26 Sep 2009

Kazivanje o Muhammedu, alejhisselam, (Uvod): pozornica događaja – Arabija

Objavio: Haris Čengić
Autor(i): 

 

Arabija sa svojih 2,73 miliona km2 najveće je poluostrvo na Zemlji,[1] pa bi se moglo nazvati i Arabijskim potkontinentom. Prostire se u području jugozapadne Azije pravcem sjeverozapad – jugoistok otprilike između 13. i 33. stepena sjeverno od Ekvatora, te 35. i 60. stepena istočno od Griniča. Okružuju je: Perzijski zaljev na istoku, Indijski okean na jugu, Crveno more na zapadu, te zemlje Šama (mubarek zemlja Palestina, Jordan i Sirija) i Mezopotamija (današnji Irak) na sjeveru.

Poluostrvo se tradicionalno dijeli na nekoliko karakterističnih pokrajina.[2] Najvažnija i najpoznatija od njih svakako je Hidžaz koji se prostire obalom Crvenog mora od zaljeva Akaba, koji razdvaja Arabiju od poluostrva Sinaj na sjeveru, pa sve do Jemena na jugu. U sastavu Hidžaza su i znamenito područje Medjen,[3] smješteno na sjeveru odmah ispod zaljeva Akaba, te područja koja se prostiru južno od Meke obalom Crvenog morau pravcu Jemena: Tihama smještena na obali Crvenog morai Asir u njezinom istočnom zaleđu. Planinsku kičmu Hidžaza, i čitave Arabije, čini gorski lanac Serā koji se proteže haman čitavom dužinom pokrajine. Odatle reljef Hidžaza pretežno čine suncem spržene kamenite planine između kojih se prostiru pjeskovite i šljunkovite doline. Od gorja Serā zemljište se u pravcu zapada kratko i strmenito spušta ka priobalnim ravnicama Crvenog mora. Ali, prema istoku spuštanje je polagano i dugačko, pa centralni dio sjeverne i srednje Arabije pokrivaju prostranstva visoravni Nedžd, koja se proteže istočno od Hidžaza pa sve do Bahrejna, pokrajine koja se nalazi na priobalnom području Perzijskog zaljeva uključujući i poluostrvo Katar.Na sjeveru, Nedžd se graniči sa Sirijom i Irakom. Taj dio ove visoravni pokriva pustinja Veliki Nufūd, koju od ostatka Nedžda dijeli planinski lanac Šammar. Istočnim dijelom Nedžda, pored granica Bahrejna, proteže se pustinja El-Dahnā, koja se na jugu širi u pustinjsko područje koje je toliko suho i pusto da je dobilo ime Rub' el-Hāli (prazna četvrt).[4] Na krajnjem jugoistoku Arabije nalazi se pokrajina Umman (Oman) čiji se rt karakterističnog izgleda uvlači daleko u vode Perzijskog zaljeva i sužava ga u tjesnac Hormuz. Zapadno od Ummana, na južnim obalama Arabije nalazi se pokrajina Hadremevt, prilično plodno područje koje graniči sa pokrajinom Jemen. Jemen, koji je smješten na jugozapadu poluostrva, zbog kiša koje tu redovno i prilično obilno padaju najplodnije je područje u Arabiji, pa je odatle poznat i po imenu Sretna Arabija. Na kraju,značajno je pomenuti još i Ahkaf, [5]  suho područje u južnoj Arabiji smješteno između Jemena, Rub' el-Hālija, Hadremevta i Omana.

Osim Jemena, ''Sretne Arabije'' sa klimom koju karakteriše obilje padavina, klima u ostatku Arabije uglavnom je vruća i suha sa malo padavina, pa najveći dio toga ogromnog područja čine kamenite planine te šljunkovita i pjeskovita pustinja. Ali, i ono padavina što, naročito u zimskome periodu, padne, dovoljno je da zemlja brzo zazeleni dajući stoci neophodnu hranu, a ljudima radost oka i veliko znamenje Allaha dragoga, o čemu Kur'an sasvim jasno govori:

I ti vidiš zemlju kako je zamrla, ali kad na nju kišu spustimo, ona ustrepće i uzbuja, i iz nje iznikne svakovrsno bilje prekrasno, zato što Allah postoji, i što je On kadar mrtve oživiti, i što On sve može. (22:5,6)

Zaista je u tome velika blagodat, i veliko znamenje dragoga Allaha, jer kada čovjek vidi ta ogoljena prostranstva ispunjena zemljom sprženom suncem, pijeskom, šljunkom i stijenama, a bez i jedne jedine stalne rijeke,[6] prva je pomisao da tu ni ljudi ni životinje ne bi mogli živjeti. A ipak, tu ljudi žive praktično od samoga početka čovječanstva,[7] te uzgajaju stoku i drže domaće životinje. Uzgajaju se: deve, konji,[8] mazge, magarci, ovce i koze, a od domaćih životinja prisutni su još mačke, psi i hrtovi.

Vode je dovoljno i za opstanak divljih životinja od kojih srećemo: leoparde, pantere, hijene, vukove, lisice i majmune. U doba Muhammeda, alejhisselam, tu je još uvijek bilo i lavova,[9] koji su vremenom izumrli. Od ptica se javljaju: pupavci (hudhud), ševe, slavuji, golubovi, jarebice, vrane, orlovi, sokolovi, jastrebovi, droplje i sove, a od gmizavaca tu su ponajviše gušteri i zmije.

Što se biljaka tiče, jasno je da mogu stalno i obilno uspijevati samo u pokrajinama sa povoljnom klimom (najviše u Jemenu), dok je u ostatku Arabije sistematsko bavljenje poljoprivredom moguće samo u oazama gdje jedino ima dovoljno vode za navodnjavanje.

No, i u ovako limitiranim uslovima u Arabiji se uzgajaju: hurme (datule), pšenica, ječam, proso, tamjanovo drvo, grožđe, masline, šipci, jabuke, kajsije, bademi, narandže, limunovi, šećerna trska, smokve, lubenice, banane, kafa,[10] i pirinač.[11] Tu su još i Akacije, karakteristično pustinjsko drveće od kojega se od pamtivjeka dobivao drveni ugalj, a u novije doba i gumiarabika.[12]

Ovakva, za jedno pustinjsko područje, prilično šarolika lepeza živih bića i iz biljnoga i iz životinjskoga svijeta, veliko je, ponavljamo, znamenje dragog Allaha, budući da je očito da za sve njih ima dovoljno vode čak i u jednom toliko žarkom i bezvodnom području – a to nikako ne može biti rezultat slučajnoga odabira nežive prirode, već isključivo svjesne volje milosrdnoga Stvoritelja, Živoga koji hoće da napoji Svoja stvorenja - dragoga Allaha.

Voda se Arabiji javlja na različite načine. Prije svega, tu je Jemen gdje kiša redovno i obilno pada. Potom, tu je i značajan broj oaza sa obilnim izvorima vode, koje su, stoga, pokrivene stalnim zelenilom i omogućavaju svojim stanovnicima bavljenje poljoprivredom. Znatna su i prostranstva sa podzemnim vodama koje vlaže tlo u mjeri sasvim dovoljnoj da raštrkano pustinjsko grmlje ponegdje može rasti čak i ljeti,[13] te omogućavaju da se na povoljnim mjestima mogu iskopati bunarevi. Upravo ti bunarevi su postali tradicionalnim odmorištima karavana. Ova prostranstva Filip Hiti naziva stepama, da bi tako napravio razliku između njih i klasičnih pustinja,[14] te u svojoj knjizi priređuje kartu Arabije na kojoj je veći dio poluostrva označen stepom, a pustinja je ucrtana u manjem dijelu.[15] Konačno, mada je kiša u Arabiji doista rijetka, ona se, kao što je već rečeno, ipak povremeno javlja u dovoljnoj mjeri da određena područja sezonski ozelene, i postanu obilnim pašnjacima stoci nomadskih stočara – beduina. To se dešava čak i u tako surovim pustinjama kakve su Veliki Nufūd na sjeveru[16] i El-Dahnā, odnosno Rub' el-Hāli na jugu.[17] Zimi kiše znaju biti obilne do te mjere da kišnice sasvim ispune suha riječna korita i pretvore ih u jake bujice. Povremeno se dešavalo da ove jake zimske vode poplave i samu Meku.

Shodno rečenome, u Arabiji je, naravno uz izuzetak modernog doba, veliki broj ljudi tradicionalno živio hodajućim (nomadskim) načinom života koji podrazumijeva neprestano kretanje pustinjskim prostranstvima u potrazi za povoljnim pašnjacima i izvorima vode, dok su sjedilačkim načinom života mogli da žive, i da osnivaju stalne naseobine i gradove, samo stanovnici oaza i priobalnih područja sa povoljnom klimom gdje ima dovoljno vode.

Meka je, istina, smještena u suhoj i kamenitoj dolini, u dolini u kojoj se ništa ne sije,[18] ali i tu ima dovoljno vode[19] da se na tom najsvetijem području na Zemlji voljom dragoga Allaha razvije grad, najznačajniji ne samo u Arabiji već i na čitavoj planeti.[20]

Što se naseljavanja Arabije tiče, već je rečeno (a i bit će, ako dragi Bog dadne, još pomena o tome) da su baš tu, u području Meke, roditelji svih ljudi Adem, alejhisselam, i hazreti Hava osnovali prvo domaćinstvo na Zemlji odakle su se njihovi potomci vremenom širili na sve četiri strane svijeta. Nakon sveopćeg potopa u vrijeme Nūha, alejhisselam, Arabiju su ponovo naselili neki od potomaka njegova sina Sema, koji su vremenom dobili ime Arabljani, odnosno Arapi, i koji, zajedno sa bratskim narodima koji takođe potiču od istoga praoca – hazreti Sema sina Nūhova, alejhisselam (Israil, Aramejci, Asirci, Babilonci i Feničani), čine skupinu Semita.[21]

Među Arapima se, prema tradicionalnim genealogijama, prvo izdvaja drevna skupina nazvana Arapi Aribe (čisti Arapi), odakle je jasno da je riječ o veoma starim plemenima i narodima koji se smatraju čistokrvnim precima svih Arapa. Dio Arapa Aribe vremenom su, što izumiranjem što utapanjem u druge narode, nestali, pa su zato nazvani Arapi Bā'ide (izumrli Arapi). Iz redova ove nestale skupine prvo pominjemo drevne arapske narode Ād i Semud, civilizacije koje su uništene zbog svojih pretjeranih grijeha. O Ādu i Semudu se opširnije govori u kazivanjima o Hūdu i Salihu, alejhimesselam, plemenitim poslanicima koje je između njihovih redova dragi Allah uzdigao da bi ih opominjali i upućivali na pravi put, tako da o njima ovdje više nećemo govoriti. Još jedna od poznatih civilizacija iz ove skupine Arapa Bāide su potomci Imlikovi[22] koji su poznati pod imenom Amalik (Amalićani). Oni su prvobitno živjeli u Jemenu, ali su ga kasnije napustili i pri tome su se razdvojili u dvije skupine. Jedna njihova skupina se naselila u Hidžazu gdje je boravila neko vrijeme da bi nakon toga nestala,[23] a druga se naselila u Šamu. Ova druga skupina Amalika živjela je u susjedstvu Israila, tako da o njima nalazimo pomena u Starom zavjetu i predajama Benu Israila. Vremenom, i oni su potpuno nestali. U skupinu Arapa Bāide spadaju još i plemena Tasm i Džedis koji su živjeli u Bahrejnu, zatim pleme Hadremevt[24] po kojima je nazvana čitava južna pokrajina gdje su živjeli, te pleme Medjen.[25]

Drugi dio Arapa Aribe, oni preživjeli preko kojih se nastavila arapska loza, zovu se Arapi Bā'kije (preživjeli Arapi). Među njima se posebno ističe pleme Kahtan koji su dobili ime po svojemu praocu Kahtanu koji je najvjerovatije Hūdov, alejhisselam, sin,[26] a dragi Allah najbolje zna. Kahtanov sin Ja'rub osvojio je Hidžaz i dao ga na upravu svome bratu Džurhumu od kojega potiče istoimeno pleme koje je dugo vremena imalo vodeću ulogu u Meki. Džurhumije su se naselili u dolini Meke uz hazreti Hadžerino dopuštenje i njihovim se kćerima ženio Ismail, alejhisselam.[27]Ja'rubov unuk (Kahtanov praunuk) Abdušems bio je sposoban vladar koji je vodio mnoge ratove i u njima mnogo svijeta zarobljavao,[28] pa je tako ostao poznat po imenu Sebe'.[29] Po Abdušemsovome imenu Sebe' ime je dobio ne samo grad što ga je on podigao, već je i čitava država po njemu nazvana Kraljevstvo od Sebe' (Sabe) ili kraće Saba. Imao je mnogo sinova od kojih su najpoznatiji Himjer i Kejlan od kojih potiču istoimena plemena. Mada je Sebe'a, nakon smrti, na prijestolju naslijedio njegov sin Himjer, ipak su kroz dugi vremenski period historije zajedničkoga kraljevstva učešće u vlasti imali i potomci njegovoga brata Kejlana. Odatle su vladari iz ove dvije bratske loze imenovani zajedničkim imenom Tebabi'a (u jednini Tubba'), jer su oni jedni druge u vlasti jednako slijedili. U kazivanju o Zulkarnejnu pomenuli smo kako bi on, po jednome od više različitih mišljenja, mogao biti jedan od kraljeva iz dinastije Himjera, a dragi Allah najbolje zna. No, bez obzira da li je ovo tačno ili ne, jedan od tubba'ovskih vladara zasigurno je pomenut u časnome Kur'anu. Riječ je o Belkisi, kraljici od Sabe koja je posjetila Sulejmana, alejhisselam, i pred njim primila islam. O njoj se već govorilo, a o daljnjoj historiji njenoga naroda bit će, ako dragi Allah da, malo kasnije više govora, tako da ćemo se na ovom mjestu zadovoljiti samo sa pomenom u najkraćim crtama: Nakon što su, počevši od Belkisinoga doba, stanovnici Sabe određeni vremenski period slijedili pravi put, njihove potonje generacije su počele zaboravljati vjeru svojih predaka i sve više su zapadali u griješenje i nevjerstvo. Time su, kada su im grijesi prevršili svaku mjeru, sami sebi uzrokovali žestoku kaznu dragoga Allaha koja se, između ostaloga, manifestovala, rušenjem velike brane u Me'ribu i uništavajućom poplavom koja je slijedila. To je bio udarac od kog se Saba nikada nije oporavila tako da je ona nedugo nakon toga propala i njeni se stanovnici raselili u druga područja. No, propast drevnog grada Sabe nije značila i propast svih civilizacija u plodnom Jemenu, pa su se tako na istom prostoru uzdigli novi gradovi/države pod vlašću himjerskih, odnosno tubba'ovskih vladara. Oni su prihvatili jevrejski monoteizam u vrijeme vladara Tubbeun Esada, čovjeka kojemu je data izuzetna počast da bude prvi koji je časnu Kabu prekrio prekrivačem (kisva). Stoljećima kasnije radikalni sljedbenik jevrejske vjere, zločinački kralj Zu Nuvas, žestokim je zulumom nad sljedbenicima Mesiha Isāa, alejhisselam, protiv sebe izazvao vojnu intervenciju susjedne kršćanske Abisinije koja je dokrajčila njegovu vlast i označila početak abisinske vlasti nad Jemenom. No, historijski gledano, abisinska vlast u Jemenu nije trajala dugo, jer su ih svega par desetljeća kasnije porazili Perzijanci.[30] Ali je i perzijska vlast nad Jemenom bila relativno kratkog vijeka[31] i okončana je tako što se kralj Bazan, njihov poslednji jemenski namjesnik, odazvao pozivu Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, i primio islam.

Tokom duge historije njihove države u južnoj Arabiji, mnoga arapska plemena iz loze Kahtana, što zbog brojnosti što iz drugih razloga - a ponajviše radi propasti velike brane u Me'ribu, selila su se u druge krajeve Arabije. Tako su nastale njihove zajednice i države širom Arabije:

... Kahtanovići se umnožiše u Jemenu, te se počeše seliti u razne krajeve Arabije, naročito poslije propasti brane u Me'rebu. Njihovo pleme Ezd iseli se čak u Siriju i osnuje državu Gasanovića kao vazali vizantijskog carstva. Pleme Lahm otseli u Irak i tamo osnuju državu Munzira (Menazire) kao vazali perzijskoga carstva, a pleme Kinde otseli se u Hadramevt, Nedžran i Bahrejn. Ogranak Kahtan plemena Huza'a dođe u Mekku, a neka plemena odu u Jesrib (Medinu), gdje nadvladaju Židove. Od njih poslije nastane pleme Evs i Hazredž. Ova dva plemena primiše Muhammeda, a.s., poslije seljenja iz Mekke u Medinu pod svoju zaštitu (Ensarije). ...[32]

Iz navedenoga je jasno da se Arabija pretežno naseljavala, najvjerovatnije, od juga ka sjeveru.[33] Prvi slučaj jedne takve seobe izgleda da bijaše pleme Semud, za koje Kur'an časni jasno kaže da su oni Allahovom voljom postali nasljednici Āda,[34] iz čega se logično može zaključiti da i oni potiču sa juga Arabije. A, kako je znano da je civilizacija Semuda cvjetala u sjevernoj Arabiji, to bi se moglo kazati kako je to, najvjerovatnije, prvi slučaj masovne seobe sa juga ka sjeveru Arabije. Iz navedenoga citata jasno je da su Semud u u toj seobi slijedila i druga južna plemena, pa su na taj način nastajale mnoge zajednice u sjevernoj i centralnoj Arabiji od kojih, prije svih ostalih, izdvajamo medinska plemena Evs i Hazredž koji će pružiti utočište Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam, i do kraja ga iskreno, vjerno i odano slijediti. Nažalost, sasvim je drugačiji primjer Kahtanovih plemena koja su odselila u Siriju i tamo utemeljila kraljevstvo Gasan, vazalsku državu Bizantskog carstva, jer su oni, što zbog odanosti vazalskom odnosu prema Bizantu i kršćanskoj vjeri koju su od njih primili, što iz drugih razloga, dugo vremena ignorirali poruku Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, pa su se čak i borili protiv njega na Mu'ti. No, na kraju su i oni, zajedno sa svim svojim saplemenicima iz loze Kahtana, i napose zajedno sa svim Arapima, većinom prešli u okrilje islama i postali dijelom Ummeta.

Na kraju govora o Arapima iz loze Kahtana, a prije nego počnemo govoriti o Arapima iz loze Adnana, da nekoliko riječi kažemo i o drevnoj civilizaciji Nabatejaca za koje ne znamo iz koje od ove dvije arapske loze potiču. Za njih se kazuje da im je prapostojbina područje lijeve obale rijeke Jordan (Transjordanija) odakle su se negdje u 6. ili 5. stoljeću prije Mesiha Isāa, alejhisselam,[35] naselili u sjevernoj Arabiji, u područjima oko zaljeva Akaba. Vremenom su Nabatejci toliko napredovali da su u 2. stoljeću prije Mesiha Isāa, alejhisselam, osnovali moćnu državu, koja se karavanskom trgovinom veoma brzo uzdigla do velikog bogatstva.[36] Baš kao i drevni Semud veoma vješto su klesali kuće i palate u stijenama, tako da je njihov glavni grad Petra veličanstveni primjer Allahove blagodati ljudima u vještini klesanja i arhitekture u kamenu, a njegovi ostaci su do današnjih dana ostali znamenita arheološka atrakcija. Mada su živjeli na granicama moćnog i agresivnog Rimskog carstva, Nabatejci su stoljećima uspijevali da očuvaju veći ili manji stepen svoje državne samostalnosti i to je trajalo sve do 106. godine po Mesihu Isāu, alejhisselam, kad su ih Rimljani konačno pokorili i pretvorili u svoju provinciju. No, rimska vlast nije značila i potpunu romanizaciju stanovništva tako da su tu i dalje živjela arapska plemena bivši u vazalskom odnosu prema Rimu i kasnije, nakon podjele carstva, prema Bizantu, sve dok nisu prihvatili islam i tako postali dio Ummeta.

Naredna skupina su Arapi Musta'ribe ili Arapi Tabi'a. Riječ je o arapskoj lozi koju je dragi Allah odabrao nad svim ostalim, budući da je podario da upravo u njihovom okrilju bude pohranjena loza Njegova prijatelja Ibrahima, alejhisselam. Njih, dakle, čine potomci Ismailovi, alejhisselam, koji se ženio ženama iz plemena Džurhum iz skupine preživjelih Arapa Aribe (Arapi Bā'kije). Oni se u literaturi često nazivaju Arapi iz loze Adnana. S obzirom da je Adnan jedan od djedova Muhammeda, alejhisselam, o ovoj najplemenitijoj arapskoj lozi bit će, ako dragi Allah da, više riječi u nastavku. Zasad se ograničavamo samo na napomenu da je, saglasno poznatome hadisu koji ćemo, ako dragi Allah da, malo kasnije i citirati, iz loze Adnana odabrano pleme Kinana, od Kinane je odabrano pleme Kurejš, od Kurejša rod Hašim, da bi od Hašima bio odabran Muhammed, alejhisselam.



[1] Arabija je najveće poluostrvo na Zemlji, a nakon nje je Indijsko poluostrvo koje ima površinu 2,088 miliona km2 – Opća Enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda Zagreb, 1980, natuknica Poluotok.
[2] Jasno, nije riječ o državno-političkim podjelama, koje su podložne historijskim fluktuacijama, već o geografskim podjelama prema kojima je, vjerujemo, Arabija tradicionalno bila podijeljena u najvećem dijelu svoje historije i naročito, što je za nas ovom prilikom veoma značajno, u vrijeme Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam.
[3] Medjen bijaše dom Šuajba, alejhisselam, a i Mūsā, alejhisselam, je tu proveo jedan dio svojega mubarek zemaljskoga života.
[4] No, ovako sumoran naziv pustinja Rub' el-Hāli s pravom nosi samo u ljetnim mjesecima kada u njoj gotovo da nema ničega živoga, ali čak i tu, u zimskoj sezoni, padnu povremene kiše koje je okite zelenilom. Kasnije ćemo se, ako dragi Allah da, osvrnuti malo više na ovo Njegovo, hvaljen i slavljen neka je, veliko znamenje.
[5]Ahkaf je područje u kojem je nekada obitavao Ād, narod Hūda, alejhisselam.
[6] ''Arabija se ne može pohvaliti nijednom značajnijom rijekom koja ne presušuje i koja dospijeva do mora. Nijedna od njenih (povremenih prim. autora) rijeka nije plovna. Umjesto sistema rijeka, ona ima mrežu stjenovitih dubokih korita (wadi), koja odvode bujice kada nastupe kiše.'' – Filip Hiti, ''Istorija Arapa'', str. 33.
[7] Treba se sjetiti da su upravo u području Meke Adem, alejhisselam, i hazreti Hava osnovali prvu porodičnu zajednicu na Zemlji.
[8] Arapski konji su od pamtivjeka dobro znani primjer čistokrvne pasmine ovih plemenitih jahalica: ''Čuven po fizičkoj ljepoti, izdržljivosti, intelegenciji i dirljivoj odanosti prema svojemu gospodaru, arabljanski čistokrvni konj (kuhaylān) postao je na Zapadu jedan ideal prema kojemu su stvarana mišljenja o dobroj pasmini konja.'' – Filip Hiti, ''Istorija Arapa'', str. 36.
[9] Da je lavova u Arabiji bilo u Muhammedovo, alejhisselam, vrijeme jasno se vidi i po tome što je njegov amidža, hazreti Hamza bio poznati lovac na lavove.
[10] Kako navodi Filip Hiti (''Istorija Arapa'', str. 34), kafa se počela da uzgaja u Arabiji tek u 14. stoljeću nakon Mesiha Isāa, alejhisselam, kada je bila prenešena iz Abisinije. U enciklopediji se, istina, navodi da je jedna od temeljnih i najpoznatijih sorti kafe u svijetu upravo kafa arabica koja se uzgaja u Jemenu, ali se ističe da ona potiče iz Abisinije, odnosno Etiopije (Opća Enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda Zagreb, 1978, natuknica Kava). Dakle, reklo bi se da se kafa u Arabiji (odnosno u Jemenu) raširila tek nakon vremena Muhammeda, alejhisselam, a dragi Allah najbolje zna.
[11] Mada to na prvi pogled izgleda nevjerovatno, pirinač uspijeva u Omanu i Hasi (''Istorija Arapa'', str. 34).
[12] ''Od pustinjskoga drveća nalazi se nekoliko vrsta akacija, među kojima i athl (metljika) i ghada, koja daje drveni ugljen izvanrednog kvaliteta. Jedna druga vrsta, talh, daje gumiarabiku. Pustinja proizvodi i samh, čije zrno daje brašno koje se koristi za kašu (poridž), i mnogo traženu gomoljiku senu (al-sana).'' – Filip Hiti, ''Istorija Arapa'', str. 34.
[13] Putujući prostranstvima Hidžaza lično smo vidjeli znatna područja sa rastinjem, koje je, poput zelenih tački po žutom pustinjskom tlu, bilo raštrkano svuda naokolo – a bio je ljetni mjesec juli. To se, kako smo uvjereni a dragi Bog najbolje zna, ne može pripisati sistematskom navodnjavanju tla, kakvo inače sve masovnije čine vlasti u Arabiji našeg vremena finansirajući to petro dolarima, jer se nisu mogla vidjeti nikakva postrojenja, niti cijevi za navodnjavanje – i to nisu bile farme sa zasadima plemenitih biljaka, već obično grmlje razbacano svuda naokolo. Isto tako, penjući se ka pećini Hira u istom tom mjesecu, jasno smo mogli vidjeti na obroncima Džebelun-Nura grmlje koje je raslo između stijena i koze koje su ga brstile.
[14] ''Ako se izuzmu planine i visije o kojima smo upravo govorili (prije ovoga se detaljnije govori o planinama u Arabiji, prim. autora), zemlja se uglavnom sastoji od pustinje i stepe. Stepe su (sing. dārah) okruglaste ravnice između brežuljaka pokrivene pijeskom, koje u svojoj unutrašnjosti kriju podzemne vode. Tzv. Sirijska pustinja Bādijat al-Šam, kao Mezopotamijska, najvećim dijelom su stepe.'' – Filip Hiti, ''Istorija Arapa'', str. 31.
[15] Isto, str. 32.
[16] ''Veliki Nufūd, područje bijeloga i crvenkastoga pijeska koji vjetar nanosi na pješčane humke, tzv. dine, i koji pokriva ogromna prostranstva sjeverne Arabije. Za njih postoji klasični termin al-bādiyah, a nekada i al-dahnā. Mada je suh, izuzev slučajne oaze, al-Nufūd dobiva u toku nekih zima dovoljno kiše, koja ga pokrije zelenim ćilimom i preobrazi u raj za deve i ovce nomadskih Beduina.'' - Isto, str. 31.
[17] ''Al-Dahnā (crvena zemlja), površina crvenoga pijeska, pruža se od velikoga Nufūda na sjeveru do Rub' al-Khālija na jugu, opisujući veliki luk prema jugoistoku i pokrivajući razdaljinu od preko šest stotina milja. Zapadni joj se dio nekad naziva Ahkaf (zemljište dina). Na starijim geografskim kartama Al-Dahnā je obično označena kao al-Rub' al-Khāli (prazna četvrt). Kada u Al-Dahni padnu sezonske kiše, ona obiluje ispašama koji privuku Beduine i njihovu stoku u toku nekoliko mjeseci godišnje, ali je u ljetno doba ova oblast bez daška života.'' – Isto.
[18] Vidi Kur'an, 14:37.
[19] Osim vrela Zem Zem u Meki ima dovoljno bunareva da opskrbe vodom sve njezine stanovnike.
[20] Mada se značajno veliki dio ljudske populacije koji, nažalost, nisu usmjereni Allahovim putem, nikako neće složiti sa ovom konstatacijom, ona je sasvim sigurno istinita, jer nas je Resulullah, Muhammed, alejhisselam, putem vjerodostojnih predanja (hadis) obavijestio kako je upravo Meka dragome Allahu najdraži grad na Zemlji.
[21] ''Među semitske narode ubrajaju se Arapi i od njih otcijepljeni Etiopljani (odnosno Abisinci kako su se zvali u periodu koji je u fokusu ovih kazivanja – prim. autora), Akađani Mezopotamije (Asirci i Babilonci), Kanaanci (Feničani, Židovi, Moabljani, Amonićani i dr.) i Aramejci (Sirijci).'' – Opća Enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda Zagreb, 1981, natuknica Semiti.
[22] Vjerovatno je riječ o praocu ovog plemena koji se zvao Imlik (Amalik). Ovo pominje Muhammed Seid Serdarević u svojoj knjizi ''Kratka povijest islama'' na str. 100. Dragi Allah najbolje zna.
[23] Po Serdareviću (isti izvor kao i u prethodnoj fusnoti) oni su nestali u vrijeme kad su Džurhumije preuzeli vlast nad Hidžazom – moguće da su pobijeni, ali izgleda vjerovatnije da su se vremenom srodili sa Džurhumom i tako nestali. Dragi Allah najbolje zna.
[24] Vidi narednu fusnotu.
[25] Za pleme Medjen se prenosi da potiču od istoimenoga Ibrahimovoga, alejhisselam, sina (kojeg je on dobio od Keture). Stoga bi se, prema tradicionalnoj podjeli, to pleme moglo svrstati u Arape Musta'ribe (Poarabljenje Arape) u koje spadaju svi Arapi Ibrahimove, alejhisselam, loze, ali smo ih naveli među izumrlim Arapima (Arapi Bā'ide), zbog toga što su oni, nažalost, vremenom sasvim napustili Ibrahimovu, alejhisselam, vjeru koju je njihov praotac Medjen slijedio, pa su, nakon što su do kraja ostali uporni u odbijanju svih Šuajbovih, alejhisselam, poziva i opomena, bili za kaznu sasvim uništeni. U tom smislu, pošto od njih nakon kazne nije ostalo nikakva traga, smatramo da ih je najbolje svrstati u grupu nestalih Arapa. Dragi Allah najbolje zna.
[26] U Starom zavjetu (Postanak, 10:25-26) se navodi da je Eber imao sina Joktana, a ovaj je imao sina po imenu Hasarmavet. Ovo neobično podsjeća na ime Hadremevt, tako da je vrlo vjerovatno riječ o istoj osobi. Kako se tradicionalno prenosi da je Eber biblijsko ime za Hūda, alejhisselam, to bi značilo da je Kahtan (Joktan) Hūdov, alejhisselam, sin, a Kahtanov sin Hadremevt njegov unuk. Dragi Allah najbolje zna.
[27] O ovome bit će, ako dragi Allah da, ubrzo opširnije rečeno.
[28] Muhammed Seid Serdarević (isto, str. 102) nam donosi interesantnu i značajnu informaciju o Abdušemsu, odnosno Sebe'u – da je on ''hazreti Hūdovim poticanjem zaratio sa Babiloncima''. Pošto se pod hazreti Hūdom, bez ikakve sumnje, misli na Hūda, alejhisselam, odatle bi se, ako je navedena informacija tačna, moglo zaključiti da je Sebe' bio vjernik, monoteist (musliman) koji je slijedio Hūda, alejhisselam. Dragi Allah najbolje zna.
[29] Riječ sebe' dolazi od sebj što znači zarobiti (Serdarević, isto, str. 102).
[30] Zna se da se propali pohod Ebrehe, abisinskoga namjesnika u Jemenu, na Kabu desio u godini Muhammedovog, alejhisselam, rođenja (Godina slona), a nekih 60 godina kasnije, Bazan, perzijski namjesnik u Jemenu, pred njim je primio islam. Dakle, i abisinska i perzijska vlast u Jemenu jedva da su trajale nešto više od 60 godina, što je, historijskim mjerilima promatrano, kratak period.
[31] Vidi prethodnu fusnotu.
[32] Besim Korkut, ''Historija islama'', prvo izdanje - Sarajevo, Državna štamparija, 1935., reprint - Minhen, Dogan štamparija 1995., str 8.
[33] Izuzetak je kraljevstvo Nabatejaca, o kojima ćemo, ako dragi Allah, uskoro reći nekoliko riječi.
[34] Kur'an, 7:74.
[35] Opća Enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda Zagreb, 1979, natuknica Nabatejci.
[36] Isto.

 

Ocjena: