Nakon propisanih djela najbolji čin pobožosti je zikr (sjećanje na Allaha srcem i zazivanje jezikom Njegovih lijepih Imena)

Kategorija

Napomena
autor teksta je Ibn Tejmijja; preveo i priredio: Samir Beglerović

“Uči od Knjige ono što ti se objavljuje,

i obavljaj namaz.

Uistinu namaz sprečava razvrat i zlo.

A zikr činiti Allaha, to je največe!

A Allah zna ono što spravljate.”

(Kur’an, sura Pauk, ajet 45.)

* * *

Što se tiče najboljih djela pobožnosti nakon obavljana propisa nemoguće je dati jedan za svaku osobu dovoljno razumljiv i detaljan odgovor, budući da to varira shodno različitim sposobnostima svake osobe i uvjetima u kojoj se konkretna osoba nalazi.

Ipak, svi obdareni spoznajom Allaha i Njegovih naredaba slažu se da je najbolje djelo pobožnosti uopće, nakon obaveznih djela, zikr – sjećanje na Allaha srcem i zazivanje Njegovih lijepih Imena jezikom.

Muslim bilježi predaju od Ebu Hurejrea u kojoj Muhammed, alejhisselam, kaže:

“Usamljenici (muferriduni) preuzeli su vodstvo.”

Ashabi (prijatelji Muhammeda, alejhisselam) upitaše:

“Allahov Poslaniče, ko su muferriduni?”

On, alejhisselam, odgovori:

“Oni muškarci i žene koji Allaha zikr čine dok su u izobilju.”

 

Sličnu predaju, govor Muhammeda, alejhisselam, bilježi i Ebu Davud prenoseći je od Ebu Derda’a:

 

“Zar ne želite da vas obavijestim o najboljim djelima za vas?! Najčistijim u očima vašega Gospodara, koja vas podižu na veći stupanj; za vas boljim od dijeljenja zlata i srebra (kao sadake – iskrenoga udjeljivanja), boljeg od toga da susretnete neprijatelje i udarate njihove vratove a oni vaše?!”

Ashabi rekoše:

“Naravno da hoćemo, Allahov Poslaniče!”

On, alejhisselam, odgovori:

“To je Allaha zikr činiti!”

 

Postoji i veliki broj drugih dokaza koji upućuju na korisnost učenja zikra a koje nalazimo u Kur’anu ali i kao trag prirodne vjere u srcima onih koji slušaju, misle i shvaćaju.

 

 

Vrste zikra

Osnovni metod činjenja zikra je da Božiji rob stekne naviku prihvaćanja onih zikrova koje je prenijeo učitelj dobra, vođa pravednih, Muhammed, alejhisselam, poput:

  1. zikrova koji se uče u tačno određeno vrijeme, naprimjer početkom i koncem dana, prilikom odlaska na počinak i buđenja, nakon propisanih namaza i slično;
  2. zikrova koji se vežu za konkretna djela, kao pijenja i jedenja, oblačenja, seksualnoga odnosa, ulaska i izlaska iz džamije, ulaska i izlaska iz toaleta, za vrijeme padanja kiše, za vrijeme grmljavine i slično.

Ove obje vrste zikra sakupljene su u djelima koja nose naslov: “Djela dana i noći”.

Također postoje nevezani zikrovi tj. oni koji nisu uvjetovani konkretnim vremenom i uvjetom. Od ovih, najodličniji je zikr “Lâ ilâhe illallâh” (nema božanstava, samo Allah jeste), ali nekada, opet ovisno od situacije, odličnije je učiti neke druge formule, kao “subhânallâh” (slavljen je Allah), “elhamdulillâh” (hvala Allahu), “Allâhu ekber” (Allah je najveći), i “Lâ havle ve lâ kuvvete illâ billâh” (nema preinake niti snage osim s Allahom).

Dalje, treba znati da sve što čovjeka približava Allahu, bilo govor jezikom ili razmišljanje srcem, naprimjer primjena znanja o nužnosti naređivanja dobra a zabranjivanja zla, i to je vrsta zikra.

Stoga, ona osoba koja se predala traganju za znanjem, ali tek nakon što je ispunila obaveze, ili ona koja sijeli na mjestima na kojima se uči fikh (razumijevanje), ali ono što su Allah i Njegov Poslanik, alejhisselam, nazvali fikhom, to je također odličan zikr.

Kada vidiš sve ovo, shvatit ćeš da nema velikoga razilaženja među prvim generacijama učenjaka u vezi s pitanjem najboljega djela pobožnosti nakon činjenja obaveznih radnji.