18 Dec 2015

Nekoliko karakerističnih učenja rahmetli hadži šejha Fejzulaha-efendije Hadžibajrića: povodom dvadeset i pet godina od preseljenja na ahiret

Objavio: znaci
Napomena: 
pročitano na Šebi Arusu, 17. 12. 2015. godine, u nakšibendijskoj tekiji u Potoku, Sarajevo
Kategorija(e) tekstova: 

 

Velika mi je čast i posebna odgovornost napisati tekst povodom navršavanja dvadeset i pet godina od preseljenja na ahiret rahmetli hadži šejha Fejzulaha-efendije Hadžibajrića. Posebna težina ovoga zadatka odnosi se na činjenicu da se među prisutnima na ovogodišnjoj akademiji „Šebi Arus“ nalazi znatan broj onih koji su lično poznavali, izravno slušali, čak i učili pred rahmetli Hadžibajrićem. Jedan dio pisanoga materijala te brojne podatake, još ranije, ustupio mi je Sead-efendija Halilagić, pa mu se na tome posebno zahvaljujem.

Fejzulah-efendija Hadžibajrić rođen je u nedjelju 12. januara 1913. godine, na Hridu, u Sarajevu. Rahmetli majka Šemsa prezivala se Užičanin, a rahmetli otac Ismail, odnosno Smail, bio je iz Sarajeva. Pored Fejzulaha, imali su još petero djece: Ferida, Abdulaha-Avdu, Muhameda, Feridu-Bedru i Kanitu-Kanu. Unatoč obavezi rada u aščinici, Hadžibajrić je imao veliku želju za obrazovanjem tako da je uporedo pohađao i školu. U trećemu razredu Muške građanske škole prebacio se u Gazi Husrev-begovu medresu, i završio je 1933. godine. Godinu dana prije završetka Medrese, preko svoga školskog kolege rahmetli hafiza Osmana Merhemića, upoznao je hadži Mujagu Merhemića, ličnost koja će snažno utjecati na njegovo duhovno i intelektualno zrenje.

Iste godine kada je završio Medresu, Hadžibajrić je otputovao u Vučitrn, a potom i u Prištinu, te se lično upoznao sa rahmetli hadži šejhom Selimom Samijem Jašarom. Hadži šejh Selim Sami tom je prilikom objasnio mladome Hadžibajriću da još uvijek nije sazreo za ulazak u tarikat, no, dao mu je iz počasti (teberruken) jedan vird i nekoliko dova na učenje.

Godine 1935., upisao se na Šerijatsku sudačku školu u Sarajevu (današnji Fakultet islamskih nauka), međutim, uslijed brojnih obaveza, ovaj studij nije nikada završio. Naredne godine, nakon jednog Hadžibajrićevog istinitog sna (ru'ja), hadži šejh Selim Sami uveo ga je u tarikat, vezavši ga, tako, za silsilu šejha Abdurrezaka Hamevija (rezzakijski kol kaderijskoga tarikata), što je prva Hadžibajrićeva silsila do poslanika Muhammeda, alejhisselam. Iz njegovih susreta i komuniciranja sa šejhom Selimom Samijem ostalo je nekoliko pisama, poštanskih dopisnica, i zajedničkih fotografija koji se nalaze u arhivi Hadži Sinanove tekije, a spomenute fotografije čuva u svojoj arhivi i dr Ali Iljazi, sin rahmetli hadži šejha hafiza Fahri-efendije. Tako je sve ovo moguće lahko provjeriti.

Hadžibajrić je odlučio nastaviti studij na Gazi Husrev-begovoj medresi, te je upisao kolegij Višega obrazovanja – „Alijje“. Godine 1944. rahmetli profesor Ahmed-efendija Burek izdao mu je idžâzet-nâmu, i ovlastio ga da može predavati: „hadis, tefsir, te sve temeljne i izvedene znanosti.“ Na diplomi se rahmetli profesor Burek potpisao i sa svojim duhovnim nadimkom „Hayālī“, te naveo da je on idžâzet-nâmu dobio od svoga učitelja Saliha Denizlīja sina Ahmedovoga, a on od Ahmeda Šâkira sina Halilovoga poznatog kao Hafiz Šakir Istanbūlī, čija je diploma, redom preko njegovih učitelja, vezana za dragoga poslanika Muhammeda, alejhisselam, što je druga Hadžibajrićeva silsila do blagoslovljenoga Poslanika.

Nakon rata, kao aktivista „El-Hidaje“, Hadžibajrić je dva puta hapšen i osuđivan te je proveo nekoliko godina u zatvoru, a posljednje hapšenje poslužit će tadašnjim vlastima za montiranje strašnih optužbi na njegov račun. No, te optužbe neće u pravnome smislu podići režim, već određeni krugovi unutar Islamske zajednice, institucije u kojoj je Hadžibajrić radio i proveo skoro cijeli radni vijek. čime će započeti četverogodišnji progon Hadžibajrića unutar Islamske zajednice (1953.-1957.). Nakon okončanja toga progona, Hadžibajrić nikada od nadležnih organa Islamske zajednice nije dobio nikakvo obrazloženje niti izvinjenje za učinjenu nepravdu. Dvije godine prije početka progona, na ahiret je preselio šejh Selim Sami-efendija, a za vrijeme progona Hadžibajrić je smogao snage da, prvo, diplomira na orijentalnoj filologiji Filozofskoga fakulteta Univerziteta u Sarajevu 1955. godine, a potom da položi državni stručni ispit za zvanje bibliotekara 1956. godine. Ostatak života radio je kao imam i hatib, nastavnik i bibliotekar, te kao vjeroučitelj, a ozbiljnost njegovoga rada moguće je prepoznati iz činjenice da je polaznicima koji bi pred njime završili ovo obrazovanje, izdavao posebna svjedočanstva (šehâdet-nâme), koja su svojim sadržajima u dobroj mjeri podsjećala na idžâzet-nâmu koju je sâm Hadžibajrić dobio od profesora Bureka.

Godine 1965., Hadžibajrić je, što je bio pokazatelj punine duhovne zrelosti, doživio duhovno privlačenje (džezbu) koja je trajala neprekidno dvanaest dana. Krajem ljeta te godine, prilikom boravka u Istanbulu, u pratnji sa još jednim džematlijom kojega je poveo kao saputnika, u haremu Hirka-i šerif džamije presreo ga je jedan čovjek obrativši mu se riječima: „Mene je spremio moj gospodin da popričam s tobom.“ Iako ga Hadžibajrić nije poznavao, prihvatio je razgovor te mu se, u jednoj od istanbulskih čajdžinica, čovjek predstavio kao izaslanik vrhovnog evlije toga vremena (kutb), i prenio mu od kutba uputu da bi trebao, prvo, otputovati u Konju, a potom se vratiti u Istanbul i otići u Ajni Ali-baba na Kasum-paši. Hadžibajrić je tako i uradio, te je sa svojim pratiteljem iz Sarajeva otputovao u Konju. Tamo je susreo rahmetli profesora Abdulbakija Golpinarlija koji ga je, iz poštovanja prema Hadži Šejhovoj učenosti i duhovnoj zrelosti, nakon zijareta hazreti Mevlani, odveo u zijaret hazreti Šemsu. No, za razliku od uobičajnih posjeta kaburu hazreti Šemsa, profesor Golpinarli proveo je Hadžibajrića i njegovoga pratioca ispod kubure, pa su se preko stepenica spustili tačno do bunara u koji je hazreti Šems bačen. U svoj dnevnik koji je vodio kao mesnevihân, hadži šejh Hadžibajrić rukom je ucrtao raspored mezara u turbetu hazreti Mevlane Rumija u Konji, te u Glasniku Islamske zajednice objavio tekst o toj posjeti u kojem je detaljno opisao hazreti Šemsov kabur. Nakon ovoga iskustva Hadžibajrić je otišao u tekiju Ajni Ali-baba na Kasum-paši, u kojoj je tada postnišin bio rahmetli šejh Mjuhidin-efendija Ensari, koji mu je u mjesecu augustu te godine izdao diplomu na šejhluk, i to za kaderijski i rufaijski tarikat. I o ovome su sačuvani dokumenti, a hilafet-nâma se nalazi u arhivu Gazi Husrev-begove biblioteke, te je i sve prethodno rečeno jednako tako moguće i provjeriti. Četiri godine kasnije, prilikom posjete Bagdadu, također mu je izdata diploma na šejhluk za kaderijski tarikat, a u svome životu će dobiti dozvolu (izun) ukupno na šest tarikata: kaderijski, rufaijski, mevlevijski, nakšibendijski, šazilijski, i bedevijski. Ovlaštenje za svaki ovaj tarikat dobio je od nekoliko različitih ljudi.

Hadži šejh Fejzulah-efendija Hadžibajrić preselio je na drugi, vječni svijet – ahiret 27. noći mjeseca ramazana, odnosno u nedjelju, 22. aprila 1990. godine, a ukopan je u mezarju na Faletićima. U tarikat je za svoga života uveo devet murida: Sulejmana Henry Savagea, Muniba Bektića, Amira Ormana, Hikmeta Misirlića, Seada Halilagića, Saliha Halilagića, Nedžada Biću, Ramiza Hamzića, i Rifata Maglića.

Mogla bi se istači tri najznačajnija, uslovno rečeno, „projekta“, na kojima je radio i uslijed čije je realizacije zadužio kasnije generacije. Prva aktivnost odnosi se na borbu za ponovno priznanje derviških redova unutar Islamske zajednice, koja ih je odbacila Odlukom o zabrani djelovanja tarikata 1952. godine. Nakon objave Zabrane, tarikatsku akivnost uglavnom je održavao rahmetli profesor dr Šaćir-efendija Sikirić, prevodeći i komentirajući Gazalijevo djelo „Ihja“, odlazeći redovno na Oglavak, pokrećući mini-projekte na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, predajući u tekiji Nadmlinama i sl. No, nakon njegove smrti (1966.), osjetila se praznina, te je Hadžibajrić odlučio okupiti neke od najistaknutijih ljudi tarikatskog života. U to vrijeme, početkom 70.-ih godina, u Sarajevo je počeo dolaziti šejh Džemali Šehu iz Prizrena, te se, između ostaloga, razgovaralo i o osnivanju udruženja derviških redova SIDRA-e. Kako mi je prenio Sead Halilagić, prvi nacrt statuta SIDRA-e zapravo su uradili: Hadžibajrić, Fadil-efendija Sokolović i Halid-efendija Salihagić, te je taj Nacrt sačuvan. Iako su neki prvi ljudi tarikata kod nas u Bosni kasnije odustali od ideje zajedničkoga djelovanja, važno je istaći da je Hadžibajrić nastojao svaku kompetentnu osobu uključiti u rad, te je, nekada u većem a nekada u manjem obimu, bio često i jedina spona sa: Adem-begom Karađozovićem, hadžijom Halidom-efendijom Salihagićem, i hadži Beha-efendijom Hadžimejlićem, sva trojica vezana za nakšibendijski tarikat, Fadilom-efendijom Sokolovićem, vezanim za kaderijski tarikat, Abdulahom-efendijom Fočakom, vezanim za nakšibendijski i mevlevijski tarikat, Mufidom-efendijom Kadićem, vezanim za mevlevijski i bektašijski tarikat, te Mustafom-efendijom Karkinom, vezanim za rufaijski tarikat.

Druga aktivnost odnosi se na formiranje Tarikatskoga centra 1977. godine, što je proizišlo iz borbe za ponovno priznanje tekija, a čemu je prethodilo osnivanje udruženja „Prijatelja tarikata“ 1972. godine.

Treće nastojanje zapravo je rad na nastavku tradicije prevođenja i tumačenja „Mesnevije“, što je, na neki način, ranije institucionalizirano, i time je njena autentičnost, u dobroj mjeri, zaštićena, a riječ je o nastavku organiziranja Akademije „Šebi Arus“.

Nakon izloženih osnovnih biografskih podataka o rahmetli Hadžibajriću, na kraju smatram uputnim izraziti nekoliko ličnih primjedbi na Hadžibajrićeve stavove koje je u svoji pisanjima iznosio uglavnom koncizno. Posebno bih, i to veoma kratko, izdvojio dvije.

Hadžibajrić je skrenuo pažnju budućim generacijama istraživača da bi se, u kontekstu izučavanja tesavvufskoga nasljeđa, posebna pažnja trebala obratiti na horosansku školu tesavvufa. Šta, zapravo, horosanska tradicija podrazumijeva? Riječ je o melametskoj tradiciji, nasljeđu koje se, u smislu sistematizacije i duhovnoga niza (silsila) veže za hazreti Bajezida Bistamija, a koju karakterizira, u prvome redu, sklonost ka prenaglašenoj samostalnosti djelovanja derviša i neskriveno stanje duhovne opijenosti (sukr). Čini se da je osnovni razlog zbog kojega su baštinici ove tradicije, može se slobodno reći – ignorirani unutar religijskih ustanova Bosne, neprihvaćanje bilo kojega oblika službene religioznosti, kako onoga safavidsko-šiitskog, tako ni onoga osmanlijsko-sunnijskog. Jedini izuzetak od ovoga pravila je nakšibendijski derviški red, no, poznato je da je djelovanje ovoga tarikata, naročito od vremena hazreti Ahmeda Fārūkīja Sirhindija, strogo identificirano sa sunnijskim nasljeđem. Nije teško uočiti da je većini ljubitelja tarikata u Bosni u velikoj mjeri nepoznato povijesno djelovanje bektašija, bajramija, džilvetija i sl., ali čak i halvetija. Sjećanje na imena poput: hazreti Ahmeda Jesevîja, hazreti Jusufa Hamadânîja, hazreti Abdullaha Herevîja, hazreti Ebul Hasana Harekânîja i dr., mahom su njegovana unutar naših tekija, što je bio način da ljubitelji tarikata za njih barem čuju. Tako je npr. Hadžibajrić poklonio veliku pažnju Ruzbihan Bakli Širaziju, čije je djelo: „Hiljadu i jedan mekam“, detaljno predstavio na Šebi Aruskoj akademiji.

Drugu karakteristiku Hadžibajrićevog mišljenja važno je smjestiti u tradicionalno shvaćen pristup zaljubljenika prema „Mesneviji“. Adekvatno prenošenje hazreti Mevlanine poruke, ne zavisi toliko od sâmoga mesnevihâna već prvenstveno od zrelosti slušalaca. Hazreti pîr Abdul Kadir zabilježio je predaju u kojoj se kaže da bez obzira gdje se vjernik nalazio, makar i na najvišemu vrhu neke planine, uzvišeni Gospodar poslat će mu učitelja koji ga treba podučiti onome što ovaj u tome trenu treba da zna. Tako shvativši pitanje mesnevihanstva, lahko je zaključiti da je svaki mesnevihân tek dio šire tradicije, drugim riječima, tumačenje „Mesnevije“ ne događa se po nečijem hiru, ali, u isto vrijeme, zavisi doslovno od svakoga člana jedne zajednice. Hazreti Mevlana, odražavajući, zapravo, poruke časnoga Kur'ana, govori o općim zakonitostima ali se i obraća doslovno svakome pojedincu. Ko god želi „slušati“, hazreti Mevlana će mu sigurno „govoriti“.

Hadži šejh Hadžibajrić je zadaću tumačenja „Mesnevije“ dobio od rahmetli hadži Mujage Merhemića. Nije bio jedini njegov učenik, međutim, Hadži Mujaga je konkretno njega za to zadužio. Kako mi je jedne prilike prenio Sead Halilagić, kada je vrijeme Hadžibajrićevoga tumačenja „Mesnevije“ okončano, šejh Hadžibajrić imao je specifično viđenje (otkrovenje, kešf) u kojem je vidio da je ta zadaća za njega završena. Nije se ovakvome toku događaja protivio već je, krajnje radostan, zadužio slijedećega mesnevihana, rahmetli hadži hafiza Halida-efendiju Hadžimulića. S druge strane, rahmetli Hadži-hafiz, vjerovatno uslijed svog posebnog odgoja, osjećao je nelagodu tumačiti „Mesneviju“ umjesto Hadžibajrića. Hadži Šejh je predložio da ubuduće Hadži-hafiz prevodi „Mesneviju“ a Hadžibajrić bi davao tesavvufski komentar. No, ovaj dogovor ipak nije sproveden.

Iako je organizirao i vodio aktivnosti oko tumačenja „Mesnevije“, nastojao je uključiti u taj projekat i druge, pa je, naprimjer, šejh Fočak brižljivo snimao i prekucavao predavanja, a Sead Halilagić pomagao u sravnjavanju teksta. Štaviše, Hadžibajrić je radio i na daljnjemu razvoju, kako je nazvao, Katedre za „Mesneviju“, te je npr. sve vrijeme sa njime bio povezan i rahmetli šejh kadija Ahmed-efendija Mešić, mesnevihân iz Tuzle. Naprosto, bio je svjestan da tarikat, i, napose, „Mesnevija“, ne traže samo kompetentnost već, pored toga, i zajednički rad te predanost. A plodove te zajedničke ljubavi i iskrenosti osjećamo, evo, i mi ovdje, dvadeset i pet godina nakon Hadžibajrićevoga preseljenja, pedeset i osam godina nakon pokretanja Akademije „Šebi Arus“, odnosno već, evo, peto stoljeće od ustanovljenja Isa-begove zavije, kasnije mevlevijske tekije. Dogodila se velika smjena generacija. Objektivno gledano, što se tiče tarikata i tesavvufa, sadašnjoj generaciji dato je zaista mnogo, a od nje zavisi za šta će i kako te darove upotrijebiti, odnosno, kako će se prema tome povjerenom emanetu odnositi.

Ocjena: