Muharremska predavanja 2005. (Četvrti dan)

Kategorija

 Bismillahir-Rahmanir-Rahim!

Elhamdulillah, elhamdulillah, elhamdulillahi Rabbil 'ālemin!

Allahumme salli 'alā Muhammedin ve 'alā Āli Muhammed!

 

U četvrtom smo danu mjeseca muharrema. S Božijom dozvolom, jutros se malo podigla magla nad gradom, znatno je vidljivije nego prethodnih dana. Kada smo jutros izašli ili pogledali kroz prozor vidjeli smo da se magla podigla. Ne znamo zašto, desilo se iznenada, iznenada za nas, koji nismo meteorolozi.

Slično je stanjem u čovjekovoj duši, sa osjećajem s kojime se čovjek probudi. Ako nismo dovoljno u pokornosti dragome Bogu, ako Ga se ne trudimo što više spoznati, ako sebe ne poznajemo dovoljno, promjene koje osjetimo u sebi zagonetne su nam, ne znamo zašto, tek se dogode.

Opet, za početak je dovoljno i primijetiti da promjene postoje, jer, kada čovjek osjeti da se nešto u njemu mijenja to će ga zainteresirati, pa, ako bude dovoljno uporan i iskren, s Božijom pomoći shvatiti će, možda i jasno vidjeti, sve uzroke koje dovode do promjena. Jer, nekada se, kako to naš narod kaže, "nakupimo zime" ali se to na naše zdravlje odrazi tek nekoliko dana, ili čak sedmica, kasnije.

Jučer smo rekli, ovdje je riječ o prepoznavanju i povezivanju uzroka koji dovode do posljedica. Što je čovjek u stanju vidjeti više uzroka to je bliži i onome ključnome uzorku, Uzroku svega, dragome Bogu. Stoga je nekada lijepo sjećati se Božijega Imena "Musebbibul-esbāb".

Po našoj podjeli, s Božijom pomoći danas ćemo govoriti o četvrtoj cjelini kur'anske sure Tūr, Riječ je o tri naredna ajeta koji govore o tome šta to ljudi trebaju raditi da bi, ako Bog da, postali džennetlije, da bismo se Jedinome maksimalno približili i ušli u Raj.

Vidjeli smo, pokoravanje dragome Bogu, iskazano poštivanjem Šerijata, šerijatskih propisa, preduvjet je nadi u Božiju milost, jedinoj mogućnosti spasa na Drugome svijetu, ahiretu. Što se tiče naših dobrih djela, ona imaju dvostruk značaj.

Prvo, učvršćuju nas u poštivanju i prihvaćanju Šerijata, bez obzira što se neki propisi kosili s našim prohtjevima i našim željama.

Drugo, na osnovu naših, u ime dragoga Bogu iskreno učinjenih, dobrih djela, Jedini će nas podići na više stupnjeve unutar Dženneta. Naravno, bitno je ući u Džennet, ali, kako smo jučer raspravljali, u situaciji u kojoj se većina nas nalazi, ne smijemo sebi dozvoliti "luksuz" da težimo "samo" našemu spasu na Drugome svijetu.

Trud u pokoravanju uzvišenome Bogu (ta'āt) mora biti mnogo veći jer tako barem postoji mogućnost, šansa, da i naši najdraži, koji nisu zli ali koji se ne pokoravaju Šerijatu, također budu spaseni. Stoga, možda je pametno sve naše snage u razgovoru s drugima koji neće Jedinome da "padnu na sedždu", usmjeriti u pravcu nagovara na prihvatanje, makar prihvatanje, imansko-islamskih šarta: vjerovanje u Boga, u postojanje Njegovih meleka, Njegovih Knjigâ, poslanikâ, alejhimusselam, u Sudnji dan, koji će sigurno doći, i u sudbinu tj. da kada se nešto već desilo nije moglo drugačije biti jer su i dobro i zlo propisani i ovisni o dragome Bogu; vjerovanje u sudbinu mora biti praćeno stalnim čovjekovim trudom za postizanje što boljega, što većega uspjeha na Ovome i Onome svijetu, a vjerovanje da se ništa nije moglo promijeniti dolazi tek nakon što se neki slučaj, događaj, već desi, da bi čovjeku probudio nadu u bolje i spas koji su kod Boga i sa dragim Bogom, i da bi čovjek izvukao pouke za daljnji život, jer, kako smo već istakli, govor i prihvaćanje događaja kao neizbježnih i neodgodivih smije se desiti tek nakon što se nešto završi.

Što se tiče islamskih šarta riječ je da nastojimo nepokorne privoliti da potvrde da su obavezni - svjedočenje da je dragi Bog jedan i da je hazreti Pejgamber, alejhisselam, Božiji rob i Božiji poslanik (ešhedu en lā ilāhe illallāh ve ešhedu enne Muhammeden 'abduHū ve resūluHū),  obavljanje namaza, davanje zekata, post mjeseca ramazana i obavljanje hadža. Lijepo bi bilo da ih počnu i prakticirati ali je nužno makar da vjeruju u njihovu obavezu.

Džennetlije će se jedni drugima obraćati i jedni druge zapitkivati.

"Prije smo među svojima strahovali", govorit će -

(ajet 26.)

 

Razlog njihovoga razgovora je, najmanje, dvojak. Prvo, Jedini nam prenosi njihov razgovor kako bismo mi, još dok smo živi, izvukli pouke i pokušali im se pridružiti. Drugo, iako smo rekli da u Džennetu nema pravne obveznosti (teklīf), džennetlije jednostavno neće moći izdržati tako jako manifestiranje Božije milosti i dobrote, pa će stalno Jedinome zahvaljivati, kako izravno, zikrom, tako i međusobnim razgovorom. Saznalli smo da u Džennetu neće biti "praznih besjeda i pobuda na grijeh", već samo mir, mir.

Strah ovih Božijih ugodnika, božijih prijatelja, dobrih, bio je na Ovome svijetu od moguće Božije kazne, veli naš hazreti Ibn Abbas. Oni su se trudili i dobro spoznali dragoga Boga, na sebi svojstven način a u okvirima šerijatskih propisa, pa su Ga se toliko i bojali, pored ljubavi koju su prema Njemu gajili.

Za sve su jedino zajednički propisi Šerijata, na sve se jednako odnose, ali sâm način spoznavanja dragoga Boga, razumijevanja Njegovih odredaba, individualan je čin. Ljudi su različiti, svaka duša je posebna, ima nešto što joj je Jedini, iz Svoje siline i milosti, dao kao posebnost. Tako da dvoje ljudi različitih svojstava i različitoga razumijevanja stvarnosti i Božijega davanja ali uz jednako slijeđenje Šerijata, mogu biti istinski učenjaci, istinski doživljavati Božiju blizinu. Što je čovjek više učeniji u spoznaji to se Jedinoga i više boji i više Ga voli:

I ljudī i životinjā i stoke ima, isto tako, različitih vrsta. A Allaha se boje od robova Njegovih - učeni. Allah je, doista, silan i On prašta.

 

Oni koji Allahovu Knjigu čitaju i molitvu obavljaju i od onoga čime ih Mi opskrbljujemo udjeljuju, i tajno i javno, mogu da se nadaju nagradi koja neće nestati

 

da ih On prema onome što su radili nagradi i još im iz obilja Svoga dâ, jer On mnogo prašta i blagodaran je.

(Fātir, 28.-30.)

 

Učenjak u spoznaji može biti svako, ne mora završiti teološke škole. Teologe treba, da ga poduče Šerijatu - primjeni islamskoga prava i osnovama vjerovanja (akā'id), ali spoznaja će, nakon poduke, ovisiti isključivo od iskrenosti namjere, truda i upornosti te osobe.

Allah uzvišeni je milostiv. Objavio je čovjeku Kur'an ali ga je obećao i sačuvati jer nijednu prijašnju Objavu čvojek nije sačuvao. Jedini iz Svoje milosti sada izravno ne dâ da ljudi izmijene tekst Kur'ana. Oko Kur'ana, među ljudima, stalno je i naš hazreti Džibrili-Emin (Gabrijel), alejhisselam, koji pazi na naša srca kako bi u njih, ako mi pristanemo na to, Kur'an ušao i njegove se poruke unutra lijepo smjestile.

Kur'an je objavljen na arapskome jeziku, zato muslimani njeguju učenje Kur'ana na originalnome jeziku Objave. Ko sve ovo prihvati, naročito ako se u to osvjedoči, postaje učenjak. A svaki narod imao je svoga učenjaka:

a Gospodar tvoj je, zaista, Silan i Milostiv.

 

I Kur'an je sigurno objava Gospodara svjetova;

 

donosi ga povjerljivi Džibrīl

 

na srce tvoje, da opominješ

 

na jasnom arapskom jeziku;

 

on je spomenut u knjigama poslanika prijašnjih, -

 

zar ovima nije dokaz to što za njega znaju učeni ljudi sinova Israilovih?

(eš-Šu'arā', 191.-197.)

 

Džennetlije su na ovome životu strahovale od moguće Božije kazne, plašili se za svoj završetak i život i na Drugome svijetu jer iako su bili dobri i dragome Bogu pokorni, živjeli su među drugim ljudima na dunjaluku i vidjeli i čuli svašta. Znali su da se nečiji uspjeh mjeri ne samo svojom srećom već i srećom drugih. Stalno su se pitali: Bože, jesam li i ja kriv što su drugi zli i nepokorni, ili je ta krivnja samo njihova?

Iako su bili dobri, prepoznavali su bolesti duše i srce i kod sebe - licemjerstvo, pohlepu, radost kada ih neko pohvali, veselje kada ugledaju novac, pa nisu vjerovali u iskrenost svoga namaza i svojih dobrih djela. Elhamdulillah, sada je sve to gotovo - Jedini ih je uveo u Džennet i učinio da taj strah nestane.

"pa nam je Allah milost darovao i od patnje u ognju nas sačuvao;"

(ajet 27.)

 

Slavljenje Allaha kroz dijalog džennetlija iskazan je riječima da im je uzvišeni Allah bez njihove zasluge milost islazao. Prvo ih je uputio na Pravi put, na dunjaluku, (tevfīk vel hidāje) potom im je oprostio grijehe na Sudnjemu danu (magfiret), a na kraju ih uveo u Džennet (rahmet).

Bez ikakve primoranosti, jer Stvoritelja niko ni na šta ne može primorati, uzvišeni Allah dao im je sve to. Štaviše, i u Džennetu non-stop bivaju obasipani raznim blagodatima. Samo iz ljubavi prema Svojim Stvorenjima, a koji znaju i lagati, i krasti, i otimati, i biti dvolični, i uvrijediti, i biti neposlušni, samo iz ljubavi prema njima, takvima kakvi jesu ali koji se ipak stalno kaju i od Njega oprost išču, samo iz te ljubavi Uzvišeni na njih "troši" Svoju moć, s tim što Njegova moć ne može biti potrošena jer jedini On jeste a sve je drugo isključivo po Njemu.

Na arapskome jeziku se za ženu koja svoj novac troši na supruga kaže "mennāna", isti korijen kao i riječ koja je upotrebljena u Kur'anu u citiranome ajetu "darovati milost" (menne).

Ne samo da im je Jedini podario na Ovome svijetu uputu, na Sudnjemu danu oprost a kasnije i milost, Jedini im je podario i da nikada ne okuse kako to izgleda kada čovjeka zapuhne vjetar semūm, neprekidno vruć vjetar koji ne samo da čovjeka suši i prži već usput i još jače rasplamsava vrućinu oko čovjeka, odnosno džehennemsku vatru u kojoj se nalazi nevjernici, da nas Jedini toga sačuva. Amin!

Na Ovome svijetu more nas mnoge brige i strahovi: strepimo da ćemo ostati bez nekoga, da ćemo se od nekoga udaljiti, de ćemo nekoga ili nešto izgubiti. Te brige, koje u nama prouzročuju čir na želucu, opadanje kose, osipe, glavobolje i slično, ti strahovi i brige prže nas, i fizički i psihički. Jedini je spas krenuti na sejrus-sulūk, duhovni put kojim se želimo što više približiti našemu jedinome Gospodaru. Na dunjaluku plodovi toga puta su utjeha, nada i optimizam, a konačan lijek je na drugome svijetu - izravno gledanje u našega Gospodara.

Džennetlije su prvo zahvalne na spasu od tih briga, tih prženja, pa su rekli: Prije smo među svojima strahovali (mušfikīn), jer je taj "strah", "zabrinutost" (išfāk) istančaniji od "strahovanja", "bojazni" (havf), tumači hazreti imam Džunejd el-Bagdādī, "strahovanje" je tvrđe (asleb) od "straha".

Kada Džennetlije, kaže hazreti Ismail Hakki Bursevī, dožive prvo manifestiranje Gospodara, taj im strah prestane. Ali, kada se ustale u tome izravnome gledanju u Gospodara, zaborave na taj strah. Tada su mu osvjedočeno zahvalni na darovanoj milosti i spasu od vjetra semūma, tojeste, od džehennemske kazne.

Kako kaže hazreti el-Vāsitī, džennetlijama u Džennetu čak ni dove niti strah ne koriste. Više nema hama baš ničega između njih i njihovoga Gospodara, ničim više nisu zakriveni. Više ničega nema, samo oni, sučeljeni sa svojim dragim Gospodarom.

"mi smo Mu se prije klanjali, On je, doista, dobročinitelj i milostiv."

(ajet 28.)

 

Preduvjet vječnoga uživanja džennetlije jeste pokornost dragome Bogu na Ovome svijetu, u ovome životu. Prije nego su dobili magfiret i rahmet, klanjali su Mu se, obožavali Ga, pokoravali Mu se, bili su istinski vjernici. A Jedini je dobročinitelj jer želi biti iskren prema Svojim vjernicima i dati im nagradu koju im je obećao ako Mu se budu pokoravali.

Velika radost Džennetlija u ovom jednom kratkom razgovoru odista se pokazuje u svom svjetlu. Iako su već jednom to rekli, rajski blaženici ponovno ističu Božiju milost (rahmet) koja ih je uvela u Džennet, ali sada kroz izgovaranje Božijega Imena "er-Rahīm".

Kratak ali veoma sadržajan razgovor džennetlije završavaju zazivanjem (zikr) dva Božija Imena - el-Berr (Dobročinitelj) i er-Rahīm (Samilosnik).

Božije Ime el-Berr, spomenuto je u Kur'anu samo na ovome mjestu. Od istoga korijena često se koristi pojam "dobročinstvo" (el-birr). Pojam "berr" znači i kopno, što je suprotno od mora (bahr).

Hazreti Ismail Hakki kaže da glagolska imenica "berr", odnosno glagol "berre, juberru" može stajati i uz Božije ime (berrallāhul-'abde) - Allah je podario dobročinstvo robu, ali može stajati i uz robovo ime (berrel-'abdu Rabbehu) - sa značenjem da je rob povećao svoju pokornost prema uzvišenome Allahu. U oba slučaja, pojam "berr" donosi dobro robu.

 Gospodaru ništa ne treba pa makar i bilo logično da se radnja koju sačinjava pojam "dobročinstva" jednom odnosi na roba a drugi put na Gospodara, oba puta na dobitku je rob, a Rabbu (Gospodaru) ništa ne treba:

Ako vi budete nezahvalni, - pa, Allah od vas ne zavisi, ali On nije zadovoljan, ako su robovi Njegovi nezahvalni, a zadovoljan je vama ako budete zahvalni. A nijedan griješnik neće nositi grijehe drugoga! Poslije ćete se svome Gospodaru vratiti, pa će vas On o onom što ste radili obavijestiti, jer On dobro zna svačije misli.

(ez-Zumer, 7.)

 

Kada čovjek o ovome razmisli pa zar mu može nejasan biti kur'anski ajet:

zar Allah nije sudija najpravedniji?!

(et-Tīn, 8.)

 

S tim da opet, i pored toga što jedini On jeste a sve drugo je isključivo po Njemu, Allah, dželle šanuhu, pita nas ima li neko od Njega pravedniji? Kur'an, i iz ovoga se vidi, sa nama radi polahko, ne na brzaka, ekspresno.

Pa kada čak Uzvišeni govori ponizno, ne trebamo li mi biti ponizni prema drugima? Kada Uzvišeni sa nama radi polahko, ne trebamo li i mi sa drugim raditi polahko? Kada Jedini s nama postupa blago, uvijek nama u korist, ne trebamo li i mi sve od sebe dati da pomognemo drugome, da mu olakšamo?

Drugo Božije Ime koje džennetlije zikr čine na kraju razgovora jeste "er-Rahīm" (Samilosnik). Manifestiranje ovoga Imena sva će stvorenja posvjedočiti bez izuzetka na Sudnjemu danu jer, kako smo vidjeli, ko uđe u Džennet uči će isključivo po Božijoj milosti, odnosno po manifesitranju Njegovoga Imena "Samilosnik".

Ovime se  završava četvrta cjelina, kako smo je mi podijelili, kur'anske sure Tūr. Slijedi sada izravno Božije obraćanje nama kroz Njegovo obraćanje hazreti pejgamberu Muhammedu, alejhisselam.