Kategorija
O ljudi, navodi vam se primjer pa ga poslušajte:
“Oni kojima se, pored Allaha, klanjate ne mogu ni mušicu stvoriti, makar se radi nje sakupili. A ako bi im mušica nešto ugrabila, ne bi to mogli od nje izbaviti; nejak je i onaj ko traži i onaj koji se traži.”
Oni ne poznaju Allaha kako treba! A Allah je, uistinu, moćan i silan.
(Kur’an, Hadž, 73., 74.)
Bio jednom jedan kralj. Čuo je za priču o dvoje ludo zaljubljenih - Lejli i Medžnunu. Saznao je da je Medžnun napustio svoj dotadašnji život u gradu i počeo živiti u pustinji i na poljima.
Kralj pozva svoje vezire (ministre) i vojnike te im naredi da mu dovedu Medžnuna u palaču. Vojnici odoše na polja, pronađoše Medžnuna i dovedoše ga pred kralja.
“Zašto si napustio društveni život, ostavio svoj dom a nastanio pećine i pustinje? Kako to da nisi osjetio slatkoću druženja?”, upita kralj.
“Ostavio sam svoju rodbinu i prijatelje jer su me krivili zbog ljubavi prema Lejli. Ah, kako bih volio da dođe dan kada će oni vidjeti njenu ljepotu i svi se u nju zaljubiti, i požaliti zbog svih ukora koje mi zbog nje uputiše!”, odgovori Medžnun.
Nastavio je pričati i pričati o Lejlinoj ljepoti do te mjere da je i kralj poželio viditi Lejlu. Naredio je vojnicima da mu ju dovedu.
Vojnici odoše do Lejlinoga plemena, pronađoše je i dovedoše pred kralja. Na kraljevo iznenađenje, Lejla bijaše mršava, tamnoputa i nimalo lijepa.
“Pa ona nije ništa posebno, sasvim je obična. Moje sluškinje ljepše su od nje. Nema sjaja, niti ljepote”, pomisli kralj.
Medžnun, osjetivši kraljeve misli, reče:
“Kralju, trebaš vidjeti Lejlin sjaj i ljepotu mojim očima. Moraš imati Medžnunovo oko kako bi ti se tajna njene ljepote otkrila.”
Dvoje zaljubljenih ploviše morem,
Iznenadna oluja sađe i plovidbu dalju ugasi,
Pohiti ribar, htjede dječaka da zgrabi
Al’ ovaj reče: “Tamo ljubav je moja, nju ti hajde spasi!”
I prije neg’ se utopio i umro, tiho šapnu:
“Ljubav o kojoj samo slušaš nije prava, nek te to ne obuzme,
prava ljubav je ne zaboraviti nikada dragu
čak ni kada dođe oluja, dušu da ti uzme.”
* * *
Kada je objavljena sura en-Nasr (Pomoć – izā džā’e nasrullāhi vel feth…), hazreti Muhammed, alejhisselam, pozvao je hazreti Fatimu (svoju kćerku) i rekao joj:
“Dobio sam vijest o svojoj smrti.”
Hazreti Fatima zaplaka. Na to joj hazreti Pejgamber, alejhisselam, reče:
“Ne plači! Ti si prva od mojih ukućana koja će me susresti.”
Čuvši to, hazreti Fatima se osmijehnu.
(hadis, govor Muhammeda, alejhisselam, bilježi ed-Dāremī, prenoseći ga od hazreti Ibn Abbāsa)