u očaju počinje trčati između dva njima najbliža brežuljka, penjući se čas na jedan, čas na drugi, ne bi li vidjela ima li ikoga da im pomogne. I onda dolazi Allahova milost i spas. Melek se iznenada pojavljuje i udarcem krila (ili noge) pokreće vrelo bistre vode, a presretna majka izgovara riječi po kojima to mubarek vrelo dobi ime Zem Zem.[30] Uskoro dođe jedna skupina Arapa koji zatražiše dozvolu od hazreti Hadžere da se tu nasele[31] i ona im dopusti, pa tako mubarek dolina Beka,[32] nakon mnogih stoljeća što minuše od onog davnog vremena kad su odatle otišli posljednji iz redova prve generacije Ademovih, alejhisselam, potomaka,[33] ponovo poče dobivati svoje stanovnike.
 
 
Žrtva
 
 
Ismail, alejhisselam, je rastao pod plaštom neizmjerne pažnje i svekolike milosti dragoga Allaha, a njegov mubarek otac ga je redovno posjećivao, budući da je Ibrahim, alejhisselam, preostali period svojega zemaljskoga života imao dva doma na dva sveta mjesta gdje bi boravio po jedan dio godine[34] - jedan na sjeveru u Svetoj zemlji i drugi utoj dolini Beka koja će kasnije dobiti ime Meka. Vrijeme je prolazilo i dječak je već bio dovoljno odrastao i zreo da je počeo i pomagati Ibrahimu, alejhisselam, u svim poslovima koje je on obavljao za vrijeme svojih boravaka u Meki. Približi se tako Allahova plemenita odredba, veličanstveni test kojim je mudri Gospodar svih svjetova želio iskušati prijatelja Svoga i ovjekovječiti, svim generacijama vjernika za primjer i pouku, njegovu snažnu i iskrenu vjeru i potpunu odanost i poslušnost. Neke predaje navode da je ova kušnja imala povod u tome što je Ibrahim, alejhisselam, ranije, u trenucima boli zbog nedostatka djece, Gospodaru svome znao uputiti dovu da mu podari sina, uz zavjet da će ga, nakon što ga se neko vrijeme nagleda, prinijeti Njemu kao kurban (žrtvu). No, kako god da je bilo, desilo se da je prilikom jednoga od svojih boravaka u Meki Ibrahim, alejhisselam, usnio san u kojem mu bi naređeno da svoga sina Ismaila, alejhisselam, prinese kao žrtvu svome Gospodaru. San je imao svu čistotu Objave dragoga Allaha tako da je Ibrahim, alejhisselam, bez sumnje znao da mu je upravo to doista i bilo naređeno. Međutim, on, kao roditelj, nije mogao da to učini bez toga da se posavjetuje sa sinom. Odlučio je da ga o svemu obavijesti. Dragi Allah jedino zna kakvi su se sve osjećaji gnijezdili u mubarek srcu Ibrahimovu, alejhisselam, u tim za njega, vjerovatno i najtežim trenucima u životu, jer je teško i zamisliti bol oca koji mora ubiti sina, i to jedinca[35] čije rođenje je tako dugo čekao. Vjerovatno ga je, uz sve to, brinula i dječakova reakcija.
Međutim, sva nelagoda i nesigurnost sasvim su nestale kad je čuo blagi, ohrabrujući i odlučni odgovor svoga mubarek sina:
 
I Mi smo ga obradovali dječakom blage naravi. I kad on odraste toliko da mu poče u poslu pomagati, Ibrahim reče: ''O sinko moj, u snu sam vidio da treba da te zakoljem, pa šta ti misliš?'' ''O oče moj'', reče, ''onako kako ti se naređuje postupi; vidjećeš, ako Bog da, da ću sve izdržati.'' (37:101,102)
 
Ohrabren predanošću i čvrstom vjerom svoga sina, Ibrahim, alejhisselam, povede ga ka određenom mjestu u obližnjoj dolini Mina gdje mu bi naređeno da ga učini kurbanom.
Ali, ovim kušnja još ne bijaše završena. Prokleti je Iblis, nezadovoljan Ibrahimovom i Ismailovom, alejhimesselam, poslušnošću, odlučio da zaigra na posljednju kartu kojom bi inače pokolebao i obmanuo najveći broj ljudi na Zemlji[36]kartu roditeljske ljubavi prema svojoj djeci. Čudna to bi situacija – prokleti Iblis za koga je uobičajeno da ljude navraća na zla i nevaljala djela, tada u dolini Mina pozivaše Ibrahima, alejhisselam, na prividno plemenito i dobro djelo[37]da poštedi život svome dragome djetetu koje ništa nije krivo da bi tako brutalno bilo zaklano, djetetu koje je tek na početku svoga života a već mu ga treba okončati. Dragi Allah najbolje zna kakvim se sve smicalicama prokleti Iblis koristio kako bi odvratio Ibrahima, alejhisselam, od izvršenja onoga što mu bi naređeno, a nama je Njegovom milošću itekako dobro poznat Ibrahimov, alejhisselam, odgovor prokletome Iblisu – tri puta mu je taj prokletnik prilazio u dolini Mina ne bi li ga raznim smicalicama odvratio od pokornosti dragome Bogu i tri puta ga je Ibrahim, alejhisselam, ''počastio'' kamenjem kojim ga je svaki put žustro gađao i otjerao.
Kada su stigli do određenog mjesta, Ibrahim, alejhisselam, položi svoga sina čelom prema zemlji i potegnu nož da izvrši naređenje, ali baš u tom trenu dobi Objavu koja mu razgali mubarek srce i izmami suze radosnice: ''O Ibrahime, ti si se Objavi u snu odazvao; a Mi ovako nagrađujemo one koji dobra djela čine; to je, zaista, bilo pravo iskušenje!'' Osvjedočivši se tako da je sve to bilo samo jedno izuzetno veliko iskušenje i da dragi Allah uopće ne traži život Ismaila, alejhisselam, mubarek otac i sin poletiše jedan drugome u zagrljaj, a dragi Allah im podari iskupljenje u vidu velikog ovna koji se iznenada pojavio stojeći zapetljan svojim rogovima za obližnji žbun. Ibrahimu, alejhisselam, bi objavljeno da je to kurban kojega dragi Allah prihvata kao zamjenu za Ismaila, alejhisselam, pa ga on zakla u slavu Gospodara svih svjetova i za Njegovu ljubav.
 
I njih dvojica poslušaše, i kad ga on čelom prema zemlji položi, Mi ga zovnusmo: ''O Ibrahime, ti si se Objavi u snu odazvao; a Mi ovako nagrađujemo one koji dobra djela čine; to je, zaista, bilo pravo iskušenje!'' I kurbanom velikim ga iskupismo i u naraštajima kasnijim mu spomen sačuvasmo: ''Nek je u miru Ibrahim!'' Eto tako Mi nagrađujemo one koji dobra djela čine, a on je, doista, bio rob Naš, vjernik, i obradovali smo ga Ishakom, vjerovjesnikom i čovjekom dobrim, i blagoslovili smo i njega i Ishaka; a među potomcima njihovim ima vjernika i nevjernika očitih (37:103-113).
 
Slava neka je dragome Allahu koji robove Svoje kuša najljepšim kušnjama. Hvaljen neka je Milostivi, Kušatelj koji robovima Svojim olakšava kušnje, pomaže im i upućuje ih kako da kušnje ispune i najveću nagradu i počast kod Njega na taj način zasluže. Neka je najveća milost i blagoslov Rahmanir-Rahima (Svemilosnog, Samilosnog) nad ocem što je, Njemu za ljubav htio sina, prvorođenca žrtvovati, i nad sinom što je, Njemu za ljubav, poslušno i sa zadovoljstvom, život svoj htio žrtvovati, i čak spreman bio oca na taj čin ohrabrivanjem podsticati.
Zaista je ovaj čin odanosti i poslušnosti dragome Bogu jedinstven i veličanstven. Ovo može biti još jasnije ako se spomenu predanja da su, kada je Ibrahim, alejhisselam, potegao nož, meleki na nebu sa čuđenjem uzviknuli kako je moguće da jedan od ljudi, što griješiti mogu, može biti do te mjere poslušan dragome Allahu, Gospodaru svih svjetova. Bijaše to i pečat posebnoga statusa koji Ibrahim, alejhisselam, kod dragoga Allaha uživa - statusa ličnoga prijateljstva:
 
... A Ibrahima je Allah uzeo za prijatelja (4:125).
 
Osim toga, i otac i sin su počašćeni poslanstvom,[38] a po Allahovoj Odredbi u Lehvi-mahfuzu[39] bi im upisana još jedna radost izražena u liku mlađega sina i brata, Ishaka, alejhisselam, takođe Allahova vjerovjesnika, i čovjeka dobroga, od Allaha blagoslovljenog, što će im malo kasnije doći:
 
... I obradovali smo ga Ishakom, vjerovjesnikom i čovjekom dobrim, i blagoslovili smo i njega i Ishaka; a među potomcima njihovim ima vjernika i nevjernika očitih (37:112,113).
 
Još jedna velika blagodat koju je Ibrahim, alejhisselam, ovim veličanstvenim činom iskrene predanosti i poslušnosti dragome Allahu zaradio jeste status imama ljudima:
 
A kada je Ibrahima Gospodar njegov s nekoliko naredbi u iskušenje stavio, pa ih on potpuno izvršio, Allah reče: "Učiniću te imamom ljudima!"[40] "I neke moje potomke!"; zamoli on. "Obećanje Moje neće obuhvatiti nevjernike," kaza On. (2:124)
 
Vidimo, dakle, da je Ibrahim, alejhisselam, voljom dragoga Allaha postao imam, tj. predvodnik u vjeri svim monoteistima koji se iskreno predaju svome Gospodaru – kako njegovim savremenicima, tako i kasnijim generacijama. U tome smislu mu je data i još jedna posebna blagodat – da su mnogi kasniji Allahovi vjerovjesnici i poslanici odabirani iz redova njegovih potomaka.[41]
Tako je dragi Allah svjetlost Svoje vjere pohranio kako među Ismailovim i Ishakovim, alejhimesselam, potomstvom, tako i među preostalim Ibrahimovim, alejhisselam, mubarek potomstvom.[42] Od Ismailove, alejhisselam, loze uzdignut je Muhammed, alejhisselam, a preko njega se i čitav njegov Ummet (za čije iskrene pripadnike dragi Allah kaže da su oni najbolji narod koji se ikada pojavio – vidi Kur'an, 3:110) veže za Ibrahima, alejhisselam, i uključuje se u njegove sljedbenike. A, od Ishakove, alejhisselam, loze podignut je Israil, narod kojeg je dragi Allah odabrao i uzdigao nad svim ostalim narodima koji su u njihovo doba živjeli, sa kojima je On, hvaljen i slavljen vječno neka je, sklopio savez i poslao im vjerovatno najveći broj Svojih vjerovjesnika i poslanika koji bijahu upućeni samo jednome narodu.[43] 
Vidljivo vanjsko obilježje svih Ibrahimovih, alejhisselam, sljedbenika jeste sunećenje (obrezivanje). Prema Starom zavjetu (Postanak, 17:1-14) obrezivanje je znak pripadnosti savezu sa dragim Bogom, odnosno pripadnosti odabranome narodu i ova tradicija počinje upravo od Abrahama (Ibrahima, alejhisselam). Međutim, Evanđelje po Barnabi (glava 22 i 23) također kaže da je dragi Bog naredio Abrahamu obrezivanje kao znak zavjeta između Njega, hvaljen i slavljen neka je, i odabranoga naroda iz redova Abrahamovih potomaka, ali u nastavku dalje kazuje da ta tradicija ustvari počinje od Adama (Adem, alejhisselam) koji se prvi obrezao u znak kajanja zbog kušanja ploda zabranjenoga drveta. Prema tome, prema Barnabinom Evanđelju tradicija sunećenja počinje već od Adema, alejhisselam, a Ibrahim, alejhisselam, ju je obnovio jer je u njegovo vrijeme, kad je idolatrija bila veoma raširena, bilo samo malo vjernika koji su bili osunećeni.
Vjerodostojne predaje od Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, (hadisi) potvrđuju da je Ibrahim, alejhisselam, sam sebe u poznim godinama osunetio. Ali, hadisi nas jasno poučavaju i tome da sunećenje nije samo ekskluzivni znak saveza odabranoga naroda sa dragim Allahom, već da ono, štaviše, spada u fitret - prirodna svojstva svakoga čovjeka, i da je shodno tome ono i tradicija (Sunnet) svih Allahovih poslanika i vjerovjesnika.[44] Na bazi ovoga bi se izgleda moglo reći da sunećenje doista počinje od Adema, alejhisselam, a dragi Allah najbolje zna.
No, ono što je neosporno, a to smo i željeli ovdje napomenuti, je to da je sunećenje tradicija Ibrahima, alejhisselam, koju (bez obzira na to da li je s njim započela) slijede svi vjerovjesnici i poslanici koje je dragi Allah uzdigao iz njegovoga mubarek potomstva i svi njihovi sljedbenici,[45] uključivši, naravno, Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, i njegov Ummet.[46]
Na kraju ovog kratkog osvrta na tradiciju obrezivanja (sunećenja) da pomenemo i to da je ono prisutno i u praksi nekih drugih naroda osim židova i muslimana, izgleda najviše iz zdravstvenih razloga.[47]
Velik ugled i blisko prijateljstvo koje Ibrahim, alejhisselam, kod dragoga Allaha uživa mogu se vidjeti i kroz još jedan veoma interesantan događaj.[48] Riječ je o slučaju kada je Ibrahim, alejhisselam poželio vidjeti vlastitim očima kako to dragi Allah oživljava mrtve:
 
A kada Ibrahim reče: "Gospodaru moj, pokaži mi kako mrtve oživljuješ!" On reče: "Zar ne vjeruješ?" "Vjerujem", odgovori on, "ali bih da mi se srce smiri." "Uzmi četiri ptice", reče On, "i isijeci ih, pa pojedine komade njihove stavi na razne brežuljke, zatim ih pozovi, brzo će ti doći. Znaj da je Allah silan i mudar." (2:260).
 
Vidimo kako je dragi Allah svome prisnome prijatelju pružio i tu počast da vlastitim očima vidi primjer proživljenja nakon smrti, počast kakvu ni mnogi vjerovjesnici i poslanici vjerovatno nisu imali, budući da nam Kur'an časni pominje samo još jedan ovakav primjer koji se veže za mubarek ličnost Uzejra, alejhisselam.[49]
 
 
Ishak, alejhisselam, i uništenje Sodome
 
 
Ismail, alejhisselam, je živio u Meki i bio Allahov poslanik tamošnjem narodu, ali otac mu nije imao nasljednika u Šamu koji bi od njega preuzeo emanet vjerovjesništva i slijeđenja pravoga puta. Da li je, i koliko, u ovome bio sevep odredbi dragoga Allaha da prijatelja Svoga obraduje još jednim mubarek sinom, dragi Allah, hvaljen i slavljen neka je jedino zna, a sigurno je da je Svemilosni na taj način spustio veliku Svoju milost na Ibrahima, alejhisselam, i njegovu plemenitu ženu hazreti Saru. Taj radosni događaj bio im je naviješten u jednim specifičnim okolnostima.
Narod u Sodomi[50] bio je ogrezao u velikome razvratu i grijehu. Prvi su na Zemlji počeli prakticirati homoseksualizam, a, da stvar bude još gora, bili su i drumski razbojnici koji su sačekivali i pljačkali karavane na putevima što su u njihovoj blizini vodili prema Siriji i drugim zemljama u regionu. Imali su i takav ogavni običaj da napastuju, kako zarobljenike, tako i muškarce putnike koji bi, ne znajući kakvi su, svraćali u Sodomu. Lūt, alejhisselam, im je bio izaslan od dragoga Allaha kao Njegov poslanik i u tom smislu ih je, još od vremena kad se nakon razdvajanju od Ibrahima, alejhisselam, među njima naselio, upozoravao prenoseći im Allahove opomene i poslanice. Ali, oni se nisu htjeli odazivati i u najvećoj grozoti i ogavnosti nastavljali su živjeti. Tako je bilo sve dok im nije istekao rok što im ga je dragi Allah bio odredio. Kad je došlo vrijeme kazne tri meleka (predanja nam kazuju da su to bili Džibril, Mikail i Israfil) spustiše se na Zemlju i u liku savršeno lijepih mladića uputiše se ka Sodomi. Međutim, prije Sodome oni su imali još jedan zadatak.
Jednoga dana Ibrahim, alejhisselam, je sjedio ispred svoga šatora u Svetoj zemlji kada je iznenada primijetio trojicu mladića koji su mu se približavali. Urođena plemenitost i gostoljubivost nagnaše ga da ih pozdravi selamom i ugosti. Smjestio ih je i počastio pečenim teletom. Ali, vidjevši kako njihove ruke za hranom ne posežu, shvatio je da su to meleki u ljudskome liku koji su od dragoga Allaha po određenom zadatku poslani, pa je u srcu osjetio zebnju da mu oni možda ne donose kakvu Allahovu kaznu zbog nekog grijeha. No, plemeniti meleki osjetiše njegovu zebnju i požuriše ga smiriti govoreći mu da su oni po zadaći spuštanja kazne dragog Allaha poslati izopačenim stanovnicima Sodome, a njemu ih je dragi Allah, Milostivi, Gospodar svih svjetova poslao da bi ga obradovali viješću o mubarek sinu kojega će mu uskoro roditi voljena supruga hazreti Sara. Ova radosna vijest je skinula veliki teret sa mubarek Sarinoga srca, jer je ona haman čitav život tugovala što svome voljenome suprugu ne može roditi potomka. A, koliko je hazreti Sara bila time opterećena vidi se i po tome što je ona u prvi mah, zaboravljajući na trenutak činjenicu da je dragi Allah svemoćan i da Ga ništa ne može ograničiti, izrazila nevjericu kako ona, koja je čitav život bila nerotkinja a sada je već i dobrano zakoračila u staračku dob, može roditi. Meleki je zbog te nevjerice blago ukoriše i ujedno ohrabriše sljedećim riječima: "Zar se čudiš Allahovoj moći?""Allahova milost i Njegovi blagoslovi su na vama, obitelji vjerovjesničkoj. On je dostojan hvale i On je plemenit!"
Smirivši se i obradovavši, Ibrahim, alejhisselam, blag, milostiv i sažaljiv kakav je milošću dragoga Allaha stvoren, pokuša izdejstvovati odgodu kazne Lūtovu, alejhisselam, narodu, ali mu meleki odgovoriše da je njihov rok istekao i Allahova odluka već donesena, tako da će svi stanovnici Sodome, osim Lūta, alejhisselam i njegove djece biti uništeni žestokom kaznom svoga Gospodara koju su sami protiv sebe izazvali svojom izopačenošću i prevelikim grijesima.
O ovoj posjeti plemenitih meleka mubarek vjerovjesničkoj porodici časni Kur'an kaže sljedeće:
 
I Naši izaslanici donesoše Ibrahimu radosnu vijest i rekoše: ''Selam!'', a on im odgovori: ''Selam!'' i ubrzo im donese pečeno tele. Pa kad vidje da ga njihove ruke ne dotiču, ne svidje mu se to i obuze ga strah od njih. ''Ne boj se'', rekoše oni, ''mi smo poslani Lutovu narodu.'' A njegova žena stajaše i osmjehnu se, i Mi je obradovasmo Ishakom, a nakon Ishaka, Jakubom. ''Teško meni!'', reče ona, ''zar da rodim, a ja ovako stara, a i ovaj moj muž je star. To je, zaista, čudna stvar!'' ''Zar se čudiš Allahovom određenju'', rekoše oni, ''neka su Allahova milost i Njegovi blagoslovi na vama, o stanovnici ovog doma! Zaista je On hvaljen i slavljen.'' (11:69-73)
 
I Ibrahimu smo izaslanike Naše poslali da mu donesu radosnu vijest. "Mir!"; rekoše. "Mir!"; odgovori on, i ubrzo im donese pečeno tele. A kad vidje da ga se ruke njihove ne dotiču, on osjeti da nisu gosti i obuze ga neka zebnja od njih. "Ti se ne boj!"; rekoše oni, "mi smo Lutovu narodu poslani." A žena njegova stajaše tu, i Mi je obradovasmo Ishakom, a poslije Ishaka Jakubom, i ona se osmjehnu. "Jadna ja!"; reče, "zar da rodim ovako stara, a i ovaj moj muž je star. Ovo je zaista nešto neobično!" "Zar se čudiš Allahovoj moći?"; rekoše oni, "Allahova milost i Njegovi blagoslovi su na vama, obitelji vjerovjesničkoj. On je dostojan hvale i On je plemenit!" I pošto Ibrahima prođe strah i dođe mu radosna vijest, on se poče raspravljati sa Našim izaslanicima o narodu Lutovu. Ibrahim je zaista bio dobrodušan, sažaljiv i odan. "O Ibrahime, prođi se toga, naređenje od Gospodara tvoga je stiglo; njih će stići patnja, sigurno!" (11:69-76)
 
I obavijesti ih o gostima Ibrahimovim - kada su mu ušli i rekli: "Mir!"; on je rekao: "Mi smo se vas uplašili." "Ne plaši se!"; rekoše, "donosimo ti radosnu vijest, učena sina ćeš imati." "Zar mi donosite radosnu vijest sada kad me je starost ophrvala?"; reče on, "čime me radujete?" "Donosimo ti radosnu vijest koja će se doista obistiniti"; rekoše oni, "zato nadu ne gubi!" "Nadu u milost Gospodara svoga mogu gubiti samo oni koji su zabludjeli", reče on, i upita: "A šta vi hoćete, o izaslanici?" "Mi smo poslani narodu nevjerničkom", rekoše, "samo ćemo svu Lutovu čeljad spasiti, osim žene njegove, ona će, odlučili smo, sa ostalima kaznu iskusiti." (15:51-60)
 
Da li je doprla do tebe vijest o uvaženim gostima Ibrahimovim, kada mu oni uđoše i rekoše: "Mir vama!", i on reče: "Mir vama, ljudi neznani!" I on neprimijetno ode ukućanima svojim i donese debelo tele, i primače im ga. "Zar nećete da jedete?"; upita, osjetivši od njih u duši zebnju. "Ne boj se!"; rekoše, i obradovaše ga dječakom koji će učen biti. I pojavi se žena njegova, uzvikujući i po licu se udarajući, i reče: "Zar ja, stara, nerotkinja?!" "Tako je odredio Gospodar tvoj", rekoše oni, "On je Mudar i Sveznajući." "A šta vi hoćete, o izaslanici?"; upita Ibrahim. "Poslani smo narodu griješnom", rekoše, "da sručimo na njih grumenje od ilovače, svako obilježeno u Gospodara tvoga za one koji su u razvratu svaku mjeru prešli." I Mi iz njega vjernike izvedosmo, a u njemu samo jednu kuću muslimansku nađosmo, i u njemu za sve one koji se boje patnje neizdržive znak ostavismo. (51:24-37)
 
Nakon posjete Ibrahimu, alejhisselam, plemeniti meleki se uputiše ka obali Mrtvoga mora i uskoro stigoše do Sodome. Kad su došli do Lūtove, alejhisselam, kuće, zatekoše ga ispred vrata i uputiše mu selam. Lūt, alejhisselam, neveselo im odgovori, jer je, vidjevši pred sobom mladiće izuzetne ljepote, bio veoma zabrinut zbog toga što je znao da će ih veoma teško sačuvati od pohote izopačenih stanovnika grada. Brzo ih je primio u kuću nadajući se da će ih tako sačuvati da ih razvratnici ne primijete.[51] Ali, kada već noć bijaše poodmakla, izvana se začuše glasovi koji su im se približavali. Neke predaje nam navode da je vijest o lijepim mladićima u Lūtovoj, alejhisselam, kući stanovnicima grada prenijela njegova žena, koja je prema svome mužu bila licemjerna, pa će joj zbog toga, kako nam to ajeti Kur'ana kazuju, na Sudnjem Danu biti dosuđena vatra džehennemska. Lūt, alejhisselam, izađe ispred svoje kuće i pokuša urazumiti do krajnjih granica razvrata i ogavnosti iskvarene Sodomljane.
 
I kada Naši izaslanici dođoše Lutu, on se zbog njih nađe u neprilici i osjeti tjeskobu u duši, pa reče: ''Ovo je strašan dan!'' I narod njegov pohrli njemu, a prije su radili nevaljala djela. ''O narode moj'', reče on, ''eto kćeri mojih, one su vam čišće! Bojte se Allaha i nemojte me osramotiti pred mojim gostima! Zar među vama nema razumna čovjeka?'' (11:77,78)
 
Međutim šejtan je već bio potpuno ovladao njima, pa se nisu obazirali na njegove riječi i uporno su tražili njegove lijepe goste. Tu mučnu situaciju su prekratili meleki, koji su izašli iz kuće i jednim pokretom, Allahovom odredbom, oslijepili napasnike, koji su u velikoj panici zbog iznenadnoga gubitka očinjega vida, tumarajući lijevo desno, pobjegli nazad u grad.
 
Oni su od njega njegove goste tražili, pa smo ih oslijepili: ''Iskusite Moju kaznu i Moje prijetnje!'' I rano ujutro ih je stigla neprekidna kazna. (65:37,38)
 
Potom meleki uvedoše Lūta, alejhisselam, u kuću i narediše mu da prije zore mora napustiti grad sa svojom porodicom, ali bez svoje žene, kojoj je suđeno da iskusi kaznu zajedno sa ostalim griješnicima. Lūt, alejhisselam, ih je, naravno, poslušao i sa svojom čeljadi napustio Sodomu u gluho doba noći. Otišli su putem kojim su ga meleki uputili, dobro pazeći, kako su mu to meleki izričito naredili, da se niko od njih nipošto ne osvrće bez obzira šta čuli iz pravca Sodome.
U svitanje Sodomu prvo pogodi, kako časni Kur'an kaže, strašan glas (najverovatnije detonacija strahovite siline, a dragi Allah najbolje zna) i sve okolo bijaše prevrnuto – ono što je bilo gore tada bijaše dole, da bi u konačnici čitav prostor bio ''bombardovan'' kišom grumenja od skamenjene gline koje, po odredbi dragoga Allaha, bijaše na poseban način obilježeno. To ''kamenje sa neba'' uništavalo je sve gdje bi palo, pa je tako čitav grad bio uništen i svi njegovi stanovnici pobijeni.
Kur'an časni ovaj strahotni događaj opisuje sljedećim riječima:
 
I kada Naši izaslanici dođoše Lutu, on se zbog njih nađe u neprilici i osjeti tjeskobu u duši, pa reče: ''Ovo je strašan dan!'' I narod njegov pohrli njemu, a prije su radili nevaljala djela. ''O narode moj'', reče on, ''eto kćeri mojih, one su vam čišće! Bojte se Allaha i nemojte me osramotiti pred mojim gostima! Zar među vama nema razumna čovjeka?'' "Ti znaš da nam nisu potrebne tvoje kćeri", rekoše oni, "ti doista znaš šta mi hoćemo." "Ah, da ja samo imam moć", reče on, "ili da se mogu osloniti na nekog snažnog!" A meleki rekoše: "O Lute, mi smo izaslanici Gospodara tvoga, oni tebi ne mogu nauditi. Ti kreni sa čeljadi svojom u gluho doba noći bez žene svoje, nju će zadesiti isto što i njih, i neka se niko od vas ne obazire! Rok im je praskozorje, a zar praskozorje nije blizu?" I kada pade naredba Naša, Mi sve prevrnusmo, ono što je bilo gore - bi dolje, i na njih spustismo kao kišu grumenje od pečena blata, koje neprekidno sipaše, obilježeno od Gospodara tvoga, a ono nije daleko ni od jednoga nasilnika.(11:77-83)
 
I kad izaslanici dođoše Lutu, on reče: "Vi ste, doista, ljudi neznani!" "Ne!; rekoše oni. "Donosimo ti ono u što ovi stalno sumnjaju, donosimo ti ono što će se, sigurno, dogoditi, a mi, zaista, istinu govorimo. Izvedi čeljad svoju u gluho doba noći, a ti budi na začelju njihovu, i neka se niko od vas ne osvrće, već produžite u pravcu kuda vam se naređuje!" I Mi smo mu objavili ono što će se zbiti: da će oni, svi do posljednjega, u svitanje uništeni biti. U to dođoše stanovnici grada, veseli. "Ovo su gosti moji", reče on, "pa me ne sramotite, i bojte se Allaha, i mene ne ponizujte!" "A zar ti nismo zabranili da ikoga primaš?"; povikaše oni. "Ako već hoćete nešto činiti, eto kćeri mojih!"; reče on. A života mi tvoga, oni su u pijanstvu svome lutali. I njih je zadesio strašan glas kad je Sunce izlazilo, i Mi smo učinili da ono što je gore bude dolje, i na njih smo kao kišu grumenje od skamenjene gline sručili - to su, zaista, pouke za one koji posmatraju - on je pored puta, i sada postoji;[52] to je doista pouka za one koji vjeruju. (15:61-77)
 
... kada (Lūt, alejhisselam) narodu svome reče: "Vi činite takav razvrat kakav prije vas niko na čitavom svijetu nije činio: s muškarcima općite, presrećete po drumovima, i na skupovima svojim najodvratnije stvari činite"; odgovor naroda njegova bijaše: "Učini da nas Allahova kazna stigne, ako istinu govoriš!" "Gospodaru moj", reče on, "pomozi mi protiv naroda griješnog!'' I kad izaslanici naši Ibrahimu radosnu vijest donesoše: "Mi ćemo uništiti stanovnike onoga grada, jer su njegovi stanovnici nevjernici." "U njemu je Lut"; reče Ibrahim. "Mi dobro znamo ko je u njemu", rekoše oni, "mi ćemo njega i porodicu njegovu sigurno spasiti, osim žene njegove, ona će ostati sa onima koji će kaznu iskusiti.'' I kad izaslanici naši dođoše Lutu, on se zbog njih sneveseli i uznemiri. "Ne boj se i ne brini se", rekoše oni, "mi ćemo tebe i porodicu tvoju spasiti, osim žene tvoje; ona će ostati s onima koji će kaznu iskusiti. A na stanovnike ovoga grada spustićemo strašnu kaznu s neba zbog toga što su razvratnici." I od njega smo ostavili vidljive ostatke ljudima koji budu pameti imali. (29:28-35)
 
I (poslali smo) Luta - kad reče narodu svome: "Zašto činite razvrat koji niko prije vas na svijetu nije činio? Vi sa strašću prilazite muškarcima, umjesto ženama. Ta vi ste narod koji sve granice zla prelazi!" A odgovor naroda njegova glasio je: "Istjerajte ih iz grada vašeg, oni su ljudi čistunci!" I Mi smo njega i porodicu njegovu spasili, osim žene njegove; ona je ostala sa onima koji su kaznu iskusili. I na njih smo kišu spustili, pa pogledaj kako su razvratnici skončali. (7:80-84)
 
I Lutov narod je smatrao lažnim poslanike. Kad im njihov brat Lut reče: "Kako to da se ne bojite? Ja sam vam, sigurno, poslanik pouzdani, zato se bojte Allaha i budite poslušni meni! Za ovo od vas ne tražim nikakve nagrade, mene će Gospodar svjetova nagraditi. Zašto vi, mimo sav svijet, sa muškarcima općite, a žene svoje, koje je za vas Gospodar vaš stvorio, ostavljate? Vi ste ljudi koji svaku granicu zla prelazite." Rekoše oni: "Ako se ne okaniš, o Lute, bićeš sigurno prognan." "Ja se gnušam toga što vi radite!"; reče on, "Gospodaru moj, sačuvaj mene i porodicu moju kazne za ono što oni rade!" I Mi smo sačuvali njega i porodicu njegovu - sve, osim starice koja je ostala sa onima koji su kaznu iskusili, a zatim smo ostale uništili spustivši na njih kišu - a strašne li kiše za one koji su opomenuti bili! To je pouka, ali većina ovih neće da vjeruje, a Gospodar tvoj je, zaista, silan i milostiv. (26:160-175)
 
I (poslali smo) Luta, kada reče narodu svome: "Zašto činite razvrat naočigled jedni drugih? Zar zbilja sa strašću općite sa muškarcima umjesto sa ženama? Vi ste, uistinu, bezumnici." A odgovor naroda njegovoga je glasio: "Istjerajte Lutovu porodicu iz grada vašeg, oni su ljudi-čistunci!" I Mi smo spasili njega i porodicu njegovu, sve osim žene njegove. Mi smo odredili da ona ostane s onima koji će kaznu iskusiti, i pustili smo na njih kišu, a strašne li kiše za one koji su bili opomenuti! (27: 54-58)
 
I Lutov narod u opomene nije vjerovao. Na njih vjetar, pun pijeska, poslasmo - samo ne na Lutovu porodicu, nju u svitanje spasismo, iz milosti Naše. Eto, tako Mi nagrađujemo one koji zahvaljuju. A on im je bio prijetio silom Našom, ali su oni u prijetnje sumnjali. Oni su od njega goste njegove tražili, pa smo ih Mi oslijepili: "Iskusite kaznu Moju i prijetnje Moje!" A rano izjutra stiže ih kazna koju će neprestano osjećati. "Iskusite kaznu Moju i prijetnje Moje!" (54:33-39)
 
Tako bijaše uništen grad Sodoma, i uz njega najvjerovatnije i Gomora,[53] zbog teških i krajnje razvratnih odvratnih djela koje su činili njihovi stanovnici. Njihov razvrat bijaše toliko velik da je njihovo ime čak postalo općim simbolom svake seksualne izopačenosti, perverzije, nastranosti i odvratnosti.[54]
A, da bi ljudi iz stradanja ovog izopačenog naroda mogli izvlačiti pouku, dragi Allah je dao da su od Sodome ostali vidljivi ostaci - to se direktno pominje u časnome Kur'anu:
 
I od njega smo ostavili vidljive ostatke ljudima koji budu pameti imali. (29:35)
 
... on (grad Sodoma, tačnije njegovi ostaci) je pored puta, i sada postoji; to je doista pouka za one koji vjeruju. (15:61-77)
 
I Lut je bio poslanik. Mi smo njega i čitavu njegovu porodicu spasili, osim starice, ona je nastradala s onima koji su nastradali, a ostale smo uništili, i vi pored nastambi njihovih prolazite i danju i noću, pa zašto se ne urazumite. (37:133-138)
 
Prema tome, kako bi ljudi mogli izvući odgovarajuću pouku, ostaci grada Sodome sigurno su u doba Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, bili vidljivi pored puta koji je vodio obalom Mrtvoga mora prema Siriji. A, ako bi se upitali da li su oni vidljivi i danas – rekli bi smo da jesu (pogotovo kad se uzmu u obzir arheološka nalazišta na obali Mrtvog mora za koja u savremenim naučnim krugovima postoji čvrsto uvjerenje da su to upravo ostaci Sodome i Gomore), a dragi Allah najbolje zna.
Za one koji to mogu uočiti veoma značajno znamenje i pouka je i Mrtvo more koje je jedina potpuno beživotna vodena površina na Zemlji.
Budući da je za kaznu zbog svoje licemjernosti i Lūtova, alejhisselam, žena stradala, jedini preživjeli stanovnici Sodome bijahu Lūt, alejhisselam, i njegova djeca.[55] Sigurno je da su oni trajno napustili područje Sodome, ali ako se upitamo gdje su odselili u izvorima nalazimo različite odgovore. Izgleda da su najrealnija dva mišljenja – po jednome od njih naselili su se kod Ibrahima, alejhisselam, (što nama izgleda logičnijim i prihvatljivijim), a po drugome su otišli u Damask. Dragi Allah najbolje zna.
No, gdje god da su otišli prenosi se da je u tom novom boravištu Lūt, alejhisselam, živio mirno u zadovoljstvu i milosti svoga voljenoga Gospodara sve dok Mu se, po isteku životnoga roka na Zemlji, nije vratio[56] i našao trajni smiraj u Njegovoj blizini.
 
I Lutu mudrost i znanje dadosmo i iz grada ga, u kom su stanovnici njegovi odvratne stvari činili, izbavismo - to, uistinu, bijaše narod razvratan i zao - i u milost Našu ga uvedosmo; on je doista, od onih dobrih. (21:74,75)
 
Nekih godinu dana nakon užasne, ali apsolutno pravedne, kazne dragoga Allaha koja se svom svojom rušilačkom žestinom obrušila na zločinački i ogavni Lūtov, alejhisselam, narod, desio se plemeniti događaj čijom najavom je ta kazna bila i najavljena – hazreti Sara je rodila mubarek sina. Presretni roditelji mu dadoše ime Ishak.
Ishakovim, alejhisselam, rođenjem po drugi put se, dvanaestak godina po Ismailovu, alejhisselam, rođenju, na mubarek vjerovjesničku porodicu, izlila velika milost dragoga Allaha i na najljepši način se ispunilo plemenito obećanje koje im je On, hvaljen i slavljen neka je, dao. Oni uz to bijahu obradovani i mubarek unukom, jer im je već tada bila objavljena i radosna vijest o Ishakovu, alejhisselam, sinu Jakubu koji će, voljom dragoga Allaha, nastaviti vjerovjesničku lozu mubarek djeda i oca, i kome će biti dato da postane rodonačelnikom dvanaest plemena odabranoga naroda.
 
I pošto (Ibrahim, alejhisselam) napusti njih (svoj narod u Mezopotamiji) i one kojima su se, mimo Allaha klanjali, Mi mu Ishaka i Jakuba darovasmo, i obojicu vjerovjesnicima učinismo, i darovasmo im svako dobro, i učinismo da budu hvaljeni i po dobru spominjani. (19:49,50)
 
... i poklonismo mu (Ibrahimu, alejhisselam) Ishaka, i Jakuba kao unuka, i sve ih učinismo dobrim, i učinismo ih vjerovjesnicima da upućuju prema zapovijedi Našoj, i objavismo im da čine dobra djela, i da molitve obavljaju, i da milostinju udjeljuju, a samo su se Nama klanjali. (21:72,73)
 
I Mi smo mu (Ibrahimu, alejhisselam) Ishaka i Jakuba poklonili i potomcima njegovim vjerovjesništvo i Knjigu dali, a njemu na ovom svijetu lijep spomen sačuvali, a na onome će, doista, jedan od onih dobrih biti. (29:27)
 
"Nek je u miru Ibrahim!" Eto tako Mi nagrađujemo one koji dobra djela čine, a on je, doista, bio rob Naš, vjernik, i obradovali smo ga Ishakom, vjerovjesnikom i čovjekom dobrim, i blagoslovili smo i njega i Ishaka; a među potomcima njihovim ima vjernika i nevjernika očitih. (37:109-113)

 
Gradnja Kabe i uspostava Hadža
 
 
Mubarek grad Meka u kome bijaše drugi Ibrahimov, alejhisselam, dom, Allahovo je sveto mjesto još od stvaranja nebesa i Zemlje. Tu su se nakon izlaska iz Dženneta na Zemlju spustili otac i majka čovječanstva, Adem, alejhisselam, i hazreti Hava. Takođe, prema predanjima, tu stajaše i prvi Bejtullah (Kaba) podignut na Zemlji u slavu dragoga Allaha, Boga istinskoga, što ga podigoše meleki ili Adem, alejhisselam, a koji, moguće u Potopu, bijaše potpuno uništen.[57] Mjesto na kome je nekada stajao taj Bejtullah veoma je blizu svetoga Zem Zem izvora. Postoje i predanja da je Ibrahim, alejhisselam, bio prvi koji u ime dragoga Allaha, Stvoritelja svih svjetova podiže Bejtullah, jer prije toga na tom svetom mjestu nije bilo nikakve građevine. Dragi Allah najbolje zna, ali je jasno to da današnji Bejtullah (Kaba) stoji baš na Ibrahimovim, alejhisselam, temeljima iako je više puta obnavljan i čak promijenio svoj prvobitni izgled. Činjenica da današnja Kaba stoji na Ibrahimovim, alejhisselam, temeljima (iz čega je jasno da od eventualne prve Kabe nisu bili ostali čak ni temelji), mogla bi značiti da uopće nije pogrešno Ibrahimovu i Ismailovu, alejhimmesselam, mubarek građevinu smatrati prvim Bejtullahom za ljude na Zemlji, pa makar na istom mjestu nekada i stajaše ranija Kaba. Dragi Allah najbolje zna, a mi smo skloni da plemenite ajete časnoga Kur'ana:
 
Reci: "Allah govori istinu! Zato slijedite vjeru Ibrahimovu, pravog vjernika, koji nije bio od onih koji Allahu druge smatraju ravnim." Prvi hram sagrađen za ljude jeste onaj u Mekki, blagoslovljen je on i putokaz svjetovima. U njemu su znamenja očevidna - mjesto na kojem je stajao Ibrahim (Mekami-Ibrahim). I onaj ko uđe u nj treba biti siguran. Hodočastiti Hram dužan je, Allaha radi, svaki onaj koji je u mogućnosti; a onaj koji neće da vjeruje - pa, zaista, Allah nije ovisan ni o kome. (3:95-97);
 
shvatimo upravo tako da se sintagma ''Prvi hram sagrađen za ljude'' odnosi baš na Kabu koju su sagradili Ibrahim i Ismail, alejhimesselam, jer se u ajetu pominje i ''mjesto na kojem je stajao Ibrahim (Mekami-Ibrahim)'' kao značajno znamenje vezano za taj prvi Bejtullah. Ovo mišljenje nam izgleda prihvatljivim između ostalog i zbog toga što je ono sasvim u skladu sa poznatim hadisom po kom je Bejtul-makdis sagrađen četrdeset godina nakon Kabe – kolika bi logično mogla biti vremenska distanca između vremena kada je Ibrahim, alejhisselam, u poznim godinama svoga života sagradio Kabu i vremena kada je njegov unuk Jakub, Israil, alejhisselam, sagradio prvi Bejtul-makdis.
No, ma koliko mi bili čvrsti u ovome mišljenju bilo bi doista pretenciozno eksplicitno tvrditi da je to istina (pogotovu ako se uzmu o obzir predanja, koja ne smijemo tek tako zanemariti, da je i Jakub, alejhisselam, samo obnovio Bejtul-makdis na istom mjestu gdje je on nekada davno bio podignut) – kao i uvijek samo se može apsolutno tvrditi da jedino dragi Allah sve zna i da je samo Njegova uzvišena Riječ svemu krajnja. Njega, hvaljen i slavljen neka je, molimo za oprost i uputu. 
Bilo kako bilo, sigurno je to da je nakon izvijesnoga vremena koje proteče od onoga dana kad se Ismail, alejhisselam, sa majkom hazreti Hadžerom naselio u Meki, Ibrahimu, alejhisselam, Objavom bilo naređeno da podigne (ili obnovi) Kabu na mjestu koje mu je bilo pokazano. Radili su mubarek otac i sin zajedno, moguće uz pomoć ostalih stanovnika te mubarek doline koji su se već bili odazvali pozivima dvojice poslanika dragoga Allaha i primili islam. Kamenje mrke i crne boje klesali su iz okolnih stjenovitih brda i ugrađivali ga u građevinu čija je osnova (tlocrt) kvadrat uglova usmjerenih na četiri strane svijeta, ali sa polukružnim dodatkom u sjevero-zapadnom dijelu, u pravcu Svete zemlje. Dok je gradnja trajala, plemenita srca mubarek graditelja šaputaše hvalu i molitve svom voljenom Gospodaru.
 
I dok su Ibrahim i Ismail temelje Hrama podizali, oni su molili: ''Gospodaru naš, učini nas dvojicu Tebi odanim, i porod naš nek bude odan Tebi, i pokaži nam obrede naše i oprosti nam, jer Ti primaš pokajanje i samilostan si! Gospodaru naš, pošalji im poslanika, jednoga od njih, koji će im ajete Tvoje kazivati i Knjizi ih i mudrosti učiti i očistiti ih, jer Ti si, uistinu, silan i mudar!'' (2:127-129)
 
Zidovi su rasli i uskoro premašiše visinu Ibrahima, alejhisselam, pa je on uzeo jedan od obližnjih kamenova (za koji nam predanja kazuju da je džennetskoga porijekla, a dragi Allah zna najbolje), kako bi ga koristio kao skelu u nastavku gradnje. Penjao bi se na taj kamen i gradio zidove Bejtullaha. Voljom dragog Allaha na gornjoj površini ovog kamena ostali su otisci Ibrahimovih, alejhisselam, mubarek stopala, pa kamen tako ostade trajnim spomenznakom na Allahova prijatelja sve do Sudnjeg Dana i, dobivši ime Mekami-Ibrahim (mjesto stajanja Ibrahima), postao je jedna od najvećih svetinja Haremi-šerifa u Meki. Tokom gradnje Ibrahimu, alejhisselam, je zatrebao kamen odgovarajućeg oblika da popuni prazninu u istočnom uglu Bejtullaha. Pošto nijedan kamen u blizini nije odgovarao, poslao je sina da pronađe kamen kojim bi se mogla popuniti praznina. Ali, prije nego što se Ismail, alejhisselam, vratio, melek Džibril je već donio Ibrahimu, alejhisselam, jedan kamen koji je, kako nam predanja kazuju, zajedno sa Mekami-Ibrahimom spušten iz Dženneta u vrijeme kada su tu spušteni Adem, alejhisselam, i hazreti Hava. Ovaj kamen, poznat po imenu Hadžerul-esved, Ibrahim, alejhisselam, ugradi u istočni ugao Kabe. Hadžerul-esved je jedna od najvećih svetinja Mesdžidul-harama. Prenosi se od hazreti Alija ibn Ebi Taliba da je taj džennetski kamen u stvari pečat na ugovoru sklopljenom između dragoga Allaha i ljudi, ugovoru kojim se čovječanstvo obavezalo na vjeru u Stvoritelja svoga, te potpunu i iskrenu predanost i pokornost Njemu i nikome osim Njega. Hazreti Ali nas dalje poučava, donoseći nam još jedan dragulj iz Muhammedova, alejhisselam, grada znanja čija je on kapija,[58] da će Hadžerul-esved na Sudnjem Danu svjedočiti o ljudima i njihovoj vjeri. Isto tako se prenosi da je on bio bijelji od mlijeka, ali su ga grijesi Ademovih, alejhisselam, potomaka učinili crnim.
Kad gradnja bi završena, objavljeno im je da je dragi Allah Mesdžidul-haram odredio mjestom hodočašća Hadža za sve vjernike sve do Sudnjeg Dana.
 
I kada smo kao pribježište Ibrahimu pokazali mjesto gdje je Hram, rekli smo: ''Ne smatraj Nama nikoga ravnim, i očisti ovaj Hram Moj za one koji će ga obilaziti, koji će tu u blizini njegovoj stanovati, i koji će tu sedždu činiti i oglasi ljudima hadždž!''; dolaziće ti pješke i na kamilama iznurenim; dolaziće iz mjesta dalekih, da bi koristi imali i da bi u određene dane, prilikom klanja kurbana, kojim ih je Allah opskrbio, Njegovo ime spominjali. Jedite meso njihovo, a nahranite i siromaha ubogog! Zatim, neka sa sebe prljavštinu uklone, neka svoje zavjete ispune i neka oko Hrama drevnog obilaze. (22:26-29)
 
Tako bijaše objelodanjeno kako mubarek građevina što je izgradiše Ibrahim i Ismail, alejhimesselam, ima svojstvo Bejtullaha (Allahove kuće), mjesta gdje, naravno shvaćeno isključivo simbolički, ''stanuje'' dragi Allah,[59] zatim da je Kaba postala najsvetijim od svih Allahovih svetih mjesta na Zemlji,[60] te da je postala centrom prema kojemu je usmjeren Hadž, obred hodočašća za sve sljedbenike istinske Allahove vjere islama, koji je Ibrahim, alejhisselam, tada, po volji i odredbi dragoga Allaha, uspostavio u Meki.
Obzirom na ovakvu ulogu u savršenosti Allahove vjere, prostor svetoga Mesdžida je proglašen sigurnim mjestom gdje se nikome, ama baš niti jednom stvorenju (osim teških zločinaca i to samo u vrlo rijetkim i izuzetnim prilikama), čak ni biljkama ili insektima, ne smije nauditi. Sva stvorenja su, dakle, potpuno sigurna na tome svetom prostoru gdje je dragi Allah učinio trajno zabranjenim (haram) svako nasilje i grubost, pa je zato Mesdžid i nazvan imenom Mesdžidul-haram.
Hadž, hodočašće Kabe u Meki, tako u Vjeri Ibrahimovoj, alejhisselam, postade jedan od temelja vjerovanja. Tradiciju Hadža su vijekovima nastavili čuvati potomci Ibrahimovi, alejhisselam, i po lozi Ismailovoj, alejhisselam, i po lozi, Ishakovoj, alejhisselam. Hadž je, voljom i odredbom dragoga Allaha, u sjećanju ostavio i veličanstvenu kušnju Ibrahimovu, alejhisselam, kroz obrede klanja kurbana i kamenovanja šejtana u dolini Mina, dolini gdje je Allahov prijatelj po Njegovom naređenju htio svoga sina učiniti kurbanom i gdje se kamenjem suprostavio šejtanu koji ga je pokušao odvratiti od poslušnosti dragome Allahu. Takođe je Hadž ovjekovječio i kušnju hazreti Hadžere kroz obred Sa'ja - kretanja između Saffe i Merve, kako se zovu dva kamenita brežuljka između kojih je ona u strahu trčala.
Kada su, nažalost, nakon nekog, ne zna se koliko dugog, vremena potomci Ismailovi, alejhisselam, (Arapi) zapali u neznanje i mnogoboštvo, oni su, neuzubillah, počeli unositi idole u Kabu, pa su ga potomci Ishakovi, alejhisselam, (Benu Israil) koji su ostali u okrilju islama, prestali hodočastiti. Međutim, ipak su i potomci Ismailovi, alejhisselam, milošću dragoga Allaha zadržali obred Hadža u vlastitoj tradiciji, tako da je on, mada uprljan nekim mnogobožačkim novotarijama, kontinuirano obavljan sve do vremena kada ga je Ismailov, alejhisselam, potomak Resulullah, Muhammed, alejhisselam, u potpunosti očistio od svih elemenata idolopoklonstva i ponovo povratio u Ibrahimov, alejhisselam, oblik i suštinu da se takav, milošću dragoga Allaha, nastavi obavljati sve do kraja svijeta.
Bejtullah je više puta bivao obnavljan, a prilikom obnove koja se desila u vrijeme Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, zbog nedostatka čistih (halal) sredstava, bijaše podignut samo jedan njegov dio u obliku kocke, dok je sjevero-zapadni polukružni prostor Hidžr samo ograđen samo zidom visine oko metar.[61] Pošto je na taj način dobio oblik kocke Bejtullah je postao općepoznat po imenu ''Kaba'', što ima značenje ''kocka'', i u takvom obliku ga je zatekao Resulullah, Muhammed, alejhisselam. On je, kako nam to prenose vjerodostojne predaje od hazreti Aiše, razmišljao o tome da Kabu povrati u prvobitni oblik u kome ju je Ibrahim, alejhisselam, sagradio, ali je ipak od toga odustao.[62] Bilo je takvih pokušaja i u vremenima nakon njega od strane nekih halifa, ali je na kraju iz bojazni da Kaba ne postane igračka u rukama vladara odlučeno da ona ostane u obliku kakvom ju je ostavio Resulullah, Muhammed, alejhisselam, - takva je i dan danas.[63]
Sveti grad Meka i Kaba (Mesdžidul-haram), voljom i odredbom dragoga Allaha ostaju mjesto najvećega hodočašća na Zemlji za čitavo čovječanstvo sve do Sudnjeg Dana, ali i mjesto bereketa i bogatstva saglasno Ibrahimovoj, alejhisselam, dovi kada se on dragome Allahu skrušeno obratio:
 
Gospodaru naš, ja sam neke potomke svoje naselio u kotlini u kojoj se ništa ne sije, kod Tvoga Časnog Hrama, da bi, Gospodaru naš, salat klanjali; zato učini da srca nekih ljudi čeznu za njima i opskrbi ih raznim plodovima da bi zahvalni bili. (14:37)
 
Naravno, Ibrahim, alejhisselam, je još i više dragome Allahu upućivao dove za svoje potomke u Meki – da ih On, hvaljen i slavljen neka je, uputi na pravi put i sačuva ih od propasti na budućem svijetu:
 
Gospodaru naš, pošalji im poslanika, jednog od njih, koji će im ajete Tvoje kazivati i Knjizi ih i mudrosti učiti i očistiti ih, jer Ti si, uistinu, silan i mudar!" (2:129)
 
Mubarek ličnost Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, prema njegovim vlastitim riječima, je odgovor dragoga Allaha na ovu Ibrahimovu, alejhisselam, dovu.
Završavajući ovo kazivanje o uspostavljanju obreda Hadža ostaje nam još navesti i ajete časnoga Kur'ana koji o tome govore:
 
I kada smo kao pribježište Ibrahimu pokazali mjesto gdje je Hram, rekli smo "Ne smatraj Nama nikoga ravnim, i očisti ovaj Hram Moj za one koji će ga obilaziti, koji će tu u blizini njegovoj stanovati, i koji će molitvu obavljati i oglasi ljudima hadž!" - dolaziće ti pješke i na kamilama iznurenim; dolaziće iz mjesta dalekih, da bi koristi imali i da bi u određene dane, prilikom klanja kurbana, kojim ih je Allah opskrbio, Njegovo ime spominjali. Jedite meso njihovo, a nahranite i siromaha ubogog! Zatim, neka sa sebe prljavštinu uklone, neka svoje zavjete ispune i neka oko Hrama drevnoga obilaze. (22:26-29)
 
A kada je Ibrahima Gospodar njegov s nekoliko zapovijedi u iskušenje stavio, pa ih on potpuno izvršio, Allah je rekao: "Učiniću te imamom ljudima!" "I neke mi potomke!"; zamoli on. "Obećanje Moje neće obuhvatiti nevjernike," kaza On. I učinili smo Hram utočištem i sigurnim mjestom ljudima. "Neka vam mjesto na kojem je stajao Ibrahim (Mekami-Ibrahim) bude prostor iza koga ćete namaz obavljati!" I Ibrahimu i Ismailu smo naredili: "Hram Moj očistite za one koji ga budu obilazili, koji budu tu boravili i koji budu molitvu obavljali." A kada je Ibrahim zamolio: "Gospodaru moj, učini ovo mjesto sigurnim gradom, a snabdij plodovima stanovnike njegove, one koji budu vjerovali u Allaha i u onaj svijet!"; On je rekao: "Onome koji ne bude vjerovao daću da neko vrijeme uživa, a onda ću ga prisiliti da uđe u paklenu vatru, a grozno će ona prebivalište biti!" I dok su Ibrahim i Ismail temelje Hrama podizali, oni su molili: "Gospodaru naš, primi od nas, jer Ti, uistinu, sve čuješ i sve znaš! Gospodaru naš, učini nas dvojicu Tebi odanim, i porod naš neka bude odan Tebi, i pokaži nam obrede naše i oprosti nam, jer Ti primaš pokajanje i samilostan si! Gospodaru naš, pošalji im poslanika, jednog od njih, koji će im ajete Tvoje kazivati i Knjizi ih i mudrosti učiti i očistiti ih, jer Ti si, uistinu, silan i mudar!" Vjeru Ibrahimovu izbjegava samo onaj koji ne drži do sebe. A Mi smo njega na ovome svijetu odabrali, i na onome će biti među dobrima. Kada mu je Gospodar njegov rekao: "Budi poslušan!"; on je odgovorio: "Ja sam poslušan Gospodaru svjetova!" I Ibrahim ostavi u amanet sinovima svojim a i Jakub: "Sinovi moji, Allah vam je odabrao pravu vjeru, i nipošto ne umirite drugačije nego kao muslimani!" (2:124-132)
 
Reci: "Allah govori istinu! Zato slijedite vjeru Ibrahimovu, pravog vjernika, koji nije bio od onih koji Allahu druge smatraju ravnim." Prvi hram sagrađen za ljude jeste onaj u Mekki, blagoslovljen je on i putokaz svjetovima. U njemu su znamenja očevidna - mjesto na kojem je stajao Ibrahim (Mekami-Ibrahim). I onaj ko uđe u nj treba biti siguran. Hodočastiti Hram dužan je, Allaha radi, svaki onaj koji je u mogućnosti; a onaj koji neće da vjeruje - pa, zaista, Allah nije ovisan ni o kome. (3:95-97)
 
A kada Ibrahim reče: "Gospodaru moj, učini ovaj grad sigurnim i sačuvaj mene i sinove moje da se klanjamo kumirima, oni su, Gospodaru moj, mnoge ljude na stranputicu naveli. Onaj ko bude mene slijedio - moje je vjere, a onaj ko bude protiv mene ustajao - pa, Ti, uistinu, praštaš i samilostan si. Gospodaru naš, ja sam neke potomke svoje naselio u kotlini u kojoj se ništa ne sije, kod Tvoga Časnog Hrama, da bi, Gospodaru naš, molitvu obavljali; zato učini da srca nekih ljudi čeznu za njima i opskrbi ih raznim plodovima da bi zahvalni bili. Gospodaru naš, Ti zacijelo znaš šta mi tajimo, a šta na javu iznosimo. Allahu ništa nije skriveno ni na Zemlji ni na nebu. Hvala Allahu, koji mi je u starosti podario Ismaila i Ishaka; Gospodar moj, uistinu, uslišava molbe. Gospodaru moj, daj da ja i neki potomci moji obavljamo molitvu; Gospodaru naš, Ti usliši molbu moju! Gospodaru naš, oprosti meni, i roditeljima mojim i svim vjernicima - na Dan kad se bude polagao račun!" (14:35-41)
 
 
 
Susret sa dragim Allahom
 
 
Ibrahimu, alejhisselam, dragi je Allah podario da doživi mnoga ljeta u blagostanju i sreći sa obje svoje mubarek žene, hazreti Sarom i hazreti Hadžerom. Na bazi onoga što u izvorima nalazimo, izgleda da se hazreti Hadžera od njih prva vratila dragom Allahu, a On, hvaljen i slavljen neka je, najbolje zna. Ukopana je u Meki. A, kada je došlo vrijeme da dragi Allah uzme hazreti Sarinu dušu Sebi, Ibrahim, alejhisselam, ju je ukopao u špilji Makpela u Hebronu.
Dragi Allah najbolje zna koliko ima istine u predanjima koja kazivaju da se Ibrahim, alejhisselam, nakon Sarine smrti oženio ženom po imenu Ketura i da mu je ona rodila još šest sinova čija su imena: Zimran, Jokšan, Medan, Medjen (Midjan), Jišbak i Šuah.[64] No, mi ćemo ih ipak uzeti za vjerodostojne zato što u izvorima od povjerenja nalazimo izviješća da je Ibrahim, alejhisselam, doista imao sina po imenu Medjen koji je rodoslovnik velikog arapskog plemena. Njima će kao poslanik dragoga Allaha biti izaslan Šuajb, alejhisselam, koji je, kako predanja kazivaju, potomak Medjenov.
Serdarević[65] nam donosi interesantno izviješće da se Ibrahim, alejhisselam, nakon hazreti Sarine smrti ženio još dva puta i da je od te dvije žene dobio još jedanaest sinova, tako da je ukupno imao trinaest sinova. To bi onda značilo da je on, uz naprijed pomenutu Keturu i njene sinove, imao još jednu ženu koja mu je rodila još pet sinova.[66] Dragi Allah najbolje zna.
Dakako, da su, u to ne bi trebalo sumnjati a dragi Allah najbolje zna, i svi ostali Ibrahimovi, alejhisselam, sinovi bili dobri ljudi, iskreni i čestiti muslimani, ali nije poznato da je ijedan od njih bio vjerovjesnik i/ili poslanik. Sigurno je da je, kad je riječ o sinovima Ibrahima, alejhisselam, Allahov emanet vjerovjesništva i poslanstva ostao na Ismailu i Ishaku, alejhimesselam, i među njihovim potomstvom, dok se za ostale ništa pouzdano ne zna, osim Medjena za kojega se također ne zna da je lično bio vjerovjesnik, ali se, kako smo maločas rekli, prenosi da mu je Šuajb, alejhisselam, potomak. Obzirom na sve što je navedeno, ubijeđeni smo da se osnovano može kazati da je dragi Allah odabrao i uzdigao Ismaila i Ishaka, alejhimesselam, nad ostalom njihovom braćom, a On najbolje zna.
Ismail, alejhisselam, je od dragoga Allaha počašćen prvo plemenitim iskušenjem koje je, zajedno sa svojim mubarek ocem, na najljepši način ispunio i koje je ostalo trajnom poukom i znamenjem svim generacijama ljudi sve do Sudnjeg Dana; zatim mu je dat i plemeniti emanet vjerovjesništva; potom je odlikovan emanetom bdijenja nad Kabom i čistotom obreda Hadža; da bi mu na kraju bio dat trajni spomen i kroz prelijepi Allahov dar izražen nurom Muhammeda, alejhisselam, pečata svih vjerovjesnika i Njegove milosti svim svjetovima, kome je On, hvaljen neka je, podario da se pojavi baš u Ismailovome, alejhisselam, potomstvu.
I mlađeg Ibrahimova, alejhisselam, sina Ishaka, alejhisselam, dragi je Allah odabrao, učinio ga dobrim, čestitim i plemenitim i obdario ga emanetom vjerovjesništva. Osim toga data mu je i jedna posebna počast. Naime, Gospodar svih svjetova je odlučio da upravo sa njegovim potomcima sklopi savez koji im je pružao status odabranoga naroda, Allahu dragome bližega i dražega od bilo kojega drugog naroda koji življaše na Zemlji. Kako smo već pomenuli, posebno mjesto u tom smislu pripada Ishakovu, alejhisselam, sinu Jakubu, alejhisselam, poznatom po nadimku Israil, kome je takođe od Allaha dato vjerovjesništvo. On je imao ukupno dvanaest sinova i dragi je Allah odabrani narod podijelio na dvanaest plemena upravo prema sinovima Israilovim. Na ovaj način potomci Ishakovi, alejhisselam, po njegovu sinu Jakubu, Israilu, alejhisselam, dobiše ime Benu Israil (potomci Israilovi).
Status od dragoga Allaha odabranoga i voljenoga naroda, naroda uzdignutoga nad svim ostalim narodima, svakako je bila velika blagodat za Hebreje, potomke Ibrahimove, Ishakove i Jakubove, alejhimesselam. Hiljadama godina, mjereno zemaljskim vremenom, dragi im je Allah slao vjerovjesnike i poslanike Svoje koji su im donosili uputu i blagodat. Jūsuf, Mūsa, Harun, Davud, Sulejman, alejhimesselam, samo su neki od njih i, svakako, uz Jahjāa i Isāa, alejhimesselam, najpoznatiji. Dragi Allah im je objavio čak tri od četiri objavljene Knjige: Tevrat, Zebur i Indžil. Ali, taj je povlašteni status sobom istovremeno nosio i veliku odgovornost, odgovornost koju su oni dugo slijedili, ali su neke njihove ohole i neposlušne generacije istu iznevjerili počevši u laž ugoniti i čak ubijati Allahove poslanike koji su im dolazili. U takvim okolnostima poslat im je, kao velika milost i Riječ[67] od dragog Allaha, Mesih Isā, alejhisselam, sin Merjemin, da ih očisti, na pravi put njihovih valjanih predaka uputi, i izvijesti ih o poslanstvu posljednjeg među Allahovim poslanicima, Resulullaha, Ahmeda, Muhammeda, alejhisselam, ali i njega odbaciše i gluhi ostadoše, te od odabranoga naroda proklet narod, nažalost, postadoše. U takvom stanju, šest stotina godina kasnije, većina ih odbaci i svoju posljednju šansu što im je dragi Allah pruži kroz poslanje Muhammedovo, alejhisselam, pa tako Objava i status odabranog naroda voljom dragoga Allaha, trajno od njih odstupi i pređe na valjane i čestite sljedbenike Ibrahimova i Ismailova, alejhimesselam, potomka, Muhammeda, alejhisselam, koje u časnome Kur'anu dragi Allah nazva ''narodom najboljim od svih naroda koji na Zemlji obitavaše''.[68]
Kad je Ibrahimu, alejhisselam, stigao zov Gospodara svih svjetova, duša njegova mu se sa radošću odazva. Stoljećima kasnije, po zemaljskom računanju vremena, mubarek potomak njegov, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, vidje ga u veličanstvenoj noći Isrāa i Mir'adža na sedmome nebu, naslonjena na Bejtul-ma'mur, nebesku Kabu koju neprekidno hodočaste nepregledne mase meleka.
Mubarek mu tijelo leži uz hazreti Sarino, Ishakovo i Jakubovo, alejhimesselam, u kaburu unutar spilje Makpela u Hebronu. Čitav taj mubarek prostor urediše za svoje vladavine Davud i Sulejman, alejhimesselam, a i čitavo mjesto dobi naziv El Halil kao još jedan spomen Allahovu prijatelju, jer izraz ''Halilullah'' na arapskom jeziku znači ''Prijatelj Božiji''. Danas se na tom mjestu nalazi istoimena džamija (Haram el Halil).
Ostalo dvoje mubarek članova najuže porodice Ibrahimove, alejhisselam, hazreti Hadžera i Ismail, alejhisselam, ukopani su Meki. Prema nekim predanjima kaburovi im senalaze tik do Kabe, unutar polukružnog prostora na sjevero-zapadnoj strani koji se zove Hidžr.[69] Dragi Allah najbolje zna.
 
 
 



[1] Biblijska predanja pominju da je on rođen u gradu Uru, koji je bio smješten na obalama Eufrata nizvodno od Babilona – dakle u južnoj Mezopotamiji. Ali, prisutna su i vjerovanja da je drevni Ur, grad Ibrahimovoga, alejhisselam, rođenja, u stvari grad Urfa, koji je smješten nekih 80 kilometara istočno od Eufrata na području sjeverne Mezopotamije (danas je taj grad u Turskoj – nalazi se na njezinom jugoistoku, blizu granice Sirije). U Urfi se tradicionalno poštuju određena mjesta za koja tamo tvrde da su vezana za Ibrahima, alejhisselam, kao što su, naprimjer, pećina u kojoj je, kako tamo kažu, on rođen, ili jezero sa ribama čiji se nastanak veže za lomaču na kojoj je trebao biti spaljen – prema tradiciji, vjerovatno nakon što je Ibrahim, alejhisselam, bio spašen, dragi je Allah dao (a On, hvaljen i slavljen neka je, najbolje zna) da se vatra pretvori u jezersku vodu, a ugalj kojim je bila podložena u ribe koje tu plivaju. No, istražujući nama dostupne muslimanske izvore uočili smo da se u većini njih kaže da je Ibrahim, alejhisselam, rođen u drevnome gradu Babilonu. Istina, u nekim od tih izvora se kaže da se pod imenom Babilon misli na čitavo carstvo a ne samo na njegovu prijestonicu (tako se, naprimjer, navodi u historiji Ibn Asakira i u nastavku dodaje da je Ibrahim, alejhisselam, rođen u jednome selu po imenu Kusa). Kao što vidimo, postoje različite predaje o tome gdje se tačno, tj. u kojem gradu, Ibrahim, alejhisselam, rodio. Mi smo se odlučili da navedemo Babilon jer nismo htjeli da zanemarimoono što, izgleda, većina muslimanskih izvora navodi - da je Ibrahim, alejhisselam, rođen u Babilonu i da je tu odrastao. Pri tome, naravno, ne odbacujemo niti mogućnost da se ne misli na grad Babilon već na carstvo (odakle bi onda moguće bilo da se Ibrahim, alejhisselam, rodio u Uru/Urfi ili nekom drugom mjestu u sastavu babilonskog carstva). Dragi Allah najbolje zna.
[2] Možda je, pored ovoga imena, imao još i ime, ili nadimak, Terah, ali je ime Azer sigurno budući da je ono časnim Kur'anom potvrđeno.
[3] Iz vjerodostojnih islamskih izvora poznato je da, uz dopuštenje dragoga Allaha, neki džini i/ili šejtani mogu do određene granice dosegnuti nebeske sfere i tamo prisluškivati plemenite meleke i tako doći do izvijesnih istinitih saznanja o budućim događanjima na Zemlji koji su zapisani u Levhi mahfuzu. Muhammed, alejhisselam, nam o tome dalje kaže da među ljudima ima onih koji su upućeni u tajno znanje komuniciranja i sklapanja saveza sa džinima i šejtanima i da se onda predstavljaju kao proroci koji mogu proricati budućnost. Takvi istinite informacije koje im džini i/ili šejtani dostave pomiješaju sa svojim izmišljotinama i onda to prenose ljudima. To se, dakako, ne odnosi na Allahove vjerovjesnike, poslanike i Njegove miljenike kojima On, hvaljen i slavljen neka je, iz Svoje milosti i ljubavi daje znanje o budućnosti, onoliko koliko On hoće (tako nas je Muhammed, alejhisselam, i uputio, naprimjer, u predznake Sudnjeg Dana). Odatle, na bazi ovoga vjerodostojnoga hadisa, jasno je da i u ''proročanstvima'' ljudi koji sarađuju sa šejtanima može biti izvijesnih dijelova istine, ali je naređenje Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, o tome jasno – svim je muslimanima zabranjeno posjećivati takve ''proroke'' i vjerovati njihovim riječima. Ako navedeno uzmemo u obzir, ne čudi što su ovi dvorski proroci, prema predanju, bili u stanju Nemrudu proreći Ibrahimovo, alejhisselam, rođenje. Dakako, to se desilo po odredbi dragoga Allaha i uz Njegovo dopuštenje.
[4]Motreno iz perspektive ljudskoga razuma teško bi se jedno novorođenče moglo razviti u zdravu i normalnu ličnost ako bi dugo boravilo u pećini, sâmo, bez ikoga pored sebe (dakle u izolaciji). Na ovome mjestu treba pomenuti i predanja koja nam prenose da je Ibrahim, alejhisselam, kaodojenče rastao natprirodno brzo – kada je napunio samo jedan dan starosti izgledao je kao da je star čitav mjesec, a sa mjesec dana života izgledao je kao da mu je čitava godina, pa je u pećini ostao svega petnaestak mjeseci (Nureddin Uzunoglu, ''History of the Prophets'', str. 47.). Prema tome, može se reći da je Ibrahim, alejhisselam, kratko boravio u pećini. Dragi Allah najbolje zna.
[5]Upravo ovim redoslijedom teče i kazivanje časnoga Kur'ana (6:74-79): Ibrahim, alejhisselam, prvo prepoznaje laž u obožavanju kumira (što znači da ih je prije toga već neko vrijeme gledao odrastajući u sredini koja ih obožava – dakle izvan pećine), da bi mu onda bila pokazana nebeska znamenja i da bi nakon toga spoznao istinu i okrenuo svo svoje biće obožavanju dragoga Allaha.
[6]Kur'an časni o ovome govori na nekoliko mjesta. Ovom prilikom navodimo ajet 3:85.
[7] Nije nam poznato da li su Suhufi bili objavljeni Ibrahimu, alejhisselam, u Mezopotamiji ili možda kasnije u Svetoj zemlji. Čini nam se logičnim pretpostaviti da su bili objavljeni na početku njegove vjerovjesničke misije, dakle u Mezopotamiji. Dragi Allah najbolje zna.
[8] Postoji predanje da je Ibrahimu, alejhisselam, objavljeno 10 suhufa. Dragi Allah najbolje zna.
[9] Po nekim izvorima to je trajalo 40 dana, a prema drugim čak 400 godina. Dragi Allah najbolje zna koliko dugo, a u svakom slučaju bijaše to period neizrecivo bolne Nemrudove patnje, koju on moraše trpiti sve do smrti. Užasna kazna, ali van svake sumnje pravedna sankcija, koju je on sam sebi svojim zulumom i nevaljalštinama nanio. Dragi Allah mu, zasigurno, nepravdu nije učinio.
[10] I ovdje se treba podsjetiti da idolatrija, odnosno mnogoboštvo, u svim svojim pojavnim oblicima kod dragoga Allaha ima stepen najveće odvratnosti i da je to toliko velika nevaljalština da je ona jedini grijeh za koji je dragi Allah rekao da ga nikom neće oprostiti (vidi Kur'an, 4:48), osim onom ko se sam prije smrti pokaje iskrenim pokajanjem koje On, hvaljen i slavljen neka je, rado prima.
[11] Riječ je uglavnom o prostoru današnje Palestine, i, eventualno, dijelova Jordana, Sirije i Libana, a dragi Allah najbolje zna.
[12] O ovome, naprimjer, govori Nureddin Uzunoglu (''History of The Prophets'', str. 55).
[13] Pregledavajući izvijesne historijske izvore o drevnoj Mezopotamiji uočili smo da su se na istome prostoru smjenjivala, i tako na neki način ispreplitala, carstva drevnoga Babilona i Asirije. Odatle nam se čini sasvim logičnim, a dragi Allah najbolje zna, da su ljudi u Mezopotamiji tada pretežno koristili asirski jezik. A, kako je i u izvoru kog smo koristili (vidi prethodnu fusnotu) navedeno da su govorili asirskim jezikom, tako smo i naveli. Dragi Allah najbolje zna.
[14] Možda bi izuzetak mogla biti moguća suša koja ga je nagnala da privremeno ode u Misir – a to je, ustvari, bila odredba dragoga Allaha (a On, hvaljen neka je, najbolje zna) kako bi to putovanje bilo sevepom koji je doveo do toga da u njihov mubarek dom uđe hazreti Hadžera. Ponavljamo – dragi Allah najbolje zna.
[15] U vjerodostojnim hadisima se kaže da je Ibrahim, alejhisselam, govoreći svojoj mubarek supruzi da ju je pred vladarevim izaslanicima nazvao svojom sestrom (vidi fusnote koje slijede), pominjao i to da ''tu nema drugih vjernika osim njih dvoje''. Dragi Allah najbolje zna šta to uistinu znači, a nama se čini da je on htio reći da tu, u Egiptu, tada nije bilo drugih muslimana i monoteista osim njih. Svjedočimo kako su sve riječi koje je doista izgovorio Resulullah, Muhammed, alejhisselam, čisto savršenstvo svekolike istine, mudrosti i ljepote u koje se ne sumnja i koje se ne negiraju, a mi smatramo da se ovim riječima Ibrahima, alejhisselam, koje su nam prenesene vjerodostojnim hadisima, nije htjelo reći kako na čitavome dunjaluku tada nije bilo drugih muslimana osim njih dvoje (u stvari u bukvalnom smislu to zasigurno i nije bila istina jer je opće poznato da je uz njih dvoje bio barem još jedan iskreni musliman - Lūt, alejhisselam), već se htjelo reći da u toj zemlji (Egiptu) gdje su tada bili nije bilo drugih muslimana. Odatle smatramo da osim njih dvoje i možda manjeg broja pratilaca, najverovatnije, tamo u tim trenucima nije bilo nikoga iz njihove zajednice. Dragi Allah najbolje zna.
[16] Ovaj kraći boravak Ibrahima, alejhisselam, i hazreti Sare u Egiptu desio se nedugo nakon što su stigli iz Mezopotamije, dakle dok su njih dvoje bili u najboljim godinama. Tako je u tome vremenu izuzetna hazreti Sarina fizička ljepota bila na svome vrhuncu – a koliko je ona bila lijepa najbolje se vidi iz predanja koja kažu kako ne bijaše ljepše žene od hazreti Sare sve od hazreti Have pa do njezina vremena.
[17] Prenosi se da je taj faraon bio veoma nasilan i pohotan. Imao bi običaj da šalje izaslanike među narod da mu traže žene iznimne ljepote i dovode mu ih u harem, silom, bez traženja njihovoga pristanka ili pristanka njihovih roditelja ili staratelja. A, ako bi bile udate, on bi im pogubio muža i onda ih doveo u svoj harem.
[18] Kada je faraon, ili puno vjerovatnije neko od njegovih izaslanika, upitao Ibrahima, alejhisselam, ko mu je ta prelijepa žena koja je s njim, on je, pošto mu je bilo poznato da faraon ubija muževe žena koje hoće silom uzeti u svoj harem, uz dopuštenje dragog Allaha zaobišao istinu, odgovorivši da mu je hazreti Sara sestra (a to je u neku ruku i bila tačna izjava jer mu je ona sestra po vjeri). Vjerodostojni hadisi nam govore da je Ibrahim, alejhisselam, u svome mubarek životu bio prisiljen govoriti neistinu samo tri puta – kada je izbjegao odlazak na mnogobožačku procesiju sa svojim narodom rekavši im da će se razboljeti, kada im je rekao da je najveći idol polomio ostale i treći slučaj je ovaj o kome govorimo.
[19] Vjerodostojne nam predaje kažu da je hazreti Sara upućivala dove dragom Allahu da pohotniku bude lakše samo radi toga da ne bi bila optužena da ga je ona ubila.
[20] Prenosi se da je hazreti Hadžera bila kći nekoga misirskog kralja kojeg je faraon u građanskom ratu porazio i nakon toga nju uzeo u ropstvo (Uzunoglu, ''History of The Prophets'', str. 59).
[21] Obzirom na to da je dragi Allah odabrao Hadžeru da bude majka Ismailu, alejhisselam, moguće je pretpostaviti da je ona i prije nego što je došla u Ibrahimov, alejhisselam, mubarek dom bila upućena na pravi put, a sigurno je da je ona nakon toga prihvatila islam iskreno i punim srcem, te postala jedna od žena koje su posebno odabrane kod dragoga Allaha. Neka je svaki blagoslov dragoga Allaha na Njegova prijatelja Ibrahima, alejhisselam, hazreti Saru, hazreti Hadžeru i čitavo njihovo čestito i odabrano potomstvo.
[22] Biblija prenosi da su se Ibrahim, alejhisselam i Lūt, alejhisselam, rastali kada su se uvjerili da dvije tako brojne zajednice više nisu mogle opstati jedna uz drugu u uslovima relativne oskudice u izvorima i pasištima. Mi, naravno ne možemo tvrditi da i u ovome nije bilo nekih od dunjalučkih sevepa (ovosvjetskih razloga) njihova razdvajanja, ali smo ubijeđeni da je prevashodni razlog bio upravo u tome što je dragi Allah kao vjerovjesničku obavezu podario Lūtu, alejhisselam, dužnost pozivanja na pravi put naroda Sodome. On se radi toga morao na vrijeme tamo naseliti da bi se odomaćio i da bi ga lokalno stanovništvo prihvatilo kao svoga, jer dragi Allah je, koliko se nama čini, a On, hvaljen i slavljen vječno neka je, najbolje zna, uvijek običavao da svakom narodu kao poslanika pošalje nekoga između njih samih, tj. nekoga koga su oni već odavno bili prihvatili kao svoga. Dragi Allah najbolje zna.
[23] Prema Bibliji (Postanak, 14:8-16) u pitanju su bila četverica kraljeva koji su porazili kraljeve Sodome i Gomore i potom poharali njihove zemlje zarobivši pri tome Lūta, alejhisselam, i njegove ljude. Ali, u nekim islamskim izvorima pominje se jedan vladar, pa smo tako ovdje i naveli. Dragi Allah najbolje zna.
[24] Budući da je u izvorima navedeno da je tom prilikom Ibrahim, alejhisselam, goneći neprijatelje sa svojom vojskom stigao sve do Damaska mi smo ovako pretpostavili. A, dragi Allah zna kako je to doista bilo. Njega, hvaljen i slavljen neka je, molimo za oprost i uputu.
[25] Ibn Kesir (''Kazivanja o vjerovjesnicima'', str. 162) vezano za ovaj slučaj navodi: ''Pobijedivši ih, on je preostale tjerao sve do sjeverne strane Damaska, gdje se, na otvorenom prostoru, ulogorio. Mislim da se tamošnji Mekami Ibrahim naziva tako zato što se tu zaustavila vojska Ibrahimova, alejhisselam. Allah najbolje zna.''
[26]Jevreji su stoljećima, a naročito Cionisti u današnje doba, koristili ovo Božije obećanje dato Ibrahimu, alejhisselam, kao ključni argument po kom oni, kao potomci Ishakovi, alejhisselam, imaju isključivo pravo na prostranstva mubarek Palestine. Ali, oni pri tome svjesno zaobilaze i zanemaruju činjenicu da su i Ismailovi, alejhisselam, potomci u istoj mjeri potomci Ibrahimovi, alejhisselam, pa bi odatle i oni, ako bi se isključivo zaključivalo po osnovu argumenta krvnoga nasljeđa, imali potpuno isto pravo na nasljeđe te mubarek zemlje. Ali, istina je ta da kod dragoga Allaha duhovno nasijeđe, oličeno u iskrenoj vjeri, predanosti Njemu, dobročinstvu i čestitosti, ima prednost u odnosu na krvno nasljeđe (kad su u pitanju oni krvni potomci koji su lišeni naprijed navedenih plemenitih odlika duhovnoga nasljeđa), pa su odatle istinski nasljednici Njegovih poslanika i vjerovjesnika prije svega oni iskreni vjernici koji ih predano slijede u vjeri (pri čemu, dakako, posebno mjesto, najverovatnije, imaju oni koji su još uz to i njihovi krvni potomci - dragi Allah najbolje zna), dok oni njihovi potomci koji nisu u vjeri nemaju apsolutno nikakva prava da sebe smatraju nasljednicma ovih mubarek ljudi. Upravo u tome smislu, kako mi to interpretiramo, dragi Allah odgovara na Nūhovu, alejhisselam, dovu da mu nevjerni sin bude spašen od propasti na dan Potopa, između ostaloga, sljedećim riječima: "O Nuhu, on nije čeljade tvoje, jer radi ono što ne valja'' (11:46). Prema tome, može se kazati da su istinski baštinici mubarek zemlje Palestine prije svega iskreni vjernici iz redova Ummeta Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, a uz njih i oni od sljedbenika Knjige koji su sebe sačuvali od teških grijeha i potpuno su i iskreno odani dragome Allahu (On ih, hvaljen i slavljen neka je, najbolje poznaje).
[27]Kažemo ''početak'' jer će dvanaestak godina kasnije, to nam je dakako dobro poznato, dragi Allah Svoje obećanje Ibrahimu, alejhisselam, o mubarek potomstvu ispuniti i kroz rođenje Ishaka, alejhisselam.
[28] Otprilike za nekih 26 stoljeća (2600 godina). Dragi Allah najbolje zna.
[29] Vidi Kur'an, 21:107.
[30] Kad je provrlo Zem Zem vrelo, mubarek voda se počela na sve strane razljevati po pustinjskom tlu. Hazreti Hadžerinu veliku radost izazvanu pojavom spasonosne vode u trenu je zamijenio strah da se ona ne izgubi u poroznoj pjeskovitoj zemlji, pa je brzo počela kopati oko vrela u želji da ga ogradi i sačuva u iskopanoj kaptaži. Pri tome je, gledajući vodu kako se razljeva po površini svuda naokolo, vikala: ''Zem, Zem!''; što je značilo: ''Stani, stani (Ne razljevaj se više)!'' Tako Zem Zem ostade samo kao bunar, a poznati vjerodostojan hadis nam prenosi mubarek riječi Muhammeda, alejhisselam, da bi on bio rijeka da ga hazreti Hadžera nije zaustavila. Putem jednog drugog, isto tako vjerodostojnog, hadisa Resulullah, Muhammed, alejhisselam, nas poučava kako je Zem Zem voda: mubarek (sveta), hranljiva i ljekovita, a to potvrđuju i iskustva stotina miliona (možda čak i koje milijarde) hodočasnika koji, evo već nekih četiri hiljade godina (koliko je otprilike proteklo od Ibrahima, alejhisselam, do danas), piju tu vodu.
[31]Na početku kazivanja o Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam, u uvodnom dijelu koji govori o Arabiji (vidi naslov ''Pozornica događaja - Arabija''), naveli smo da se pleme Džurhum koje potiče od Hūda, alejhisselam, (prenosi se da je Hūd, alejhisselam, imao sina Kahtana, a Kahtanovi sinovi su: Hadremevt, Ja'rub i Džurhum) uz dozvolu hazreti Hadžere naselilo u Meki. Naime, Džurhumije su vjerovatno išli karavanskim putem koji je obalom Crvenog mora išao od Jemena ka sjeveru i kad su prolazili nedaleko od mekanske mubarek doline, primijetili su jednu veoma čudnu pojavu – ptice su kružile iznad nje. To je bila do tada neviđena situacija zato što se ptice zadržavaju samo u krajevima u kojima ima vode, a svi su dobro znali da je ta dolina od pamtivijeka bila bezvodna. Začuđeni i zainteresirani skrenuše s puta i uđoše u dolinu gdje, na svoje ogromno zaprepaštenje, zatekoše obilni izvor vode i mladu lijepu ženu koja je sa svojim djetetom boravila u šatoru odmah do izvora. Voljom dragog Allaha oni su slijedili svoj urođeni osjećaj časti koji im nije dopuštao niti da pomisle osporiti ženi i njezinom malodobnom sinu pravo na ''vlasništvo'' nad tom vodom, već od nje zatražiše dozvolu da se tu nasele i, dakako uz adekvatnu naknadu, pravo korištenja vode.
[32] Kasnije, kao što ćemo uskoro ako dragi Allah da vidjeti, Beka će dobiti ime Meka.
[33] Nije nam poznato kad su potomci Adema, alejhisselam, napustili Meku. Ako se prihvate predaje koje kažu da je Kabil ubio Habila u Damasku, to bi onda moglo značiti da se već prva generacija odselila iz Meke. No ni to ne mora biti tako, jer su neki od njih mogli ostati u Meki dok su ostali odselili na Damask. Dragi Allah najbolje zna.
[34]Ovo je naša pretpostavka budući da nemamo nimalo sumnje u to da je Ibrahim, alejhisselam, itekako vodio računa o svojim obavezama prema obje žene, kao i o svojim očinskim obavezama prema obadva mubarek sina. U tome smislu smatramo da je on sve do kraja svoga zemaljskoga života običavao boraviti na obadva mubarek mjesta u ravnomjernim vremenskim periodima, a da li su to bili mjeseci u toku jedne godine (kako smo mi pretpostavili i naveli) ili su to bili nešto duži periodi - to nam se i ne čini toliko bitnim – ono šta želimo istaći je to da je Ibrahim, alejhisselam, podjednako boravio i u Meki i u Palestini. Dakako, mi nemamo prava izričito tvrditi bilo šta. Dragi Allah najbolje zna i Njega, hvaljen i slavljen neka je, molimo za oprost i uputu.
[35] Ishak mu se, voljom dragoga Allaha, vjerujemo rodio kasnije. Dragi Allah najbolje zna, a nama izgleda da bi se moglo tako zaključiti na bazi ajeta časnoga Kur'ana 37:101-113, koje u nastavku navodimo, a u kojima je prvo opisan slučaj žrtvovanja pa se tek nakon toga kaže kako je Ibrahim, alejhisselam, bio obradovan mubarek sinom Ishakom. Dakle, u tim trenucima Ismail, alejhisselam, bijaše jedini Ibrahimov, alejhisselam, sin.
[36] Svima nam je dobro poznata veličina i dubina roditeljske ljubavi – koliko je samo ljudi koji su za dobro svoga djeteta spremni sve od sebe dati. A, eto, primjer Ibrahima, alejhisselam, nam još jednom pokazuje da istinski vjernik dragoga Allaha u svome srcu drži daleko iznad svega drugoga – On mu je draži i od sve njegove djece, svog njegovog imetka i od njega samog.
[37] Kad dragi Allah naredi strogost tad se može očekivati od šejtana da ljude navraća na samilost. U ovome slučaju je naredba dragoga Allaha izgledala na prvi pogled kao zlo djelo – da se ubije nevino djete, pa je prokleti Iblis navraćao na ono što je prividno bilo dobro – da se poštedi život nevinome djetetu. To je tako zbog toga što cilj prokletoga Iblisa nije isključivo ljude navraćati na zlo – njemu je cilj ljude odvratiti od puta dragoga Allaha i od pokornosti Njemu, hvaljen i slavljen neka je. U tome smislu on i navraća ljude na zlo samo zbog toga što je zlo mrsko dragome Allahu, što ono izaziva Njegovu srdžbu i lahko može biti sevep propasti onoga ko ga čini. Dakako, u ovom konkretnom slučaju ono što htjede učiniti Ibrahim, alejhisselam, bi samo prividno zlo a u stvari veliko dobro (jer je želio izvršiti naređenje dragoga Allaha u kome sigurno ne može biti niti truna stvarnoga zla ma koliko se to nekada nekome činilo, jer je dragi Allah čist i od najsitnijega zla i manjkavosti), dok je ono čemu je pozivao prokleti Iblis bilo samo prividno dobro a u stvari zlo (jer je htio odvratiti od izvršenja naredbe dragog Allaha). Ovo svima postade jasno kad se objelodani da u stvari život mubarek Ibrahimova, alejhisselam, sina niti u jednom trenu nije bio ugrožen.
[38] Dakako, ovo ne govorimo u smislu da su oni tek tada dobili emanet poslanstva – nije nelogično da je možda Ismail, alejhisselam, dobio tada poslanstvo, dragi Allah najbolje zna, ali je sigurno da je njegov mubarek otac bio poslanik još kao mladić u Mezopotamiji kada je svoj narod pozivao na put dragoga Allaha. Prema tome, emanet poslanstva kojim su bili obdareni mubarek otac i sin na ovome mjestu pominjemo samo iz razloga što želimo navesti blagodati koje su oni od dragoga Allaha uživali, a ne zbog toga da bi se htjelo reći da su oni tek tada te blagodati dobili.
[39] Ploča pomno čuvana na kojoj su zapisane Allahove Odredbe o svim stvarima.
[40] Ovo je doslovno značenje kur'anskoga izraza: ''Qale inni dža'iluke linnasi imama!''; pa smo tako i naveli odustavši od Korkutova prevoda zato što je jasna poruka ajeta upravo ono što želimo istaći - da je Ibrahim, alejhisselam, imam (predvodnik u vjeri) svim ljudima (najvjerovatnije se ne misli na ljude koji neće da vjeruju već na istinske monoteiste, a dragi Allah najbolje zna). Inače, Korkut ovo prevodi: ''Učiniću da ti budeš ljudima u vjeri uzor'', što je u skladu sa navedenim doslovnim prevodom jer je imam osoba koja predvodi ljude u vjeri i stoga, prirodno, oni u njemu vide i uzor (valjani primjer) ispravnoga tumačenja i prakticiranja vjere.
[41] Koliko je nama poznato svi vjerovjesnici i poslanici dragoga Allaha koji su pomenuti i Kur'anu i Hadisima, kao i svi oni koji se pominju u jevrejsko-kršćanskim spisima i njihovoj tradiciji, a koji su na Zemlji živjeli nakon Ibrahima, alejhisselam, njegovi su mubarek potomci. Dakako, samo dragi Allah zna koliko je On, hvaljen i slavljen neka je, Svojih mubarek poslanika i vjerovjesnika poslao ljudima na Zemlji (vjerodostojni izvori u koje se ne sumnja kazuju da je svaki narod imao svoga poslanika sve do poslanja Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, koji je kao milost dragog Allaha odaslan svim svjetovima), tako da se nikako ne bi moglo kazati da su svi oni do posljednjega bili Ibrahimovi, alejhisselam, potomci. U tom smislu se i ograničavamo samo na one koji se pominju u islamskim, te jevrejskim i kršćanskim izvorima. Dragi Allah najbolje zna.
[42] Prenosi se da se nakon hazreti Sarine smrti Ibrahim, alejhisselam, ponovo ženio i imao druge sinove, a među potomcima jednog od njih, Medjena, je Šuajb, alejhisselam. O ovom će, ako dragi Allah da, još biti govora.
[43] Ovo je samo naša pretpostavka koja nam izgleda logičnom zbog značaja Odabranoga naroda koji su oni imali kod dragoga Allaha, a On, hvaljen i slavljen neka je, najbolje zna i Njega molimo za oprost i uputu.
[44] Vjerodostojni hadisi nam prenose da je Muhammed, alejhisselam, naveo da u njegov Sunnet spada pet stvari koje on preporučuje svim svojim sljedbenicima. To su: obrezivanje, podrezivanje brkova (a puštanje brade), rezanje nokata, odstranjivanje dlaka sa stidnih mjesta i odstranjivanje dlaka ispod pazuha. Također nam hadisi navode i to da je on rekao da su četiri stvari koje su on i njegov Ummet naslijedili od ranijih poslanika i vjerovjesnika: obrezivanje muške djece, upotreba kozmetike i kozmetičkih sredstava, čišćenje zuba misvakom i ženidba. Ove hadise bilježe Buhari, Muslim, Ahmed, Ebu Davud, Nesai i Tirmizi, a mi smo ih za ovu priliku konsultirali iz zbirke hadisa ''Tako je govorio Muhammed, Resulullah'' (izdana u Tuzli 1991. godine) – str. 308. Prema tome, jasno je da je Resulullah, Muhammed, alejhisselam, naglasio da je obrezivanje muškaraca Sunnet ranijih poslanika i vjerovjesnika dragoga Allaha i da je to ujedno i njegov Sunnet koji trebaju da slijede i svi njegovi iskreni sljedbenici. Nije sasvim jasno da li je Muhammed, alejhisselam, kada je rekao ''raniji Božiji poslanici'', mislio bukvalno na sve Allahove poslanike i vjerovjesnike koji su bili odaslani svakome pojedinom narodu ili samo na one koji su bili nakon Ibrahima, alejhisselam. Mada postoje predanja koja govore da se Ibrahim, alejhisselam, prvi (od ljudi) osunetio, ipak nam izgleda prihvatljivijim da je Muhammed, alejhisselam, mislio na sve poslanike i vjerovjesnike od Adema, alejhisselam, pa nadalje. Naime, u hadiskim zbirkama nalazimo i na predaje da sunećenje spada u fitret, tj. prirodna svojstva svakoga čovjeka. Tako naprimjer kod Ibn Kesira (Kazivanja o vjerovjesnicima, str. 198.) nalazimo hadis koji bilježe Buhari i Muslim a u kojem se kazuje da su sunećenje, brijanje oko stidnih mjesta, skraćivanje brkova, rezanje noktiju i brijanje ispod pazuha pet svojstava koja spadaju u prirodna obilježja čovjeka. Na istome mjestu Ibn Kesir navodi i hadis (bilježi ga Muslim) da u čovjekova prirodna obilježja (fitret) spadaju: skraćivanje brkova, puštanje brade, upotreba misvaka, ispiranje nosa vodom, odrezivanje noktiju, pranje članaka na prstima, uklanjanje dlaka ispod pazuha, brijanje oko stidnih organa i pranje nakon obavljanja nužde. Ako su to prirodna svojstva svakoga čovjeka, onda je sasvim logično da su ih svi Allahovi vjerovjesnici i poslanici oduvijek prakticirali. Na ovome smo utemeljili naše mišljenje. Dragi Allah najbolje zna i Njega, hvaljen i slavljen neka je, molimo da nam oprosti i uputi nas.
[45] Interesantno je reći da su se potomci Ismaila, alejhisselam, (Arapi) sunetili čak i u džahilijetu, kada su obožavali idole.
[46] Sa stanovišta fikha, u islamu, sunećenje je po imamima Maliku, Ahmedu i Šafiji vadžib, dok je kod hanefija sunnet. Kod imama Malika to je ponajviše istaknuto. Po njemu neosunećena osoba ne može biti imam u namazu niti može biti uzeta za svjedoka. Hzr. Ebu Hanife veli kako su pred Poslanikom, a.s., islam primali i crnac i bijelac (tj. ljudi iz raznih naroda i plemena), pa niko nije od njih ispitivan (jeli ili nije osunećen). Prema šafijama i nekim malikijskim učenjacima sunećenje je vadžib kako za muškarce tako i za žene. Ipak, prema većini sunećenje za žene je mustehabb. Što se tiče vremena obavljanja sunećenja, tu nema posebnoga pravila, osim što postaje posebno obaveznik kada se uđe u pubertet (iako je bolje to uraditi i prije), s obzirom da se tada postaje šerijatskim obveznikom (mukellef). Navedeno, kao i ono što se pominje u narednoj fusnoti, dobili smo ljubaznošću Kenana Čeme – da ga dragi Allah milošću obaspe i obilno nagradi.
[47] Sunećenje je bilo poznato i u drugim narodima. Najstariji zapis o sunećenju potiče sa glinenih pločica iz Babilona koje datiraju 3500. p.n.e. U grobnici jednoga od faraona također su pronađeni zapisi o izvedbi sunećenja, a zapis potiče iz 2200. p.n.e.. I danas su mnogi ljudi koji ne spadaju u jevreje i muslimane obrezani, najčešće iz zdravstvenih razloga.
[48] Nije nam poznato u kojemu periodu Ibrahimovoga, alejhisselam, života se ovo desilo, a mi ga navodimo na ovome mjestu iz konceptualnih razloga.
[49] Vidjeti Kur'an, 2:259.
[50] Prema biblijskoj tradiciji grad Sodoma počesto se veže za grad Gomoru i ova se dva izopačena grada redovito pominju zajedno. Nije sasvim jasno da li su u pitanju dva odvojena naroda, ili je u pitanju jedan narod koji je stanovao u oba grada, ili su to bila možda dva naselja u okviru jednog jedinstvenog grada koji se zvao Sodoma i Gomora? No, kako se u Kur'anu ne pominje ime grada u kojem je živio narod Lūta, alejhisselam, a u Bibliji se kaže da je Lot (Lūt, alejhisselam) boravio među stanovnicima Sodome i mi smo tako prihvatili. Dragi Allah najbolje zna.
[51] Iz konteksta cjeline događaja o kojem trenutno govorimo, moglo bi se zaključiti kako je Lūt, alejhisselam, živio na periferiji grada - izvan njega ili odmah do samih gradskih zidina, pa je tako mogao primiti kod sebe pridošlice prije nego ih Sodomljani uoče. Dragi Allah najbolje zna. A, ono što je sigurno, budući da nam to časni Kur'an prenosi (15:71), jeste to da su Lūtu, alejhisselam, sugrađani bili zabranili da ikoga kod sebe prima - vjerovatno upravo radi toga što je zahvaljujući lokaciji svoje kuće mogao da od njih sakrije pridošlice, a, ponavljamo, dragi Allah najbolje zna.
[52] Misli se na ostatke Sodome koji su u doba Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, za pouku bili vidljivi putnicima koji bi išli putem iz Arabije prema Siriji, a koji je prolazio pokraj tih ostataka. Obzirom na činjenicu da Ajeti Kur'ana nose poruku svim svjetovima sve do Sudnjeg Dana, gotovo van svake sumnje, a dragi Allah najbolje zna, ostaci Sodome su, za pouku, vidljivi i dan danas.
[53] Već smo ranije u fusnoti napomenuli da su vrlo vjerovatno gradovi Sodoma i Gomora egzistirali kao jedna cjelina i najvjerovatnije su zajedno i uništeni. Dragi Allah najbolje zna.
[54] ''Sodomija'' je danas naziv za seksualnu nastranost općenja sa životinjama. Sodomljani su prvi među ljudima općili sa muškarcima (homoseksualizam) – to je na bazi časnog Kur'ana sigurno. A, da li su oni uz tu nastranost još i općili sa životinjama ili je pak ova odvratna nastranost po njima nazvana samo zato što je njihovo ime u historiji ostalo simbolom svake perverzije i izopačenosti – to dragi Allah najbolje zna.
[55] U izvorima se, koliko smo mi to mogli vidjeti, od Lūtove, alejhisselam, mubarek djece pominju samo njegove kćeri. Da li to znači da on nije imao sinova – to dragi Allah najbolje zna. No, kada su u pitanju njegove kćeri osjećamo se dužnim na ovome mjestu naglasiti naše duboko uvjerenje u čestitost ove mubarek vjerovjesničke porodice i sa gnušanjem odbaciti sve laži koje su o njima rečene. Dragi Allah najbolje zna koliko su biblijske optužbe na neke Njegove odabranike u stvari laži koje su neodgovorni i zabludjeli prepisivači, svećenici i On najbolje zna ko sve još, unosili u objavljene tekstove iz nekih svojih pobuda. U svakom slučaju nama je dovoljno čvrsto uvjerenje u apsolutnu pravdu dragoga Allaha čiji uzvišeni Zakon važi jednako za sve – pogotovo za Njegove miljenike i Koji nikada ne bi dopustio da kakav pokvarenjak postane Njegov vjerovjesnik. Odatle izražavamo naše čvrsto ubjeđenje u to da su odvratne izmišljotine sve one gnusne optužbe koje u Bibliji nalazimo o Davudu i Sulejmanu, alejhimesselam, kao i potvora na Lūtove, alejhisselam, kćeri - da su one, neuzubillah, svoga mubarek oca opile vinom i sa njim blud i incest učinile i tako rodile sinove koji su praoci naroda Moab i Amon. Sve nam se čini da su ovim jevrejski ''recezenti'' Staroga Zavjeta htjeli ocrniti pomenute narode (što, naravno, ta dva naroda nimalo ne oslobađa odgovornosti za njihove stvarne grijehe koje dragi Allah itekako poznaje), a dragi Allah najbolje zna – Njega hvalimo i slavimo i za oprost Ga i uputu molimo. A ono što se u pouzdanim izvorima o čestitim Lūtovim, alejhisselam, kćerima može naći je to da ih je Ibrahim, alejhisselam, udao za neke čestite vjernike i da je potomak jedne od njih Šuajb, alejhisselam, a od druge potiče Ejjub, alejhisselam.
[56] Nije nam pouzdano znano da li je Lūt, alejhisselam, preselio na ahiret prije ili poslije Ibrahima, alejhisselam, ali mu vjerovatno mubarek tijelo počiva, neka nam predanja to izričito navode (vidi Nureddin Uzunoglu, ''History of The Prophets'', str. 69.), odmah do Ibrahimovoga, alejhisselam, mubarek tijela, u kaburu unutar pećine Makpela.
[57]U kazivanju o Ademu, alejhisselam, pomenuli smo da su prisutna i takva predanja koje kažu da je Nebeska Kaba (Bejtul-ma'mur) u doba Adema, alejhisselam, stajala u Meki i da je neposredno pred Potop podignuta na svoje današnje nebesko odredište. Dragi Allah najbolje zna.
[58] Poznati vjerodostojni hadis donosi nam mubarek riječi Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, da je on grad znanja, a da je hazreti Ali ibn Ebi Talib njegova kapija.
[59] Arapska sintagma ''Bejtullah'' upravo ima doslovno značenje ''Kuća Allahova'' i to je epitet koji nosi časna Kaba u svetom gradu Meki. Naravno, ovo se ne smije shvatati nikako drugačije negoli isključivo simbolično, budući da je dragi Allah apsolutno iznad bilo kakvoga, makar i najsitnijega, ograničenja – ništa Ga ne može obuhvatiti, a On, hvaljen i slavljen neka je, obuhvata sve.
[60] Osim Kabe od ostalih Allahovih svetih mjesta na Zemlji zasigurno su poznati: Bejtul-makdis koji će biti izgrađen 40 godina nakon izgradnje Kabe, Muhammedova, alejhisselam, džamija u Medini koja će biti izgrađena u dalekoj budućnosti u odnosu na vrijeme o kojem ovdje govorimo i dolina Tuva.
[61] Ovo se desilo u doba Muhammeda, alejhisselam, ali u vremenu prije njegova poslanstva. Tada se desio i onaj znameniti događaj kada je Muhammed, alejhisselam, na najljepši način arbitrirao u sporu između uglednika i starješina Kurejšija oko pitanja kojemu će od njih pripasti čast ugradnje Hadžerul-esveda u istočni ugao Kabe – vidi više o ovome u Kazivanju o Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam, u okviru podnaslova ''Hadžerul-esved''.
[62]Iz riječi koje je Resulullah, Muhammed, alejhisselam, u tom razgovoru uputio hazreti Aiši, dalo bi se zaključiti da je on osjećao bojazan da neki muslimani, pogotovo oni koji su tek nedavno bili primili islam, nemaju pravoga znanja o tome da Muhammed, alejhisselam, u svojstvu Allahovoga poslanika ima pravo da izmjeni oblik Kabi kakav su oni zapamtili i da je vrati prvobitnome obliku kako su je i sagradili Ibrahim i Ismail, alejhimesselam. U tome se smislu Resulullah, alejhisselam, pobojavao da bi mu se ljudi mogli u takvoj nakani otvoreno suprostaviti i tako nesvjesno zapasti u veoma veliki grijeh (dobro je znano da svaki čin drskoga nepoštivanja mubarek ličnosti Allahovoga poslanika, pa makar to samo bilo i prekomjerno podizanje glasa, može počinioca baciti u propast, a da on to uopće i ne primijeti), pa je odustao od te namjere.
[63]Naime, prenosi se da je neki od halifa, upravo motiviran hadisom koji je pomenut u prethodnoj fusnoti, bio povratio Kabu u njen oblik iz Ibrahimova, alejhisselam, vremena. Ali, neki od njegovih nasljednika na vladarskom tronu opet ju je vratio u oblik kocke. Kasnije je opet jedan od narednih halifa razmišljao, na bazi istog hadisa, da Kabu ponovo vrati u prvobitni oblik i o tome je zatražio savjete mudrih i čestitih učenjaka. No, kako je jedan od učenjaka izrazio realnu bojazan da tako Kaba može postati igračkom vladara – da joj mjenjaju oblik kako koji od njih i njihovih savjetnika tumače pomenuti hadis, on je od te svoje namjere odustao i Kaba ostade u obliku kocke – onakva kakvu ju je i ostavio Resulullah, Muhammed, alejhisselam.
[64] Ovo je pomenuto u Starom zavjetu (Postanak, 25:1-3).
[65] Kratka povijest islama, str. 28., 29..
[66] Nažalost, Serdarević nam ne navodi imena te dvije žene, niti imena sinova koje su one rodile Ibrahimu, alejhisselam. A, pošto, do sada, u drugoj nama dostupnoj literaturi nismo o tome ništa pronašli, ostaje nam pretpostaviti da je jedna od njih Ketura dok nam identitet druge i njezinih pet sinova ostaje nepoznat. Dragi Allah najbolje zna.
[67] Kur'an časni (4:171) za Mesiha Isāa, alejhisselam, izričito kaže da je on Riječ od dragog Allaha koja je spuštena hazreti Merjemi.
[68] Kur'an časni (3:110).
[69] Obzirom da je, koliko mi znamo, Hidžr sastavni dio Kabe (ostao je izvan samo zbog nedostatka sredstava prilikom njene obnove u doba Muhammeda, alejhisselam) i da se na tom prostoru znaju obavljati namazi, moguće je da ovo i nije tačno. Dragi Allah najbolje zna.

 

Ocjena: