Kazivanje o Jakubu i Jusufu, alejhimesselam (II dio)

Napomena
Dopunjeno izdanje teksta postavljenog 2003 godine

Jedna interpretacija kur'anske sure ''Jūsuf''

Kao što smo rekli, nakon prezentiranja prevoda sure Kur'ana ''Jūsuf'', pokušat ćemo u nastavku navesti našu interpretaciju svetoga teksta.

Elif Lam Ra. Ovo su ajeti Knjige jasne! Objavljujemo je kao Kur'an na arapskom jeziku da biste razumjeli. Objavljujući ti ovaj Kur'an, Mi tebi o najljepšim događajima kazujemo iako prije njega nisi doista ništa znao: Kada Jūsuf reče ocu svome: "O oče moj, sanjao sam jedanaest zvijezda, i Sunce i Mjesec, i u snu sam ih vidio kako mi se pokloniše", on reče: "O sinko moj, ne kazuj svoga sna braći svojoj, da ti ne učine kakvu pakost, šejtan je doista čovjeku otvoreni neprijatelj. I eto tako, Gospodar tvoj će tebe odabrati, i tumačenju snova te naučiti, i milošću Svojom tebe i Jakubovu porodicu obasuti, kao što je prije tebe obasuo pretke tvoje, Ibrahima i Ishaka. Gospodar tvoj, zaista, sve zna i mudar je." (12:1-6)

Vidimo kako kur'ansko kazivanje o Jūsufu, alejhisselam, počinje sa plemenitim snom koji je on usnio: Sunce, Mjesec i jedanaest zvijezda koje pred njim naklon čine. Originalni  kur'anski izraz je: ''inni re-ejtu ehade 'ašere kevkeben veš-šemse vel kamere re-ejtuhum li sadžidin'', što bi se moglo prevesti kao Sunce, Mjesec i jedanaest zvijezda koje pred Jūsufom, alejhisselam, sedždu čine. Dakako, ovdje nije riječ o sedždi kao izrazu obožavanja, neuzubillah, već o sedždi kao izražavanju poštovanja uglednoj ličnosti. Zato nam se i čini da je u Korkutovom prevodu čitava scena veoma vješto opisana izražajem Sunca, Mjeseca i zvijezda koji se pokloniše Jūsufu, alejhisselam, čime je data jasna aluzija da je riječ samo o upućivanju posebne počasti tom mubarek mladiću.

Iz odgovora Jakubovog, alejhisselam, jasno vidimo da je on već bio svjestan činjenice da su odnosi između njegovih sinova poremećeni, pa on Jūsufa, alejhisselam, upozorava da nipošto ne govori o tom mubarek snu svojoj braći koji, očevidno, prema njemu osjećaju tako veliku zavist da mogu biti spremni čak i na to da mu napakoste. Zatim on dalje svom sinu objašnjava da taj san znači da će on biti odabran kod svoga Gospodara kao jedan od Njegovih miljenika i vjerovjesnika, baš kako su odabrani i njegovi djedovi[1] Ibrahim, Ishak i otac mu Jakub, alejhimesselam. No, Jakub, alejhisselam, svome sinu ne daje informaciju o tumačenju tog sna koje mu vjerovatno nije ni poznato, pa izgleda da sve što on o tome u tim trenucima zna samo je to da je znanje o tumačenju snova dragi Bog odlučio dati kao poseban blagoslovljeni dar upravo njegovom sinu koji je to usnio. 

U Jūsufu i braći njegovoj nalaze se pouke za sve koji se raspituju. Kada oni rekoše: "Jūsuf i brat njegov draži su našem ocu od nas, a nas je čitava skupina. Naš otac, zaista, očito griješi. Ubijte Jūsufa ili ga u kakav predio ostavite, otac vaš će se vama okrenuti, i poslije toga ćete dobri ljudi biti"; jedan od njih reče: "Ako baš hoćete nešto učiniti, onda Jūsufa ne ubijte, već ga na dno nekog bunara bacite, uzeće ga kakva karavana." (12:7-10)

Sada nam se otkriva unutarnje stanje Jūsufove, alejhisselam, braće čija srca bijahu opterećena teškom bolešću zavisti. Oni su bili umislili kako im njihov otac čini nepravdu time što u svojoj ljubavi daje prednost Jūsufu, alejhisselam, i bratu mu Benjaminu[2] nad njima ostalima, iako oni čine skupinu od čak deseterice sinova. No, sigurno nije riječ o tome da je Jakub, alejhisselam, bio nepravedan prema bilo kom članu njegove brojne obitelji, jer on kao Božiji odabranik i Njegov vjerovjesnik to nikako nije mogao učiniti. Vjerovatno je riječ o tome da je on svojom vjerovjesničkom pronicljivošću osjetio da je između svih njegovih sinova baš Jūsuf, alejhisselam, od dragog Allaha odabran da preuzme emanet i odgovornost vjerovjesničke misije nakon njega, pa je tako posebnu pažnju posvetio upravo njegovom odgoju. Moguće je i to, a dragi Allah najbolje zna, da je Jakub, alejhisselam, zbog toga doista i pokazivao nešto malo više pažnje i ljubavi prema Jūsufu, alejhisselam i uz njega prema Benjaminu, kako zbog izražene bliskosti dva brata tako i zbog toga što je Benjamin bio njegovo najmlađe dijete. Ali, kako god da je bilo, sigurno je to da osjećaj zapostavljenosti koji je morio srca ostalih Jakubovih, alejhisselam, sinova nije imao nikakve stvarne osnove, budući da oni doista nisu bili uskraćeni za ljubav i pažnju svoga mubarek oca u onolikoj mjeri koliko im je on to objektivno mogao pružiti i u onolikoj mjeri koliko su oni tu blagodat kod dragoga Allaha bili zaslužili. Međutim, u tim trenucima ostali Jakubovi, alejhisselam, sinovi bijahu isuviše bolesnih srca i isuviše pomućenog razuma da bi mogli jasno vidjeti istinu, pa je prokleti šejtan tu iskoristio priliku i pronašao način da ih učvrsti u uvjerenju kako je Jūsuf, alejhisselam, izvor svih njihovih problema. Tako je u njihovim srcima posijan razdor prema njihovom mubarek bratu i osjećaj duboke mržnje prema njemu.

Zaslijepljeni mržnjom i obmanuti lažnim osjećajem koji im je šaputao da će eliminacija njihovog brata popraviti njihov položaj kod dragoga Allaha i njihova oca okrenuti ka njima nakon čega bi ''dobri i čestiti ljudi postali'', oni skovaše monstruozni plan da trajno odvoje Jūsufa, alejhisselam, od porodice bilo da ga ubiju, bilo da ga u neki daleki predio ostave. No, kako je dragi Allah iznad svih spletki i kako niko nikome ne može nauditi bez dopuštenja Njegova, Jūsufov, alejhisselam, život nikako nije mogao biti ugrožen. Tako je iz srca jednoga od njegove braće viknuo glas savjesti i on je bio nadahnut da insistira na tome da nema potrebe atakovati na Jūsufov, alejhisselam, život, već je dovoljno ostaviti ga na dnu bunara na nekom prometnom putu, gdje bi on imao dovoljno vode i odakle bi ga u kratkom vremenu preuzela neka od karavana koje tuda često prolaze.[3]

Kada su skovali plan, obratiše se ocu sa prijedlogom da im povjeri Jūsufa, alejhisselam, koji u to doba bijaše dječak od desetak godina starosti,[4] da ga povedu sa sobom na neki put na koji su upravo trebali krenuti[5] kako bi se zabavio i razonodio.

"O oče nas," rekoše oni, "zašto sumnjaš u naša osjećanja prema Jūsufu. Mi mu zaista želimo dobro. Pošalji ga sutra s nama da se zabavi i razonodi, mi ćemo ga, sigurno, čuvati." "Biće mi doista žao ako ga odvedete, a plašim se da ga vuk ne pojede kad vi na njega ne budete pazili"; reče Jakub. "Kako će ga vuk pojesti, a nas ovoliko!" rekoše oni, "mi bismo tada zaista bili izgubljeni." I kada ga odvedoše i odlučiše da ga bace na dno bunara, Mi mu objavismo: "Ti ćeš ih o ovom postupku njihovu obavijestiti, a oni te neće prepoznati." I uveče dođoše ocu svome plačući. "O oče naš," rekoše, "bili smo otišli da se trkamo, a Jūsufa smo ostavili kod naših stvari, pa ga je vuk pojeo. A ti nam nećeš vjerovati, iako istinu govorimo." I donesoše košulju njegovu lažnom krvlju okrvavljenu. "U vašim dušama je ponikla zla misao" reče on, ''i ja se neću jadati, od Allaha ja tražim pomoć protiv ovoga što vi iznosite." (12:11-18)

Jakub, alejhisselam, je, vidimo, bio veoma sumnjičav u pogledu namjera njegovih sinova i njihovih osjećanja prema Jūsufu, alejhisselam, jer je u svome srcu mogao osjetiti njihovu odbojnost prema njemu (radi čega ga je ranije i upozorio da im ništa ne kazuje o svome mubarek snoviđenju). Uz to je bio uznemiren i zbog jednoga veoma uznemiravajućega sna što ga je baš tih dana bio usnio i u njemu jasno vidio kako Jūsufa, alejhisselam, napada čopor od deset vukova da bi ga rastrgali, ali ga jedan između njih od toga brani, nakon čega se zemlja otvorila i progutala Jūsufa, alejhisselam, da bi ga potom nakon nekoga vremena opet izbacila van.[6] Zbog svega toga je oklijevao da pusti Jūsufa, alejhisselam, s njima rekavši im kako se boji da ga vukovi ne rastrgaju dok oni na njega ne budu pazili. Ali, ta je stvar kod dragoga Allaha još u praiskonu bila određena, pa je Jakub, alejhisselam, popustio pred uvjeravanjima svojih sinova da nema nikakve šanse da bi Jūsuf, alejhisselam, mogao stradati od vukova kada su uz njega čak deseterica njegove odrasle braće koji su dobro svjesni da bi ''zaista bili izgubljeni'' ako bi dopustili da se takvo nešto desi, te je na kraju ipak dao svoj pristanak. Tako je Jūsuf, alejhisselam, krenuo sa svojom braćom na to sudbonosno putovanje i oni su ga, shodno planu koji su ranije skovali, silom spustili[7] na dno bunara pokraj jednoga prometnoga karavanskoga puta i dalje nastavili svojim putem. Čim je malodobni miljenik dragoga Allaha ostao sam u mračnome oknu na kamenu usred vode,[8] On mu je poslao Objavu kojom mu je jasno bilo nagoviješteno kako će on hajirli predeverati sve to što ga čeka i da će svoju braću, kada dođe vrijeme za to, lično obavijestiti o njihovome podlome činu, a oni ga tada neće biti u stanju prepoznati. Objava dragoga Allahova smirila je srce mubarek dječaka i pružila mu snage i sabura da sačeka dok ne bude izvađen iz bunara.

U međuvremenu, njegova braća su već bili smislili priču koju će ispričati svome ocu. Odlučili su mu kazati kako su htjeli da se utrkuju, pa su Jūsufa, alejhisselam, ostavili kod svojih stvari da ih pričuva dok oni otrče do cilja i vrate se nazad, te da su ga tu napali vukovi i usmrtili dok su oni bili odsutni. Da li im je i sam Jakub, alejhisselam, nesvjesno dao ideju za to kada je izrazio svoj strah da mu voljeni sin ne bude ubijen od vukova u divljini - to dragi Allah najbolje zna. Uglavnom, oni se odlučiše takvom pričom opravdati svome mubarek ocu i u tu svrhu zaklaše jedno živinče[9] i njegovom krvlju obojiše košulju svoga brata, koju su sa njega skinuli prije nego što su ga spustili u bunar.

Iste večeri su se uplakani vratili svome ocu, ispričali mu izmišljenu priču i kao dokaz predočili Jūsufovu, alejhisselam, okrvavljenu košulju. Ali, oni nisu mogli tek tako prevariti svoga mubarek oca, budući da je Jakub, alejhisselam, putem svih onih blagodati koje mu je dragi Allah darovao, u svome srcu jasno osjećao da su zle misli bile ponikle u njihovim srcima i da ga oni lažu. Vjerovatno u želji da i njih upozori na tu bolest u njihovim srcima kako bi se potrudili da se poprave, jasno im je rekao: "U vašim dušama je ponikla zla misao". Jakub, alejhisselam, je, također, u svome mubarek srcu imao i jasan osjećaj da je njegov voljeni sin živ i zdrav, u prilog čemu je išao i očevidan znak izražen u činjenici da su oni bili zaboravili da Jūsufovu, alejhisselam, košulju razderu prije nego što su je okrvavili lažnom krvlju.[10] To mu je odagnalo najstrašnije slutnje, ali mu je bilo jasno i to da je u pitanju kušnja dragoga Allaha na kojoj mora osaburiti. Tako je Jakub, alejhisselam, odlučio da odbaci bilo kakve jadikovke i da se u svemu do kraja osloni na dragoga Allaha, pa je zaključio svaku daljnju raspravu sa svojim sinovima riječima: '' Ja se neću jadati, od Allaha ja tražim pomoć protiv ovoga što vi iznosite."

I dođe jedna karavana, te poslaše vodonošu svoga i on spusti vedro svoje. "Muštuluk!" viknu on, "evo jednoga dječaka!" I oni su ga kao trgovačku robu sakrili, a Allah dobro zna ono što su uradili. I prodadoše ga za jeftine pare, za nekoliko groša; jedva su čekali da ga se oslobode. I onda onaj iz Misira, koji ga je kupio, reče ženi svojoj: "Učini mu boravak prijatnim! Može nam koristan biti, a možemo ga i posiniti!" I eto tako Mi Jūsufu dadosmo lijepo mjesto na Zemlji i naučismo ga tumačenju snova, a Allah čini šta hoće, ali većina ljudi ne zna. I kad on stasa, Mi ga mudrošću i znanjem obdarismo; tako Mi nagrađujemo one koji dobra djela čine. (12:19-22)

Nedugo nakon što je Jūsuf, alejhisselam, bio ostavljen u bunaru dragi Allah je podario da tuda naiđe trgovačka karavana koja je putovala prema Misiru. Poslali su vodonošu da donese vode iz bunara i on je primijetio dječaka na njegovom dnu. Izvadili su Jūsufa, alejhisselam, iz bunara, ali ne iz želje da ga vrate njegovoj porodici već da ga prodaju na egipatskoj pijaci robova. Zato su ga sakrili[11] među robom natovarenoj na njihovim devama i odveli ga sa sobom u Misir. Ne mogavši da svojim srcima osjete kakvog su mubarek insana poveli, a vidjevši u njemu samo dječaka nedovoljno jakog da obavlja teške fizičke poslove, bili su ubijeđeni da za njega ne mogu dobiti veliku vrijednost, pa su željeli da ga se što prije oslobode i prodali su ga za sitne pare.

No, ako ljudi ne mogu prepoznati istinske veličine, dragi Allah svakako zna mubarek robove Svoje, pa je On, hvaljen i slavljen neka je, odredio da Jūsufa, alejhisselam, kupi Putifar,[12] jedan od bliskih saradnika tadašnjega vladara Egipta koji bijaše postavljen na funkciju jednog od, današnjom terminologijom rečeno, ministara[13] u njegovoj vladi. Milost dragoga Allaha prema Njegovom miljeniku Jūsufu, alejhisselam, izrazila se i u tome što je Putifar prema njemu osjećao naročitu ljubav i poštovanje, sasvim neuobičajene za odnos jednoga gospodara prema svome robu, tako da je, još od prvoga dana, nastojao da mu boravak u svojoj kući učini prijatnim, izričito rekavši i svojoj ženi da na isti način postupa.

Čak štaviše, Putifar koji, kako se prenosi, nemaše djece iako bijaše oženjen znatno mlađom ženom izuzetne ljepote koja se zvala Zulejha, razmišljao je i o tome da usvoji Jūsufa, alejhisselam, kao posinka.

Tako je dragi Allah podario da Jūsuf, alejhisselam, utočište u Misiru nađe u jednoj od tamošnjih najuglednijih porodica gdje je odrastao okružen blagodatima i pažnjom. Do vremena njegove zrelosti dragi Allah ga je poučio tumačenju snova, te ga obdario velikom mudrošću i posebnim znanjima koja su nedostupna većini ljudi, kao što je, između ostaloga, sposobnost poznavanja budućnosti i nepoznatoga.[14]

Još jedna od blagodati kojima je dragi Allah obdario Jūsufa, alejhisselam, jeste izuzetno velika fizička ljepota, toliko velika da predstavlja čak polovinu ukupne ljepote date čitavome ljudskome rodu. Naime, znano je da je cjelina ljepote koju je dragi Allah podario ljudima sadržana u ljepoti Adema, alejhisselam, kojega je dragi Allah lično oblikovao,[15] a dobro je znano i to da se Resulullah, Muhammed, alejhisselam, tokom Mir'adža susreo na trećem nebu sa Jūsufom, alejhisselam, i za njega kasnije govorio da mu je data polovina te ukupne ljepote.[16]

Tolika ljepota Jūsufova, alejhisselam, mubarek lika u svim detaljima, nosila je i veliku odgovornost, budući da je radi nje često znao biti izložen zadivljenim pogledima opčaranih žena. Njemu je to uvijek bilo na umu i brižno je vodio računa da ni na koji način u svome hodu, govoru, pogledima, manirima i svemu ostalome što spada u uobičajene norme kontaktiranja sa drugim osobama, nimalo ne bude provokativan. Zaista, je Jūsuf, alejhisselam, predivni primjer čestite i čedne osobe koja nikako ne dopušta da njezina ljepota na bilo koji način bude put ka griješenju i dragi je Allah, hvaljen i slavljen neka je, upravo njega odabrao da bude Njegovo veličanstveno znamenje i plemeniti putokaz svim generacijama do Sudnjega Dana kako jedna lijepa i za druge poželjna osoba mora sačuvati svoju čednost.[17]

Tako se desilo da se Zulejha, vidjevši u kakvoga se prelijepoga mladića razvio njezin rob, u njega ''do ušiju'' zaljubila. Kako ona tada nije imala dovoljno čvrstu vjeru koja bi je udaljila od grijeha, dopustila je da se u njezinom srcu razbukta plamen požude za ljepotanom koji je boravio u njezinom domu. Željno je iščekivala zgodnu priliku i jedanput je, kada joj se učinilo da sve može uspješno sakriti od svoga muža, pozvala Jūsufa, alejhisselam. On je, čestit i poslušan kakav jeste, brzo došao do svoje gospodarice i ne sluteći radi čega ga ona zove. Čim su se osamili u odaji u koju ga je pozvala, ona je zaključala sva vrata i otvoreno ga pozvala u svoju postelju. On je, zaprepašten, uzviknuo: "Sačuvaj Bože!"; i jasno joj rekao da ga njen muž lijepo pazi i da bi, kad bi zlom preljube odgovorio na njegovu dobrotu, zasigurno bio od onih koji nikada neće uspjeti.

I poče ga na grijeh navoditi ona u čijoj je kući bio, pa pozaključa sva vrata i reče: "Hodi!" "Sačuvaj Bože!" uzviknu on, "vlasnik me moj lijepo pazi; a oni koji dobro uzvrate zlim neće nikad uspjeti." (12:23)

Ali, Zulejha je bila veoma ugledna žena koja je poticala iz roda koji se u Misiru držao najplemenitijim,[18] a još bijaše mlada[19] i uz to izuzetno lijepa, pa je i ona lahko mogla biti poželjna Jūsufu, alejhisselam. No, upravo u tome kritičnom momentu kada se i u njegovu srcu lahko mogla pojaviti strastvena požuda za njom, dragi Allah je ponovo spustio veliku blagodat Jūsufu, alejhisselam, da bi od njega odvratio opasnost bluda. On je tako iznenada ugledao jasan znak koji ga je opominjao da se nipošto ne prepusti požudi prema ljepoti žene koja je bila u njegovoj blizini i pozivala ga da vode ljubav.

I ona je bila poželjela njega, a i on bi nju poželio da od Gospodara svoga nije opomenu ugledao; tako bi, da odvratimo od njega izdajstvo i blud, jer je on uistinu bio Naš iskreni rob. (12:24)

Kakvu je to viziju imao Jūsuf, alejhisselam, koja ga je odvraćala od zla? Vjerovatno je najpoznatije mišljenje da je vidio oca Jakuba, alejhisselam, pradjeda Ibrahima, alejhisselam, i meleka Džibrila kako ga dozivaju i traže od njega da se sačuva od bluda. Dragi Allah najbolje zna. No, šta god da je ugledao, to ga je sasvim osvijestilo i on je, u strahu da ga čarolija Zulejhine privlačnosti ne obuhvati, potrčao prema vratima kako bi što prije pobjegao iz njezine zavodljive blizine. Ali, žestina njezine strasti nimalo nije bila presahla, pa ga je rukama pokušala uhvatiti i sebi nazad privući, ali je uspjela samo zahvatiti njegovu košulju i straga je razderati. Ni tu nije odustala već je potrčala za njim u želji da ga spriječi da napusti prostoriju. Stigla ga je baš u momentu kad je već bio otvorio vrata da pobjegne i tada zatekoše njezinog muža pred vratima. Šokirana Zulejha je brzo pokušala da spasi sebe tako što će obrnuti stvari i optužiti Jūsufa, alejhisselam, da je on nju htio napastovati, zahtijevajući za njega bolnu kaznu ili pak da bude bačen u tamnicu. On se pak branio istinom da je ona bila ta koja je htjela njega zavesti. Tako je Putifar trebao da donese odluku šta da se učini na bazi dvije suprotne izjave, jedne od svoje žene, ugledne i bogate Misirke, i druge od svoga roba, koji je, mada poznat kao istinoljubiv, čedan i plemenit, ipak bio samo rob na najnižem stepenu društvene ljestvice. Obzirom da je u većini takvih slučajeva društveni status imao prednost nad istinom, sve je ukazivalo na to da bi Putifarova odluka lahko mogla biti nepravedna, ali je baš u tim trenucima dragi Allah opet pomogao Svome plemenitome robu i spustio još jedno od Svojih veličanstvenih znamenja. Naime, tu je, osim Jūsufa, alejhisselam, Putifara i Zulejhe bila prisutna još jedna osoba iz Zulejhine porodice koja je sasvim neočekivano progovorila donoseći svoje svjedočenje čitavoga slučaja i jasno ukazanje na to koje od njih dvoje govori istinu, a koje laže. "Ako je košulja njegova sprijeda razderana onda ona istinu govori, a on neistinu, a ako je košulja njegova straga razderana, onda ona laže, a on govori istinu," glase riječi koje osvijetliše Putifarovo srce i jasno mu ukazaše na istinu kako zbog sasvim logične poruke koju one donesoše,[20] tako još i više zbog toga što je osoba koja ih je izrekla bila beba u kolijevci.

Dojenče u kolijevci koje iznenada progovara i donosi logično rješenje dileme – bijaše to veliko čudo dragoga Allaha i veličanstveno Njegovo znamenje, čija se vjerodostojnost potvrđuje riječima Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, koji je rekao da je to jedan od četiri slučaja kada je progovorilo dojenče u kolijevci, a što se prenosi sljedećim hadisom:

Imami Ahmed, En-Nesai, El-Bezzar, Et-Taberani, El-Bejheki i Ibn Mirdewejh navode predaju sa sahih senedom, preko Seid ibn Džubejra, od Ibn Abbasa, r.a., koji je rekao: "Allahov Poslanik, s.a.w.s., je rekao: - U toku mog israâ naišao sam na ugodan miris, pa sam rekao: - Kakav je ovo miris? Rekoše mi: - To je frizerka faraonove kćerke i njezina djeca. Njoj je ispao češalj iz ruke, pa je rekla: U ime Allaha! - Moga oca? - upitala je faraonova kćerka. - Moj Gospodar je i tvoj i Gospodar tvoga oca - rekla je ona. - Zar ti imaš gospodara mimo moga oca? - upitala je faraonova kćerka. - Da - rekla je ona.

Faraon ju je pozvao i pitao: - Zar ti imaš gospodara osim mene? - Da. Moj i tvoj Gospodar je Allah - rekla je ona.

On je potom naredio da donesu veliki bakreni kazan i da ga užare, a zatim da ih jedno po jedno bacaju u kazan. Kad je red došao na njeno dojenče, ono je reklo: - Izdrži, majko, i nemoj se pokolebati, jer ti si u pravu.

Potom je Alejhisselam rekao: - Četvoro novorođenčadi je progovorilo: ovo, Jūsufov, a.s., svjedok, Džurejdžov drug i Isa, sin Merjemin[21]." ...[22]

Suočen sa tako jasnim i neoborivim dokazima, Putifar je uvidio da je njegov mladi rob govorio istinu, pa mu je samo dao očinski savjet da se što više kloni sumnjivih stvari u pogledu žena, a svojoj supruzi Zulejhi je rekao da se svakako pokaje i zatraži oproštaj jer je ona bila ta koja je zaista pokušala učiniti težak grijeh.

I njih dvoje prema vratima potrčaše, a ona razdera straga košulju njegovu, i muža njena kraj vrata zatekoše. "Kakvu kaznu zaslužuje onaj koji je htio ženi tvojoj zlo učiniti" reče ona, "ako ne tamnicu ili kaznu bolnu?" "Ona je pokušala mene na grijeh navesti" reče Jūsuf. I poče svjedočiti iz porodice njezine jedan svjedok:[23] "Ako je košulja njegova sprijeda razderana onda ona istinu govori, a on neistinu, a ako je košulja njegova straga razderana, onda ona laže, a on govori istinu." I kada on vidje da je košulja njegova straga razderana, reče: "To je jedno od lukavstava vaših, vaša su lukavstva zaista velika! Ti, Jūsufe, ostavi se toga, a ti traži oproštaj za grijeh svoj, jer si zaista htjela zgriješiti!" (12:25-29)

I Putifar i Zulejha su dali sve od sebe da ovaj incident ostane strogo između zidova njihova domaćinstva, ali, obzirom da su oni pripadali samoj vrhuški tadašnjega egipatskoga društva, pikanterije iz njihove intime su bile veoma primamljiva tema razgovora među osobama sklonim tračevima i ogovaranju, pa su tako informacije o ludoj zaljubljenosti Putifarove žene u svoga roba ''procurile u javnost'' i počele kružiti među ženama u gradu. A, kad je Zulejha saznala da je neke žene ogovaraju, odlučila je da im dadne odgovarajuću lekciju, pa ih je sve pozvala na sijelo kod sebe. Počastila ih je voćem, svakoj dala nož da bi ga mogla oguliti i tada pozvala Jūsufa, alejhisselam, da pred njih izađe. Kada ga ugledaše, sve se toliko opčaraše njegovom ljepotom da su noževima, umjesto da ogule voće, posjekle sopstvene ruke, a da su to jedva i primijetile. Samo su netremice gledale u prelijepoga mladića i uzdisale: "Bože, Bože, ovo nije čovjek, ovo je melek plemeniti!"

I žene u gradu počeše govorkati: "Upravnikova žena navraćala momka svoga na grijeh, u njega se ludo zagledala! Mi mislimo da jako griješi." I kad ona ču za ogovaranja njihova, posla po njih, te im priredi divane, dade svakoj od njih po nož i reče: "Izađi pred njih!" A kad ga one ugledaše, zadiviše se ljepoti njegovoj i po rukama svojim se porezaše: "Bože, Bože!" uskliknuše, "ovo nije čovjek, ovo je melek plemeniti!" (12:30-31)

Dalje nam časni Kur'an, opisujući tu situaciju, kaže sljedeće:

"E to vam je onaj zbog koga ste me korile" reče ona. "Istina je da sam ga htjela na grijeh navratiti, ali se on odupro. Ako ne učini ono što od njega tražim, bit će, sigurno, u tamnicu bačen i ponižen." "Gospodaru moj," zavapi on, "draža mi je tamnica od ovoga na što me one navraćaju. I ako Ti ne odvratiš od mene lukavstva njihova, ja mogu prema njima naklonost osjetiti i lahkomislen postati." I Gospodar njegov usliša molbu njegovu i spasi ga lukavstva njihova; On, uistinu, sve čuje i zna. (12:32-34)

Vidimo kako im je Zulejha ''očitala lekciju'' jer i same nisu mogle odoljeti Jūsufovoj, alejhisselam, izuzetnoj ljepoti. A, da su i one, po svemu sudeći, zaigrale Zulejhinu igru, da se naslutiti iz njegovih riječi kojima moli dragoga Allaha da ga zaštiti od ''lukavstava njihovih'', dakle i njenih i njihovih. Prema tome, kad je Zulejha i pred njima otvoreno pozvala Jūsufa, alejhisselam, na blud, prijeteći mu da će, ako ne učini ono što ona od njega zahtijeva, sigurno završiti u tamnici, i one su skupa s njom učestvovale u tom lukavstvu iz čega se može izvući još jedna pouka, odnosno podsjećanje na mudrost koja ljude upozorava da ne govore javno o grijesima drugih osoba jer se tada može desiti da zbog toga i oni sami budu iskušani istom kušnjom.

Suočen sa izborom između bluda i tamnice, Jūsuf, alejhisselam, nijednoga trena nije imao dileme – skrušeno je zavapio dragome Allahu rekavši Mu da mu je tamnica svakako draža od grijeha na koji ga te žene navraćaju, i zamolio Ga da ga spasi od lukavstva njihovog, jer se doista bojao da ga one, i njemu samome zbog svoje ljepote i zavodljivoga šarma poželjne, ne navedu na lahkomislenost. Dragi mu je Allah uslišio tu molbu i spasio ga od svih spletki i lukavstava njihovih, ali ga to ipak nije moglo sačuvati od toga da izvijesno vrijeme provede u tamnici, jer je to bio nezaobilazan dio plemenitoga plana koji je dragi Allah, hvaljen i slavljen neka je, za njega još u praiskonu bio odredio.

Tako je Putifar, mada je bio sasvim uvjeren u Jūsufovu, alejhisselam, nevinost, ipak kasnije donio odluku da ga se baci u tamnicu, dragi Allah najbolje zna zašto a nama se čini radi toga što su se glasine o njegovoj ženi već bile poprilično proširile u javnosti pa je bilo mnogo lakše okriviti roba negoli javno priznati nevaljalštinu njegove ugledne gospodarice:

Poslije im na pamet pade, iako su se bili uvjerili da je nedužan, da ga za neko vrijeme bace u tamnicu. (12:35)

No, kako smo maločas rekli, Jūsufov, alejhisselam, odlazak u tamnicu bio je dio plemenitoga plana koji je dragi Allah za miljenika Svoga pripremio, pa je on tamo upoznao dvojicu ljudi što će za njega biti od sudbinskoga značaja. Jedan od te dvojice bijaše vladarev peharnik, a drugi njegov pekar. Zbog nekih svojih djela kojima su na sebe navukli vladarevu nemilost i srdžbu, obojica su bili bačeni u tamnicu. Tamo su, nekako u isto vrijeme, i usnili neobične snove: peharnik je usnio kako cijedi grožđe, a pekar kako na svojoj glavi nosi hljeb koji ptice kljuju. Znali su da im ti snovi donose neku značajnu poruku, ali nikako nisu mogli da ih protumače. Kad im se Jūsuf, alejhisselam, pridružio u tamnovanju vidjeli su svu njegovu dobrotu i u srcima su osjetili da im taj mubarek mladić može otkriti pravo značenje njihovih snova. Tako su mu ispričali svoje snove i zamolili ga da im ih rastumači:

S njime su u tamnicu ušla još dva momka. "Ja sam sanjao da cijedim grožđe" reče jedan od njih. "A ja, opet'', reče drugi, "kako na glavi nosim hljeb koji ptice kljuju. Protumači nam to, jer vidimo da si zaista dobar čovjek." (12:36)

U nastavku nas plemeniti ajeti Kur'ana prvo informišu o još jednoj Jūsufovoj, alejhisselam, plemenitoj mu'džizi - samo jedan dio onoga čemu ga je dragi Allah podučio bilo je i to da je unaprijed znao šta će se dogoditi u neposrednoj budućnosti, naprimjer šta će im biti dato da jedu za naredni obrok, ali i u daljnjoj budućnosti onoliko koliko je to dragi Allah odredio - i onda nam kazuju kako je on odgovorio na molbu svojih tamničkih drugova, ujedno nam dajući i savršeni primjer kako treba znalački iskoristiti svaku zgodnu priliku da se ljudi na lijep način pozovu na pravi put i da im se pruži valjana pouka.

"Nijedan obrok hrane neće vam donesen biti, a da vam ja prije ne kažem šta ćete dobiti" reče Jūsuf. "To je samo dio onoga čemu me naučio Gospodar moj, ja se klonim vjere naroda koji u Allaha ne vjeruje i koji onaj svijet ne priznaje, i ispovijedam vjeru predaka svojih, Ibrahima i Ishaka i Jakuba; nama ne priliči da ikoga Allahu smatramo ravnim. To je Allahova milost prema nama i ostalim ljudima, ali većina ljudi nije zahvalna. O drugovi moji u tamnici, ili su bolji raznorazni bogovi ili Allah, Jedini i Svemoćni? Oni kojima se, mimo Njega, klanjate, samo su imena koja ste im nadjenuli vi i preci vaši, Allah o njima nikakva dokaza nije objavio. Sud pripada jedino Allahu, a On je naredio da se klanjate samo Njemu. To je jedino prava vjera, ali većina ljudi ne zna.'' (12:37-40)

Vidimo kako je Jūsuf, alejhisselam, svakako želio udovoljiti njihovoj molbi, ali i prije toga im pružiti ono što za njih svakako bi preče – dati im pouku i na lijep način ih pozvati na pravi put nebili se oni tako, milošću dragoga Boga, spasili na budućem svijetu. U tom smislu, prvo im je rekao: ''To je samo dio onoga čemu me naučio Gospodar moj.''; i tako ih poučio kako sve te natprirodne moći i sposobnosti što su ih oni kod njega prepoznali ustvari uopće nisu njegove, već su one samo plemeniti dar kojim ga je njegov svemogući Gospodar odlikovao, čime je, očito, želio njihovo oduševljenje odvratiti od njegove ličnosti, koja je, i pored velike deredže koju uživa kod dragoga Boga, ipak pred Njegovom veličinom jednako slaba kao što su i sva ostala stvorenja, i usmjeriti ga ka uzvišenoj svetosti dragoga Allaha Koji je jedini, hvaljen i slavljen neka je, dostojan obožavanja i Koji je jedini i Gospodar, i Stvoritelj, i Utočište svemu što je stvorio.

Nakon toga im je Jūsuf, alejhisselam, objasnio da je njegova vjera, i vjera njegovih predaka Ibrahima, Ishaka i oca Jakuba, alejhimesselam, čisti monoteizam – svjedočenje jednoga i jedinoga Boga, dragoga Allaha, osim Kojega drugoga boga nema, napomenuvši im da je ta vjera u stvari milost dragoga Allaha i prema njemu i njegovim precima, ali i prema svim ostalim ljudima. U tome im je bio jasan išaret da i njih dvojica i čitav njihov narod imaju pravo da učestvuju u toj sveopćoj Božijoj milosti, ali, dakako, uz uslov da ne odbace Njegov poziv i prihvate Njegovu vjeru. Ali, Jūsuf, alejhisselam, nije htio da ključnu poruku prepusti njihovoj intelegenciji i sposobnosti razumijevanja išareta, pa ih je otvoreno pozvao da razmisle i shvate da su božanstva kojima se oni tradicionalno klanjaju samo prazna imena, fikcije koje jedino egzistiraju u mašti i tradicionalnim mitovima što se prenose s koljena na koljeno od njihovih predaka, da bi ih potom upozorio kako je islam, tj. obožavanje jednoga i jedinoga Boga, jedina prava vjera koju je dragi Allah kao obavezu propisao svim ljudima.

Pošto im je prenio ključnu poruku, Jūsuf, alejhisselam, ih je obavijestio o značenju snova koje su bili usnili:

''O drugovi moji u tamnici, jedan od vas će gospodara svoga vinom pojiti, a drugi će raspet biti, pa će mu ptice glavu kljuvati. Stvar je već odlučena o onom što ste pitali vas dvojica." (12:41)

Snovi su, dakle, donosili peharniku radosnu poruku da će biti spašen i vraćen na svoj stari položaj na dvoru, a pekara su obaviještavali o njegovoj skoroj i neizbježnoj smrti. Budući da je Jūsuf, alejhisselam, unaprijed znao koji će od njih dvojice biti spašen, on je peharniku, vjerovatno krišom a dragi Allah najbolje zna,[24] rekao da ga ne zaboravi kada izađe iz tamnice i kaže vladaru o njemu i njegovim izuzetnim sposobnostima.

A onome od njih dvojice za koga je znao da će spašen biti reče: "Spomeni me gospodaru svome!"; ali šejtan učini te on zaboravi da ga spomene gospodaru svome, i Jūsuf ostade u tamnici nekolike godine. (12:42)

Iz navedenih ajeta je jasno da se desilo to da je peharnik, kad je bio vraćen na svoj položaj na dvoru, šejtanovom intervencijom potpuno zaboravio na Jūsufa, alejhisselam, i uopće ga nije pomenuo vladaru. Tako je boravak u tamnici Jakubovog, alejhisselam, sina produžen za još nekoliko godina, što je svakako bila značajna kušnja za njega, ali on ju je bez sumnje na najbolji način, kako i dolikuje njegovu stepenu kod dragog Allaha, izdržao. Koliko je Jūsuf, alejhisselam, ostao u tamnici nije pouzdano znano. Kur'anski izraz ''bid'a sinine'' označava po jednima period od tri do pet godina, po drugima od tri do sedam godina, po trećima od tri do devet godina. A, postoje i mišljenja da se čak može odnositi i na više od deset godina. No, izgleda da je najvjerovatnije da se odnosi na period između tri i devet godina, pa je on vjerovatno toliko i ostao u tamnici, a dragi Allah najbolje zna.

Koliko god da je Jūsufov, alejhisselam, boravak u tamnici trajao, on je, milošću dragoga Allaha, okončan veoma znakovitim snovima koje je usnio vladar Misira. Naime, kralj bi u snu vidio sedam debelih krava, pa bi se najedanput pojavilo sedam izuzetno mršavih krava koje bi pojele onih sedam debelih. Ovakvo bi snoviđenje uvijek bilo praćeno jednom drugom vizijom: sedam zelenih i zdravih klasova koji potom bivaju zamjenjeni sa sedam drugih, potpuno sasušenih, klasova.

Nije nam poznato da li je vladar ove vizije smatrao zlosutnim i da li su ga one uplašile, ali je sasvim pouzdano to da je on jasno osjetio da one nose neku veoma važnu poruku koju je svakako trebalo razumijeti. U tome nastojanju sakupio je ljude iz svoje svite i pozvao ''svećenike'', ''zvjezdoznance'', ''proroke'' i sve ostale koji biše na glasu kao znalci nepoznatoga i okultnoga, te im ispričao svoje snove i pozvao ih da mu ih oni rastumače. Ali, voljom dragoga Allaha, niko od njih niti izbliza nije mogao imati ideju o njihovu tumačenju. Samo su mogli konstatovati da su to zbrkani snovi i priznati da im oni nikako ne mogu pronaći bilo kakvo smisleno tumačenje. Tu je bio prisutan i vladarev peharnik i on se tek tada, nakon toliko godina, sjetio svoga mubarek druga iz tamnice koji je ispravno protumačio njegov davnašnji san. Zamolio je vladara za riječ i rekao da im on može dati objašnjenje tih snova ako mu se dopusti da ode do čovjeka koji će ih umjeti rastumačiti.

I vladar reče: "Sanjao sam kako sedam mršavih krava pojede sedam debelih, i sanjao sam sedam klasova zelenih i sedam drugih sasušenih. O velikaši, protumačite mi san moj ako snove znate tumačiti?" "Zbrkanih li snova!" rekoše oni, "mi snove ne znamo tumačiti." I tada, poslije toliko vremena, sjeti se jedan od one dvojice, onaj koji se spasio, i reče: "Ja ću vam protumačiti san, samo me pošaljite!" (12:43-45)

Tako je peharnik otišao do Jūsufove, alejhisselam, tamnice i upitao ga za značenje vladarevih čudnih snova.

"Jūsufe, o prijatelju, protumači nam šta znači: sedam mršavih krava pojede sedam debelih; i sedam klasova zelenih i sedam drugih sasušenih, pa da se vratim ljudima, da bi oni saznali." "Sijaćete sedam godina uzastopno", reče, "pa ono što požanjete u klasu ostavite, osim ono malo što ćete jesti, jer će poslije toga doći sedam teških koje će pojesti ono što ste za njih pripremili, ostaće jedino ono malo što ćete za sjetvu sačuvati. Zatim će, poslije toga, doći godina u kojoj će ljudima kiše u obilju biti i u kojoj će cijediti." I vladar reče: "Dovedite mi ga!" I kad Jūsufu izaslanik dođe, on reče: "Vrati se gospodaru svome i upitaj ga: 'Šta je s onim ženama koje su svoje ruke porezale, vlasnik moj dobro zna spletke njihove!'" (12:46-50)

Interesantno je na ovome mjestu uočiti veoma značajnu činjenicu da Jūsuf, alejhisselam, koji je, dakako, odmah znao tumačenje vladarevih snova čim mu ih je peharnik opisao, nije ni pomislio da svoje objašnjenje nečim uslovljava, kao naprimjer slobodom, a imao je sve prilike da tako postupi jer mu je bilo jasno koliko je vladaru stalo da to sazna. Ne, on se potpuno oslonio na dragoga Allaha Koji mu neće, on je to čvrsto svjedočio, dati da ostane u tamnici ni minutu više od roka koji je unaprijed bio određen, tako da mu ni na kraj pameti nije bila nekakva trgovina sa vladarem kojom bi kupovao svoju slobodu. U tom smislu je, odmah bez traženja ikakve protuusluge, objasnio peharniku da te obje vizije, što ih je vladar vidio u snovima, upućuju na istu stvar – na to da je već bilo određeno kako će narednih sedam godina u čitavom regionu biti izuzetno rodne, ali će po njihovom isteku nastupiti sedam sušnih godina koje će donijeti sveopću glad koja će strahovito pogoditi sve one koji nisu formirali rezerve u prethodnom periodu. Stoga je Jūsuf, alejhisselam, preko peharnika poručio vladaru da je neophodno sav prinos budućih sedam godina obilja, osim minimalih količina neophodnih za ishranu, uskladištiti u skladištima širom zemlje, jer je to jedini način da se izbjegne opća propast u narednih sedam godina gladi koje će potrošiti sve zalihe za njih pripremljene osim sasvim malih količina koje će preostati za sjetvu. Ali, ni to nije bio kraj poruke koju su snovi donosili, jer je također bilo određeno, Jūsuf, alejhisselam, je i to rekao peharniku, da će nakon sedam godina suše nastupiti ponovo jedna izuzetno kišna godina.

Kada je peharnik prenio Jūsufovo, alejhisselam, tumačenje, vladar je osjetio da je to istinito tumačenje njegovih snoviđenja i odmah je naredio da mu se dovede taj mubarek mladić koji je sve to objasnio. Ali, Jūsuf, alejhisselam, je, sjećamo se, radije izabrao tamnicu negoli da bude izložen stalnim spletkama Zulejhe i njezinih drugarica koje su ga htjele uplesti u kolo bluda i požude, pa se bojao da ponovo po izlasku tamnice ne dođe pod njihov uticaj, a i želio je da se objelodani njegova nevinost. Iz tih razloga on je odbio da izađe sve dok se javno ne ustanovi istina o onome radi čega je bio nepravedno optužen i bačen u tamnicu, pa je izaslaniku koji mu je došao samo poručio da vladaru prenese poruku da se ispita slučaj Zulejhe i ''žena koje su porezale ruke svoje'', naglasivši da njegov vlasnik Putifar poznaje njihove spletke i zna da je on nevin.[25] Sada je i vladar lično postao znatiželjan i zainteresiran da se ustanovi istina o slučaju mladoga roba koji bijaše optužen za pokušaj seksualnoga napada na svoju gospodaricu i po tom osnovu bačen u tamnicu, pa je sakupio pred sobom Zulejhu i njezine drugarice i počeo ih ispitivati o tome.

"Šta se dogodilo kada ste Jūsufa na grijeh navraćale?" upita vladar. "Bože sačuvaj!" rekoše one, "mi o njemu ništa ružno ne znamo!" "Sada će istina na vidjelo izaći" reče upravnikova žena, "ja sam njega na grijeh navraćala, on je istinu rekao. Isto tako on neka zna da ga ja nisam, dok je bio odsutan, iznevjerila jer Allah ne dâ da se ostvare lukavstva podmuklih. Ja ne pravdam sebe, ta duša je sklona zlu, osim one kojoj se Gospodar moj smiluje. Gospodar moj zaista prašta i samilostan je." (12:51-53)

Suočene sa strogim ispitivačkim pogledom vladara koji je izgleda osjetio kako se iza svega krije neka njihova spletka i bio odlučan da u otkrivanju istine istraje do samog kraja, Zulejhine drugarice su se pokolebale i u strahu odmah iznijele istinu koju su u svojim srcima dobro znale. ''Bože sačuvaj, mi o njemu ništa ružno ne znamo'', rekoše, misleći na Jūsufa, alejhisselam. Zulejha je sada osjetila da je satjerana u škripac i da više ne može kriti istinu, pa je odlučila da je javno iznese. Pred svima je priznala da je ona bila ta koja je Jūsufa, alejhisselam, pozivala na blud i da je on potpuno nevin. A, ono što je Zulejha potom izjavila veoma je interesantno radi toga što je ona, nakon riječi kako ipak nije prevarila svoga muža budući da je plemeniti mladić to odbio, nastavila sa pokajničkim riječima da ona uopće ne pravda sebe jer je duša sklona zlu, ali se nada u milost Gospodara svoga.[26] Iz ovih Zulejhinih riječi moglo bi se zaključiti da je ona vjerovala u jednoga Boga, Allaha dragoga. O ovome će još, ako dragi Allah da, biti govora kasnije.

Kad se Zulejhinim javnim priznanjem i pokajanjem ustanovila istina i očevidno pokazala nevinost Jūsufa, alejhisselam, vladar je, osjetivši u njemu izuzetnu mudrost, plemenitost, sposobnost i nadasve Božiju blizinu, pomoć i podršku, odlučio da ga uzme u svoju svitu i postavi za svoga najbližega savjetnika i saradnika:

I vladar reče: "Dovedite mi ga, uzeću ga u svoju svitu"; i pošto porazgovara s njim, reče mu: "Ti ćeš od danas kod nas utjecajan i pouzdan biti." "Postavi me", reče on, "da vodim brigu o stovarištima u zemlji, ja sam doista čuvaran i znan." I tako Mi Jūsufu dadosmo vlast u zemlji, boravio je ondje gdje je htio: milost svoju Mi dajemo onome kome hoćemo i ne dopuštamo da propadne nagrada onima koji dobra djela čine. A nagrada na onome svijetu je bolja za one koji vjeruju i koji se grijeha čuvaju. (12:54-57)

Tako se ispunila plemenita odredba dragoga Allaha i Jūsuf, alejhisselam, je konačno, u dobi od, kako se prenosi, trideset godina dospio na onu poziciju koju mu je On, hvaljen i slavljen neka je, još od praiskona odredio – u Misiru je dobio učešće u vlasti i postao je izuzetno uticajan čovjek od najvećega vladareva povjerenja. Mada je, kako nam to gore navedeni ajeti Kur'ana jasno govore, po sopstvenome izboru direktno obavljao funkciju ministra za poljoprivredu, robne rezerve i trgovinu, Jūsuf, alejhisselam, je de facto bio na poziciji drugoga čovjeka u državi. Vladar ga je toliko zavolio da mu je postao desnom rukom u punom značenju toga simbola, pa je u tom smislu jedino on lično u čitavom Misiru bio po položaju, ugledu, bogatstvu i vladarskoj moći ispred Jūsufa, alejhisselam.

Odmah po preuzimanju dužnosti, Jūsuf, alejhisselam, je, dobro znajući koliko je značajno maksimalno iskoristiti narednih sedam godina obilja, sve raspoložive ljudske i ekonomske resurse usmjerio ka poljoprivredi. Osmislio je i uspostavio jedan veoma kvalitetan i efikasan sistem poljoprivredne proizvodnje, obradivši haman svaki pedalj zemlje koji se dao obraditi, izgradivši valjane sisteme navodnjavanja svugdje gdje su se oni dali izgraditi i, napose, obezbjedivši sjemena, halatke i sve drugo što je bilo potrebno. Rezultati su bili fascinantni – u narednih sedam godina prinosi bijahu izuzetno veliki i ostvareni su ogromni viškovi. Ali i pored tolikoga obilja Jūsuf, alejhisselam, koji je, dakako, dobro znao da dolazi dugački period od sedam godina kada će žito biti daleko vrijednije od zlata, nije dopuštao nikakvu trgovinu, a potrošnju je sveo samo na neophodnu mjeru. Organizirao je i veoma kvalitetan sistem prikupljanja i skladištenja svih viškova širom zemlje i nad njime danonoćno bdio. Tako je osigurano da je haman svo obilje sedam plodnih godina bilo valjano uskladišteno u skladištima pod državnim nadzorom.

Baš kako je mubarek mladić protumačio vladarev san, nakon sedam plodnih godina nastupiše nerodne godine u kojima je suša bila toliko velika da su haman svi usjevi propali i nastupila je užasna glad i oskudica kako u Misiru, tako i u čitavome njegovom okruženju. U tome teškome vremenu velika milost dragoga Allaha spustila se na ojađeno stanovništvo Misira kroz mubarek ličnost Jūsufa, alejhisselam, budući da je u situaciji koja je idealna za razne sorte profitera i špekulanata baš on bio taj koji je držao ključeve jedinih obilnih zaliha hrane u čitavome regionu, i to ih držao veoma čvrsto, odlučan, istrajan i nepokolebljiv u namjeri da onemogući svakog od beskrupuloznih tipova što se hoće obogatiti na tuđoj nevolji da ima makar i najmanju kontrolu nad zalihama i politikom njihove prodaje i raspodjele. Tako su zalihe bile pravedno dijeljene stanovništvu bez ikakve naknade u mjeri koja je ljudima bila dovoljna za ishranu i osnovne potrebe, a i trgovina je išla po sasvim korektnim cijenama koje su osiguravale da kupci ne mogu biti niti na najmanji način eksploatisani. Takva politika trgovine bila je blagodat i ljudima iz čitavoga regiona jer su oni u Misiru mogli nabaviti hranu po fer cijenama, pa su masovno i dolazili da je kupuju, čime su se u državnu kasu uljevala značajna finansijska sredstva. Tako se Misir sačuvao od gladi i oskudice, a uz to i ostvario veoma značajne prihode,[27] a da niko pojedinačno nije bio eksploatisan. Svi su u Egiptu, od vladara do zadnjega čovjeka, potpuno bili svjesni da se sva ta blagodat na njih spustila sevepom Jūsufa, alejhisselam, pa su ga tako još više zavoljeli.

Suša je zahvatila i Ken'an tako da je glad i oskudicu počela osjećati i Jūsufova, alejhisselam, mubarek porodica. Pošto se svuda bilo pročulo kako u Misiru ima dovoljno hrane koja se može kupiti po fer cijeni, Jakub, alejhisselam, je poslao sve svoje sinove osim Benjamina da odu tamo i nabave potrebnu hranu. Deseterica braće stigoše u Misir i, poput svih ostalih, bijahu upućeni mladome premijeru koji je jedini imao vladarevo ovlaštenje za trgovinu. Kada su skrušeno ušli u službene prostorije i sa strahopoštovanjem stali pred prelijepoga mladića koji je bio po ugledu i uticaju odmah do samoga vladara, nikako nisu mogli ni pomisliti da stoje pred rođenim bratom kojega su onako sramno i bezočno ostavili u bunaru prije dvadesetak godina. No, ako oni nisu prepoznali njega, on je njih odmah prepoznao i odlučio da im ni na koji način ne otkrije svoj identitet. Već odavno im je bio oprostio, pa tako nije ni pomišljao na osvetu, ali je svakako htio da od njih sazna sve o ocu, majci i čitavoj porodici – jesu li živi i zdravi, te kako žive. U tom smislu ih je primio na izuzetno ljubazan način i u srdačnom razgovoru ih vješto naveo da mu ispričaju sve ono što ga je interesovalo. Srce mu je od radosti zatreptalo kada je saznao da su mu otac i majka, milošću dragoga Allaha, živi i zdravi, kao i svi ostali iz njihove bliže porodice, ali je uspio da to od braće vješto sakrije, pa oni ništa nisu osjetili.

Dragi Allah najbolje zna razloge radi kojih Jūsuf, alejhisselam, tada nije svojoj braći rekao o sebi i pozvao ih da čitav njihov rod dovedu u Misir, već je samo odlučio da ih navede da se ponovo vrate i natjera ih da mu svakako dovedu mlađega brata od iste majke, Benjamina. U tom smislu ih je jasno upozorio da od njega više ne očekuju da će ih i ubuduće snabdjevati hranom ako mu ne dovedu brata koji je ostao kod njihovoga oca, i, da bi ih dodatno motivisao da mu opet dođu, naredio je svojim momcima da im u vreće uz žito kriomice stave i njihove vrijednosti kojima su ga bili platili.

I dođose braća Jūsufova i uđoše k njemu, pa ih on poznade, a oni njega ne poznadoše. I kada ih namiri hranom potrebnom, reče: "Dovedite mi brata svojega koji je ostao s ocem vašim, zar ne vidite da punu mjeru dajem i da goste ne može biti bolje primam. Ako mi ga ne dovedete, nećete više od mene hrane dobiti i ne dolazite mi!" "Pobrinućemo se da ga nekako od oca njegova izmamimo, zaista ćemo tako postupiti"; rekoše oni. A Jūsuf reče momcima svojim: "Stavite njihove stvari u tovare njihove, oni će ih, kada se vrate svojima, prepoznati i opet će se vratiti." (12:58-62)

Kada su se Jūsufova, alejhisselam, braća vratila kući, svoga su mubarek oca obradovali kupljenom hranom i prenijeli mu čudni zahtjev misirskog velikodostojnika da idući put obavezno moraju sa sobom povesti i Benjamina. Jakub, alejhisselam, se začudio takvome sasvim neuobičajenom zahtjevu i vjerovatno ga je brinulo to što on, mada posjednik znanja, mudrosti i pronicljivosti jednog vjerovjesnika dragoga Allaha, ipak nikako ne mogaše proniknuti u suštinu toga misterioznog zahtjeva Egipćanina koji tako ultimativno zahtjeva dolazak momka kojega ne poznaje i sa kojim nema nikakve veze. U takvim razmišljanjima, Jakub, alejhisselam, koji više nije imao povjerenja u desetericu svojih sinova još od onog žalosnog dana kad su oni odveli Jūsufa, alejhisselam, u svome srcu je osjećao veliki otpor da im sada dopusti da povedu i Benjamina. Ali, on je, sa druge strane, bio svjestan i ozbiljnosti situacije u kojoj su bili i dobro je znao koliko je neophodno osigurati snabdijevanje iz Egipta, jedinoga mjesta u čitavom regionu gdje se moglo nabaviti hrane u dovoljnim količinama. A kad još raspakovaše tovare i ustanoviše kako im je taj čudni velikodostojnik vratio sve njihove dragocijenosti kojima su bili kupili hranu, Jakub, alejhisselam, je shvatio da nikako ne treba biti tvrdoglav - pogotovo on koji odlično zna da iznad svega stoji odredba dragoga Allaha koji je najbolji čuvar i najmilostiviji, i da će On, hvaljen i slavljen neka je, zasigurno podariti i njemu i njegovoj porodici ono što je za njih najbolje. Zato je na kraju i odlučio da dopusti svojim sinovima da ponovo odu u Misir i povedu sa sobom Benjamina.

Ali, Jakub, alejhisselam, i dalje nikako ne mogaše naći svoj mir. Osjećao je kako se nešto nejasno, ali veoma znakovito, ''iza brda valja'' i da se to tiče njegova sina Benjamina. To je za njega, najvjerovatnije, bilo veoma uznemiravajuće i činilo ga je bojažljivim da ponovo ne doživi ono što je doživio prije dvadesetak godina kada je nestao Jūsuf, alejhisselam. U tom smislu on je htio da najvećom obavezom obaveže svoje ostale sinove da na tom putovanju dobro pripaze Benjamina, pa je od njih zahtijevao da mu se, svi do jednoga, Allahovim imenom zakunu da će bezbjedno vratiti Benjamina, osim ukoliko i sami ne stradaju. Kako ne bijaše nikakva drugoga načina da im on dozvoli da sa sobom povedu Benjamina, deseterica Jakubovih, alejhisselam, sinova mu dadoše zakletvu.

I pošto se vratiše ocu svome, rekoše: "O oče naš, više nam neće hranu davati. Zato pošalji s nama brata našeg da bismo dobili hranu, a mi ćemo ga zaista čuvati." "Zar da vam ga povjerim kao što sam prije povjerio brata njegova?"; reče on. "Ali, Allah je najbolji čuvar i On je najmilostiviji!" A kad otvoriše tovare svoje i nađoše da su im vraćene stvari njihove, oni rekoše: "O oče naš, šta možemo više poželjeti? Evo, vraćene su nam stvari naše, i hranom ćemo čeljad našu namiriti, i brata našega ćemo čuvati, a i jedan kamilin tovar hrane ćemo više dobiti; to je neznatan tovar." "Ja ga s vama neću poslati", reče, "dok mi se tvrdo Allahom ne zakunete da ćete mi ga doista vratiti, osim ako ne nastradate." I pošto mu se oni zakleše, on reče: "Allah je jamac za ono što smo utanačili! (12:63-66)

Tako se desilo da su Jakubovi, alejhisselam, sinovi, kada je došlo vrijeme da ponovo krenu za Misir, poveli sa sobom i Benjamina. Mudri otac, koji je još uvijek u svome mubarek srcu imao onaj nejasni osjećaj da se u vezi njegove porodice ima desiti nešto veliko i veoma značajno, a što mu u njegovoj roditeljskoj ljubavi i brizi izgledaše kao nešto što ih može povrijediti, na polasku ih savjetova da u prijestonicu Misira nikako ne ulaze svi zajedno na istu kapiju, već da se razdvoje i uđu na različite kapije.

"O sinovi moji," reče onda, "ne ulazite na jednu kapiju, već na razne kapije, a ja vas ne mogu spasiti od onoga što vam Allah odredi; moć pripada jedino Njemu, ja se u Njega uzdam, i neka se samo u Njega uzdaju oni koji se uzdaju!" (12:67)

Vjerovatno ih je na ovaj način savjetovao radi toga što je veoma mudro osjetio da bi ulazak brojne skupine od čak jedanaest ljudi zajedno sa mogućim pratiocima, mogao izazvati podozrenje Egipćana i sumnju u njihove namjere. Možda bi ih čak doživjeli i kao neku razbojničku skupinu koja kani opljačkati njihove riznice. Dragi Allah najbolje zna da li su, i koliko su, ovo bili motivi Jakubu, alejhisselam, da sinove savjetuje kako ih je savjetovao, ali smo sigurni, obzirom da to ajeti časnoga Kur'ana (koje ćemo, ako dragi Allah da upravo navesti) kazuju, u to da je on svakako bio veliki znalac kojega je dragi Allah poučio, pa je, zasigurno, i njegov savjet bio veoma oštrouman i mudar. No, i pored toga, kao što je i sam rekao: ''Ja vas ne mogu spasiti od onoga što vam Allah odredi; moć pripada jedino Njemu, ja se u Njega uzdam, i neka se samo u Njeg' uzdaju oni koji se uzdaju;'' Jakub, alejhisselam, nije mogao da svoju djecu sačuva od onoga što im je dragi Allah već bio odredio.

I kad uđoše onako kako im je otac njihov naredio, to im nimalo nije pomoglo da budu pošteđeni onoga što im je Allah bio odredio, jedino se ostvarila želja Jakubova, koju je izvršio, a on je, uistinu, veliki znalac bio, zato što smo ga Mi naučili, ali većina ljudi ne zna. (12:68)

Kada su stali pred Jūsufa, alejhisselam, i pokazali mu Benjamina, on naredi da im se dadne sva potrebna hrana i kad oni pođoše da preuzmu namirnice, on reče da Benjamin ostane nasamo sa njim. Čim deseterica braće odoše, Jūsuf, alejhisselam, zagrli Benjamina i reče mu da mu je on onaj davno izgubljeni brat.

I kad iziđoše pred Jūsufa, on privi na grudi brata svoga i reče; "Ja sam, doista, brat tvoj i ne žalosti se zbog onoga što su oni uradili." (12:69)

Dvojica rođene braće se tako u tajnosti izgrliše i od radosti isplakaše, a Jūsuf, alejhisselam, zatraži od Benjamina da tu radosnu vijest svakako sakrije od njihove polubraće i svih ostalih koji su s njima putovali. Benjamin ga posluša i pridruži se ostaloj braći bez da im je i jednu jedinu riječ o tome rekao. Za to vrijeme Jūsuf, alejhisselam, je, bivši poučen od dragoga Allaha,[28] pronašao način kako da vješto zaobiđe odredbe zakona koji je tad u Misiru bio na snazi, a koji mu nije dopuštao da rođenoga brata uzme za roba. On je svakako htio da Benjamina odmah uz sebe zadrži, ali kako ga nije mogao legalnim putem oduzeti od njihove braće – a još uvijek nije želio da se i njima otkrije, odlučio je, uz dozvolu dragoga Allaha,[29] da iscenira krađu.

I pošto ih namiri potrebnom hranom, stavi jednu čašu u tovar brata svoga, a poslije jedan glasnik stade vikati: "O karavano, vi ste, doista, kradljivci!" Oni im pristupiše i upitaše: "šta tražite?" "Tražimo vladarevu času", odgovoriše. "Ko je donese, dobiće kamilin tovar hrane. Ja za to jamčim!" Allaha nam", rekoše oni, "vi znate da mi nismo dosli činiti nered na Zemlji, i mi nismo kradljivci." "A kakva mu je kazna ako ne govorite istinu?" upitaše. "Kazna je onome u čijem se tovaru nađe, sam on", odgovoriše. "Eto tako mi kažnjavamo kradljivce." I on poče s vrećama njihovim, prije vreće brata svoga, a onda izvadi čašu iz vreće brata svoga. Mi poučismo Jūsufa da tako varku izvede. On po vladarevu zakonu nije mogao uzeti kao roba brata svoga, ali je mogao Allahovim dopuštenjem. Mi uzvisujemo onoga koga Mi hoćemo, a nad svakim znalcem ima još znaniji. "Ako je on ukrao", rekoše oni, "pa i prije je brat njegov krao!" I Jūsuf im ništa ne reče. "Vi ste u gorem položaju" pomisli u sebi, Allah dobro zna kako je bilo to o čemu govorite. (12:70-77)

Vidimo kako je Jūsuf, alejhisselam, ponavljamo uz dozvolu dragoga Allaha, iskoristio propise šerijata koji je Jakub, alejhisselam, slijedio – a koji je za kaznu kradljivcu određivao da ima postati rob onoga koga je pokrao. Stavio je kriomice jedan pehar u Benjaminovu vreću prije nego što su oni otišli, a kada su otišli, krenuo je sa vojskom u potjeru za njima, zaustavio njihovu karavanu i pretresao prvo vreće deseterice braće, da bi potom našao ''ukradeni'' pehar u Benjaminovoj vreći. Vidno šokirana polubraća i ovaj put pogriješiše izričući nepravednu optužbu protiv Benjamina i njegova brata – da je, ako je jedan sada ukrao, i drugi ranije krao - ali na to Jūsuf, alejhisselam, dobro znajući da dragi Allah sve o njima zna, nije uopće reagovao. No, i pored ove njihove ponovne pogreške, Jūsuf, alejhisselam, se odmah nakon toga i čvrsto uvjerio kako u srcima njihove polubraće, milošću dragoga Allaha, više nije bilo one pokvarenosti koja se ranije na njega obrušila jer je svaki od njih ponaosob bio spreman sa umjesto Benjamina ostane u Misiru kao rob do kraja svoga života, a sve u želji da ispune zakletvu i sačuvaju svoga mubarek oca od novoga bolnog gubitka.

"O upravniče," rekoše oni, "on ima vrlo stara oca, pa uzmi jednoga od nas umjesto njega! Mi vidimo da si ti dobar čovjek." (12:78)

Ali, Jūsuf, alejhisselam, je u tim trenucima htio uz sebe zadržati baš Benjamina, pa je na njihovu molbu britko odgovorio da bi bila očita nepravda ako bi u ropstvu zadržali bilo koga drugoga osim onoga kod koga su našli pehar.

"Sačuvaj Bože," reče, "da uzmem nekoga drugog do onoga u koga smo naš predmet našli! Tada bismo zaista bili nepravedni!" (12:79)

Benjamin je, znavši pravi identitet misirskoga velikodostojnika koji ga kani zadržati kod sebe, bio miran i krenuo je poslušno sa svojim rođenim bratom ostavljajući uznemirenu polubraću.

A, njih deseterica su svakako imali puno razloga da budu veoma uznemireni. Kada su izgubili svaku nadu da će Benjamin biti pušten, odvojiše se u stranu da bi se međusobno posavjetovali i dogovorili šta im dalje valja činiti. Najstariji brat[30] je, osjećajući veliki teret zakletve kojom su se u ime dragoga Allaha pred svojim mubarek ocem obavezali, shvatio da nema snage izaći mu bez Benjamina na oči i odlučio je da ostane u Misiru sve dok mu Jakub, alejhisselam, ne dopusti da se vrati, ili dok u tom smislu ne dođe odredba dragoga Allaha. Tako najstariji brat ostade, a preostalih devet se vratiše svome ocu baš kao i prije dvadesetak godina sa suzama u očima, samo što su one ovoga puta bile iskrene.

I kad izgubiše svaku nadu, odvojiše se u stranu da se posavjetuju. "Zar ne znate", reče najstariji među njima, "da ste se ocu svom Allahom zakleli, a i prije Jūsufa upropastili. Neću napustiti ovu zemlju dok mi to otac moj ne dozvoli ili dok Allah u moju korist ne presudi, a On je Sudija najbolji. Vratite se ocu svome pa recite: O oče naš, sin tvoj je ukrao; mi tvrdimo samo ono što smo vidjeli, a mi se nismo mogli onoga što je bilo suđeno sačuvati. Pitaj grad u kome smo boravili i karavanu s kojom smo došli. Mi zaista govorimo istinu!'' (12:80-82)

Tako je kušnja kojom dragi Allah iskušavaše Svog plemenitog roba, Jakuba, alejhisselam, dosegla svoj dramatični vrhunac, što je još jedan znak njegova visokoga položaja kod Njega prema mubarek riječima Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, koje nam govore da što neki rob ima veću deredžu kod Gospodara svih svjetova, to su i kušnje koje on susreće teže i ozbiljnije. A koliko samo ta kušnja za Jakuba, alejhisselam, bijaše velika, najbolje govori upravo ovaj slučaj kada on, nakon izuzetno dugih dvadesetak godina bola zbog nestanka voljenoga sina – boli koja bijaše tolika da su mu od silnoga jada oči pobijeljele i izgubio je vid, sada ostaje i bez onoga od njegovih sinova koji mu svo to vrijeme bijaše utjeha. Ali i tada, u trenucima najvećega bola, Jakub, alejhisselam, je imao puno povjerenje u dragoga Allaha, pa je svojim sinovima samo rekao:

"Nije tako", reče Jakub, "u dušama vašim je ponikla zla misao, i ja se neću jadati, nadam se da će mi ih Allah sve vratiti; uistinu On sve zna i mudar je." (12:83);

da bi se potom od njih okrenuo:

I okrenu se od njih i reče: "O Jūsufe, tugo moja!", a oči su mu bile pobijeljele od jada, bio je vrlo potišten. "Allaha nam," rekoše oni, "ti toliko spominješ Jūsufa da ćeš teško oboljeti ili umrijeti!" "Ja tugu svoju i jad svoj pred Allaha iznosim, a od Allaha znam ono što vi ne znate", reče on. "O sinovi moji, idite i raspitajte se za Jūsufa i brata njegovoga, i ne gubite nadu u milost Allahovu; samo nevjernici gube nadu u Allahovu milost." (12:84-87)

I ovi nam mubarek ajeti časnoga Kur'ana jasno govore koliko je samo snažnu vjeru i povjerenje u dragoga Allaha Jakub, alejhisselam, imao, jer je on i tada, pored sve svoje boli, ostao pribran dobro znajući da pravi vjernik nikada ne gubi nadu u beskrajnu milost dragoga Allaha i svoje je sinove u tom smislu savjetovao. A, jasno nam govore i to da je on osjećao kako je ključ rješenja svega toga upravo u Misiru, pa je rekao svojim sinovima da ponovo tamo odu i raspitaju se i za Benjamina, ali i za njegova starijega brata Jūsufa, alejhisselam. Tako su se Jakubovi, alejhisselam, sinovi i po treći put našli u Misiru gdje su se sastali sa najstarijim bratom i onda svi skupa otišli mladome premijeru koji je bio uzeo njihova najmlađega brata u svoje vlasništvo. Kako, vjerovatno, nisu imali hrabrosti odmah mu se obratiti u pogledu svoga brata, a i dalje su imali potrebu da nabave hranu za čitavu zajednicu, odlučili su prvo od njega zatražiti da kupe nešto hrane. Ali, oskudica se već bila osjetnije obrušila i na Jakubov, alejhisselam, rod, tako da su ovoga puta raspolagali samo sa skromnim vrijednostima, sasvim nedovoljnim za uobičajenu cijenu hrane koja im je bila potrebna[31] i zato odlučiše da prvo pokušaju umilostiviti egipatskog velikodostojnika ne bi li im dao milostinju u hrani, pa bi i njima, kako su vjerovatno razmišljali, nakon toga bilo lakše pokušati od njega izmoliti i milost za Benjamina.

I kad oni iziđoše pred Jūsufa, rekoše: "O upravniče, i nas i čeljad našu pritisla je nevolja; donijeli smo malo vrijedne stvari, ali ti nam podaj punu mjeru i udijeli nam milostinju, jer Allah doista nagrađuje one koji milostinju udjeljuju." (12:88)

Sa zebnjom su očekivali kako će mladi egipatski velikodostojnik odgovoriti na njihovu molbu, ali kad je on tečno progovorio njihovim maternjim jezikom, ostali su totalno zatečeni i u silnome šoku jedva da su uspjeli razumjeti njegove mubarek riječi kojima im se obratio:

"A znate li", upita on, "šta ste s Jūsufom i bratom njegovim nepromišljeno uradili?" (12:89)

Tako su se ispunile uzvišene Riječi dragoga Allaha koje je On, hvaljen i slavljen neka je, objavio Jūsufu, alejhisselam, kada je on prije dvadesetak godina ostao sam u mračnome bunaru: "Ti ćeš ih o ovome postupku njihovu obavijestiti, a oni te neće prepoznati."[32] I zaista, Jūsufova, alejhisselam, braća nikako ga ne mogaše prepoznati sve dok ih on nije podsjetio na njihov zločin prema njemu prije dvadesetak godina, kao i na njihovu skorašnju nepromišljenost u pogledu njegovog brata Benjamina. Tek tada im se u srcima i pred očima razbistrilo pa u lijepome egipatskome ugledniku prepoznaše vlastitoga brata, Jūsufa, alejhisselam.

"A da ti nisi, uistinu, Jūsuf?" povikaše oni. "Da ja sam Jūsuf, a ovo je brat moj, Allah nam je milost darovao; ko se bude Allaha bojao i ko strpljiv bude bio, pa, Allah, uistinu, neće dopustiti da propadne nagrada onima koji dobra djela čine." "Allaha nam," rekoše oni, "Allah te je nad nama uzvisio, mi smo doista zgriješili." "Ja vas sada neću koriti", reče, "Allah će vam oprostiti, od milostivih On je najmilostiviji!" (12:90-92)

Koliku je samo milost dragi Allah spustio na Jūsufa, alejhisselam, i koliko je srce njegovo samo plemenito – nakon svega onoga što su mu njegova braća iz čiste zavisti i zlobe učinila, on im opet glatko oprašta i iskazuje nadu (odnosno upućuje dovu) da će im oprostiti i dragi Allah koji je od milostivih najmilostiviji.

No, ovaj veličanstveni trenutak nam pokazuje i desetericu braće Jūsufove, alejhisselam, u mnogo ljepšemu svjetlu – vidimo ih kako priznaju svoju krivicu i kaju se zbog očitoga grijeha koji su prije dvadesetak godina počinili.

Kada tako, beskrajnom milošću dragoga Allaha, bijahu potpuno izbrisani razdor i zlo što ih je prokleti šejtan bio posijao između Jūsufa, alejhisselam, i njegove braće,[33] oni između sebe razmijeniše mnoge brižne riječi i proliše mnoge suze radosnice, nakon čega ih je Jūsuf, alejhisselam, pozvao da dovedu u Misir njihove mubarek roditelje i čitav njihov rod. A, kako je znao da im je otac izgubio vid, Jūsuf, alejhisselam, im dade svoju košulju i reče im da njome samo prekriju Jakubovo, alejhisselam, mubarek lice, čime će on, voljom dragoga Allaha, ponovo progledati.

Ovu košulju moju odnesite i na lice moga oca je stavite, on će progledati, i svu čeljad svoju mi dovedite!" (12:93)

Međutim, ova mu'džiza bijaše praćena još jednom mu'džizom. Naime, jedva da je karavana sa desetericom Jūsufove, alejhisselam, braće napustila Misir, a već je Jakub, alejhisselam, na udaljenosti od više stotina kilometara osjetio miris svojega voljenoga sina i doživio veliko olakšanje i neizmjernu radost znajući tako da je na njega dragi Allah ponovo spustio neizmjernu milost koja će ubrzo okončati njegovu dugogodišnju kušnju i pružiti mu susret sa Jūsufom, alejhisselam. Kada on to reče ukućanima, oni, naviknuti na dugogodišnje bolne uzdisaje svojega mubarek punca i djeda,[34] pomisliše da je u pitanju neka njegova uobrazilja izazvana prevelikom željom za davno izgubljenim sinom i nastojaše ga razuvjeriti da je to samo fantazija.

I kada karavana napusti Misir, otac njihov reče: "Ja zbilja osjećam miris Jūsufov, samo ne recite da sam pomatuhio." "Allaha nam," rekoše oni, "ti i sada kao i prije griješiš." (12:94-95)

Ali, kad konačno stigoše Jakubovi, alejhisselam, sinovi sa radosnom viješću, očevidno se pokaza da nije u pitanju nikava fantazija sijedoga starca kome se od prevelike boli pomutilo zdravo rezonovanje, već da je to veličanstvena mu'džiza plemenitog vjerovjesnika i miljenika dragoga Allaha, koja je bila praćena, kako smo maločas rekli, još jednom isto tako veličanstvenom mu'džizom kada je Jakubu, alejhisselam, u cijelosti bio povraćen vid čim su mu stavili preko lica Jūsufovu, alejhisselam, košulju.

A kad glasonoša radosne vijesti dođe, on stavi košulju na lice njegovo i on progleda. "Zar vam ne rekoh,''  reče, "da ja znam od Allaha ono što vi ne znate." "O oče naš," rekoše oni, "zamoli da nam se grijesi oproste, mi smo, zaista zgriješili." "Zamoliću Gospodara svoga da vam oprosti", odgovori on, "jer On prašta i On je milostiv." (12:96-98)

Vidimo kako su deseterica Jakubovih, alejhisselam, sinova, bivši svjedocima velikoga Čuda, konačno shvatili da je njihov mubarek otac, koji je inače od dragoga Allaha poučen mnogim stvarima koje su njima nepoznate, od Njega bio upoznat i o mnogome u vezi njihove spletke još od samoga njenoga početka. Postiđeni pred svojim mubarek ocem i sa velikom boli u srcima zbog znanja da ništa ne mogu sakriti od dragoga Allaha, oni se ponovo[35] pokajaše i zamoliše svoga oca da moli Njega, Svemilosnog, da im budu oprošteni grijesi. Jakub, alejhisselam, je uputio dovu dragome Allahu za svoje sinove i nadati se da im je On to oprostio. Istina, dragi Allah najbolje zna, ali sa osloncem i nadom u Njegovoj beskrajnoj milosti reklo bi se da je deseterici braće doista i oprošteno radi toga što izgleda da upravo na to upućuju ajeti časnoga Kur'ana koji govore o Jakubovom i Jūsufovom, alejhimesselam, povjerenju u Njegovu milost i o dovama koje su oni upućivali.[36] Takvo uvjerenje pojačava i činjenica da im je dragi Allah, nakon svega, podario tu posebnu blagodat i veliku čast da su baš iz njihovoga potomstva bili podizani mnogi mubarek Allahovi poslanici i vjerovjesnici.[37]

Jakub Israil, alejhisselam, nakon tolikih godina bolne rastavljenosti, svakako osjećaše veliku želju da što se što prije sretne sa svojim mubarek sinom, ali to ipak ne bijaše ključni razlog što je on donio odluku da odmah, bez imalo dilema, prihvati njegov poziv da se čitav njihov rod preseli u Misir. Naime, on je u svemu tome što se desilo prepoznao jasno znamenje dragoga Allaha da čitava zajednica sada treba voljom Njegovom odseliti iz Ken'ana u Misir, baš kako se i Ibrahim, alejhisselam, po Njegovoj volji imao doseliti iz Mezopotamije. Tako je Jakub Israil, alejhisselam, krenuo za Misir i poveo sa sobom čitav svoj rod, kao i sve ostale koji su skupa s njima bili u zajednici.

Ko osim dragoga Allaha može poznavati raskoš svih onih bujnih i prefinjenih osjećaja i emocija što provriješe iz tananih dubina mubarek srca kad se Jūsuf, alejhisselam, nakon višedecenijske rastavljenosti konačno susreo sa svojim roditeljima, tako da nama preostaje samo da ih pokušamo zamisliti, jer adekvatnih riječi kojima bi ih kako treba izrazili svakako će nam nedostajati. A, ajeti časnoga Kur'ana o tome kažu sljedeće:

I kad iziđoše pred Jūsufa, on privi roditelje svoje na grudi i reče: "Nastanite se u Misiru, svakog straha, ako Bog da, oslobođeni!" I on roditelje svoje postavi na prijesto i oni mu se svi pokloniše, pa on reče: "O oče moj, ovo je tumačenje moga sna nekadašnjega. Gospodar moj ga je ispunio. Allah je bio dobar prema meni kada me je iz tamnice izbavio i vas iz pustinje doveo, nakon što je šejtan između mene i braće moje bio razdor posijao. Gospodar moj je zaista milostiv onome kome On hoće, i On, zaista, sve zna i mudar je! (12:99-100)

Navedeni nam plemeniti ajeti opisuju kako je Jūsuf, alejhisselam, svoje mubarek roditelje i braću dočekao na najljepši način pri čemu je svoje roditelje iz ljubavi i poštovanja podigao iznad sebe, na vlastito prijestolje, a svi oni mu se iz počasti pokloniše.[38] To bijaše, kako nam plemeniti ajeti prenose lično Jūsufovo, alejhisselam, objašnjenje, tumačenje onoga znamenitoga sna što ga je u svojoj mladosti usnio i tako nam se otkriva da je taj san u stvari bio jasna vizija njegove budućnosti, tj. velike počasti kojom će ga dragi Allah darivati, počasti tako velike da će mu se pokloniti njegov mubarek otac (simbolizira ga Sunce), mubarek majka (simbolizira je Mjesec)[39] i jedanesterica braće (simbolizira ih jedanaest zvijezda).

No, punu sliku vlastite duhovne i svake druge veličine daje nam lično mubarek Jūsuf, alejhisselam, koji jasno kaže kako su sve njegove vrline i sve ono čime se on diči, u stvari ništa drugo do plemeniti darovi dragoga Allaha, Koji je jedini istinski posjednik svega lijepoga i plemenitoga i Koji je jedini zaštitnik svakoga stvorenja, uključujući i njega lično:

Gospodaru moj, Ti si mi dao dio vlasti i naučio me tumačenju nekih snova! O Stvoritelju nebesa i Zemlje, Ti si Zaštitnik moj i na ovome i na onome svijetu; daj da umrem kao musliman i pridruži me onima koji su dobri!" (12:101)

Sa ovom plemenitom Jūsufovom, alejhisselam, dovom zahvalnicom časni Kur'an nam završava pripovijest o njegovu zemaljskome životu, fokusirajući se do kraja sure na pouke upućene svima nama, i na one posebne pouke koje se iz ovoga mubarek životopisa mogu izvući i na pouke opće prirode.

Eto, to su neke nepoznate vijesti koje Mi tebi objavljujemo, a ti nisi bio s njima kada su se oni odlučili, i kada su onako lukavi bili.

A većina ljudi, ma koliko ti želio, neće biti vjernici. Ti od ovih ne tražiš nagradu za Kur'an, on je samo opomena svim svjetovima. A koliko ima znamenja na nebesima i na Zemlji pored kojih prolaze, od kojih oni glave okreću! Većina ovih ne vjeruje u Allaha, nego druge Njemu smatra ravnim. Zar mogu biti sigurni da ih nevolja, kao Allahova kazna, neće stići ili da ih čas suđeni neće iznenaditi, a da oni to neće ni primijetiti? Reci: "Ovo je put moj, ja pozivam k Allahu, imajući jasne dokaze, ja, i svaki onaj koji me slijedi, i neka je hvaljen Allah, ja Njemu nikoga ne smatram ravnim." A Mi smo i prije tebe samo ljude slali, građane kojima smo objave objavljivali. Zar ovi ne putuju po svijetu pa ne vide kako su skončali oni prije njih, a onaj svijet je doista bolji za one koji se budu Allaha bojali, zar se nećete opametiti! I kad bi poslanici gotovo nadu izgubili i pomišljali da će ih lašcima proglasiti, pomoć Naša bi im došla; Mi bismo spasili one koje smo Mi htjeli, a kazna Naša ne bi mimoišla narod nevjernički! U kazivanju o njima je pouka za one koji su razumom obdareni. Kur'an nije izmišljena besjeda, on priznaje da su istinite knjige prije njega objavljene, i objašnjava sve, i putokaz je i milost narodu koji vjeruje. (12:102-111)

Završne riječi

Ku'ranska sura ''Jūsuf'' nam, kako vidjesmo, završava kazivanje o životu Jūsufa, alejhisselam, sa dolaskom u Misir njegovih mubarek roditelja, braće i svih njihovih potomaka iz kojih će se, milošću dragoga Allaha, razviti čitav odabrani narod Benu Israila. Pošto njihov daljnji život u časnome Kur'anu nije opisan, a u želji da pružimo jednu cjelovitiju sliku Jūsufova, alejhisselam, života, odlučili smo da u ovom završnom dijelu ukratko navedemo ono što je nama poznato o njihovom daljnjem životu u Misiru.

Vladar Misira je srdačno dočekao Jakuba Israila, alejhisselam, i dao mu dozvolu da se čitava zajednica naseli u njegovoj državi. U Bibliji se navodi da su se Benu Israil naselili u plodnom području delte Nila, u Gesemskoj (Gošenskoj) zemlji, a dragi Allah najbolje zna. Oni će tu u Misiru odredbom dragoga Allaha boraviti više stotina godina. U vremenu Jūsufa, alejhisselam, uživat će puno gostoprimstvo Egipćana i živjeti na izuzetno plodnoj zemlji koja im, Allahovim darivanjem, pružaše blagostanje i bijaše osnov uvećanja imetka. Vrijeme toga sretnoga života trajat će nekoliko narednih stotina godina, dragi Allah najbolje zna koliko, ali će se nakon toga stanje promijeniti i Israilćani će pasti u ropstvo i biti prisiljeni da nekoliko narednih stoljeća trpe mnoge patnje koje će se konačno, voljom dragoga Allaha, završiti njihovim izlaskom iz Misira pod vodstvom Mūsāa i Haruna, alejhimesselam, na putu povratka u Svetu zemlju, Ken'an.

Kad je Jakub, alejhisselam, nakon što je, kako se prenosi, punih sedamnaest godina sretno živio u Misiru, osjetio da mu se približila smrt, pozvao je sve svoje sinove da bi ih po posljednji put na ovome svijetu vidio i uputio im savjete. On, dakako, nije imao apsolutno nikakvoga razloga da ikoliko strahuje za iman Jūsufa, alejhisselam, budući da je bez sumnje znao kakva je njegova deredža kod dragoga Allaha, ali je, moguće uznemiren i iskustvom ranijega spletkarenja deseterice od njih, osjećao izvjesnu dozu straha za iman ostalih jedanaest sinova u vremenu nakon njega. Stoga ih je on, kad su se svi okupili oko njegove postelje, upitao koga će obožavati i komu će robovati poslije njega. Kada su mu svi oni čvrsto i odlučno odgovorili da će robovati samo dragome Allahu, Bogu jednome i jedinome, osim Koga drugoga boga nema, srce mu se smirilo. Uputio im je zadnje savjete i blagoslove i onda krenuo u susret svome Gospodaru.

I Ibrahim ostavi u amanet sinovima svojim a i Jakub: "Sinovi moji, Allah vam je odabrao pravu vjeru, i nipošto ne umirite drugačije nego kao muslimani!" Vi niste bili prisutni kada je Jakubu smrtni čas došao i kada je sinove svoje upitao: "Kome ćete se, poslije mene, klanjati?" "Klanjaćemo se", odgovorili su, "Bogu tvome, Bogu tvojih predaka Ibrahima i Ismaila i Ishaka, Bogu jednome, i mi se Njemu pokoravamo!" (2:132,133)

Mubarek tijelo Jakuba Israila, alejhisselam, je, prema njegovoj oporuci, odnešeno u svetu zemlju Ken'an gdje je ukopano u špilji Makpela, pored njegovog oca Ishaka, alejhisselam, i djeda Ibrahima, alejhisselam.

Što se tiče Jūsufa, alejhisselam, on je sve dok nije napustio ovaj svijet i otišao u blizinu dragoga Allaha bio desna ruka vladarima Misira[40] i sve je svoje državničke obaveze, uz Njegovu pomoć, čestito, savjesno i veoma uspješno obavljao.

Osim toga, on je, dakako, dosljedno čuvao emanet vjerovjesništva i poslanstva tako da je u tom smislu predvodio Benu Israil i uz to, koliko god je bio u mogućnosti, pozivao sve ostale stanovnike Misira u islam.

No, odgovor na pitanje koliko su se oni njemu odazivali po našem mišljenju je jedna od velikih misterija historije drevnoga Egipta. Bolje rečeno, to je za sve one koji istinski svjedoče časni Kur'an kao Riječ dragog Allaha, više nego jasan znak da ono što nam nam moderna historija kazuje o drevnome Egiptu nije prava, ili u najmanju ruku nije potpuna, slika stvarnosti te civilizacije. Naime, koliko je nama poznato oficijelna povijest osim blijedoga primjera faraona Ahnatona o kome će, ako dragi Allah da, malo kasnije biti pomena, ne vidi nikakav trag monoteizma u vjerskoj i duhovnoj tradiciji drevnoga Egipta. Ona čak uopće i ne vidi Jūsufa i Mūsāa, alejhimesselam, koji su tako značajno obilježili stvarnu povijest drevnoga Egipta. Ali, i pored toga što je moderna nauka sama sebe osudila na nemogućnost dosezanja pune istine zato što nema vjere u Riječ dragoga Boga pa odbija da prihvati objavljene Knjige kao relevantan dokaz, mi je ipak, istini za volju, ne možemo optužiti da je u ovome slučaju isuviše pristrasna budući da do danas doista i nisu pronađeni neki konkretni dokazi, neporecivi po standardima moderne nauke, za boravak Jūsufa i Mūsāa, alejhimesselam, u drevnome Egiptu. Nije nam znano u čemu je sve sadržana plemenita mudrost dragoga Allaha da budu sakriveni konkretni materijalni tragovi egzistencije kako njih dvojice, tako i većine od njihove braće u vjerovjesništvu i poslanstvu,[41] ali je jasno to da je i u tome iskušenje – u njih treba vjerovati, a ne tražiti racionalne dokaze njihova egzistiranja. Tako svi oni koji svjedoče istinitost Božijih objavljenih Knjiga nemaju nimalo sumnje u to da je Jūsuf, alejhisselam, doista boravio u Misiru, ali je slika o njemu i njegovom djelovanju u pravcu širenja islama zamagljena mnogim konkretnim materijalnim dokazima historije egipatske civilizacije kojima se nameće njezina isključivo mnogobožačka vjerska tradicija.

Nažalost, upravo radi ove zamagljene slike mi danas ne možemo znati da li su drevni Egipćani koji su odbili mubarek poziv Jūsufa, alejhisselam i ostali dosljedni vlastitoj mnogobožačkoj tradiciji bili u većini ili ne, ali smo na bazi ajeta časnoga Kur'ana koje ćemo ako dragi Allah da pomenuti u nastavku, sasvim sigurni da je izvijestan broj njih svakako povjerovao Jūsufu, alejhisselam, i primio islam. A, ono što je veoma interesantno je to da su muslimani bili prisutni čak i u vladajućim krugovima i da se ta nit islama među faraonima i narodom Misira očuvala sve do vremena Mūsāa, alejhisselam, a, vjerujemo, i kasnije kroz stoljeća sve dok nisu masovno primili islam pridruživši se Ummetu Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam. Najbolji primjeri ovoga su hazreti Asija, žena jednoga od faraona (moguće baš faraona iz vremena izlaska Benu Israila, a dragi Allah najbolje zna):

A onima koji vjeruju, Allah kao pouku navodi ženu faraonovu, kad je rekla: "Gospodaru moj, sagradi mi kod Sebe kuću u Džennetu i spasi me od faraona i mučenja njegova, i izbavi me od naroda nepravednog!" (66:11);

kao i jedan faraonov blizak rođak iz vremena Mūsāa, alejhisselam, koji je bio musliman u tajnosti i koji se založio za spas života Mūsāa, alejhisselam, kad je faraon sa svojom svitom nastojao izdejstvovati njegovo ubistvo:

"Pustite vi meni", reče faraon, "da ubijem Mūsāa, a on neka traži pomoć od Gospodara svoga, jer se bojim da vam on vjeru vašu ne izmjeni ili da u zemlji nered ne izazove. "Mūsā reče: "Molim Gospodara svoga i Gospodara vašega da me zaštiti od svakog oholog koji ne vjeruje u Dan u kome će se račun polagati!" A jedan čovjek, vjernik, iz porodice faraonove, koji je krio vjerovanje svoje, reče: "Zar da ubijete čovjeka zato što govori: 'Gospodar moj je Allah!', onoga koji vam je donio jasne dokaze od Gospodara vašeg? Ako je lažov, njegova laž će njemu nauditi, a ako govori istinu, onda će vas stići barem nešto od onoga čime vam prijeti, jer Allah neće ukazati na Pravi put onome koji u zlu pretjeruje i koji mnogo laže. O narode moj, danas vama pripada vlast i vi ste na vrhovima u zemlji, ali ko će nas odbraniti od Allahove kazne ako nas ona stigne?" A faraon reče: "Savjetujem vam samo ono što mislim, a na Pravi put ću vas samo ja izvesti." A onda onaj vjernik reče: "O narode moj, bojim se da i vas ne stigne ono što je stiglo narode koji su se protiv poslanika bili urotili, kao što je to bilo sa Nuhovim narodom i Adom i Semudom i onima poslije njih, a Allah nije nepravedan robovima Svojim. O narode moj, plašim se šta će biti s vama na Dan kada budete jedni druge dozivali, na Dan kad budete uzmičući bježali, kada vas od Allaha neće moći niko odbraniti. A onoga koga Allah u zabludi ostavi, toga neće niko uputiti. Jūsuf vam je, još davno, donio jasne dokaze, ali ste vi stalno sumnjali u ono što vam je donio. A kad je on umro, vi ste rekli: 'Allah više neće poslije njega poslati poslanika!' Eto tako Allah ostavlja u zabludi svakoga ko u zlu pretjeruje i sumnja. (40:26-34)

Navedeni primjeri jasno nam kažu da je u drevnome Egiptu islam itekako bio prisutan i da je kod izvijesnoga broja Egipćana Jūsuf, alejhisselam, doista bio prihvaćen kao vjerovjesnik i poslanik dragoga Allaha. U stvari, ako uzmemo u obzir riječi onoga faraonova rođaka iz vremena Mūsāa, alejhisselam: ''Jūsuf vam je, još davno, donio jasne dokaze, ali ste vi stalno sumnjali u ono što vam je donio. A kad je on umro, vi ste rekli: 'Allah više neće poslije njega poslati poslanika!' Eto tako Allah ostavlja u zabludi svakoga ko u zlu pretjeruje i sumnja;'' onda je, budući da one kao dio časnoga Kur'ana donose apsolutno neporecivu istinu, jasno da je vjerovanje u Jūsufovo, alejhisselam, poslanstvo bilo značajan dio cjelokupne vjerske tradicije drevnoga Egipta, barem do vremena izlaska, samo što se jedno vrijeme bilo nametnulo pogrešno uvjerenje da je on posljednji Allahov poslanik.

Prema tome, struja islama, vjerovatno u nekim vremenima bujnija a u drugim oskudnija, provlačila se kroz historiju, kulturu i civilizaciju Egipta sve dok nije u vrijeme pravednih halifa, nasljednika Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, potpuno prevladala.  

U ovome kontekstu veoma je interesantna i ličnost faraona Amenofisa IV, koji je za svoga vladanja u drevnom Egiptu zvanično, kao državnu vjeru, uveo obožavanje jednoga božanstva po imenu Aton i u tom smislu samoga sebe nazvao Ahnaton da bi i na taj način istaknuo vlastitu potpunu predanost Atonu.[42] Na bazi historijskih izvora osnovano je kazati da je Aton bio poistovjećivan sa Suncem, ali mi doista ne možemo isključiti ni mogućnost da je Sunce u toj vjeri bilo samo simbol koji je upućivao na dragog Allaha, te da je odatle riječ o monoteizmu, tj. islamu. Ovome ide u prilog i sadržaj znamenite Himne Atonu (neki je nazivaju Himna Suncu) koja je spjevana u slavu Atona gdje se prepoznaje jasna bliskost islamu[43] o čemu neke naznake nalazimo i u nekim historijskim knjigama.[44] Dakako, barem za nas bilo bi previše eksplicitno tvrditi kako se pod imenom Aton zaista isključivo mislilo na dragoga Allaha, istinskoga, jednoga i jedinoga Boga, a ne na Sunce u bukvalnom smislu, ali bi isto tako po nama bilo u najmanju ruku neozbiljno i eksplicitno odbacivati takvu mogućnost. Na kraju, nimalo nije nevažno pomenuti i to da izgleda postoje ozbiljne naznake o tome da je prelijepa Ahnatonova supruga, poznata kraljica Nefreteta bila semitskoga porijekla - zašto ne čak i iz redova Benu Israila?! Iz navedenoga se, po nama, zaista ne može isključiti mogućnost da su Ahnaton i Nefreteta bili muslimani (dakako jedino pod uvjetom da nisu bukvalno obožavali Sunce već jednoga Boga koji sve stvara i ima apsolutnu vlast nad svim, a kojega su eventualno samo doživljavali i predstavljali simbolima sunčevoga sjaja). Dragi Allah najbolje zna.

Zaista nam moderna historija ne daje istinsku sliku civilizacije drevnoga Egipta.

No, da se vratimo Jūsufu, alejhisselam. Interesantno je još nešto kazati o njegovoj ženidbi. Naime, zna se da se Jūsuf, alejhisselam, u Misiru oženio i da mu je supruga rodila dva sina Efraima i Manašea (i od njih takođe potiču dva plemena Benu Israila), moguće i kćerku po imenu Rahmet,[45] ali se postavlja pitanje ko je bila žena Jūsufa, alejhisselam.

Islamska tradicija, koliko je nama poznato, gotovo bez izuzetka kazuje da je to bila Zulejha, žena njegova bivšega vlasnika, dakle ona ista kojom ga je dragi Allah ranije iskušao. Prema tim predajama Zulejhin muž Putifar je umro ili se ona od njega razvela, pa ju je vladar udao za Jūsufa, alejhisselam. Biblija, naprotiv, kazuje da je to bila neka druga ugledna žena u Misiru. Dakako, Allah dragi najbolje zna, ali je nama ovdje posebno interesantan jedan detalj radi kojega smatramo da je veoma moguće da je Jūsuf, alejhisselam, doista i oženio Zulejhu poslije prestanka njezina prethodnoga braka. Naime, iz ajeta časnoga Kur'ana dalo bi se zaključiti kako ona nije bila mnogoboškinja već muslimanka.

Ja ne pravdam sebe, ta duša je sklona zlu, osim one kojoj se Gospodar moj smiluje. Gospodar moj zaista prašta i samilostan je (12:53).

To su, da se podsjetimo, njezine riječi koje ona javno izgovara pred vladarem i ostalima koji bijahu prisutni u onoj sali gdje ih je vladar okupio kako bi istražio sporni slučaj vezan za Jūsufa, alejhisselam.[46] Ističe da je njen Gospodar jedan, Koji prašta i samilostan je, i da je On taj koji se smiluje nekim dušama pa su one manje sklone zlu ili nisu nikako. Mi ove Zulejhine riječi ne možemo drugačije shvatiti nego da je ona muslimanka koja vjeruje u Allaha, Gospodara svoga, a samo On zna da li je tako. Pošto ona, za razliku od većine svojih sunarodnika, nije bila mnogoboškinja, idolopoklonica već muslimanka, izgleda nam sasvim logičnim i prihvatljivim da ju je Jūsuf, alejhisselam, kasnije i oženio jer mu je ona kao muslimanka jedino i pristajala za ženu.[47]

A, ako se postavi pitanje razlike u godinama - pa općepoznato je da je i Resulullah, Muhammed, alejhisselam, oženio hazreti Hatidžu koja je bila osjetno starija od njega. Isto tako, moguće je, kako smo ranije naveli, da je razlika u godinama između Jūsufa, alejhisselam, i Zulejhe bila mala, budući da uopće nije rijedak slučaj da bogati i ugledni ljudi žene djevojke mnogo mlađe od sebe, pa nije nemoguće da je ona imala nekih 18 do 20 godina kada je u njezinu kuću doveden Jūsuf, alejhisselam, kao dječak od nekih 10 do 12 godina. I na kraju da u vezi sa ovim pomenemo predaju, često prisutnu u islamskoj tradiciji, da je dragi Allah iz svoje neizmjerne milosti Zulejhi vratio mladost i ljepotu, pa se ona podmlađena i ponovo izuzetno lijepa udala za Jūsufa, alejhisselam. No kako god bilo u vezi sa njihovim godinama, mi smo mišljenja da se može uzeti za tačno da se ugledna i lijepa Zulejha nakon svoga pokajanja i okončanja braka sa Putifarom kao čestita vjernica, muslimanka voljom i milošću dragoga Allaha (a On, hvaljen i slavljen neka je, naravno najbolje zna) udala za Jūsufa, alejhisselam.

Jūsuf, alejhisselam, je dočekao duboku starost u Misiru i tamo je, u dobi od, kako se prenosi, stotinu deset ili stotinu dvadeset godina preselio na ahiret. Prije toga pokazao je još jednu od svojih vjerovjesničkih mu'džiza kada je oporučio da mu se tijelo ponese kada dođe vrijeme da se Benu Israil vrate u svetu zemlju Ken'an, odakle je jasno da mu je bila poznata daleka budućnost njegovog naroda. Tako se i desilo. Mūsā, alejhisselam, je ponio sa sobom mubarek tijelo Jūsufovo, alejhisselam, koje se, naravno, nije raspalo.[48] Više decenija koliko su proveli u pustinji i nakon toga u osvajanju Ken'ana Israilćani su sa sobom nosili mubarek tijelo Jūsufa, alejhisselam, sve dok ga, kako predanja kazuju, nisu ukopali u Šekemu (današnji Nablus).

Eto, tako se završava ova pripovijest o životu Jūsufa, alejhisselam, priča koju dragi Allah nazva ahseni kasas - najljepšom pričom.

Međutim, razmislimo malo i vidjećemo da je ova predivna priča značila istovremeno i čitav niz kušnji za njene glavne mubarek aktere. Tako je Jakub Israil, alejhisselam, morao da, zajedno sa hazreti Rahelom, predugi period od dvadesetak godina provede u potpunoj neizvjesnosti za život sina Jūsufa, alejhisselam, neizvjesnosti i boli, toliko velike da je od silnoga dugogodišnjega plača bio izgubio očinji vid, koji mu je Allahovim čudom kasnije povraćen. Jūsuf, alejhisselam, je opet morao biti odvojen od roditelja i porodice isti taj vremenski period, a još uz to je morao provesti nekoliko godina u tamnici, zaboravljen od svih i potpuno nepravedno optužen za ništa manje nego seksualni napad na ženu svoga gospodara, što mu nikako nije bila olakšavajuća okolnost za tretman u tamnici.[49]

Svi smo mi nekako skloni, kada se govori o životu Jūsufa, alejhisselam, da se oduševimo njegovom deredžom kod dragoga Allaha na ahiretu, kao i blagodatima koje mu je plemeniti naš Gospodar dao na Zemlji, a počesto zaboravimo čime je sve on bio iskušavan prije toga. Zaista je ovo predivna priča koju je dragi Allah režirao, priča koja nam na najljepši način ilustruje jednu veliku, čak fundamentalnu, mudrost, koju nam u vjerodostojnim hadisima prenosi Resulullah, Muhammed, alejhisselam, a koja kazuje kako je Džennet pokriven ovosvjetskim kušnjama i problemima, dok je Džehennem pokriven ovosvjetskim pretjeranim strastima i užicima.

O svemu ovome, zaista, treba dobro razmisliti!


 


[1] Izraz ''djedovi'' koristi se u smislu uzlazne loze, tj. prvi djed, drugi djed itd., a u stvari Ishak, alejhisselam, mu je djed, a Ibrahim, alejhisselam, pradjed.

[2] Jūsuf, alejhisselam, i Benjamin bili su prava braća, i po ocu i po majci, a ostali Jakubovi, alejhisselam, sinovi bili su im polubraća.

[3] Prenosi se da je Jūsufu, alejhisselam, čitavo vrijeme dok je bio u bunaru hranu donosio upravo onaj isti njegov brat koji je ostale odvratio od namjere da ga ubiju. Dragi Allah najbolje zna.

[4] U izvorima nalazimo različite informacije o njegovoj starosti u to doba. Negdje se navodi da je imao sedam, negdje dvanaest godina itd., pa smo se mi odlučili da navedemo starost od ''desetak godina'', što, otprilike, ''pokriva'' većinu stavova u literaturi. Dragi Allah najbolje zna.

[5] Moguće da je to bilo izvođenje stoke do nekoga udaljenijeg pašnjaka na ispašu ili pojilišta da se napoji; možda je to bio i odlazak do kakvoga bližeg trgovišta da bi se tamo nešto kupilo i prodalo – nije nam znano o kakvom je tačno putovanju bila riječ, ali vjerujemo da to nije bilo dugačko karavansko putovanje do udaljenih odredišta, već je to bilo neko kraće udaljavanje od boravišta iz uobičajenih svakodnevnih potreba nomadskoga načina življenja. Dragi Allah najbolje zna.

[6] Hadži hafiz Mehmed Karahodžić, ''U njima imate divan uzor'', str. 72.

[7] Naprijed navedeni ajeti Kur'ana, prema prevodu Besima Korkuta, kažu da je Jūsuf, alejhisselam, bio bačen u bunar. Da li to znači da su njegova braća bila do te mjere bezobzirna da ih uopće nije zabrinula mogućnost da u tom padu on pogine ili bude teško ozlijeđen dragi Allah najbolje zna. Mi smo se odlučili da, s obzirom na to da ajeti Kur'ana kažu kako su oni ipak odustali od njegovog ubistva i odlučili se da ga samo ostave u bunaru, navedemo da su ga silom spustili u taj bunar kako bi on u njemu ostao živ i nepovrijeđen, a bez mogućnosti da sam izađe van, sve dotle dok ga neka karavana ne preuzme. Dragi Allah najbolje zna i Njega, vječno hvaljen neka je, molimo za milost, oprost i uputu.

[8] To je kamen koji se nalazi u sredini bunara i na kome stoji onaj koji, kada u bunaru opadne nivo vode, crpi vodu u posudu i pomoću užeta je izvlači – hfz Ibn Kesir, ''Kazivanja o vjerovjesnicima'', str. 250.

[9] Negdje se kaže da su zaklali brava, a negdje kozu. Dragi Allah najbolje zna.

[10] Ako ga je vuk uistinu rastrgao, kako se onda moglo desiti da njegova košulja ostane čitava, bez i najmanjeg traga kandži ili zuba? I to je (ovo se prenosi u većini izvora) bio očevidno znamenje Jakubu, alejhisselam, da njegovog sina nisu ubili vukovi.

[11] Ovo je, prilično smo uvjereni u to, jasan dokaz da nisu tačne biblijske tvrdnje da su braća izvadila iz bunara Jūsufa, alejhisselam, i odmah ga potom prodali trgovcima robljem, jer zašto bi ga ljudi iz karavane sakrili ako su ga uredno kupili i imali dokument koji to potvrđuje (a baš je to ono što Biblija kaže). Daleko je logičnije da su ga oni sakrili zato što su ga nisu bili kupili već pronašli a u namjeri da izbjegnu mogućnost da ga neko prepozna i oslobodi. Dragi Allah svakako najbolje zna i Njegova Riječ je apsolutna istina.

[12] U izvorima se navode različite varijante imena ovoga velikodostojnika. Negdje se navodi Putifar (što je u skladu sa biblijskom varijantom njegovoga imena – Potifar), a negdje se kaže da se zvao Atafir ibn Ruhajb (''Kazivanja o vjerovjesnicima'', str. 252). Ima i mišljenja kako mu je ime Zafir a da su ga, zbog njegove funkcije, zvali i po nadimku Aziz. Ovo navodi Muhammed Seid Serdarević (''Kratka povijest islama'', str. 37.) uz napomenu u fusnoti da se u Misiru u prijašnje vrijeme ''azizom'' zvao ministar finansija (malijje nazir). I Ibn Kesir i Serdarević na istim mjestima navode i to da su tadašnji vladari Egipta bili semitski narod Hiksi, odnosno staroarapsko pleme Amalik. No, s obzirom da se nama čini da bi ime Atafir moglo biti arabizirana varijanta imena Putifar (Potifar), dok Aziz izgleda da upućuje na funkciju a ne lično ime, mi smo se ipak odlučili da ovoga čovjeka nazovemo Putifar, u izvjesnoj mjeri i radi toga što smo mi (iz razloga o kojima smo, milošću dragoga Allaha ponešto rekli u uvodu ovoga poglavlja) ubjeđeni da Jūsuf, alejhisselam, nije došao u Egipat u vrijeme vladavine Hiksa, već znatno ranije. Dragi Allah najbolje zna.

[13] Prenosi se da je Putifar bio vladarev ministar finansija, trgovine i robnih rezervi, a dragi Allah najbolje zna.

[14] Vidi Kur'an, 12:37.

[15] Vidjeti o tome u kazivanju o Ademu, alejhisselam, u podnaslovu ''Drama ovoga svijeta''.

[16] Vidjeti u kazivanju o Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam, u okviru naslova ''Isra i Mir'adž''; podnaslov: ''Kroz sedam nebesa do Sidretul-muntehāa (Nebeskog lotosa) i dalje do krajnjeg stepena bliskosti (''granice dva luka'')''.

[17] U vjerodostojnim hadisima nalazimo riječi Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, koji je rekao da će se mladić, ljepotan koji je na Zemlji bludničio, pred dragim Allahom pokušavati opravdati time što su ga zbog njegove ljepote žene proganjale u tolikoj mjeri da se on nikako nije mogao od njih udaljiti. Ali, dragi Allah će onda kao dokaz protiv njega pozvati Jūsufa, alejhisselam, kojemu je data daleko veća ljepota ali se on ipak uščuvao od bluda čitavoga života.

[18] Po nekim predajama Zulejha je bila sestrična samoga vladara. Dragi Allah najbolje zna.

[19] U literaturi se, barem onoj koja je nama dostupna u vrijeme pisanja ovoga teksta, navodi da je Zulejha bila lijepa, ugledna i mlada. Prema tome ona je, najverovatnije, bila znatno mlađa od svoga muža, što u ta vremena nikako nije bilo neobično jer je tada bio veoma čest slučaj da su bogati i ugledni ljudi, kakav je Putifar zasigurno bio, ženili djevojke mnogo mlađe od sebe.

[20] Sasvim je logično da će u slučaju da muškarac prilazi ženi da je napastuje a ona se od njega brani, njegova košulja biti razderana sprijeda, odnosno da će u slučaju da muškarac okreće leđa ženi koja ga želi zavesti kako bi se od nje udaljio a ona ga želi privući sebi, njegova košulja biti razderana straga

[21] Govor Mesiha Isāa, alejhisselam, u kolijevci je prva od njegovih velikih mu'džiza koja je jasno opisana u Kur'anu (19:27-33). A, što se tiče Džurejdža – riječ je o dobrome čovjeku koga je jedna bludnica htjela zavesti, ali je on odbio, pa ga ona kasnije optužila da je otac njezinog vanbračnog djeteta. Kada se sakupila gomila da ga linčuje, Džurejdž se, imajući povjerenja u dragoga Allaha i oslanjajući se na Njega, obratio dojenčetu sa pitanjem ko je njegov otac i ono je jasnim riječima odgovorilo da je njegov otac neki pastir kome se njegova majka podala istoga onoga dana kad ju je Džurejdž odbio. Ovaj slučaj je zabilježen u vjerodostojnim hadisima.

[22] Abdulhalim Mahmud, ''Isra' i Mir'adž (Muhammedovo, s.a.w.s., kosmičko putovanje)'', El-Kalem, Sarajevo, 1995.; str. 39.-40.

[23] Kur'anski izražaj: ''Ve šehide šahidun min ehlihā'' Besim Korkut prevodi: ''primijeti jedan rođak njezin''. Međutim, mi smo se odlučili da preuzmemo prevod Enesa Karića: ''i poče svjedočiti iz porodice njezine jedan svjedok'', jer je to direktan prevod kur'anskoga izraza, i zato što je izraz ''svjedok koji svjedoči'' direktno u vezi sa naprijed navedenim hadisom.

[24] Ovo je veoma interesantan detalj – Jūsuf, alejhisselam, kako se jasno vidi iz kur'anskoga ajeta (12:41), ne pominje koji će od njih dvojice preživjeti a koji neće, već kaže kako će ''jedan od njih dvojice'' preživjeti, dok će ''drugi od njih dvojice'' biti razapet i umrijeti. Prema tome, izgleda da je on htio da od obojice sakrije identitet onoga kome je suđeno da iz tamnice ne izađe živ. Tako je pekar mogao imati nadu da ima 50% šansi da on neće biti taj koji će umrijeti, a da se peharnik ne bi nepotrebno sikirao, Jūsuf, alejhisselam, mu je, kako nama izgleda logičnim, došapnuo, tako da ga pekar ne čuje, svoju poruku da ga spomene vladaru i tako ga obavijestio da on neće umrijeti. Tako je peharnik bio umiren, a pekaru je i dalje ostala nada. Ovo je samo naša pretpostavka, a dragi Allah najbolje zna.

[25] Ovdje postoji jedna nedoumica. Naime, na kraju 50. ajeta sure Jūsuf nalazi se sljedeći mubarek izražaj: ''Inne rabbi bikejdihinne 'alim'' koji bi se mogao prevesti kao ''Rabb moj poznaje njihove spletke''. Nije sporno da su ovo Jūsufove, alejhisselam, riječi, ali nije jasan odgovor na pitanje da li se riječ ''rabb'' (gospodar) odnosi na dragoga Allaha koji je Gospodar i Stvoritelj svega stvorenoga pa i Jūsufa, alejhisselam, ili se ona pak odnosi na Putifara koji je bio njegov gospodar u smislu vlasništva koje je nad njim imao. Jedni mufesiri ovo tumače u smislu da se odnosi na dragoga Allaha, a drugi da je riječ o Jūsufovome, alejhisselam, vlasniku. Kao što se može vidjeti iz ajeta koji su citirani u ovom kazivanju, Besim Korkut preuzima tumačenje ove kur'anske riječi u smislu da se ona odnosi na Putifara i zato riječ ''rabb'' ovdje prevodi kao ''vlasnik''. Ali, neki drugi prevodioci slijede drugo mišljenje u tefsiru (tumačenju) pomenute riječi i prevode je kao ''Gospodar'' misleći na dragoga Allaha, Gospodara svih svjetova. Mi smo preuzeli mišljenje Ibn Kesira koji kaže da je riječ o Jūsufovome, alejhisselam, vlasniku Putifaru (''Kazivanja o vjerovjesnicima'', str. 264.) radi toga što nam izgleda logičnijim da je Jūsuf, alejhisselam, u želji da se objelodani njegova nevinost htio vladara uputiti upravo na Putifara koji je, kako nam to časni Kur'an jasno kaže, dobro znao da je on nevin. Dragi Allah najbolje zna. Njega, hvaljen i slavljen neka je, molimo da nam oprosti i uputi nas.

[26] I oko ovih kur'anskih riječi postoje dva mišljenja. Prema jednome od njih to su Jūsufove, alejhisselam, riječi, ali smo mi uvjereni da je ispravno drugo mišljenje po kome su to Zulejhine riječi pa smo tako i naveli u ovim kazivanjima. Razlozi na bazi kojih tako mislimo su sljedeći: 1) Iz prethodnih ajeta se osnovano da pretpostaviti kako je Jūsuf, alejhisselam, odbio izaći iz ćelije sve dok se istina ne ustanovi, tako da on uopće nije bio ni prisutan prilikom toga ispitivanja kada su ove riječi izrečene. Ako neko kaže da nije nemoguće da ga je vladar već bio doveo da i on prisustvuje ispitivanju, mi opet ponavljamo da je daleko logičnije da on nije bio tu prisutan pogotovo zbog toga što vladar tek nakon Zulejhinoga priznanja i pokajanja izgovara: ''Dovedite mi ga, uzet ću ga u svoju svitu'' (vidi 12:54), odakle se opet vidi da je on doveden na dvor tek nakon okončanja tog ispitivanja; 2.) Kakvoga ima smisla da Jūsuf, alejhisselam, izgovara riječi: ''Ja ne pravdam sebe'', koje su očevidno riječi onoga ko je pogriješio i ko se kaje zbog svoga grijeha, ako je iz prethodnih ajeta jasno (vidi 12:35 i 12:25-29) da je čak i Putifar (nakon onoga začudnoga svjedočenja bebe u kolijevci) znao da je on nevin? Zašto bi se on, dakle, kajao i nadao se oprostu dragoga Allaha za nešto za što je znao i on i oni koji su ga optužili da on nije za to kriv? Prema tome, izgleda jedino logičnim prihvatiti da su to Zulejhine riječi i njezino pokajanje, a dragi Allah najbolje zna.

[27] Riječ je o poznatom ekonomskom fenomenu nazvanom ''ekonomija obima'' – kad postoji tražnja u dovoljnoj mjeri, uvijek je bolje prodavati po fer cijeni jer se tako ljudi stimulišu na masovnu kupovinu. Tako prodavač kroz porast obima prodaje (a ne kroz porast cijena) ostvaruje značajan profit, a niko od kupaca nije na gubitku čime oni stiču povoljno mišljenje prema tom prodavaču i rado su spremni ponovo od njega kupovati osiguravajući mu tako promet i u budućnosti.

[28] Vidi narednu fusnotu.

[29] Iz ajeta Kur'ana 12:76 sasvim je jasno da je to Jūsuf, alejhisselam, učinio po nadahnuću dragoga Allaha i uz Njegovo dopuštenje.

[30] Kako se prenosi bio je to Rubil (Ruben), a dragi Allah najbolje zna.

[31] Jakub, alejhisselam, je, mjereno po mjerilima vrijednosti uobičajenim među nomadskim stočarima gdje se bogatstvo oduvijek mjerilo u broju grla velike i male stoke, u normalnim okolnostima važio za veoma bogatog čovjeka. Ali, višegodišnja oskudica je i na njega ostavila traga i značajno mu umanjila bogatstvo, pa su se tako njegovi sinovi nakon nekoliko godina teške oskudice našli u situaciji da ni oni više nisu imali dovoljno vrijednosti za kupovinu hrane.

[32] 12:15

[33] Vidi 12:100.

[34] S obzirom da su u tim trenucima svi Jakubovi, alejhisselam, sinovi bili odsutni, uz njega su bili njegove snahe, unuci i ostala čeljad.

[35] Prvi put su se pokajali pred Jūsufom, alejhisselam, kad im se predstavio – vidi 12:91.

[36] 12:92 i 12:98.

[37] Davud, Sulejman, Imran, Merjema i Mesih Isā, alejhimesselam, su odabrani između Judinih potomaka, a Mūsā i Harun, alejhimesselam, između Levijevih potomaka. Izgleda da bi se osnovano moglo reći da su praktično svi poslanici i vjerovjesnici koji su bili poslati Benu Israilu, dakako oni koji su živjeli na Zemlji nakon Jakubova, alejhisselam, vremena, potomci nekog od njegovih sinova, a dragi Allah najbolje zna.

[38] I ovdje je, kao i prilikom prvoga prikaza ovoga sna (vidi 12:4), u kur'anskom originalnom tekstu direktno rečeno da su mu oni učinili sedždu (ve refe'a ebevejhi 'alel arši ve harru lehu sudždžeda), pa mi i ovdje naglašavamo, kao što smo i prvi put naglasili, da je riječ isključivo o sedždi kao izrazu poštovanja i počasti, a nikako ne kao, ne dao dragi Allah, izrazu obožavanja. Radi toga smo i ovdje upotrijebili izraz ''pokloniše se''.

[39] Izvori sljedbenika Knjige (jevreja i kršćana) kažu da je Rahela, Jūsufova, alejhisselam, mubarek majka umrla pri porodu Benjamina. Međutim, Kur'an nam u naprijed navedenim ajetima nedvosmisleno govori da se Jūsuf, alejhisselam, u Misiru sastao sa svojim roditeljima, dakle i sa ocem i sa majkom. Nama, koji svjedočimo potpunu istinitost svakoga iskaza časnoga Kur'ana, već ovo je sasvim dovoljno da vidimo istinu, ali radi onih drugih želimo napomenuti da i simbolika znamenitoga Jūsufovoga, alejhisselam, sna jasno pokazuje da mu je i mubarek majka iskazala poštovanje. Naime, jasno nam je da je Sunce simbol Jūsufovoga, alejhisselam, oca, da su jedanaest zvijezda simboli jedanaesterice njegove braće – pa koga onda Mjesec može simbolizirati do li plemenitu njegovu majku?! Prema tome, jasno je da je i Rahela stigla u Misir i tamo se ponovo susrela sa svojim mubarek sinom Jūsufom, alejhisselam.

[40] Vjerovatno je je riječ o više vladara. Naime, obzirom da je onaj vladar koji je usnio san najvjerovatnije bio osjetno stariji od Jūsufa, alejhisselam, sasvim je logično očekivati da je on umro prije njega, pogotovo ako se uzmu u obzir navodi da je Jūsuf, alejhisselam, živio na dunjaluku čitavih stotinu deset, ili čak stotinu dvadeset godina. Prema tome, Jūsuf, alejhisselam, je najvjerovatnije vjerno i izuzetno uspješno pomagao u vladanju više misirskih vladara, a dragi Allah najbolje zna.

[41] Današnja nauka, samoosakaćena reduciranjem vlastitoga vidnoga polja samo na racionalno, ne može posumnjati jedino u egzistenciju Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, s obzirom na veliki broj sasvim konkretnih historijskih dokaza o njegovu životu. Međutim, kada su u pitanju svi ostali vjerovjesnici i poslanici dragoga Allaha, konkretni i opipljivi dokazi o njihovim životima skriveni su do te mjere da ima historičara koji sumnjaju čak i u postojanje mubarek ličnosti Mesiha Isāa, alejhisselam, da raniju njegovu braću po poslanstvu i ne pominjemo.

[42] U izvorima nalazimo na više objašnjenja imena Ahnaton kao naprimjer: ''Onaj koji je Atonu po volji'', ''Onaj koji se sviđa Atonu'', ''Sjaj Atonov''. Sva ova značenja jasno upućuju na jaku predanost faraona Amenofisa IV Atonu. Osim toga, barem kako nama izgleda, upućuju i na to da on nikako nije smatrao sebe ravnim Atonu niti se smatrao njegovim sinom ili drugom (kao što su mnogi drugi faraoni činili u odnosu prema božanstvima drevnoga Egipta), već se prije smatrao Atonovim slugom ili robom. Dragi Allah najbolje zna.

[43] Sadržaj ove himne pronađen je uklesan na zidovima raznih građevina u Ahnatonovoj prijestonici u Tel el Amarni. U njoj se Aton opisuje kao jedan Bog ''koji se diže nad svakom zemljom'', ''koji je, kao jedini tvorac svijeta, stvorio sve zemlje – Egipat, Siriju i Nubiju, šaljući život svakoj zemlji''. Ove smo odlomke preuzeli iz knjige V.I. Avdijeva ''Istorija starog istoka'' (str. 176.), a čitav njezin sadržaj, ili barem njegov značajan dio, imali smo prilike svojevremeno pročitati u jednom tekstu Mustafe Mahmuda (nažalost u vrijeme nastanka ovoga teksta ne možemo se tačno sjetiti u kojoj knjizi je taj tekst objavljen – možda u nekom od Takvima Islamske zajednice BiH) gdje smo se i lično uvjerili da mnogi dijelovi himne Atonu pripisuju svojstva koja u stvarnosti jedino pripadaju dragome Allahu. Da li je ovdje riječ o obožavanju dragoga Allaha pod imenom Aton – to On, hvaljen i slavljen neka je, najbolje zna.

[44] ''Sam kralj (Ahnaton) bio je veliki svećenik i jedini legitimni prorok nove vjere s kojom se, uz progon starih kultova, napokon ostvario neki monoteizam, s konzekvencijama poput islamskih.'' ... ''Ondje je (u svojoj prijestonici) on (Ahnaton) htio pod zaštitom tjelesne garde sastavljene od inozemaca živjeti samo za svoje učenje i formuliranje njegova vjeronauka – u kojem je osobito karakteristična kultna pjesma vjerske općine, velika himna Suncu, koje se utjecaj očituje i u izraelskim psalmima.'' (''Povijest svijeta od početka do danas'', ITP Naprijed, Zagreb, 1990, str. 133.)

[45] U većini izvora se pominju samo sinovi, ali Muhammed Seid Serdarević (''Kratka povijest islama'', str. 40.) pominje da je Jūsuf, alejhisselam, dobio i kćerku koja je nazvana imenom Rahmet. Dragi Allah najbolje zna.

[46] U prethodnom podnaslovu prilikom interpretiranja istoga plemenitoga ajeta 12:53, već smo u fusnoti detaljnije naveli razloge radi kojih smo ubijeđeni da oni prenose upravo Zulejhine riječi, a ne, kako neki misle, Jūsufove, alejhisselam, riječi. Dragi Allah najbolje zna.

[47] Znamo da Allahov Zakon zabranjuje brak muslimana sa mnogoboškinjom.

[48] Islamska tradicija nas uči da se tijela Allahovih poslanika ne raspadaju poslije njihove smrti, kako je jasno navedeno u vjerodostojnim hadisima.

[49] Naravno, dragi Allah ga je zaštitio i dok je bio u tamnici – i sigurno nije bio opterećen više negoli je mogao podnijeti, da bi se tako strpljivošću još više umilio Svemilosnome i zaradio još veći stepen kod Njega.