12 Dec 2013

Oblikovanje kolektivne svijesti i ahiri-zeman

Objavio: znaci
Napomena: 
Preuzeto iz IIN Preporod od 1. novembra 2013.g.
Autor(i): 
Kategorija(e) tekstova: 

Ima već dosta dugo kako čujem od prijatelja i poznanika da na cjelokupnu situaciju u svijetu i kod nas kažu: „Ma ahiri-zeman!“, „Došla teška vremena“, „Sve su ovo predzanci Sudnjega dana“, i sl. Također, svi vjerojatno svjedočimo i jednu tendenciju kod dijela našega svijeta slobodno kazano konkretnih priprema za nadolazeći Kraj svijeta, što je posebice izoštreno kod simpatizera sufijskoga nauka, a opet neodoljivo podsjeća na američke tzv. Preperse, one koji vjeruju kako će se za njihova života desiti kataklizma epskih razmjera i kako se za nju valja što bolje pripremiti. Uzeh njih za primjer budući se uveliko promovišu na ovdašnjim TV kanalima kablovske TV, iako je identičan fenomen moguće posmatrati i primjerice u Rusiji. Tom svjetskom fenomenu koji polahko uzima maha i kod nas Bošnjaka izgleda ne odolijevaju i mnogi kod kojih to ne očekujemo, kod visokoobrazovanih, porodičnih, ozbiljnih ljudi. Fenomen posebice dobija na značaju u kontekstu unutarmuslimanskih sukoba na Bliskome istoku, koji dodatno bude i rasplamsavaju radikalne oblike kolektivne svijesti.

Neki dan jedan prijatelj doslovno me pita zašto nas šiije toliko mrze? Pitanje sirovo. S druge strane, riječ mržnja koju je upotrijebio nagovještava i njegovu moguću mržnju prema njima, bar malo, nesvjesno. Odgovorio sam opet jednostavno: „Zato što oni nas poistovjećuju s Jezidovim kompanjonima“, onim koji su u zločinačkom pohodu prije skoro 14. vijekova masakrirali hazreti Poslanikovu porodicu na Kerbeli, drugim riječima njegovim ideološkim, političkim i inim nasljednicima. Jednostavno, crno-bijelo, „ili ste s nama ili protiv nas“. Tako to bar većina doživljava. Prosta identifikacija.

Tekst našeg doktora prof. Enesa Karića, kojeg je Preporod nedavno objavio, vjerojatno me i ponukao da o svemu tome još ponešto kažem, a odavno nisam čitao zdravije misli, tekst koji je svima nama jedan dobar šamar, baš tako, šamar. Međutim, da li izvlačimo pouke. Pouke je mogla uzimati svaka generacija muslimana, od vremena hazreti Poslanika pa sve naovamo. Očito je da ih nije uzimala a izgleda da to ni mi danas ne činimo. Primjerice, muslimanska Španija nije izgubljena u jednoj noći, pad Španije odvijao se nekoliko stoljeća. I tada je sigurno bilo Enesa Karića koji su bili svjesni problema i koji su ga drugima posvješćivali ali kolektivna svijest oblikovana sasvim drugačije očito je bila isuviše moćna, isuviše utvrđena. Tako je i danas.

Postavlja se pitanje šta to i kako oblikuje našu svijest i kako se ona uopće mijenja. Iako se pitanje nadaje isuviše kompleksnim, najbolji odgovori često su, ako ne i uvijek, oni najjednostavniji. U suštini, i mnoga druga pitanja prostija su nego se ona čine, iako mnogi, uslijed svoga neznanja i poluznanja, a obdareni govornim vještinama i umišljenošću svojim nefsom, odgovore uvijaju u složene filozofske teoreme. Nedavno pročitah jedno zanimljivo kazivanje. Jednom davno, neki je stari Indijanac iz plemena Čeroki svome unuku pričao: U nutrini svakog čovjeka vodi se bitka, kao borba između dva vuka. Jedan vuk predstavlja zlo, bijes, zavist, ljubomoru, pohlepu, aroganciju, srdžbu, egoizam,... Drugi vuk predstavlja dobro, mir, ljubav, nadu, poniznost, ljubaznost, istinu,... Mali Indijanac se zamisli. Sve svoje misli usmjeri na dubinu djedovih riječi te ga zapita: „Koji vuk na kraju pobjeđuje?“ Stari Indijanac odgovora: „Pobjeđuje uvijek onaj kojeg više hraniš.“

U tome je ona jednostavna poenta. Koje snage u sebi više hranimo, čime ih hranimo i ono najvažnije, zašto baš njih hranimo? Zašto, primjerice, moderni čovjek ne odolijeva trendovima i šta su to uopće trendovi, a očito živimo u itekako trendovskome vremenu. Isto vrijedi i za muslimane u Maleziji, Turskoj, Americi,..., u konačnici za čovjeka kao takvog.

A kakve veze ima trend s primjerice ratom u Siriji? Zato što je trend i biti „biti na ispravnome putu“, znati šta je istina a šta laž, biti sretan što smo počašćeni da znamo tu istinu i borimo se protiv laži. Ta apsolutna ubijeđenost nužno za sobom povlači i isključivost, ono „ili ste s nama ili protiv nas“, ustvari, uzimati sebi za pravo da određujemo pravila igre. U toj isključivosti golemu ulogu igra ona već spomenuta identifikacija. Ljudska psiha naprosto je sklona mehanizmu identifikacije, od pojedinačne pa do kolektivne.

U tom smislu izrazito moćna i stvarna je i identifikacija sebe ali i drugih s događajima, osobama, narodima, itd., iz prošlosti. Ta opterećenost prošlošću sve nas užasno guši, posebice ako se ta prošlost polovično poznaje i nakaradno tumači, a sve što se danas odigrava nije doli odraz i produžetak odigranih događaja iz prošlosti. Svjedocimo smo da se i naša vrlo bliska prošlost, obilježena genocidom, prošlost koja je više nego ijedna druga dokumentovana, sasvim različito vidi i tumači u Sarajevu i na Palama, a šta tek reći za daljnju prošlost, onu od prije 1000 i više godina.

Slično je i s Kurʼanom i Sunnetom kao konstitutivnom tradicijom islama, i vjernici i ulema različito ga tumače, pa onda iz tog različitog tumačenja dolazi do mržnje, sukoba i ratova. I prvo zlo u svijetu, u cijelom univerzumu, nastalo je baš tako, vlasitim tumačenjem onog jasnog, tumačenjem kojim se hranio onaj drugi vuk u nama iz priče o starom Indijancu, vuk zavisti. Bilo je to Iblisovo tumačenje Božije zapovijedi da se pokori Njegovom naređenju. Ne treba lutati u traženju uzroka problema. Ta pomenuta metapovijest ima svoj jasan odraz i obrazac po kojem se razvija u našim životima, u našoj povijesti. Na to se Iblis zakleo. Prosto je. Njegovu metodologiju preuzima čovjek, osim malobrojnih, kako to i Uzvišeni kaže. Po istoj metodologiji desio se i prvi čovjekov grijeh, prilazak zabranjenom drvetu, a dešava se i danas...

Dr. Enes Karić vrlo lijepo savjetuje za radikalne ali jednostavne nove iskorake kojima bi se otrgli od svih tih okova prošlosti i time oživjeli ideju panislamizma, koju mi u Bosni i Hercegovini posebno baštinimo, ali, nažalost, mislim da smo još uvijek daleko od takve mogućnosti, bar na takve načine. Doći do trenutka da se u Teheranu otvori institut pod nazivom „Hazreti Alija i hazreti Muavija“ isto je kao očekivati da se u Sarajevu otvori institut pod nazivom „Alija Izetbegović i Radovan Karadžić“. Možda usporedba nije najbolja ali rekacije običnih ljudi, koji ipak čine većinu demokratskog tijela, bila bi sasvim jasna.

Časni poslanik Muhammed, a.s., najavio je vremena u kojima će ljudska glupost da nadjača ljudsku pamet, neznanje znanje, itd., i kada će u toj sveopćoj duhovnoj bujici, koja nosi sve pred sobom, jedini spas biti skloniti se. To su ona vremena koja zovemo ahiri-zeman, kraj svijeta, predkijametski dani i sl., ono čime smo i započeli pisanje ovog teksta. Međutim, doktrinarno, ahiri-zeman apsolutno je nastupio već preseljenjem poslanika Muhammeda, a.s., sa ovog svijeta. Pa ipak, od njegova vremena pa sve do danas bit će vrlo glasnih vjernika koji će za svoje vrijeme govoriti i vjerovati da je pravi ahiri-zeman, da je ahiri-zemanskije od onog prethodnog.

U tom smislu ide i fenomen proricanja Smaka svijeta. Taj fenomen poznat je u skoro svim tradicijama i kulturama, pa tako i kod muslimana. Takve teme danas su radije slušane nego nekad. Neosjetno se uvlače u naš život, pa čak počinju određivati i naše temeljno svakodnevno bitisanje i odnošenje prema stvarnosti kao takvoj. Stvarni problemi koje treba rješavati tako se nesvjesno još više zaturaju u stranu.

O velikoj blizini Sudnjega dana, pa čak i navođenjem datumâ, može se čuti i u nekim sufijskim krugovima, primjerice kod hakkānijâ, jednog od suvremenih nakšibendijskih kolova, koji također dolazak „krupnih događaja“ smještaju u godine u kojima upravo živimo. Ispostave ovog reda imamo i u Bosni. Neki to otkrivanje, kao i mnoge druge aktivnosti koje u prošlosti ne bijahu prakticirane, pravdaju upravo velikom blizinom Sudnjeg dana. Metodologija, primjerice hazreti Ibn ʹArebija (12./13. stoljeće), u svim tarikatima priznatog kao ozbiljenog evlije najvišeg stupnja, bila je drugačija. Da li nam ambijent i vrijeme ahiri-zemana zaista daju za pravo govoriti na način od kojeg se sustezao jedan duhovni gorostas kakav bijaše Ibn ʼArebi?!

Spomenuh na početku ovog rada američke Preperse. Imamo ih i mi, samo se tako ne zovu. Prodaju imovinu u gradu i kupuju zemlju na selu. To bi bilo zaista lijepo kada ne bi bilo rezultat vjerskog ubjeđenja da će još za njihova života desiti se oni krupni apokaliptični događaji koji navještuju Sudnji dan, i da je ta vremena bolje dočekati sklonjen negoli u središtu dešavanja. Kada to vrijeme dođe to će vjerojatno tako i biti, no, eto oni znaju da je to baš ovo vrijeme. To su mogli vjerovati i muslimani pred najezdom mongolskih hordi u 13. vijeku, kada je Bagdad 1258. godine ličio na pravo apokaliptičko mjesto. To se moglo vjerovati i 1939. godine kad je započeo Drugi svjetski rat. Moglo se vjerovati i imati pravo na to još bar stotinu puta. Zašto smo ona to mi posebni?! Eto to je onaj trend u oblikovanju pojedinačne i kolektivne svijesti.

Očito je kako živimo u izuzetno specifičnome vremenu. Tehnološka revolucija u kojoj živimo posljednjih stotinjak godina bila je nepoznanica hiljadama godina, godinâ u kojima je čovjek živio na jedan relativno uobičajen, stalan i jednostavan način. Još uvijek ne znamo kuda nas, primjerice, tek ona vodi. Kulturološke, sociološke, političke i sve druge produkcije, metamorfoze i mutacije novoga doba mnogima svakako opravdano daju za pravo da govore o ahiri-zemanu, iako taj govor umnogome može biti različiti, kretati se od poziva jednom duhovnom pasivizmu pa sve do aktivnog prihvatanja za trenutak u kojem živimo. 

Ocjena: