Kategorija
Autor
Među Ademovim, alejhisselam potomstvom, odnosno unutar cjelokupne ljudske civilizacije, još od pamtivjeka je prisutan fenomen praznika (blagdana). Ovaj termin uvijek je označavao dane od posebnog značaja, svečane dane u kojima pripadnici konkretne ljudske zajednice nastoje obilježiti neke značajne vrijednosti koje baštine u svojoj tradiciji.
Ti dani uvijek su bili precizno definisani u kalendaru dotične civilizacije i zahtijevali su poseban način ponašanja kako bi se razlikovali od ostalih ''običnih'' dana. Taj uobičajeni, a počesto i propisani, način ponašanja u obično podrazumijeva izostanak radne aktivnosti, organiziranje gozbi, banketa i raznih svečanosti, te, u najvećem broju slučajeva (ako izostavimo bivše komunističke i sadašnje sekularističke praznike) određene vjerske obrede. U kontekstu zadnje rečenog možemo kazati da je najveći broj praznika koji su se obilježavali u historiji ljudske civilizacije na Zemlji predstavljao vjerske praznike.
Allah dragi, Uzvišeni, Gospodar svih svjetova najbolje poznaje stvorenja Svoja i sve ono za čim duše njihove žude, pa je unutar Vjere prema kojoj je ljude stvorio i koju im je On propisao kao jedinu koju prihvata (predanost Bogu, Jednom, Jedinom, odnosno islam) odredio i obilježavanje vjerskog praznika.
Kako je islam, kao prirodna vjera čovjekova, kroz historiju poprimao različite forme, shodno konkretno objavljenom Zakonu (Šerijatu) dotičnog vremena, tako se mijenjao i formalni oblik obilježavanja vjerskog praznika. Prema posljednoj Allahovoj Knjizi objavljenoj čovječanstvu, Kur'anu Časnom i Šerijatu Resulullaha Muhammeda, alejhisselam, vjerski praznik islama imenovan je arapskom riječju 'Îd. Ovaj naziv potiče od imenice 'Avd u značenju povratak, što upućuje da je vjerski praznik trajna blagodat, odnosno vrijednost koja se svake godine, uvijek iznova, vraća. U tradiciji našeg naroda se uobičajilo da se vjerski praznik islama imenuje turskom riječju Bajram.
Prema propisima islama u jednoj godini lunarnog islamskog kalendara praznuju se dva Bajrama, prvi u trajanju od tri dana (1., 2., i 3. ševal) kojim se obilježava završetak mubarek mjeseca ramazana (Ramazanski Bajram); i drugi u trajanju od četiri dana (10., 11., 12., i 13. zulhidže) koji je vezan za obrede Hadža (Kurban Bajram).
Oba ova Bajrama obilježena su klanjanjem posebnog namaza (Bajram namaz), i tekbirima, a Kurban Bajram još i klanjem kurbana, kao podsjetnik na poslušnost Allahovog prijatelja Ibrahima, alejhisselam, Allahovoj naredbi.
Ono što je posebno interesantno jeste to da taj ''duh svečanosti'', koji Bajrami baštine poput svih praznika općenito, u njihovom slučaju poprima oblik ibadeta (Bogoslužja). Naime radovati se za Bajrame i tu radost iskazivati javno, dio je ibadeta dragom Allahu, baš kao što su i namaz, post i ostalo. Zbog toga nam je Resulullah, Muhammed, alejhisselam, kazao da se za Bajrame treba okupati, obući najljepše odijelo, Allaha dragog spominjati i zahvaljivati Mu na toj blagodati. Iz istih razloga je tolerisao pjesmu i ples hazreti Aiše sa svojim drugaricama u njegovoj sobi na dan Bajrama, pa i njezinog oca, hazreti Ebu Bekra, koji ih je tada kritikovao zbog toga, umirio riječima: ''Pusti ih, ovo je njihov dan.''
Zbog ovoga je i zabranjeno postiti za vrijeme Bajrama.
Prema tome, za Bajrame je karakteristično i to da tada veselje, svečanost, igra i zabava postaju ibadet dragom Allahu. Obično ibadeti zahtijevaju mirnoću, koncentraciju, kontrolu i ograničavanje strasti, okretanje od dunjaluka ka ahiretu i konačno, žrtvovanje. Ali kod Bajrama je drugačije: tu je ibadet veselje, gozba, pjesma i igra, naravno samo u granicama uzvišenoga Šerijata. Radost koju Allah spušta na robove Svoje ujedno je i njihov ibadet Njemu, Jednom, Jedinom.
U tom smislu možemo reći da kako post, prema islamskoj tradiciji, ima tri nivoa, tako i Bajram (ramazanski) ima tri nivoa, koji nakon njih slijede.
Prvi nivo posta je odricanje od jela, pića i strasti. Kada se provede ramazan u tom stanju slijedi Bajram u kome dragi Allah sve to vraća, čak kao ibadet, naravno, ponavljamo, u granicama Šerijata. Ograničavaš užitak mjesec dana i onda ti dođe Bajram u kome ti Allah, osim ahiretske nagrade, dariva užitak, slasniji od onoga što si ga se u ramazanu odricao, pa čak ti ga stavlja u ibadet u bajramskim danima. U tom smislu je, vjerujemo, Resulullah, alejhisselam, rekao da postač ima dvije nagrade: sevap i radost iftara. Takođe u istom smislu je, vjerujemo, rekao da spavanje sa svojom ženom nosi nagradu od dragog Allaha, zato što je to u skladu sa njegovim Zakonom, isto kako blud nosi kaznu.
Drugi nivo posta je odricanje od griješenja u mislima, riječima i djelima. Nakon ovog nivoa posta slijedi, inša'Allah, Bajram u smislu boravka u džennetu u kojem uopće nema niti ružnih misli, niti ružnih riječi, niti ružnih djela. Dakle, Bajram tog nivoa posta je, inša'Allah, džennet u kojem je čovjek trajno oslobođen od ružnoće koje se odricao za vrijeme posta.
Treći, najviši nivo posta jeste odricanje od onoga što odvraća od razmišljanja o dragom Allahu i spominjanja Njega (zikrullaha). Ovo je takozvani ''post srca'' koji podrazumijeva da postač što više može misli na dragog Allaha i spominje ga. Bajram ovog nivoa posta je, kako se prenosi, susret sa dragim Allahom na ahiretu i trajni boravak u Njegovoj blizini i zadovoljstvu u džennetu.
U ovom istom smislu i Kurban bajram nosi nagradu u vidu Allahovog prijateljstva u izvjesnom stepenu, za onoga iskrenoga Allahovog roba koji za Njegovu ljubav zakolje kurban; baš kako je i Ibrahim, alejhisselam, nakon što je bio voljan svoga prvorođenog sina, Ismaila, alejhisselam, učiniti kurbanom za ljubav Allahovu, bio počastvovan punim Allahovim prijateljstvom.