Nekoliko riječi o tavafu i Arefatu

 Uvod

Napisan je veliki broj stranica o hadžu, kako na našem tako i na jezicima drugih naroda, naročito na arapskom, perzijskom, turskom, engleskom, albanskom, njemačkom i francuskom. Stoga, reći nešto o hadžu predstavlja, s jedne strane, uvijek izazov, jer čovjek dobije priliku ponovno oslušnuti vlastiti doživljaj te duhovne institucije, a, s druge strane, predstavlja i težinu, jer, šta je to što čovjek može reći a da se ne ponavlja?!

Kako je poznato, hadž je kao duhovna ustanova uspostavljen još za vrijeme hazreti Adema/Adama, alejhisselam, a formalno je stavljen u obavezu vjernicima u vremenu hazreti Ibrahima/Abrahama, alejhisselam. Otuda je hadž i prilika za prepoznavanje zajedništva svih ljudi, od prvoga do posljednjega čovjeka.

Ovoga puta, s Božijom pomoći, nešto ćemo reći o dva sastavna dijela haždskih obreda, o tavafu, i o Arefatu (posjeta i stajanje na Arefatu).

 

Tavaf

Jednostavno rečeno, tavaf je obilazak, kruženje, oko časne Kabe, duhovne i fizičke građevine koja predstavlja mjesto Božijeg samomanifestiranja i na osnovu toga i nosi naziv Bejtullah (Božija kuća).

Tavaf se sastoji od obilaženja časne Kabe sedam puta (sedam obilazaka predstavlja jedan tavaf), a shodno stanju hodočasnika te vremenu obavljanja tavafa, tavaf može biti strogo obavezan – farz (tavafu zijare), obavezan – vadžib (tavafu sadr ili tavafu veda), ili preporučen – sunnet (tavafu kudum).

Tavaf se obavlja (kod nas se kaže: „tavaf se čini“) unutar određenog vremenskog roka shodno mogućnostima hodočasnika. Iz toga razloga se ne može desiti da čovjek bude sam u tavafu. Štaviše, izuzev pet namaskih vremena koja se obavljaju zajednički u Harem-i Šerifu, pred Kabom, tavaf nikada ne prestaje, uvijek neko obilazi oko Kabe.

To postizanje stanja intime koju čovjek nastoji uspostaviti sa Božijom Prisutnošću (Hazret) odraženom kroz duhovno/fizičko tijelo Kabe dodatno usložnjava veliki broj ljudi koji su s hadžijom u kruženju te je nužna snažna koncentracija hodočasnika kako bi pomirio odnos mnoštva, vreve, s unutarnjom tišinom potrebnom za uspostavljanje intime.

Strogo pravno motreći tu datost, može se ustanoviti sličnost između obreda klanjanja (namaza) i obreda obilaženja Kabe (tavafa), a ključna je razlika što tavaf nema fizički čin spuštanja lica na tle (sedžde), te što je, za razliku od namaza, za vrijeme obilaženje Kabe dozvoljeno razgovarati.

Ipak, posmatrajući gore rečeno u jednom dubljem, krajnje duhovnom, smislu, i razgovor za vrijeme obilaženje oko Kabe jednako kvari svrhu tavafa kao što razgovor kvari valjanost namaza. Otuda veliki broj teologa i mutesavvifa jednako insistira na suzdržavanju jezika od razgovora za vrijeme tavafa, kao što se insistira na sustezanju od govora za vrijeme obavljanja namaza. Uzme li se u obzir da je, kako se prenosi: „Namaz duhovno uzdizanje (miradž) vjernika“, onda je tavaf čovjekova prilika da to duhovno uzdizanje produži i ponad granica vremenske i prostorne ograničenosti.

Jedna od osnovnih karakteristika hodočasnikovog obilaženja časne Kabe jeste otkrivanje desnoga ramena, ramena udaljenoga od Kabe, a pokrivanje lijevoga ramena, ramena okrenutog direktno ka časnoj Kabi. Slično tome, časna Kaba ima svoj prekrivač (kisva) koji, u danima hadža, bude djelimično podignut, te, tako, jedan dio časne Kabe bude prekriven, a drugi dio podignut.

U teologiji učimo kako se uzvišeni Gospodar opisuje, sâm ili kako Ga opisuje Njegov poslanik Muhammed, alejhisselam, na način šta On nije, a što se naziva negativna Božija Svojstva (sifat-i selbijje), i na način šta On jeste, a što se naziva pozitivna Božija Svojstva (sifat-i subutijje). Prva, negativna Božija Svojstva, otkrivaju nam dragoga Boga kao Onoga koji je oduvijek i zauvijek, Onoga koji je jedan jedini, Onoga kome niko i ništa nije slično, i kao Onoga koji opstoji sâm po Sebi.

Pored toga, pozitivna Božija Svojstva otkrivaju nam dragoga Boga u smislu šta On jeste, nude nam one Božije Atribute koje, u jednoj ograničenoj mjeri, nikako na apsolutni način, možemo donekle usporediti sa svojstvima stvorenja, pa tako znamo da dragi Bog ima život (hajat), znanje (ilm), čuvenje (sem'), vid (besar), moć (kudret), volju (iradet), govor (kelam) i sposobnost stvaranja (tekvin). Iako ljudski govor nije isto što i Božiji Govor, ljudsko znanje nije isto što i Božije Znanje i sl.

I čovjek uspostavlja intimu s Božijim Prisustvom (Hazret) prvo preko onoga što zna, a potom preko onoga što ne zna, što ne može racionalno pojmiti već se samo u to srčanim vidom (besira) osvjedočiti (šuhud). Na ovaj način čovjek-hodočasnik, kako će to reći veliki islamski teolog i mutesavvif imam Gazali, oponaša i nalikuje Božijim anđelima – melecima, koji, shodno predajama, redovno hodočaste duhovnu nebesku Kabu (Bejt-i Ma'mur) baš kao što ljudi hodočaste zemaljsku Kabu.

Ono što dalje nije eksplicitno iskazao spomenuti veliki imam Gazali, to je do kraja otvoreno izrazio poznati mutesavvif Ruzbihan Bakli Širazi, istakavši da daljnje produbljivanje intime, iskrenog vjernika, duhovnog hodočasnika, dovodi do stanovitoga paradoksa pri svjedočenju amfiboličnosti svojstava, uzajamnome smjenjivanju i djelovanju potpuno Božanskih i sasvim ljudskih svojstava (iltibas), te pri svjedočenju različitih otkrovenja (kešf). Na taj način, obilaženje časne Kabe ustvari predstavlja prelazak granice između temporarnog i bezvremenog, materijalnog i duhovnog. Tada, po svjedočenju Ruzbihana Baklija, ono što čovjek vidi jesu beskrajne pustinje i okeani, u kojima se čovjek gubi, smiruje a potom zadobija sigurnost milošću uzvišenoga Boga. Tada srčanim okom „vidi“ Božije poslanike, alejhimusselam, brojne meleke, a najodabraniji među melecima, prije svega hazreti Džibril hazreti Mikail, hazreti Israfil i hazreti Azrail, alejhimusselam, čak oslovljavaju vjernika njegovim imenom.

Ovako ozbiljen, „zaokružen“, vjernik prepoznaje trag Božijega postojanja i djelovanja na svemu stvorenome, naročito na onome što ga neposredno okružuje. Drugim riječima, kako će to reći hazreti Mevlana Dželaluddin Rumi, voljenu radi koje hodočasnik odlazi u Meku, čovjek, stvari, prepoznaje u svome komšiluku, u svojoj neposrednoj okolini, a skromna odjeća hodočasnika, dva dijela bijeloga platna (ihram), odraz je onoga što je najveće svojstvo čovjeka – dostojanstva. Ukoliko se, po povratku s hadža, na licu hodočasnika pokaže znak dostojanstva, to je ujedno i znak da je „vidio“ na hadžu to što je trebao „vidjeti“.

Na kraju, ono što tavaf čini posebnim jeste nazivanje mira (selam) Crnome Kamenu (Hadžer-i esved), mirenje s vlastitom datošću, prihvatanje vremena i prostora vlastitog ovozemaljskog egzistiranja te dodijeljene sudbine budući da je sve troje milosni dar uzvišenoga Boga konkretnome pojedincu. Naime, kako bilježi Tradicija, nakon što je uzvišeni Gospodar odredio sve šta će biti, kada će biti i kako će biti, konačnu odluku zapečatio je upravo tim Crnim Kamenom. Stoga, shodno svjedočenjima nekih hodočasnika, ljubljenje Crnoga Kamena ugrađenoga u jedan Kabenski ćošak, bilo izravno ljubljenje usnama, bilo ljubljenje srcem, ima za posljedicu da hodočasniku u jednome trenu pred očima „proleti“ cijeli do tada odživljeni život. U tome momentu, dobra svojstva, kojima se hodočasnik do tada u životu okitio, postaju mu dodatna podrška u budućemu životu, dočim se loša svojstva koja nije uspio od sebe do kraja odstraniti, nakon povratka s hodočašća ponovno razbuktaju u duši i njihovo eliminiranje postaje osnovni cilj njegove daljnje, sada mnogo kvalitetnije, duhovne borbe (mudžaheda).

 

Arefat

Arefat je visoravan udaljena otprilike četiri sahata hoda od časne Meke. Posljednji dan pred Kurbanski bajram hadžija mora provesti u stajanju na Arefatu. Nakon zajedničkoga klanjanja i spajanja podnevne i ikindijske molitve (namaza) te obraćanja imama hodočasnicima (hutba), otpočinje stajanje na Arefatu.

Shodno propisima, nakon klanjanja ikindije-namaza nije lijepo klanjati dobrovoljne namaze te se vrijeme koje traje do nastupa akšamskoga namaza treba provesti u učenju Kur'ana i upućivanju molitvi (dove) uzvišenome Allahu. Shodno predaji, hodočasniku se na Arefatu uslišava svaka molba, pa je stoga preporučeno da hadžija na Arefatu moli za sve, za sebe, svoje bližnje, za sve vjernike i vjernice, sve ljude uopće.

Riječ „Arefat“, sastavljena je od tri slova: „‘/ain/“, „r“ i „f“, a svako do tih slova može biti protumačeno shodno pojmu koji se na njemu gradi.

Slovo „‘/ain/“ ujedno je i početno slovo riječi „ismet“, što znači „čistota“, „neporočnost“. Na ovaj način stanje hodočasnika otkriva nam se kao stanje osobe čiste od svakoga grijeha, bilo stečenoga bilo nasljeđenog. Drugim riječima, pravilno obavljen hadž dovodi dušu čovjeka, po pitanju neporočnosti, u stanje duše novorođenčeta koje na svijet dolazi čisto od svakoga grijeha.

Slovo „r“ ujedno je i početno slovo riječi „rahmet“, što znači „milost“. Milost na koju ovdje mislimo jeste hodočasnikova spoznaja i osvjedočenje (šuhud) u Božiju nedugovanu milost, i to milost kao stvaranje, obdržavanje i opraštanje. U sva tri slučaja, stvaranje čovjeka, održavanje na životu i, konačno, oprost kojemu se svi nadaju, zavise od čovjekovog uloženog truda na Božijemu putu a realizirani mogu biti isključivo po milosti dragoga Boga.

Slovo „f“ ujedno je i početno slovo riječi „fitret“, što označava onu urođenu, primordijalnu, narav svakoga čovjeka, s kojom se, shodno predaji, svako dijete rađa. Nakon primljenoga hadža, hodočasniku je jasno, na način ubjeđenosti, da je samo jedan Bog, a da je sve drugo tek trag Njegovoga oduvječnog i zauvječnog postojanja.

Kako riječ „arefat“, tako i riječi „ismet“, „rahmet“ i „fitret“, završavaju slovom „t“, a, opet, slovo „t“ početno je slovo riječi „tevba“, što znači pokajanje, pa se može reći da je život vjernika ustvari priča o njegovome kajanju i pokajanju.

Tako „tevba“ za svojstvo „neporočnosti“ ima značenje „odvratiti se od“ (grijeha, neposluha i sl.); za svojstvo „milosti“ ima značenje „kajanje“, za učinjenje grijehe i moguća buduću poskliznuća; a za svojstvo „urođene naravi“ njeno je značenje „povratak“, povratak istisnkoj vjeri, povratak istinskom, jedinom, uzvišenom Gospodaru.