19 Nov 2010

Kazivanje o Idrisu, alejhisselam

Objavio: Haris Čengić
Autor(i): 
Kategorija(e) tekstova: 

 

Blagodat znanja i učenosti
 
 
Idrīs, alejhisselam, je treći čovjek koji je, nakon Adema i Šīta, alejhimesselam, odabran za vjerovjesnika i poslanika dragoga Allaha.
 
I Ismailu, i Idrisu, i Zulkiflu (se odazvasmo), a svi su oni bili strpljivi.I obasusmo ih milošću Našom, oni doista bijahu dobri. (21:85,86)
 
Precizan opis njegove mubarek ličnosti donosi nam sljedeći citat:
 
... U hadisima se kaže da je Idrīs, alejhisselam, prvi poslanik iza Adema i Šīta, prvi koji je perom pisao, lijep, visok, guste brade, snažan, mišićav, lijepo građen, zamišljen, šutljiv, miran. Kad bi hodao u zemlju bi gledao, pomalo tužna lica, mnogo bi razmišljao o Allahovoj moći i stvorenjima, kad bi govorio povisio bi glas i mrdao bi kažiprstom. ...[1]
 
Izvori nam također govore da je on Šītov, alejhisselam, direktni potomak u petome koljenu i najčešće nam donose sljedeći njegov rodoslov: Šīt, alejhisselam, je imao sina Enosa, ovaj je imao sina Kainana, ovaj je imao sina Melajila, ovaj je imao sina Jareda i Jaredov sin je Idrīs, alejhisselam, za koga se prenosi da je imao i drugo ime Henoh, a dragi Allah najbolje zna. U izvorima se obično prenosi i to da je Idrīs, alejhisselam, rođen još za života svoga šestoga djeda Adema, alejhisselam, što logički uopće nije neprihvatljivo budući da se zna (a to časni Kur'an u 14. ajetu 29. sure jasno i potvrđuje u slučaju Nūha, alejhisselam) da je život prvih generacija ljudi na Zemlji trajao mnogo duže od onih kasnijih. Na bazi ovoga se zaključuje da je Idrīs, alejhisselam, bio odgajan od strane obojice svojih djedova koji su imali emanet vjerovjesništva i poslanstva prije njega i da se razvijao pod njihovnim duhovnim vodstvom, a najvjerovatnije je preuzeo vodstvo zajednice i u duhovnom i u svjetovnom pogledu tek nakon Šītove, alejhisselam, smrti.
Osim emaneta vjerovjesništva i poslanstva koje je svakako najveća blagodat koju čovjek može dobiti, Idrīsu, alejhisselam, je dragi Allah dao i posebnu blagodat velikoga znanja, mudrosti i učenosti. Prenosi se da mu je otac odmah po rođenju na čelu uočio svjetlo Muhammeda, alejhisselam, pa je odatle odmah znao da će mu sin biti odabranik dragoga Allaha. Tada mu je i dao ime Idrīs koje ima značenje ''onaj koji mnogo uči''.
I zaista, Idrīs, alejhisselam, je ostao poznat kao veliki mudrac i jedan od najvećih genija ljudskog roda čije znanje obuhvataše različite znanosti. O tome nam lijepo govori sljedeći citat:
 
... Idris bijaše prvi koji je počeo pismo pisati[2] i odijelo šiti. Do tada su se ljudi odijevali kožama od životinja. Isto tako se Idris prvi počeo baviti kozmografijom (ilmi hej'etom), astronomijom (nudžumom), medicinom (tibbom), matematikom (hisabom) i uopće filozofijom. On je dakle izumitelj i začetnik sviju pomenutih znanosti. On se je prvi počeo baviti i slaganjem pjesama (kasida), koje je spjevao o kojekakvim stvarima u prirodi i njezinim pojavama.
S ovoga svega neki ga poistovjećuju sa egipatskim Hermesom, mudracem inače bajoslovnim, kojemu stari Egipćani (Misirci) i Grci pripisivahu izum i začetništvo gore pomenutih, kao i još nekih drugih znanosti. Idrisa je pak Svemogući tim obdario, da mu to bude mu'džizom (čudom i dokazom da je Božiji poslanik).
Te znanosti, koje su od Idrisa potekle, prelazile su baštinom s jednih na druge, dok su napokon doprle do Egipćana, koje moderna povijest naziva prvim prosvijećenim narodom. ...[3]
 
Svakako, najveća i najvažnija znanost između svih onih koje su, milošću dragoga Allaha, sevepom Idrīsa, alejhisselam, ostavljene u emanet čovječanstvu jeste znanost o vjeri.[4] Naime, samo ljudi koji su slijepi za istinu egzistencije dragoga Allaha, Stvoritelja i Gospodara svjetova svih, nisu svjesni činjenice da je znanost o vjeri, tj. znanost koja čovjeka poučava kako da stekne zadovoljstvo svog Gospodara i zasluži spas u vječnosti budućega svijeta, najveća i najvažnija od svih nauka. Nisu matematika i filozofija, kako se to u naše doba počesto tvrdi, nauke svih nauka, već je to nauka o vjeri (islamu). To je zbog toga što su sve ostale znanosti (nauke) usmjerene ka ovome svijetu, usmjerene su ka tome da čovjeka pouče boljitku na ovome prolaznome i varljivome svijetu, što je, dakako, veoma značajno i velika je to blagodat od dragoga Allaha ljudima, ali je sve to beznačajno u odnosu na činjenicu da je vjerski nauk usmjeren ka čovjekovu spasenju na budućem svijetu koji je bolji od ovoga i koji nema kraja.
U pogledu ove najvažnije znanosti Idrīs, alejhisselam, je, naravno, imao najveće znanje svoga vremena zato što je on, poput očeva svojih Adema i Šīta, alejhimesselam, odabran za Allahovoga vjerovjesnika. Ljude je pozivao u vjeru, objašnjavao im njezine pouke, mudrosti i propise, stimulisao ih na činjenje dobrih djela i predvodio ih u svim segmentima njihova rada i djelovanja. Kaže se da mu je bilo objavljeno ukupno trideset suhufa, a dragi Allah najbolje zna.
Osim ovoga, dragi ga je Allah, kako rekosmo, nadahnuo znanjem iz oblasti mnogih znanosti i praktičnih vještina korisnih ljudima koje su se njegovim sevepom počele širiti na Zemlji.
Prvo da pomenemo filozofiju. Naime, u islamskoj filozofskoj tradiciji obično se kaže da je znameniti mudrac Hermes, kojeg filozofske škole pretežno na Istoku, ali i neke na Zapadu, smatraju utemeljiteljem filozofije, u stvari Allahov poslanik Idrīs, alejhisselam:
 
... Po mišljenju Suhrawardija i mnogih drugih srednjovjekovnih autora, mudrost ili teozofiju Bog je objavio čovjeku preko poslanika Idrisa ili Hermesa koji je na Istoku, kao i u nekim školama na Zapadu, kroz čitav srednji vijek smatran osnivačem filozofije i znanosti. Ta je mudrost, zatim, podijeljena na dvije grane od kojih je jedna stigla u Iran, a druga u Egipat. Iz Egipta je prešla u Grčku i najzad je iz Grčke i Irana dospjela u islamsku civilizaciju. U stvari, Suhrawardi je mišljenja da su njegovi najneposredniji prethodnici u islamskom svijetu bili ne dobro poznati filozofi, nego prve sufije. ...[5]
 
Iz navedenoga citata jasno je da se, kako smo naprijed rekli, nastanak mudrosti, teozofije i filozofije počesto veže za tajanstvenu ličnost Hermesa u kome muslimanske filozofske škole uglavnom prepoznaju Allahovoga poslanika i velikoga mudraca Idrīsa, alejhisselam.
Filozofija, čiji naziv prema starogrčkoj riječi philosophia, od koje etimološki potiče, ima značenje ljubavi prema mudrosti, odnosno ljubavi prema znanju, definira se, prema svojoj izvornoj definiciji, kao disciplina koja obuhvata svo ljudsko znanje, tj. kao nauka svih nauka.[6] Odatle je sasvim jasno to što se na Istoku (i, kako smo vidjeli, djelomice i na Zapadu) njezino utemeljenje vezuje za Idrīsa, alejhisselam, koji je opće poznat kao utemeljitelj mnogih znanosti. Dragi Allah najbolje zna koliko u ovome ima istine, ali ako prihvatimo da je upravo Idrīs, alejhisselam, mudrac i mislilac koji je utemeljio filozofiju kao nauku, onda je to najbolji način da se vidi izvorni smisao i suština filozofije uopće.
Naime, filozofija ne spada u one znanosti koje se bave problematikom vezanom za vidljive i opipljive pojave u univerzumu koje se mogu mjeriti i pratiti eksperimentima, tj. empirijskim iskustvima što omogućava ljudskom razumu da neposredno promatrajući i analizirajući Allahov red u svemu oko sebe dođe do istine, već ona spada u znanosti koje se bave problematikom vezanom za nadosjetilne, odnosno transcendentne pojave (gajb).[7] Obzirom da u tome području ljudski um nema direktnog kontakta sa Allahovim redom u svome okruženju kako bi ga analizirao i koristio empirijski i eksperimentalni metod, čovjeku je tu jedini put da dođe do istine u poniznome prihvatanju Objave kako zbog toga što je ona jedini medij putem kojega ga dragi Bog, u mjeri u kojoj On hoće, direktno obavještava o istinama iz područja gajba, tako i zbog toga što se jedino prema uputama Objave čovjek može čista srca približiti dragom Bogu i biti od Njega nadahnut novim spoznajama. Odatle, filozofija može ispuniti vlastitu svrhu i dosegnuti svoj puni smisao samo ako se potpuno integrira u cjelinu nauke o izvornoj ljudskoj vjeri (islamu). Preciznije rečeno, samo filozofija koja se derivira iz izvorne mudrosti Objave od dragog Allaha i koja je produkt spoznaje i prosvijetljenja ostvarenih kroz približavanje Apsolutu putem iskrene pobožnosti i čišćenja srca sa jedne strane, te razuma koji se bez ikakvih ograda prvo potpuno pokorava savršenoj Riječi dragoga Allaha pa tek onda ponizno i skromno traži uzvišenu mudrost koja je u njoj sadržana sa druge strane, jeste istinska mudrost i istinska znanost. Svaka ona ''filozofija'' koja je utemeljena na negaciji dragog Boga, ili na politeizmu, ili pak na skepticizmu, a još se derivira iz ohologa uma koji neće da se pokori savršenome Stvoritelju već sebi daje pravo da sudi o Njemu, ne može doći do istinske spoznaje niti do istinske mudrosti, pa tako i promašuje vlastitu svrhu.
Prema tome, istinska filozofija – ona koju je utemeljio Idrīs, alejhisselam, izvire direktno iz izvorne mudrosti koju je dragi Allah iz Svoje milosti spustio ljudima; potpuno je integrirana u Allahovu vjeru (islam) prema kojoj je On, hvaljen neka je, ljude stvorio bez i najmanjeg suprostavljanja njenim istinama; kao metode spoznaje koristi isključivo nadahnuće koje ostvari čisto srce u blizini dragoga Allaha (ma'rifet) sa jedne strane, te ponizni razum koji se prvo u cijelosti pokorava Objavi pa tek onda traži najbolji način njenog prakticiranja i uzvišenu mudrost koja je u njoj skrivena sa druge strane. Odatle je sasvim jasno da istinski mudraci i istinski filozofi mogu samo biti oni koji su predani i pobožni vjernici zato što se u području gajba (transcendentnog) do istine može jedino doći umiljavanjem i približavanjem Apsolutu – a toga nema bez iskrene vjere.
Takvi su, bez sumnje, bili prvi Idrīsovi, alejhisselam, učenici. Istinska filozofija je tako živjela prvo kroz njih i potom kroz generacije njihovih nasljednika sve dotle dok su oni bili ispravne i iskrene vjere i moralnoga ponašanja. Pretpostavljamo, a dragi Allah najbolje zna, da je i među vjernicima koji su skupa sa Nūhom, alejhisselam, bili spašeni na lađi od sveopće poplave bilo mudraca koji su sačuvali Idrīsovu, alejhisselam, istinsku filozofiju za buduće generacije. Prema citatu koji je naprijed citiran, filozofija se nakon Potopa ugnijezdila u Misiru (Egiptu) i u Perziji (Iranu), da bi kasnije iz Egipta prešla u Grčku i onda iz Grčke i Irana u islamsku civilizaciju i potom preko nje u Evropu.
Na tom dugom putu filozofija je, kako smo već rekli, bila istinska sve dotle dok su ljudi bili ispravne vjere. Međutim, kako su, nažalost, ljudi vremenom sve više napuštali pravi put a prihvatali mnogoboštvo i krivovjerje, tako se i filozofija koju su naučavali udaljavala od svog izvornog originala. Razlog tog udaljavanja je u tome što su mislioci, kada više nisu istinski vjerovali u savršenog Apsoluta i nisu marili za Njegovu Objavu, bili udaljeni od dva osnovna izvora spoznaje – nadahnutosti čista srca u Božijoj blizini i predanog razuma koji ponizno analizira Božije ajete (znakove) u Objavi i u univerzumu. Tako su mislioci bili uskraćeni za Božiju potporu i uputu u svome traganju za istinom i, oslonjeni samo na svoj oholi razum koji hoće da po vlastitome nahođenju sudi i o Bogu dragom[8] i o svemu što je On stvorio (pa zato i ne može računati na Božiju uputu), više ne mogu doći do objektivne istine u njenoj cjelini i punini. Oni mogu doći do objektivne istine samo djelimično i to uz pomoć razuma (koji je, mada ga koriste oholo i uznosito, tj. bez želje da se pred Božijom svemoći i sveveličnom ponizno pokore, i dalje Njegov plemeniti dar koji ponegdje može doći do pravilnoga suda) i unutarnjega osjećaja za dobro, lijepo, istinu i pravdu koji je dragi Allah podario svim ljudima bez obzira da li su vjernici ili ne.
Uporedo sa ovim udaljavanjem filozofije od vlastite istinske izvornosti, gubilo se i sjećanje na njezinoga istinskoga utemeljitelja - Idrīsa, alejhisselam. Tako su, protokom vremena, Egipćani utemeljenje mudrosti (filozofije) i raznih znanosti vezali za Thotha – fiktivnu ličnost čije je ime izmislila njihova mitološka tradicija, koji je čak predstavljao i jedno od njihovih božanstava, neuzubillah.[9] Kada se egipatska tradicija izmiješala sa grčkom tradicijom, Thothu je pridružen njegov pandan iz grčke mitologije Hermes,[10] pa su u helenističkom Egiptu oba ova imena sjedinjena u jedno ime - Hermes Trismegistos (Hermes trostruko veliki), koji je tako postao, neuzubillah, njihovo božanstvo sa svim obilježjima njegovih ''dijelova''.[11] Kasnije, kad su i Grčka i Egipat, preko Rima koji ih je pokorio, postali dio kršćanskoga svijeta, kršćanski mislioci su u mitološkim predajama vezanim za pagansko božanstvo Hermesa Trismegistusa prepoznali sjećanje na drevnog mudraca – smrtnog čovjeka i velikog znalca koji je utemeljio mnoge znanosti. Hermesu, sada ne više božanstvu već velikome mudracu, pripisivano je autorstvo tzv. Hermetičkih spisa – u kojima su, prema tradiciji, bila zapisana mnoga znanja i mudrosti.[12]
A, islamska tradicija je, kako vidjesmo, u mudracu Hermesu prepoznala Allahovoga miljenika i Njegovog poslanika Idrīsa, alejhisselam, čime se i sve mudrosti i znanosti koje je Hermes/Idrīs, alejhisselam, uspostavio vraćaju svome izvoru – Objavi savršenog Stvoritelja, te znanju i mudrosti kojom On, hvaljen neka je, nadahnjuje Svoja stvorenja.
Naredna značajna nauka koja se vezuje za Idrīsa, alejhisselam, jeste matematika budući da ga je dragi Allah nadahnuo da definira brojeve i temeljne računske operacije. Tako je Idrīs, alejhisselam, bio prvi od ljudi koji je računao, a prenosi se i da je on bio prvi koji je pisao perom. Dok su svi ljudi njegova vremena, a mnogi još i dosta vremena nakon njega, pisane poruke uklesavali na kamene i glinene ploče,[13] on je po nadahnuću dragoga Allaha koristio pero i tintu, i pisao je na ''mehkim'' materijalima poput kože, papirusa i sl.
Nadahnućem i milošću dragog Allaha Idrīs, alejhisselam, je uočio kako zvijezde na noćnom nebu formiraju karakteristične i prepoznatljive oblike (sazviježđa). Uočio je i to da postoji precizna pravilnost u njihovoj poziciji i kretanju u vremenu, tako da se uvijek ista sazviježđa vide u određenim periodima godine, dok su opet neke zvijezde vidljive uvijek na istom mjestu u svako doba godine. Na bazi toga Idrīs, alejhisselam, je otkrio da se preko zvijezda može mjeriti vrijeme tokom jedne noći, da se može odrediti koje je godišnje doba, i da se prema njima može orijentisati u prostoru.[14]
 
Mi smo na nebu sazviježđa stvorili i ukrasili ih za one koji ih posmatraju. (15:16)
 
On vam je stvorio zvijezde da se po njima u mraku upravljate, na kopnu i moru. Mi potanko objašnjavamo znamenja Naša ljudima koji znaju. (6:97)
 
Osim astronomije, Idrīsovim, alejhisselam, sevepom utemeljena je i medicina, jer ga je dragi Allah nadahnuo kako da u prirodi pronađe i prepozna ljekovite biljke i kako da od njih spravlja lijekove za razne bolesti, a nadahnuo ga je i da koristi čistu vunu kao gazu za zaustavljanje krvarenja i kao zavoj za zavijanje rana.
Uz to što je Idrīsu, alejhisselam, dragi Allah dao veliko znanje iz raznih znanosti, On ga je, hvaljen i slavljen neka je, nadahnuo, kako smo ranije rekli, i nekim praktičnim vještinama iz svakodnevnoga života koje su od velike koristi ljudima.
Tako je jedne prilike promatrajući pauka kako plete mrežu, Idrīs, alejhisselam, bio nadahnut od dragoga Allaha novom znanju i veoma korisnoj vještini, te je napravio prvi tkalački stan i koristeći ga izatkao prvu tkaninu od vune svojih ovaca. I svoju je ženu[15] poučio vještini tkanja, pa su njih dvoje zajedno izatkali nekoliko tkanina. Ubrzo je Idrīs, alejhisselam, uočio da je ovaj novi materijal (tkanina) mnogo ljepši i podesniji za izradu odjeće od životinjskih koža koje su se sve do tad isključivo koristile u svrhu odijevanja, ali nije odmah znao kako da od tkanine načini odjeću. I tu je nedoumicu riješio uputom koju je dobio od dragoga Allaha:
 
... U početku su sinovi Ademovi pokrivali tijela životinjskom kožom, koja je pored svoje glomaznosti imala i neugodan miris. Posmatrajući jednom kako pauk plete mrežu, Idrīs, alejhisselam, uzviknu:
''Subhanallah! Allah mi je pokazao kako da izatkam platno!''
Uzeo je pregršt ovčije vune, ispreo je, napravio tkalački stan i počeo tkati. Nakon šest mjeseci završio je jedan komad, koji je bio dovoljno velik za jednu ponjavu. Kad ju je pokazao supruzi, ona reče:
''Idrise, poduči me tom novom zanatu, kako bismo zajedno mogli tkati i sebi novu odjeću priuštiti!''
Zajedno radeći izatkali su dovoljno platna na dva komada odjeće, ali nisu znali šta dalje činiti. Kako ih odrezati ili smotati da bi se mogli nositi? Tada mu dođe uputa od Allaha, pa Idris, alejhisselam, raširi platno po tlu i Hadami reče da tu legne, te ugljem označi njene obrise. Potom s dva oštra kamena po označenoj liniji odreza platno. Da bi zašio komade koristio je trn kome je na jednom kraju probušio rupu i kroz nju provukao pređu. Tako je otkrio iglu i konac. Vidjevši Hadamu u toj novoj odjeći izgledala mu je mnogo ljepša. ...[16]
 
Tako je Idrīs, alejhisselam, bio i prvi tkalac i krojač preko kojega su ove vještine prenešene čitavom čovječanstvu.
Prenosi se, također, i to da je on bio prvi koji je pronašao način kako treba sušiti smokve, hurme i grožđe, te kako treba skladištiti zrna pšenice i drugih žitarica.
Na kraju da pomenemo još jednu znanost i njoj srodne praktične vještine koje je Idrīs, alejhisselam, nadahnućem dragog Allaha, utemeljio i prvi se njima okoristio. Riječ je o vojnoj znanosti i ratničkim vještinama o kojima će se, ako dragi Allah da, govoriti u narednom podnaslovu.
 
 
 
 
 
 
Oružani (mali) džihad
 
 
U kazivanju o Ademu, alejhisselam, vidjeli smo kako se prvobitna jedinstvena zajednica njegovih potomaka razdvojila na dva dijela kada se Kabil nakon Habilovog ubistva izdvojio zajedno sa svojom ženom. Vidjeli smo i to da su se među njegovim potomstvom brzo počeli širiti grijesi i nemoral, što je uticalo na to da su oni vremenom, nažalost, postali nevjernici. Duhovno zdravi dio Ademova, alejhisselam, potomstva, okupljen prvo oko njega a poslije oko Šīta, alejhisselam, neko vrijeme je dobro pazio na obavezu nemiješanja sa griješnim i nemoralnim Kabilovim potomcima, ali su kasnije generacije na to zaboravile i počele se miješati s njima. Vremenom su, kako smo već rekli, ti kontakti bili sve intenzivniji i ozbiljniji, što je za posljedicu imalo sve veći stepen kršenja Allahovoga Zakona i tendenciju smanjenja broja vjernika a povećanja broja nevjernika. Kako im je broj počeo rasti, nevjernici su sve više počeli da otvoreno izražavaju apetite prema vjerničkim zemljama i bogatstvima koje su oni tamo uživali.
U vrijeme Idrīsa, alejhisselam, ti nevjernički apetiti su već bili postali otvorenom prijetnjom, tako da su muslimani shvatili da uskoro dolazi vrijeme kada će morati da okuse i onu borbenu, oružanu stranu džihada – mali džihad. Naime, sve do tada oni su sveobuhvatni trud, napor i borbu na Allahovome putu (džihad) prakticirali isključivo u obliku velikoga džihada (borbe protiv zla u samome sebi), a sada su se po prvi put morali oružjem boriti protiv zla izvan sebe (mali džihad). U takvoj situaciji velika milost dragoga Allaha na njih se spustila kroz činjenicu da ih je predvodio jedan takav duhovni gorostas i genijalni znalac kakav je Idrīs, alejhisselam, a koji je tada sve svoje znanje i umijeće usmjerio ka odbrani od nadolazeće opasnosti.
Prvo što je Idrīs, alejhisselam, uradio na tom planu bilo je ustrojavanje vojske.[17] Naime, znalac njegova kalibra svakako je odlično znao kako i manja grupa boraca, ako je dobro organizirana i vješto koordinirana, lahko može izaći na kraj sa daleko većom neprijateljskom grupom u kojoj svaki pojedinac nastupa sam za sebe i koja napada nasumice bez ikakve organizacije i koordinacije. Zato je Idrīs, alejhisselam, odmah počeo sa ustrojavanjem i obučavanjem muslimanske vojske, nastojeći da im duboko usadi u svijest da uspjeti mogu samo ako svaki pojedinac smireno, koncentrisano, pribrano, čvrsto i istrajno nastupa u koordinaciji sa svima ostalima. Svakodnevno je sa svojim borcima uvježbavao ratnu taktiku i vodio računa da im moral i disciplina budu na visokom nivou.
No Idrīs, alejhisselam, je dobro znao da je i naoružanje veoma značajan faktor u borbi, pa je dosta razmišljao o tome kako da svoju vojsku naoruža jačim i efikasnijim oružjem od kamenica, batina, naoštrenog kamenja ili kostiju, zašiljenih drvenih štapova i sličnog oružja koje je u tim vremenima bilo u upotrebi. Veliko znanje kojim ga je dragi Allah počastio i na ovome je planu dalo moćne rezultate. Prvo je Idrīs, alejhisselam, bio nadahnut da u zemlji prepozna rude i razvije tehniku njihova topljenja i proizvodnje metala. Potom je bio nadahnut i tehnikama obrade metala, pa je počeo oblikovati i kovati metalne noževe i sablje koje su se vrlo brzo pokazale kao mnogo oštrije, čvršće i elastičnije oružje od kamenoga oružja i oružja od kosti i drveta. Došao je na ideju i da oblikuje metalne šiljaste vrhove koje bi potom pričvrstio na dugački ravni štap i tako je dobio oružje (koplje) kojim se moglo aktivno djelovati protiv neprijatelja sa udaljenosti koju on ne može dosegnuti svojom kamenom oštricom ili batinom.
Tako je Idrīs, alejhisselam, po nadahnuću dragoga Allaha, bio prvi čovjek koji je razvio tehniku proizvodnje i oblikovanja metala i prvi koji je koristio metalni nož, sablju i koplje. Budući da je gvožđe otkriveno znatno kasnije od njegova vremena smatramo da je metal koji je Idrīs, alejhisselam, koristio bila bronza, a dragi Allah najbolje zna.
Nedugo nakon toga Idrīs, alejhisselam, je bio sevep još jednoga revolucionarnog otkrića na planu borbenoga i lovačkoga naoružanja. Berući jabuke jedne prilike, on je savio granu da bi dosegnuo do ploda. Međutim, savijena grana mu je iskliznula iz ruke i odmah se velikom snagom vratila u prvobitni položaj, pri čemu je odbacila jabuku na mnogo veću udaljenost nego što ju je ijedan čovjek mogao rukom baciti. To mu je bilo nadahnuće od dragoga Allaha da izumi luk sa zategnutom tetivom kojim je mogao da tanko i lahko koplje (strijelu) odbaci na mnogo veću daljinu nego što je mogao ijedan čovjek odbaciti koplje snagom vlastitih ruku. Naravno, uopće mu nije bio problem da oblikuje male i oštre metalne vrhove koje bi učvrstio na tanku i ravnu drvenu šipku, ali je ustanovio da takva šipka ne može pravilno letjeti i da ona vrlo brzo pada bez ikakve preciznosti ma kolikom snagom da je napeta tetiva luka odbaci. I ovaj je problem Idrīs, alejhisselam, uspio riješiti kad se dosjetio da iskoristi savršena[18] aerodinamička svojstva ptičijih pera. Kada je na zadnji kraj strijela postavio stabilizatore leta napravljene od ptičijih pera, one su počele letjeti pravilnim letom, čime im se dodatno povećao domet i postigla nužna preciznost jer je pravilan let strijele omogućio efikasno nišanjenje. Tako Idrīs, alejhisselam, bijaše i prvi koji je razvio i koristio luk i strijele.
Sve navedeno, milošću dragoga Allaha, desilo se prije nego što je nastupila sezona berbe (nevjernici iz dolina su još od ranije isplanirali da muslimane napadnu tek nakon što oberu sve svoje plodove kako bi ih lakše mogli opljačkati), pa su vjernici bili sasvim spremni dočekati prvi ozbiljan napad neprijatelja.
Idrīs, alejhisselam, je na širem području oko muslimanske teritorije blagovremeno rasporedio osmatrače i uspostavio sistem patroliranja, tako da je mogao uvijek biti na vrijeme obaviješten o pokretima neprijatelja. Nakon nekog vremena došle su mu vijesti da je na njih krenula izuzetno brojna i snažna neprijateljska skupina. Izviđači su ga redovno obaviještavali o njihovome kretanju, pa je lahko otkrio koji im je glavni pravac napredovanja i odabrao je jedan klanac kojim su neprijatelji morali proći kao mjesto gdje će im napraviti zasjedu. Kad su pred sobom u vrhu tog klanca ugledali muslimane, napadači su u prvi mah bili zatečeni, ali čim su uočili da oni ne mogu na njih oboriti lavinu kamenja (a jedino toga su se, kako su bili čvrsto ubijeđeni, od muslimana na tom mjestu trebali bojati), krenuše u žestok napad sigurni da će tu malehnu skupinu koja im se usudila suprostaviti pregaziti svojom brojnošću i snagom. Ali, ta njihova početna uobraženost vrlo brzo se pretvorila u ogromni strah čim su ih sa muslimanskih položaja sa velike udaljenosti počeli zasipati rojevi letećih tankih i oštrih drvenih šipki koje su ih pogađale i velikom snagom se zabijale u njihova tijela ubijajući ih u velikom broju. Nisu znali šta ih je snašlo i ubrzo su u panici i potpunom rasulu pobjegli nazad. No, njihova mržnja prema muslimanima i pohlepa ka njihovim bogatstvima nadjačali su im strah od tog novog oružja koje im je nanijelo tolike gubitke, pa su već narednog dana odlučili da ponovo krenu u napad. Ovog puta su se držali podalje od kobnoga klanca gdje su jučer bili isuviše lahka meta (zato što im uzak prostor nije omogućio da se rasprše u brojne skupine) i nadirali su samo širim prostorima gdje su mogli efikasnije izbjegavati dejstvu tih čudnih i ubistvenih drvenih šipki. Ali, Idrīs, alejhisselam, je prozreo njihove namjere i pripremio je novu taktiku za predstojeći boj.
Uskoro su se dvije vojske suočile na prostranom bojnom polju. Mada su neprijatelji zbog svoga rasporeda na širem prostoru u prvi mah unekoliko uspjeli umanjiti vlastite gubitke od muslimanskih strijela, oni su ipak i ovoga puta bili veoma izraženi budući da su se u cilju efikasnijeg napada njihovi borci neizbježno morali grupisati i tako postati lakšom metom Idrīsovim, alejhisselam, strijelcima.
Ali, novo ih je, i šokantno, iznenađenje dočekalo kad su se primakli muslimanskim borcima i naletjeli na njihove sablje i koplja. Idrīsovi, alejhisselam, borci su nastupali organizirano, smireno i disciplinovano, čime je velika nadmoć novog oružja kojim su bili naoružani još više došla do izražaja - njihove strijele, koplja i metalni mačevi su nanijeli velike gubitke u neprijateljskim redovima pa su oni i ovoga puta u panici i potpunome rasulu krenuli bježati sa bojnoga polja.
Muslimanska pobjeda je bila potpuna. Neprijateljska sila bi sasvim uništena i veliki broj njihovih boraca je bio uhvaćen i porobljen. Ali, Idrīsova, alejhisselam, želja je prije svega bila da se oni spasu od propasti koju nevjerstvo sobom nosi, pa se obratio svim zarobljenicima i ponudio im da se pokaju i vrate islamu. Mnogi od zarobljenika bijahu dirnuti ovom ponudom (jer kao zarobljenici nisu očekivali ništa drugo osim smrti kako bi i oni sami postupili da su pobijedili) i prihvatili su ponudu. Oni su tako postali vjernici i slobodni punopravni članovi muslimanske zajednice, a njihovi bivši suborci koji su odbili prihvatiti pravi put ostali su u ropstvu.
Tako je Idrīs, alejhisselam, bio prvi vojskovođa koji je vodio rat i koji je u njemu pobijedio. A, veliki značaj ove pobjede bio je i u tome što je ona omogućila vjernicima da provedu izvijesno vrijeme u miru, jer ih do nogu potučeni neprijatelj dugo vremena nije smio ponovo napasti. I u ovome je još jedna veoma korisna pouka za sve čestite, radine i dobre ljude – ako hoće da budu zaštićeni od nasilnih, nepoštenih i zlih komšija sklonih agresiji i pljački, oni moraju biti snažni i stalno održavati tu snagu i sposobnost da ''okrvave nos'' svakom ko im kani učiniti zulum i nepravdu, pri čemu, dakako, moraju dobro paziti da oni nikad ne učine kakav zulum ili nepravdu drugima jer bi tako postali nasilnici i neprijatelji dragoga Allaha.
Za to vrijeme nevjernici su bili jako znatiželjni da otkriju tajnu toga novoga oružja. Onî koji su se uspjeli vratiti iz bitke ponijeli su sa sobom nešto strijela koje su pokupili na bojnom polju. Dugo su ih proučavali i tako su nakon izvijesnoga vremena uspjeli da i sami razviju tehniku izrade tijela strijela (zajedno sa stabilizatorima leta), ali su im još neko vrijeme njihovi vrhovi (tačnije materijal od kojeg su oni napravljeni) bili tajna. No, volja dragoga Allaha je bila da se korištenje metala kao Njegova blagodat raširi među svim ljudima, pa su i Idrīsovi, alejhisselam, neprijatelji nakon nekoga vremena ovladali tehnologijom proizvodnje metala.[19] Kako se uz ovo još desilo i to da su oni, također uz dopuštenje dragoga Allaha, preko nekih svojih uhoda, koji su prerušivši se u muslimane izvijesno vrijeme među njima boravili, uspjeli otkriti tajnu luka sa zategnutom tetivom, odmah su krenuli da se ubrzano naoružavaju lukovima i strijelama, kopljima i sabljama.
Kada su za to saznali muslimani, uznemirili su se jer je brojčana nadmoć njihovih neprijatelja i pored zadnjeg žestokog poraza još uvijek bila povelika, a sada će još uz to u budućim bitkama imati i isto oružje kao i oni. Idrīs, alejhisselam, ih je umirivao stalno ih podsjećajući na činjenicu da je najjače oružje, kojemu se niko suprostaviti ne može, Allahova potpora i pomoć kojom On, hvaljen i slavljen neka je, uvijek i neizostavno pomaže sve one koji su Mu iskreno odani i bore se na Njegovom putu.
I zaista, mada su nevjernici, kada su ih naredne prilike napali, opet imali izraženu brojčanu nadmoć i uz to još bili naoružani istim oružjem, ipak su doživjeli poraz, i to još žešći i bolniji nego prošli put. U toj velikoj pobjedi svoj su značaj i ulogu dakako imali i borbena vještina muslimanskih boraca, njihova organiziranost, kao i briljatna komanda Idrīsa, alejhisselam, ali je van svake sumnje ključni faktor bila direktna pomoć kojom ih je dragi Allah pomogao. 
 
... Koliko su puta malobrojne čete, Allahovom voljom, nadjačale čete mnogobrojne! A, Allah je na strani izdrzljivih. (2:249)
 
Muslimani su se tako iz ove pobjede još jednom očevidno uvjerili u istinitost onoga čemu ih je Idrīs, alejhisselam, stalno poučavao – da je najjači saveznik svakog vjernika upravo njegova vjera dok su mu njegovi grijesi najveći i najopasniji neprijatelj.
No, Idrīs, alejhisselam, je dobro znao, i na to je i sve vjernike uporno upozoravao, da se gornja činjenica ne smije pogrešno shvatiti i pomisliti kako je za pobjedu dovoljno  samo biti iskreno pobožan - naprotiv mora se uz to i kontinuirano raditi na izgradnji i jačanju sistema odbrane (ustrojstvo i organizacija vojske, logistička podrška, borbena obuka, razvoj naoružanja i sl.). U vezi s tim uspostavio je i informativnu službu,[20] koja je sa jedne strane budno motrila na neprijatelja i pratila sve njegove aktivnosti, dok je sa druge strane pazila da vlastite tajne dobro sakrije od njihovih uhoda. Osnovni cilj bio je da uvijek budu bar jedan korak ispred neprijatelja. Tako, čim se Idrīs, alejhisselam, osvjedočio da su i njihovi neprijatelji razvili moderno oružje, odmah je krenuo tražiti nešto novo u čemu će opet steći prednost nad njima. Nadahnuće mu je spušteno kad je jedne prilike prolazio pored nekoga pastira koji je, gledajući krave kako pasu, glasno pjevušio: ''Kada bih vas samo mogao uvježbati kao što su nam psi uvježbani, natjerao bih vas na neprijatelja i kraj bi došao našim mukama.''[21] Idrīsu, alejhisselam, je odmah bilo jasno da ga je na taj način dragi Allah nadahnuo da novu stratešku prednost nad neprijateljima stekne uključivanjem u borbu dresiranih životinja koje bi udarale i gazile neprijateljske vojnike, a uz to i nosile jahače koji bi sa njihovih leđa dejstvovali svojim oružjem. Shvatio je da su krave za tu svrhu neadekvatne jer su isuviše spore, trome i miroljubive, pa je morao pronaći neke druge životinje koje su dovoljno velike i snažne, ali uz to i brze, spretne i izdržljive. Razmišljajući tako dosjetio se kamila i pronašao je način kako ih dresirati da nose jahače i slušaju sva njihova naređenja. Nedugo potom desilo se i to da je Idrīs, alejhisselam, pripitomio i konje, pa je i njih počeo dresirati za jahanje, borbu i rad kao i deve.[22]
Tako je neprijatelje, kada su ponovo napali, opet dočekalo neugodno iznenađenje – na njih su potpuno neočekivano žestoko nasrnuli muslimanski borci koji su jahali na devama i konjima. Veliko iznenađenje, užasan prizor jahača na moćnim životinjama koji na njih kidišu, tlo koje im se trese pod nogama, gromoglasan zvuk kopita koje ih gaze – sve je to paralisalo nevjernike i bacilo ih u paniku, pa su i ovaj put u potpunom rasulu pobjegli sa bojnoga polja.
Ali, ovoga puta nevjerni Kabilovi potomci nisu imali vremena da i sami pripitome i dresiraju konje i kamile. Naime, Idrīs, alejhisselam, je dobro znao da jedan vjernik ne smije dopustiti da ga zmija iz istog legla uvijek iznova ujeda, već je on dužan, kada mu je već dragi Allah na Zemlji darovao moć i snagu, da se na strani dobra aktivno uključi u borbu protiv zla. U suprotnome, ako bi se dobro iz lažne obzirnosti uvijek povlačilo pred agresivnim i bezobzirnim zlom, onda bi zlo prevladalo na Zemlji. Vjernici koji su odani dragom Allahu, i koji su odatle i istinski Njegovi namjesnici na Zemlji, imaju pred Njim obavezu (mali oružani džihad) da u mjeri koliko im njihova snaga i moć dopuštaju unište zmijsko leglo i suzbiju zlo na zemlji. Odatle je Idrīs, alejhisselam, zaključio da mu više nije dopušteno da neprijatelju uvijek prepušta inicijativu i pasivno čeka njihove napade, već je došlo vrijeme da on njih napadne. Tako je Idrīs, alejhisselam, sa svojom vojskom napao neprijatelja na njihovoj teritoriji i potpuno ih porazio. Svi su oni položili oružje, a neki od njih su se dobrovoljno vratili u krilo islama trajno napuštajući puteve grijeha i poroka, pa su bili prihvaćeni u muslimansku zajednicu kao ravnopravni članovi. Ostali, koji su oholo i istrajno odbijali da pođu pravim putem, bili su kažnjeni padanjem u ropstvo.
Na ovaj način prvobitna ljudska zajednica, koja bijaše razdvojena na dva dijela još od Kabilova grijeha i njegova progonstva, ponovo postade ujedinjena na pravome putu pod vodstvom Idrīsa, alejhisselam, koji je tako, uz sve ono o čemu smo već govorili, bio i prvi vojskovođa koji je vodio organiziranu i ustrojenu vojsku, uključio konjicu u ratna dejstva i koji je potpuno porazio sve svoje neprijatelje.[23]
Isto tako, uvođenjem jahaćih životinja (deva i konja) u svakodnevni život, Idrīs, alejhisselam, je omogućio svojim sunarodnicima da mnogo brže i lakše putuju na velike udaljenosti i da uspostave stalne karavanske puteve. Zahvaljujući svemu tome, njihova država se proširila na ogromnim prostranstvima, vjerovatno od Mezopotamije pa sve do Misira. Ovo se može dovesti u vezu sa predanjima koja za Idrīsa, alejhisselam, navode da je bio veliki znalac i u arhitekturi i da je utemeljio značajan broj gradova.[24] Dragi Allah najbolje zna.
 
 
Uzdignuće na nebesa
 
 
Osim što se za Idrīsa, alejhisselam, veže utemeljenje mnogih znanosti i praktičnih vještina o čemu smo detaljnije govorili u prethodnim podnaslovima, on je opće poznat i po tome što je jedan od svega četiri Ademova, alejhisselam, potomka[25] koji su imali čast da za svoga zemaljskoga života budu uznešeni na više nebeske sfere.
 
I spomeni u Knjizi Idrisa! On je bio istinoljubiv i vjerovjesnik, i Mi smo ga na visoko mjesto digli. (19:56,57)
 
Ovaj plemeniti ajet, dakako, jasno upućuje i na činjenicu da Idrīs, alejhisselam, uživa veoma visok duhovni stepen kod dragoga Allaha, ali je njegova osnovna poruka, svi se tradicionalni tefsiri slažu u tome, da je Idrīs, alejhisselam, fizički (dakle i tijelom i dušom) uzdignut na nebesa.[26]
Naime, prenosi se da je jedanput Idrīs, alejhisselam, zamolio jednoga meleka, koji mu je inače bio veoma prisan prijatelj, da ga ponese na sebi kako bi razgledao nebeske sfere. Dobivši dozvolu od dragog Allaha njih dvojica se vinuše sa Zemlje. Melek je nosio Idrīsa, alejhisselam, na svojim leđima kroz nebeske sfere, pa je on tada vidio mnoga Allahova znamenja i ljepote sve dok na kraju nije pronašao smiraj na četvrtome nebu.
Ovo je ono u čemu se slažu svi tradicionalni islamski izvori. Međutim, kad se počne govoriti o Idrīsovoj, alejhisselam, smrti, počinju se javljati neslaganja. Tako neki izvori kazuju da je Idrīs, alejhisselam, baš poput Isāa, alejhisselam, živ uzdignut na nebesa gdje će boraviti sve do zadnjeg vremena pred Sudnji Dan, kad će biti vraćen na Zemlju i onda umrijeti. Drugi izvori pak govore da mu je, još dok je obilazio nebeske sfere, na četvrtom nebu melek Azrail uzeo dušu, ali ga je na dovu meleka koji ga je nosio[27] dragi Allah odmah potom oživio. Međutim, Idrīs, alejhisselam, je više volio da ostane na nebu pa je odbio melekov poziv da ga vrati na Zemlju, iznoseći argumente da je on već smrt okusio,[28] da je sa ivice Džehennema već bacio pogled na vatru[29] i onda ga je podsjetio na ajet po kome svi oni koji to dvoje (smrt i pogled na džehennemsku vatru) prođu i po milosti dragog Allaha uđu u Džennet, nikad više iz njega izvedeni neće biti.[30] Kako nam ovi izvori obično prenose, dragi je Allah prihvatio ove Idrīsove, alejhisselam, argumente i on je tako ostao u Džennetu, odnosno na nebesima. Treća bi mogućnost bila ta da je Idrīs, alejhisselam, doista umro na nebesima, ali mu je onda mubarek tijelo vraćeno na Zemlju gdje je i ukopano da bi u kaburu, baš kao i u slučaju svih drugih ljudi,[31] čekalo proživljenje na Sudnjem Danu.
Dragi Allah najbolje zna gdje je ovdje istina. No, ono u što nema nikakve sumnje jeste to da je Idrīs, alejhisselam, uzdignut i tijelom i dušom na više nebeske sfere, jer to časni Kur'an jasno potvrđuje, kao i to da ga je Resulullah, Muhammed, alejhisselam, tokom Mir'adža sreo na četvrtom nebu, budući da nam to potvrđuju mnogobrojni hadisi čija vjerodostojnost uopće ne može biti dovedena u pitanje.[32]
 
[1] Tarik Suvejdan, ''Vjerovjesnici i njihovi narodi – pouke i poruke'', str. 59., uz neznatne izmjene ovog autora.
[2] Ovdje je, najvjerovatnije, riječ o nepreciznosti u izrazu. Naime, islamska vrela nam jasno kazuju da je još Ademu, alejhisselam, bilo objavljeno deset suhufa (listova), a Šītu, alejhisselam, čak pedeset. Odatle je sasvim jasno da su se, ako već ne i svi ljudi njihovog vremena, barem oni lično koristili pismom, jer činjenica da im je Objava bila spuštena u obliku zapisa na listovima jasno i nedvosmisleno upućuje na to da su ih oni čitali. Dakle, nije riječ o tome da je Idrīs, alejhisselam, bio prvi od ljudi koji se koristio pismom, već je riječ o tome da je on bio prvi koji je pisao perom, kako je to u vrelima jasno navedeno, a o čemu će, ako dragi Allah da, u ovome kazivanju još biti pomena. 
[3] Muhammed Seid Serdarević, ''Kratka povijest islama'', str. 17.
[4] Naravno, Idrīs, alejhisselam, nije začetnik ove nauke budući da je dragi Allah tome prvo poučio Adema, alejhisselam, koji je i prvi čovjek i prvi Allahov vjerovjesnik i poslanik. No, zasigurno je i Idrīs, alejhisselam, poput svih ostalih vjerovjesnika i poslanika dragog Allaha upućen u tu znanost izuzetno duboko, a to smo njegovo znanje između svih ostalih kojima je bio nadahnut ovdje prvo pomenuli zbog našega čvrstog uvjerenja da se nauka o vjeri kao najvažnija znanost uvijek treba prva pomenuti kad se hoće nešto kazati o nauci općenito.
[5] Sejjid Husejn Nasr, ''Tri muslimanska mudraca'', El-Kalem, Sarajevo, 1991., str. 79.
[6] Pošto mi ovdje govorimo o počecima filozofije, koristimo njenu izvornu definiciju kao discipline koja obuhvata čitavo ljudsko znanje. No, ova je izvorna definicija filozofije vremenom izmijenjena i druge nauke su se izdvojile kao zasebne discipline. A, o tome govori citat koji slijedi: ... Izvorno značenje filozofije kao skupa svega ljudskoga znanja ustrajalo je nešto više od dva tisućljeća. Još u 17. stoljeću fiziku se smatralo nekom vrstom filozofije, pa je tako Isaac Newton u svojem djelu Philosophiæ Naturalis Principia Mathematica, s kojim je postao utemeljitelj moderne fizike, nazvao filozofiju "elementi i osnove spoznaje prirode". No, baš tada nastupa presudni obrat kojim nastaje nova ideja znanosti s Galileom Galilejem koji je za sebe i svoju novu znanost mehanike izrijekom rekao: ''mente concipio'' (''shvaćam u duhu'') i pri tome je mislio na čiste uvjete pojava kretanja u prirodi. Ta nova ideja znanosti uvelike se razlikovala od teorijskog istraživanja filozofije, stoga su filozofi takve znanosti prozvali iskustvenim. Grci su smatrali kako se ondje, gdje je potrebno još i iskustvo, prosto ne posjeduje najviša forma znanja, pa je za filozofiju, koju su smatrali uvidom u racionalne oblike poretka zbilje, iskustvo bilo suvišno. Poput fizike, koja je prerasla u samostalnu znanost, od filozofije su se odvojile i brojne druge znanosti kao što su: psihologija, matematika, ekonomija, sociologija, povijest, biologija i političke znanosti. Filozofija na taj način izgubi svoje prvotno značenje sveobuhvatnog ljudskog znanja, ali je njeno novo određenje postalo međusobno posredovanje između eksperimentalnog istraživanja svih tih novih znanosti i očuvanja razumljivog životnog znanja. Za njeno današnje značenje ne postoji jednostavno objašnjenje ili pak sadržajna definicija s kojom bi se, ako već ne svi, onda barem većina filozofa suglasila. ... (citat je preuzet sa interneta: http://hr.wikipedia.org/wiki/Filozofija)
[7] Ovo ne treba biti shvaćeno u bukvalnom smislu jer filozofija razmatra i neke ''vidljive'' pojave koje mogu biti predmet analitičkoga promatranja i logičkoga zaključivanja, kao što su, naprimjer, pitanja uređenja države i društva, morala itd. Ali, bit filozofije je u tome da se ona ne zadržava samo na ovim mjerljivim društvenim pojavama već ide i dalje od toga – preko granica osjetilnoga, želeći dati sud i o pojavama koje spadaju u transcendentno. To je osnovno svojstvo filozofije koje je određuje u njenoj suštini.
[8] Aluzija na one filozofske škole, nažalost isuviše ih je u historiji filozofije takvih, koje neće da vjeruju u egzistenciju dragoga Boga sve dok po sudu vlastitoga mišljenja i poimanja ne ''dokažu'' Njegovu egzistenciju, i koje Mu po vlastitom nahođenju pripisuju ovakva ili onakva svojstva.
[9] U egipatskoj mitologiji Thoth je predstavljao božanstvo (između ostaloga) pismenosti, znanosti, mudrosti, astrologije i magije, neuzubillah.
[10] Hermes je u grčkoj mitologiji predstavljao boga koji je (između ostaloga) služio kao glasnik koji je ljudima prenosio poruke bogova, neuzubillah.
[11] U tom smislu je u Helenističkom Egiptu Hermes Trismegistos prestavljao boga koji je ljudima sa nebesa prenio pismenost, znanost, mudrost, astrologiju i magiju, neuzubillah.
[12] ''S vremenom je Hermes/Thoth humaniziran i pretvoren u mističnog kralja koji je vladao 3.226 godina i napisao 36.525 svitaka o prirodnim načelima. Kasnije je Jamblih smanjio tu brojku na 20.000 svitaka, Klement iz Aleksandrije reducirao ju je na četrdeset i dva svitka. Hermetički spisi su radovi prožeti sintezom egipatske tradicije, grčkoga novoplatonizma, zoroastrizma, judaizma i kršćanstva, a što je posljedica sraza egipatske i helenističke kulture u prvim stoljećima kršćanske ere. Takvih radova bilo je u prošlosti mnogo, ali ih je dosta izgubljeno protokom vremena, ali i zbog sustavnog uništavanja. Od većeg broja hermetičkih spisa pripisanih Hermesu Trismegistosu, sačuvala ih se tek nekolicina na grčkom jeziku i niz fragmenata koje su sačuvali kršćanski autori. Među najpoznatijim tekstovima atributiranim Hermesu/Thothu, svakako je Corpus Hermeticum, kao i Asklepije (izvorno "Savršena rasprava").'' – preuzeto sa internet enciklopedije Wikipedia na hrvatskom jeziku (http://hr.wikipedia.org/wiki/Hermes_Trismegistos).
[13] Riječ je o tzv. klinastom pismu koje je u starim vremenima dugo godina bilo dominantan način pisanja.
[14] Na sjevernoj polulopti Zemlje uvijek se vide i lahko se prepoznaju sazviježđa Velika kola (Veliki medvjed) i Mala kola (Mali medvjed), preko kojih se lahko pronađe zvijezda Sjevernjača (Polaris) koja pripada sazviježđu Malih kola - po pravoj dviju vanjskih zvijezda Velikih kola treba prenijeti njihovu međusobnu dužinu pet puta i tu se vidi Sjevernjača koja blista na samom vrhu rude Malih kola. Kada osoba gleda pravo u Sjevernjaču njeno je lice okrenuto ka sjeveru, na desnom ramenu joj je istok, na lijevom zapad, a iza leđa joj je jug. Tako se svako može lahko orijentisati u vedroj noći na sjevernoj polulopti. Ova se sazviježđa nikada ne vide na južnoj polulopti, ali na južnome nebu uvijek blista sazviježđe Crux. To sazviježđe ima oblik deltoida čija je dužina uvijek okrenuta pravo ka jugu – ta dužina se po istom pravcu prenese četiri i po puta i dođe se do tačke koja stoji tačno na jugu (na južnom nebu nema zvijezde, poput Polarisa na sjevernom, koja je pozicionirana na jugu već se traži zamišljena tačka na četiri i po dužine sazviježđa Crux). Kada osoba gleda u tu tačku lice joj je okrenuto tačno ka jugu. Ljudi koji pripadaju kršćanskoj tradiciji u sazviježđu Crux umjesto deltoida (koji mu je inače pravi geometrijski oblik zato što nema središnje zvijezde da bi se jasno vidio oblik križa) rado vide križ pa se tako sazviježđe Crux u njihovim knjigama često zove Južni križ (Southern Cross).
[15] Hafiz Karahodžić (''Idris Zulkifl El Jesa'', str. 11.) navodi da se Idrīsova, alejhisselam, supruga zvala Hadama i da je bila žena blage ćudi i čvrste vjere. Dragi Allah najbolje zna.
[16] Isti izvor, str. 12., 13.
[17] Ovo je naša pretpostavka zasnovana na razlozima koje navodimo u nastavku teksta. Dragi Allah najbolje zna.
[18] Budući da je niko drugi do dragi Allah dizajner koji dizajnira oblik i strukturu ptičijih pera, jasno je da su im aerodinamička upravo savršena.
[19] Ponovo donosimo našu pretpostavku da je riječ o bronzi, a dragi Allah najbolje zna.
[20] I ovo je naša pretpostavka. Naime, obzirom da je Idrīs, alejhisselam, bio prvi koji je uspostavio sistem odbrane, ustrojio vojsku i vodio organizirani rat protiv neprijatelja, a imajući u vidu da su uvijek u ratu obavještajne i kontraobavještajne aktivnosti od najvećega značaja, smatramo vrlo realnom pretpostavku da jedan takav genijalni znalac poput Idrīsa, alejhisselam, nije propustio da uspostavi dobro organiziran obavještajni sistem. Dragi Allah najbolje zna.
[21] Hadži hafiz Mehmed Karahodžić, ''Idris Zulkifl El Jesa'', str. 17.
[22] I ovo nalazimo u istom izvoru na str. 18. Vidimo da nam hafiz Karahodžić prenosi predanja koja kažu da je uz sve ostalo o čemu se ovdje govori, Idrīs, alejhisselam, bio i prvi koji je jahao konje i deve. Dragi Allah najbolje zna.
[23] Ovo je opet naša pretpostavka koju zasnivamo na svemu onome što je do sada rečeno o Idrīsu, alejhisselam, kao prvom čovjeku koji je ustrojio vojsku, uspostavio temelje sistema odbrane i koji je sistematski uvodio novo naoružanje – ako je u svemu tome bio prvi, to onda znači da niko prije njega nije vodio organiziranu vojsku i kao takav (kao vojskovođa jedne uređene vojske) porazio neprijatelje. Dragi Allah najbolje zna.
[24] Dr. Nureddin Uzunoglu, ''History of The Prophets'', str. 17.
[25] Koliko je poznato samo su: Idrīs, Isā, Ilijas i Muhammed, alejhisselam, još za svoga zemaljskog života fizički bili uzdignuti na više nebeske sfere.
[26]Interesantno je da i Biblija za Idrīsa, alejhisselam, (Henoka) kazuje da je uzdignut sa Zemlje na nebesa: ''Henok je hodio s Bogom, potom iščeznu; Bog ga uze.'' (Postanak, 5:24)
[27] Ovaj se melek osjećao obaveznim da Idrīsa, alejhisselam, njegovom narodu vrati živa, baš kako ga je od njih živa i uzeo. Zato je, kada je Idrīs, alejhisselam, umro na nebesima molio dragoga Allaha da ga odmah oživi što mu je, prema ovim predajama, bilo i udovoljeno.
[28] Aluzija na odredbu dragoga Allaha po kojoj svaki čovjek neizostavno mora smrt okusiti (Kur'an, 3:185).
[29] Aluzija na odredbu dragoga Allaha da svaki čovjek neizostavno mora doći do ivice Džehennema, s tim da će Džennetlije samo baciti pogled na oganj i potom biti spašeni, dok će griješnici unutra biti bačeni (Kur'an, 19:71,72).
[30] Kur'an, 15:48.
[31] Čak ni Isā, alejhisselam, nije izuzetak jer će i on, kada po povratku na Zemlju uradi sve ono što je određeno da uradi, umrijeti i biti ukopan pored Muhammeda, alejhisselam.
[32] O ovome je više rečeno u Kazivanju o Muhammedu, alejhisselam, u dijelu koji govori o Israu i Mir'adžu.

 

Ocjena: