Muharremska predavanja 2005. (Deseti dan)

Kategorija

 E'ūzu billāhi mineš-šejtānir-radžīm!

Bismillāhir-Rahmānir-Rahīm!

 

Elhamdulillāh, elhamdulillāh, elhamdulillāhi Rabbil-'ālemīn!

Allahumme salli 'alā Muhammedin ve 'alā Āli Muhammed!

 

Elhamdulillah, Jedinome velika, ogromna i nikada niti približno dovoljno velika zahvala na svemu što nam, iz Svoje neograničene milosti, daje. Dočekali smo, Njegovim emerom (naredbom), desti dan mjeseca muharrema, deseti dan nove hidžretske 1426. godine, Dan Ašure.

Prekjučer smo naveli neke svetopovijesne događaje koji su se zbili našim dragim i lijepim poslanicima, alejhimusselam, od hazreti Adema (Adama), alejhisselam, našega zajedničkoga oca, do hazreti Pejgambera, alejhisselam, Božijega roba, Njegovoga posljednjega poslanika, milosti svim svjetovima.

Također, na današnji dan, oko ikindije, mučen je i na zvjerski način ubijen naš hazreti Husejin, unuk hazreti Pejgamberov, alejhisselam. Ubili su ga ljudi koji su za sebe tvrdili da su muslimani, koji su pred početak zvjerskoga napada, u kojemu se naš dragi hazreti Ehli-Bejt, Muhammedova, alejhisselam, Porodica, srčano i ponosno suprotstavila, također klanjali sabah-namaz, kao i hazreti Ehli-Bejt.

Iako su prihvatili islam, iako su klanjali, postili, davali zekat, obavljali hadž, ta vojska zločinačkih namjera  i duha, prednost je dala naredbama i željama zapovjednika zločinaca Jezida, nego li ponosnom, poštenom i mirnome stavu našega hazreti Husejina, nije šala - unuka hazreti Pejgambera, alejhisselam, unuka "milosti poslane svim svjetovima". Kako su to ti ljudi sebi dozvolili?

Iz svega treba izvlačiti pouke; sigurno, prvo što je omogučilo zločincu Jezidu da usmjeri vojsku na duhovno najjaču osobu toga vremena, jeste što su pethodno njegovi msionari, glasnici, ideolozi, puni mržnje prema Porodici hazreti Pejgambera, alejhisselam, puni mržnje jer je Jedini jasno u Kur'anu istakao njihovu čistotu i bezgrješnost; ti glasnici ljubomore, mržnje i nepravde kod muslimana tadašnjega vremena idejno su ubili autoritete.

Niko im nije valjao, u svemu su pronalazili mahana, nečiji grijeh javno su objavljivali, "napuhivali ga", i, kako to naš narod kaže, "od muhe pravili slona". Istodobno, svoje nedostatke, svoje grijehe, grijehe, licemjerstvo i dvoličnjaštvo svojih vođa krili su, lagali, i preinačavali ih u vrline. Nije šala, godinama nakon zločina na Kerbeli, sve do dolaska Abbasija na vlast, hazreti Alija se redovno, ne'uzubillah, proklinjao, svaki petak nakon džumanske hutbe. Tek dolaskom Abbasija na vlast, imami su, nakon džumanske hutbe a pred silazak imama s mimbere, počeli redovno, umjesto, ne'uzubillah, proklinjanja hazreti Alije, učiti ajet:

Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje, dobro čini, i da se bližnjima udjeljuje, a razvrat i sve što je odvratno i nasilje zabranjuje; da pouku primite, On vas savjetuje.

 

(Innallāhe je'muru bil-'adli vel-ihsāni ve ītā'i zil-kurbā ve jenhā 'anil-fahšā'i vel-munkeri vel-bagji. Je'izukum le'allekum tezekkerūn.)

(en-Nahl, 90.)

 

Neki danas postavljaju pitanje učenja ovoga ajeta baš svaki put na Džumi. Pitaju da li je to uredu jer hazreti Muhammed, alejhisselam, nije to radio. No, hazreti Pejgamber, alejhisselam, nije činio zvjerstva, nije doživio nešto tako strašno i jezovito pa da jednostavno mora ljude non-stop opominjati na zlo koje je potencijalno prisutno u duši svakoga od nas.

Naravno, niko ne može reći da je redovno učenje ovoga ajeta šerijatski propis, ali treba sebi postaviti pitanje: Da li sam dovoljno zreo da mi stalno podsjećanje na užas koji potencijalno "spava" u mojoj duši ne treba?

Svaki put kada nekoga napadnemo na nekome polju koje nije naša struka, svaki put kada poreknemo nekoga autoriteta a sâmi mu ni u čemu na polju znanosti i morala nismo dorasli, svaki put kada nekoga optužimo za širk, kufr, nepopravljivost i slično a sami se interesiramo samo da se negdje i na nekome "ispraznimo", da se nekome pohvalimo da nešto znamo, da nekome dokažemo da smo u pravu, da su "naši" bolji od "njegovog", svaki put nas treba "lupiti" po glavi da se dozovemo. Kada je to nemoguće uraditi, najmanje šta možemo pokušati uraditi da bi se smirili jeste obratiti pažnju na navedeni ajet.

Ovo se odnosi na sve, nema iznimke, barem kod nas: i na vehabije, i na šiije, i na sufije, i na tradicionaliste. Niko nije izuzet jer duša je sklona zlu, osim one kojoj se Gospodar moj smiluje. Gospodar moj zaista prašta i samilostan je. (12:53.)

I tu nam je prvi znak - iskreni smo ako želimo da nam se Gospodar smiluje, a ako to zaista osjećamo i hoćemo onda se upitajmo: Da li sam i ja samilostan prema drugima, da li i ja drugima praštam?

Jedan dio posla rušenja autoriteta ruše "obični ljudi", "obični vjernici", ti i ja, a drugi dio predvodnici koje slušamo. Za poznavanje tesavvufa je rečeno:

"Tesavvuf (sufizam) je fer i lijepo ponašanje, pa ko prema tebi pokaže ljepše ponašanje to ti je pokazao i veći stupanj tesavvufa."

Ovo vrijedi za svakoga učenjaka, bilo koje islamske discipline, jer svima je cilj okititi se tragom makar jednoga Božijega Svojstva, a neki od Božijih lijepih Imena jesu "Rahmān" (Svemilosni), "Selām" (Koji mir donosi), "Gaffār" (Koji sigurno prašta), "Settār" (Koji sigurno sakriva), " 'Adl" (Pravedni), "Letīf" (Prefinjeni), i "Halīm" (Blagi).

Svaki iskreni učenjak neizmjenro voli hazreti pejgambera Muhammeda, alejhisselam, nastoji ga slijediti, pa kada se pogledamo u ogledalo vidimo na sebi hidžab, bradu, košulju, galabiju, misvak, parfem. No, pitamo li se, koliko sam blizu, da li mi je prioritet, i da li sam uopće razmišljao o osnovnoj Poslanikovoj, alejhisselam, osobini koju Jedini ističe, naglašava, podvlači u Kur'anu:

ti ćeš sigurno nagradu neprekidnu dobiti

 

jer ti si, zaista najljepše ćudi.

(el-Kalem, 3., 4.)

 

Aha, uvjet dobivanja "neprekidne nagrade" jeste "lijepa ćud". Daj Bože da o ovome razmislim, da ovo imam na pameti naredni put kada nekoga, osobu ili instituciju, nazovem imenom kojim ne bih volio mene drugi da naziva.

Allah, Allah, Lā ilāhe illallāh!

Tragedija na Kerbeli ne smije nikoga ostaviti ravnodušnim, čak ni samo površno osjećajnim i pogođenim jer nam valja prihvatiti i razmisliti, kako je to uopće moguće da musliman (osoba predata svim svojim bićem uzvišenome Allahu) počini zločin, naročito prema nekome kao što je bio naš hazreti Husejin.

Zločin je to prema samome sebi, tako nešto sebi dozvoliti, jer nerazmišljajući o tome duboko, nećemo shvatiti kakva je to bolest pogodila muslimane tada da nemali broj njih postanu zločinci. Možda je to ista ona bolest zbog koje muslimani danas ubijaju jedni druge, jedni druge proglašavaju kafirima i mušricima, jedni druge u laž ugone, jedni drugima mira ne daju?

Zločin na Kerbeli je, pored svog zla, porodio i ponos i neke veličanstvene događaje, kao što je protest maloga broja još uvijek živih ashaba, radijallahu anhum, koji su i pored starosti, iznemoglosti i bolesti, na konjima, sa drugim ljudima, pošli prema Jezidovome dvorcu.

Tako je i u životu, pored svog zla oko nas, treba čovjek gledati na vedre strane života, tražiti i sebi i drugima uvijek isticati svijetle primjere, makar ih malo bilo, makar i nama samima bilo teško.

I hazreti pejgamberu Muhammedu, alejhisselam, u doba mladosti, kada je bio siromašan, nepoznat među stanovnicima zemlje, kada je bio usamljen, bez roditelja, došla je jedna mirisna ruža, koja mu je život ispunila i pratila ga svojim mirisom i ljepotom sve do njegovoga preseljenja, da bi nakon toga bila ponovno njegova pratilja i na Drugome svijetu.

Mirisna, lijepa, draga, ponosna, duhovni kolos i učitelj, ljubav svih muslimanki i muslimana, predmet one pohvaljene ljubomore svakoga zdravog vjernika, sreća i miris našega Poslanika, alejhisselam, pa tako i sreća, miris i draga uspomena svakoga od nas.

Prije mnogo, mnogo godina, žena po imenu Avka rodila je, Allahovim emerom, kćerku po imenu Hāla, koje će, Allahovim emerom, kasnije roditi kćerku po imenu Fatima bint Zāida ibn el-Esam.

Nakon udaje, Fatima će zatrudnjeti i roditi ukras Meke i cijeloga svijeta, djevojčicu najljepšu među džennetskim hurijama, mirniju od noći kada odmakne, mirisniju od najmirisnije ruže, staloženiju od najpostojanije stijene, stvorenu za pružanje utjehe veće i od sna.

Ta najljepša i najmirisnija ruža, udala se za Atīka ibn 'Āiza el-Mahzūmija i rodila kćerku po imenu Hind. Nakon toga, po tadašnjemu običaju koji je Kur'anom najjasnije zabranjen (4:19), naslijedio ju je Ebu Hāla Kusajj. S njime je rodila dvije kćerke, nazvavši ih Hind, kao svoju prvu kćer, i Hāla.

Nakon smrti Ebu Hāle, u istome gradu, prvome gradu svih ljudi - Meki, hazreti Pejgamber, alejhisselam, čuvao je ovce kao čoban. Broj ovaca se povećao pa je hazreti Muhammed, alejhisselam, sa svojim "poslovnim partnerom" počeo čuvati i deve.

Jednoj od kćerka umrloga Kusajja iznajmili su nekoliko deva i zajedno sa njima krenuli na put. Kada su se vratili u Meku, neke stvari su ostale kod njih. Poslanikov, alejhisselam, prijatelj mu reče:

"Otiđi do vlasnice i vrati joj ovo."

Na to hazreti Muhammed, alejhisselam, odgovori:

"Hajde ti, mene je stid."

Prijatelj ode. Kada je došao do djevojke, ona ga upita;

"A gdje je Muhammed (alejhisselam)?"

"Ma ostao je", odgovori, "stid ga je."

Na to, djevojka reče:

"Nikada nisam vidjela čovjeka stidnijega od njega, blažega..."

Jednoga od narednih dana, Amar je išao ulicama Meke sa hazreti Muhammedom, alejhisselam. Naišli su na onu djevojku koja sjeđaše na svojoj kožici. Dozvala ih je, pa je Amar otišao do nje.

"Šta ti je s prijateljem?", upitala je.

"Stîdi se", odgovori Amar.

"A šta misliš", upita ona, "da li bi tvoj prijatelj želio oženiti moju mater?"

Amar ode do hazreti Pejgambera, alejhisselam, i upita ga da li bi se ženio.

"Za koga", upita hazreti Muhammed, alejhisselam. I tada je Amar izgovorio jedno do najljepših imena, ime žene poznate među stanovnicima Zemlje i nebesa, žene od koje Meka nije vidjela ljepše, poštenije, staloženije, povjerljivije i poštenije. Amar izgovori ime najljepšega cvijeta cijeloga svijeta:

"Za Hatidžu." Neka je na nju Allahov salavat i selam.

Hazreti Pejgamber, alejhisselam,odgovori:

"Jašta radi (belā)!"

Hazreti Hatidža postat će osnovni dunjalučki a duhovni oslonac hazreti Muhammedu, alejhisselam, i tada a naročito u danima početka posljednje Božije Objave i u danima prvih progona muslimana.

Hazreti Burejk kaže, a to je zabilježio Taberani, da je prva osoba koja je prihvatila islam naša hazreti Hatidža. Nakon nje islam je prihvatio naš hazreti Alija.

Ibn Šihāb kaže da je hazreti Hatidža prva osoba koja je vjerovala u uzvišenoga Allaha i istinitost Muhammedovoga, alejhiselam, poslanstva, i to prije nego je bio i propisan namaz kao obaveza.

Buharija i Muslim bilježe jednu predivnu predaju prenoseći je od hazreti Ebu Hurejre. Hazreti Džibril (Gabrijel), alejhisselam, došao je hazreti Pejgamberu, alejhisselam, i rekao mu:

"Allahov Poslaniče (alejhisselam), ovo je Hatidža, kod nje je posuda u kojoj su hrana i piće. Kada ti dođe, prenesi joj od njenoga Gospodara selam, i od mene."

Allahu ekber! Kaže se da kada neko usni nekoga od mrtvih i da mu taj mrtvi nazove selam, to je znak iz Svijeta onostranoga ('Ālemul-gajb) koji mu je znak da je dobre vjere, da je uzvišeni Gospodar s njime zadovoljan, da je na dobrome putu i da je u pravu. A šta tek kome izravno uzvišeni Allah selam nazove, i jedan od Njegovih najpovjerljivijih meleka?! Allahu ekber!

Nakon četrnaest godina i mjesec dana braka, tri godine pred Hidžru, hazreti Hatidža preselila je na ahiret.

U jednoj predaji koju prenosi hazreti Aiša, a bilježi Taberani, kaže se da je hazreti pejgamber Muhammed, alejhisselam, nahranio hazreti Hatidžu grožđem iz Dženneta (Raja).

U drugoj predivnoj predaji, koju bilježi hazreti imam Ahmed, a prenosi Abdurrahman ibn Džafer, kaže se da je hazreti Allahov Poslanik, alejhisselam, upitan za hazreti Hatidžu jer je umrla prije nego su objavljeni šerijatski propisi. Vjerovatno pun sjete, hazreti Muhammed, alejhisselam, reče:

"Vidjeo sam je na jednoj od džennetskih (rajskih) rijeka, u kući od dragulja, gdje nema ružnih riječi niti bolesti."

Hazreti Pejgamber, alejhisselam, mnogo je hvalio hazreti Hatidžu. Hazreti imam Ahmed bilježi predaju od hazreti Aiše, koja kaže:

"Kada bi Allahov Poslanik, alejhisselam, spomenuo Hatidžu, Allah joj s e smilovao, počeo bi je hvaliti, kako god je to ljepše mogao. Jednoga dana me zbog toga spopade ljubomora, pa mu rekoh:

'Koliko samo spominješ rumenu (rumenih obraza). Allah ti je dao bolje od nje.'

On, alejhisselam, reče:

'Nije mi uzvišeni Allah dao bolje od nje. Vjerovala je u mene kada mi ljudi nisu vjerovali. Vjerovala je u moje poslanstvo kada su me ljudi u laž utjerivali, dijelila mi je svoj imetak kada su mi drugi ljudi zabranjivali. Allah mi je dao od nje djecu dok mi je s drugim suprugama zabranio.' "

Jedne prilike, prenosi hazreti Aiša, kod Poslanika, alejhisselam, došla je neka starica. Poslanik, alejhisselam, primi je kao nikog, nevjerovatno veliku počast joj ukaza. Kada je otišla, hazreti Aiša ga upita:

"Allahov Poslaniče, alejhisselam, kakv si joj samo doček pripremio, zašto?"

Hazreti Muhammed, alejhisselam, odgovori:

Aiša, ova nam je žena dolazila dok je Hatidža bila živa. Lijepo se ponašati prema drugome, dio je imana (vjere).

Jedne prilike, kako bilježi Taberani a prenosi hazreti Ibn Abbas, hazreti Muhammed, alejhisselam, nacrtao je na zemlji četiri crte i upitao:

Znate li, šta je ovo?

Ljudi rekoše:

"Allah i Njegov Poslanik znaju."

Muhammed, alejhisselam, tada reče:

Najbolje žene Dženneta: Hatidža bint Huvejlid, Fatima kći Muhammeda, Merjema (Marija) kći Imrana, i Asija kći Muzāhima, supruga faraona.

Eto, takva je bila naša hazreti Hatidža, prva supruga našega poslanika, hazreti Muhammeda, alejhisselam.

Proučimo pred njenu dušu jednu Fatihu, i sjetimo je se ponekad. Našemu hazreti Pejgamberu, alejhisselam, mnogo je značila. Pa, ko zna, možda se i tako približimo hazreti Muhammedu, alejhisselam, i blizini dragoga Boga, našega jedinoga Gospodara, Svemilosnoga i Samilosnoga, Allaha, dželle šanuhu.