15 Jan 2012

Kazivanje o Isaiji i Jeremiji, alejhimesselam, (I dio)

Objavio: Haris Čengić
Autor(i): 

 

Suština i forma vjere
 
 
I suština vjerskoga (imanskoga) osvjedočenja i forma njegova izražavanja dva su nerazdvojiva elementa cjeline vjere. Nema ispravne i upotpunjene vjere ako u njoj nisu prisutne i suština i forma. Ali, njihovo mjesto i uloga u tome nerazdvojivome jedinstvu nisu jednake. Jedini ispravan odnos jeste taj da suština ima prioritet u odnosu na formu, jer je suština srčika - ona je bît, a forma je samo jedan od medija kojim se ta suština ispoljava. Međutim, ako se opet suština vjere ne ispolji kroz medij vjerske forme ona će poništiti samu sebe.
U tome smislu može se reći da se suština vjere može ispoljiti različitim medijima, ali jednim od njih – formom mora neizostavno da bi potvrdila samu sebe. To je zato što će suština, naprimjer, sedžde biti nedorečena i nepotvrđena (u stvari time i neiskrena) sve dotle dok se ne ispolji u konkretnom, formalnom, spuštanju čela na tle, bez obzira na to kojim se drugim medijima ona pokušavala ispoljiti. Razlog je prosto u tome što je dragi Allah propisao da se sedžda čini tako što se licem, odnosno čelom i nosom, dotakne tlo i svaki drugi mogući medij ispoljavanja krajnje poniznosti pred dragim Allahom i potpune predanosti Njemu (što je suština sedžde), poput, naprimjer, jakoga unutrašnjeg osjećaja skrušenosti pred veličinom Stvoritelja, neće zadovoljiti ovaj Njegov propis. Drugi medij ispoljavanja sedžde, kako nam Šerijat to jasno kaže, može biti prihvaćen samo u slučaju kad je osoba objektivno spriječena da je formalno sprovede iz nekog opravdanog razloga kao što je bolest, strah od realne i prisutne opasnosti i slično.
Vjerska forma je, dakle, propisana Allahovim Zakonom i ona se kao takva, dakako, neizostavno mora ispoštovati, ali je to jedino što je bitno u vezi nje. Ona se izvršava jer je to propisano, ali ona ne smije zaokupljivati čovjekovo srce. Srce mu mora biti uvijek zauzeto suštinom vjere dok se njezina forma izvršava uglavnom automatski – bez da se bude zaokupljeno njome više negoli što je nužna pažnja da se ona izvede na pravilan način. Pažnja vjernika i srce njegovo moraju biti posvećeni suštini vjere.
O suštini vjere se može dosta govoriti – te riznice su neizmjerne. No, izgleda da bi se ona najbolje mogla iskazati u jednome jedinom izrazu – ljubav prema dragome Allahu.
Suština islama je u stalnome umiljavanju dragome Allahu, u stalnoj pažnji i trudu da nam sve naše misli, sve naše riječi i sva naša djela budu takvi da dragi Allah bude sa tim svim zadovoljan. Prvo trebamo voljeti dragog Allaha i onda sve drugo što volimo trebamo voljeti iz ljubavi prema Njemu.[1] To, dakako, znači da ne možemo (i ne smijemo) voljeti bilo šta od onoga što On ne voli (razne grijehe i zločine naprimjer). Trebali bi, dakle, da iz ljubavi prema Allahu dragome volimo sve ono što On voli i da iz ljubavi prema Njemu ne volimo sve ono što On ne voli; da iz ljubavi prema Njemu činimo dobra djela koja je On naredio i ne činimo zla djela koja je On zabranio.
Svakako da u vjeri mora biti prisutan i element Bogobojaznosti – straha od dragoga Allaha, tako da bi odatle i sve ono čega se u životu plašimo trebalo biti samo iz straha od Njega, iz straha od Njegova nezadovoljstva i, ne dao On, od Njegove srdžbe i kazne. No, u krajnjoj liniji i ovaj se strah može pretočiti u ljubav – strah se tada javlja prevashodno zbog toga da se ne bi izgubila naklonost i ljubav dragog Allaha, a pomisao o tome Njemu bliskim robovima zna izgledati bolnijom čak i od Njegove kazne.
Prema tome, moglo bi se kazati da je uz neizostavnu Bogobojaznost srčika vjere i u iskrenoj i nepatvorenoj ljubavi prema Allahu dragome – u ljubavi koja čovjeka navodi da Mu se on iskreno preda svim svojim bićem, svim svojim mislima, osjećajima, riječima i djelima. Međutim, sve se to, kako je na početku rečeno, ne može ispoljiti bez formalnog prakticiranja svega onog što je propisano, jer je prvi i osnovni vid ljubavi prema dragome Allahu, prvi korak na putu ka Njegovoj bliskosti, prihvatanje, poštivanje i izvršavanje svih Njegovih propisa koji imaju i konkretnu formu koja se mora izvršiti bez ikakvoga suvišnog mudrovanja.
 
* * *
 
Simbiotičko jedinstvo vjerske suštine i forme uvijek je prisutno kod naroda koji su iskreni u življenju i prakticiranju istinske vjere. Ali, tamo gdje prekomjerni grijesi isuviše zatamne izvorni sjaj ljudskoga srca i kada sve to pređe određene granice, suština vjere se počinje gubiti. Formalno prakticiranje nekih vjerskih propisa i u takvim uslovima neko vrijeme može još biti prisutno, ali je ono tada u priličnoj mjeri beskorisno, a u najtežim slučajevima čak i licemjerno. Međutim, po isteku toga vremena unutrašnja erozija vjerske suštine nužno izbija na površinu kroz vidljivu eroziju vjerske forme. To je zato što ljudi srca iskvarenih i vjere neiskrene neko vrijeme mogu izvršavati vjersku formu, ali ako im se unutrašnje stanje uskoro ne popravi, neizbježna je i vidljiva erozija vjerske forme kroz sve veće napuštanje izvršenja vjerskih propisa.
Na ovu su opasnost svoje narode upozoravali svi vjerovjesnici i poslanici dragoga Allaha, a nama je u kontekstu teme ovoga kazivanja značajno da se osvrnemo na eroziju vjerske suštine i forme koja je zadesila Israil u decenijama nakon Davuda i Sulejmana, alejhimesselam.
Dakako, za njihova života vjera je u Israilu, uz izuzetke maloga broja licemjera čije se prisustvo nikada ne može apsolutno izbjeći, bila zdrave suštine i ispravne forme. Isto tako, već smo ranije govorili o tome da nema razloga sumnjati da je ona takva ostala i u prvim godinama Ruhbuamove vladavine nad jedinstvenim Israilom.
Ali, nakon toga se desilo da je suština vjere počela osjetno erozirati što je u krajnjoj liniji rezultiralo raskolom iz kojeg su se, kao jedna od negativnih posljedica, pojavila dva kraljevstva – Judeja i Izrael.
U kazivanju o Il-jāsu i El-jeseu, alejhisselam, vidjeli smo kako je erozija vjerske suštine (gubitak istinskog i iskrenog monoteističkog svjedočenja) u sjevernom kraljevstvu uzročila i relativno brzu formalnu eroziju vjere (napuštanje formalnog izvršenja propisa Tevrata i Zebura uz istovremeno prakticiranje mnogobožačkih i idolopokloničkih običaja pod uticajem susjednih naroda), što je sve u krajnjoj konsenkvenci dovelo do potpune propasti kraljevstva Izrael i do nestanka većine plemena Israila kroz miješanje sa drugim narodima.
U usporedbi sa relativno brzom erozijom vjere u Izraelu, može se reći da je stanje u Judeji bilo bolje. Hurmet Bejtul-makdisa i mubarek grada Jerusalema, prisustvo čestitih učenjaka i svećenika koji su bili koncentrisani u Jerusalemu i u njegovoj bližoj okolici - ali ujedno bili prisutni i u čitavoj Judeji,[2] sasvim osnovana pretpostavka da je Ruhbuam bio iskren vjernik i čestit vladar,[3] činjenica (u koju po svemu sudeći ne treba sumnjati, a dragi Allah najbolje zna) da je uz one njegove nasljednike na prijestolju Judeje koji su ''koketirali'' sa idolopoklonstvom bio značajan broj i onih čestitih koji su bili istrajni na putu islama i poslušni vjerovjesnicima koje je dragi Allah uzdizao među narodom Israila u Judeji – sve je to, voljom i milošću Allaha dragoga, uticalo na to da je vjera u južnome dijelu bivše jedinstvene kraljevine bila u izvijesnoj mjeri jača i iskrenija negoli na sjeveru.
Tako je bilo neko vrijeme, ali su nakon toga negativni uticaji nevjerničkog okruženja i u Judeji počeli sve više da uzimaju svoj žalosni danak. I tu se vremenom vjera počela uglavnom svoditi na puku formu a suština joj je sve više zanemarivana. Tako se desilo da su se, uz izuzetak ekstremno negativnih primjera nekih oholih vladara koji su otvoreno prihvatali i zastupali idolopoklonstvo (no izgleda ipak bez značajnijega uticaja na većinu naroda), islamski propisi u Judeji formalno u nekoj mjeri i poštovali, ali je zato, nažalost, suština islama sve više bivala zanemarena.
Upravo na ovo licemjerno odvajanje forme islama od njegove suštine Benu Israil će, stoljećima kasnije, biti upozoravan gromkim riječima Mesiha Isāa, alejhisselam, a na istu su tu opaku bolest upozoravali i svi vjerovjesnici koji su bili uzdignuti između Sulejmana, alejhisselam, i njega.
Naročito su dramatična i posljedicama vrlo teškim bremenita bila upozorenja Isaije, alejhisselam, i Jeremije, alejhisselam, nakon njega.[4]
 
 
Isaija, alejhisselam
 
 
Isaija, alejhisselam, je, kako predanja kažu a dragi Allah najbolje zna, živio u drugoj polovini 8. i prvoj polovini 7. stoljeća prije Isāa, alejhisselam, odnosno nekih dvije stotine do dvije stotine i pedeset godina nakon Sulejmana, alejhisselam.[5] Za njegovoga života najmanje tri vladara – Ahaz, Ezekija i Manases,[6] izmijenila su se na prijestolju Judeje.
On ih je sve danonoćno pozivao da budu iskreni u vjeri i da se čvrsto drže pravoga puta. Naročito ih je upozoravao na u to vrijeme već prilično raširenu praksu u vladarskim krugovima da se izvor snage i moći više nije tražio u oslanjanju na dragog Boga (tevekul) već se, slijedeći uzor neznabožačkih naroda, sve više tražio isključivo u jačanju oružanih snaga i u sklapanju vojnih saveza sa drugim narodima.
Ovakva je nazadna praksa u Judeji bila prisutna i prije Isaije, alejhisselam, pa su se judejski vladari, po svemu sudeći već i decenijama ranije počeli sasvim okretati pitanjima podizanja ekonomske, vojne i svake druge društvene moći, što samo po sebi uopće ne bi bilo loše,[7] da nije bilo praćeno veoma izraženim vjerskim nemarom. Naime, u trci za dunjalučkom moći vladari su počeli sve više zanemarivati sprovođenje Božijega Zakona i kvalitet i sadržaj javnoga vjerskoga života općenito. Da stvar bude još gora, oni koji su ih na to trebali upozoravati – svećenici, vjerski učenjaci i poznati pobožnjaci i sami su se u priličnoj mjeri vremenom iskvarili i postali nemarni. U takvoj situaciji suština vjere se rapidno gubila i sve se počelo sve više svoditi na ispražnjenu i ogoljenu vjersku formu.
Pošto vjerska praksa koja je lišena svoga unutarnjega suštinskoga sadržaja ne može dugo sačuvati ni svoju formu i u Judeji su se (mada izgleda ipak ne tako intenzivno kao u izraelskom sjevernom kraljevstvu) počeli javljati čak i otvoreni oblici idolopoklonstva, za što Biblija naročito optužuje kralja Ahaza.[8]
U takvoj situaciji kada im je vjera postala već značajno ruinirana iznutra i osjetno nagrižena izvana, Isaija, alejhisselam, je Israilu donosio dramatične riječi upozorenja i neumorno ih pozivao na iskreno pokajanje. Pozivao je vladare da oslonac traže u iskrenoj vjeri i blizini dragoga Allaha jer je to jedini put opstanka i napretka države i jer će jedino tada svi njihovi ovosvjetski napori na tome planu uroditi istinskim plodovima; pozivao je svećenike, vjerske učenjake i pobožnjake da se okrenu svojoj nutrini, da sagledaju svoje licemjerstvo i iskreno se vrate istinskoj vjeri, predanosti i ljubavi prema dragome Bogu, te da kao takvi opet preuzmu odgovornost duhovnih pastira čitavoga naroda koju im je, kao nasljednicima vjerovjesnika, dragi Allah stavio u trajnu dužnost; pozivao je narod da se okanu griješenja i da se iskreno i predano vrate na pravi put; čitavo društvo je javno pozivao da odlučno stane na put idolopoklonstvu koje se među njima počelo širiti.
Kod nekih su ljudi njegove mubarek riječi budile srca i bile sevep njihovu pokajanju i iskrenome vraćanju dragome Allahu, ali su, nažalost, i nečija srca ostajala nemarnim.
Predanja nam kazuju da je jedan od najsvijetlijih primjera ljudi čija srca prihvatiše plemenite Isaijine, alejhisselam, riječi bio kralj Ezekija. Ovaj je čestiti vladar bio dobar vjernik i u svemu se pokoravao Isaiji, alejhisselam. Odlučno se trudio da ispravi greške svojih prethodnika i da učini sve što je bilo u njegovoj moći da se regenerira zdrava suština vjere Israila i da se očuva njena ispravna forma. Takve plemenite težnje milošću Allahovom donijele su svoj plod, tako da je stanje u Judeji postalo znatno bolje u svakom pogledu. Predanja nam dalje kazuju da je, poput mnogih drugih sa kojima je, nadati se, Allah dragi zadovoljan, i ovaj vladar bio iskušan plemenitom kušnjom.[9]
Naime, babilonski kralj Senharib poveo je, kako predanja kazuju, vojsku ''sa šest stotina hiljada zastava'',[10] na Jerusalem. Da sve bude još dramatičnije, kralj Ezekija se, baš u vrijeme kada je moćna neprijateljska vojska već bila opkolila zidine Jerusalema, ozbiljno razbolio. No, baš u tim trenucima kad je kušnja bila na vrhuncu – kad je judejski narod uplašeno gledao svoga kralja kako oslabljen otvorenim čirom na nozi nemoćno leži unutar zidina prijestonice koja samo što nije bila pala pred naletima silnoga neprijatelja, spustila im se Allahova pomoć tako što je kralj Ezekija poslušao mudri savjet Allahova vjerovjesnika Isaije, alejhisselam, i skrušenom se dovom iz krajnjih dubina svog čestitog srca obratio Gospodaru svih svjetova. Ta je dova, ojačana podrškom Isaije, alejhisselam, koji je na nju izgovorio amin, bila primljena kod dragog Allaha, pa je Isaiji, alejhisselam, objavljena informacija o lijeku za vladarevu oboljelu nogu[11] i već se iduće noći u logor neprijatelja spustio melek Azrail koji je usmrtio čitavu babilonsku vojsku. Preživjela su svega šesterica, među njima i kralj Senharib, koji šokirani stravičnim iskustvom koje su preživjeli nisu uspjeli uteći i pali su u zarobljeništvo. Bili su okovani i u lancima provedeni kroz čitavu Judeju da ih sav narod gleda, ali nisu bili pogubljeni jer je Ezekija kao i uvijek poslušao preporuku Isaije, alejhisselam, da ih ne pogubi već da ih pusti da se, do kraja poniženi i osramoćeni, vrate u Babilon kako bi u svojoj zemlji bili opominjujući primjer svima onima koji imaju agresivne nakane prema Israilu.
Senharib se tako u sramoti vratio u Babilon i izgleda da nikad više nije uspio ponovo doći na vlast. Predanja kažu da je nakon sedam godina umro.
A, kralj Ezekija je, kako se prenosi, sve do kraja svoga života bio čestit i pravedan vladar koji je bio predan dragome Allahu i smjerno pokoran Njemu i Njegovom poslaniku Isaiji, alejhisselam.
Nažalost, nakon Ezekijine smrti grijesi i pokvarenosti ponovo se umnožiše u Judeji. Biblijska tradicija navodi kako je perjanica svega toga bio bezbožni kralj Manases, a dragi Allah najbolje zna. Isaija, alejhisselam, je narod svoj i dalje odlučno i beskompromisno javno upozoravao i opominjao, ali su oni većinom postali gluhi na sve njegove plemenite riječi. Na kraju ga, kako predaje kažu, i pogubiše.[12] Tako je Isaija, alejhisselam, završio dunjalučki život kao šehid koji svojim životom i svojom smrću svjedoči svoga Gospodara – Allaha dragoga.
 
 
[1] U tome smislu sve ono što čovjek musliman može i treba voljeti – Resulullah, alejhisselam, roditelji, supružnik(ca), djeca itd. – sve se to vidi prevashodno kao plemeniti dar voljenoga Allaha i kroz ljubav prema svemu tome u stvari se iskazuje i ljubav prema milosrdnome Darivatelju.
[2]Na ovom mjestu se želi naglasiti pozitivan uticaj onih svećenika, učenjaka i pobožnjaka koji su bili iskreni i čestiti, pa su tako bili nosioci svjetla istinske vjere među Israilom i ujedno i sevep Allahove milosti i bereketa koje su se spuštale na čitav Israil. Ali, nažalost, kako nam to događaji iz života Allahovih vjerovjesnika koji su kasnije dolazili – naročito Jeremije, alejhisselam, govore, broj munafika i teških griješnika je i u redovima svećenika, učenjaka i ostale ''oficijelne uleme'' i u redovima čitavog Israila bio sve veći, što će u konačnici i dovesti do rušenja Bejtul-makdisa i do Babilonskog izgnanstva.
[3] U kazivanju o Sulejmanu, alejhisselam, već je o ovome bilo govora. Tamo su pomenuti i svi oni razlozi na kojima je utemeljeno naše mišljenje da je Sulejmanov, alejhisselam, sin Ruhbuam bio iskren vjernik i čestit vladar. Dragi Allah najbolje zna.
[4] U muslimanskim vrelima ova dva vjerovjesnika se obično nazivaju Ša'ja i Eremija (ili Ermija). Budući da oni nisu pomenuti u časnome Kur'anu i da (barem nama) nije poznato da se pominju i u hadiskim zbirkama – a pominju se samo u Isralijatima - učinilo nam se adekvatnim da koristimo imena kojima su oni imenovani u tradiciji njihovog jezika i kulture njihovog naroda (Israila). Zbog toga smo odlučili da u ovom kazivanju koristimo njihova biblijska imena (slično kako smo učinili i u slučaju Samuela, alejhisselam). Dragi Allah najbolje zna. Njega, hvaljen i slavljen vječno neka je, molimo za oprost i uputu.
[5]Biblijska tradicija navodi da je Isaija, alejhisselam, rođen u Jerusalemu i da je kraljevskog roda jer mu je otac Amos bio brat judejskog kralja Amasije. Dragi Allah najbolje zna.
[6] Postoji mogućnost da ih je bilo i peterica obzirom da Oberški (Biblijska povijest, str. 71) navodi sljedeće: ''Izaija je bio jedan od najvećih proroka u judejskom kraljevstvu. Vrijeme njegovoga djelovanja pada za vladanja kraljeva Ozije, Joatama, Ahaza i Ezekije (od g. 738.-693.). Umro je mučeničkom smrću za bezbožnoga kralja Manasesa (693.-639.).'' Dragi Allah najbolje zna.
[7] Vjera se nikako ne treba shvatati, tumačiti i interpretirati u smislu da zanemaruje bilo kakvu ''ovosvjetsku'' aktivnost u cilju napretka kako pojedinca tako i društva u cjelini. Isključivo je riječ o tome da se čovjek dakako mora truditi, ali se on i u tome trudu uvijek mora svojom iskrenom vjerom oslanjati na dragoga Allaha.
[8] Ovaj je kralj navodno prisilno prekinuo svako Bogoslužje u Bejtul-makdisu i stavio katance na njegova vrata: ''Najstrašnije su prilike bile za opakoga kralja Ahaza (736.-721.), koji je dao zatvoriti hram jeruzalemski i obustavio pravovjerne žrtve, a mjesto toga nasilno širio štovanje krivih bogova.'' (Oberški, Biblijska povijest, str. 72). No, ovo uopće ne mora biti tačno jer nas iskustvo uči da su u biblijskim tekstovima prisutne očevidne pogreške. Dragi Allah najbolje zna.
[9] Treba se sjetiti vjerodostojnih hadisa koji kažu da što je neka osoba dragome Allahu bliža, ona biva iskušana ozbiljnijim kušnjama.
[10] Ovu nam informaciju od Ibn Ishaka prenosi Ibn Kesir (Kazivanja o vjerovjesnicima, str. 552), a povijest nam prenosi da se sve to dešavalo oko 690. godine prije Isāa, alejhisselam (V.I. Avdijev, ''Istorija starog istoka'', LogosArt, Beograd, 2007, tabela na str. 450). Dragi Allah najbolje zna.
[11] Ibn Kesir (Kazivanja o vjerovjesnicima, str. 553) prenosi kako je Isaiji, alejhisselam, tada bilo objavljeno da čir na kraljevoj nozi treba namazati smokvinim sokom i čim je to urađeno rana je u cijelosti nestala.
[12] Navodno je bio prerezan testerom. Interesantno je reći da se u nekim vrelima nalaze predanja koja kažu da se Isaiji, alejhisselam, desilo ono što se po nekim drugim vrelima desilo Zekerijjau, alejhisselam, - da se, bježeći pred razularenim progoniteljima, sklonio u drvo koje se radi njega otvorilo da ga u sebi sakrije, ali mu je prokleti Iblis izvukao dio haljine izvan drveta i pokazao ga progoniteljima, pa su oni prerezali drvo zajedno sa Allahovim vjerovjesnikom unutra. Ova je predaja u ovim kazivanjima navedena kao moguća sudbina Zekerijjâa, alejhisselam, zbog toga što poznati hadis jasno kaže da su i on i njegov sin Jahja, alejhisselam, šehidi. No, moguće je i to da je Zekerijja, alejhisselam, ubijen na drugi način, a da se ovo desilo Isaiji, alejhisselam. Ali, mi bi na kraju ipak pretpostavili da je Isaija, alejhisselam, bio uhapšen i javno pogubljen tako što je prerezan pilom. A, dragi Allah najbolje zna - Njega, hvaljen i slavljen neka je, molimo za oprost i uputu.
Ocjena: