26 Oct 2015

Pitagorejska i arapska recepcija ne-ljudskih živih bića (I dio)

Objavio: znaci
Kategorija(e) tekstova: 

 

Na početku ovoga rada definiran je pojam bioetičkog senzibiliteta, te je naznačeno njegovo mjesto u praktičkoj filozofiji. Zatim je u osnovnim crtama uslijedio prikaz filozofskih stremljenja Pitagore sa Samosa i njegovih učenika i sljedbenika. Osobita pozornost je bila usmjerena k univerzalno poznatoj činjenici da je Pitagora prvi donio u Grčku učenja da je sve živo što se rađa međusobno srodno, kao i stanovištu osnivača bratstva da se u prehrani ne koriste oduševljena bića, pošto su životinje srodne ljudima posredstvom zajedništva života, istovjetnih elemenata i odnosa među njima, te jedinstvenog daha koji ih sve prožima.

Potom su predstavljena dva kraka arapske filozofske tradicije: Istočna i Zapadna filozofska tradicija; s posebnim osvrtom na Ihwān aṣ-ṣafā' (10. stoljeće) s Istoka, i s druge strane, filozofiju Ibn Ṭufayla (12. stoljeće) sa Zapada.

Prvo je bilo riječi o jednoj Istočnoj arapskoj filozofsko-teološkoj školi neopitagorejaca poznatih pod imenom Ihwān aṣ-ṣafā', gdje je predstavljena njihovo poimanje životinjskog svijeta. Nadalje je predstavljen bioetički senzibilitet spram animalnog života u filozofskom romanu Ḥayy ibn Yaqẓān, racionalističkog arapskog-španjolskog filozofa zapadne provenijencije Ibn Ibn Ṭufayla.

Na kraju su iznesene sličnosti, ali i različitosti, u domeni bioetičkog senzibiliteta između filozofske tradicije Ihwān aṣ-ṣafā' i Ibn Ṭufayla, kao i njihova zajednička veza s drevnom Heladom odnosno pitagorejskim učenjima o životinjama i suzdržavanju od njihovog konzumiranja.


 

Uvod

Osjećajnost za život i njegovu svetost, okoliš i životinje se može nazvati bioetičkim senzibilitetom, koji je danas umnogome zanemaren, iako postoje pojedinci i neke institucije koje ga pokušavaju praktički primjenjivati u svakodnevnom životu. Bioetički senzibilitet je kao takav neodvojiv od etike, a samim time i od praktičke filozofije s jedne, ali i integrativne bioetike s druge strane.

U poslednjih skoro pola stoljeća u Europi se dešavaju dramatične promjene u području etičko-moralne i pravno-političke regulacije zaštite i dobrobiti životinja.1 One su rezultat kako zakonodavne aktivnosti pojedinačnih država, tako i implementacije u nacionalna zakonodavstva velikog broja odgovarajućih dokumenata usvojenih pod okriljem Savjeta Europe i različitih odluka organa Europske unije, kao i standardiziranja zakonodavstava europskih država. U ovim konvencijama i protokolima, istina, još uvek nije priznato fundamentalno „pravo” životinja na život. Sve dok suvremena društva budu u velikoj meri vezana za jedenje mesa, bit će moguće postupno realizirati ovo osnovno „pravo” životinja i zbog toga ga usidriti samo uz ogradu bližih zakonskih regulativa, dakako uz drugačije programiranje prehrambenih i drugih navika novih generacija ljudi.

Da nije uvijek bilo tako, odnosno da su ljudi i ranije, bez mnogo normativnih akata ali na osnovu dubokih uvjerenja u vlastitu bliskost s drugim živim bićima, odbijali ih jesti, potvrđuje i činjenica da je vegeterijanstvo među ljudima prisutno gotovo od nastanka ljudskog roda. Od pradavnih vremena postojale su pojedinci i skupine ljudi, koji su u prehrani konzumirali samo hranu biljnog podrijetla. S bioetičkog motrišta uvriježeno je mišljenje vegetarijanaca da je nemoralno konzumirati meso životinja, jer su životinje živa bića koja imaju dušu, mentalni sklop, kogniciju, te osjećaju bol i patnju, i da je meso životinja slično mesu ljudi.

 

Pitagorejska recepcija ne-ljudskih živih bića

U traženju antecedenata relativiziranja razlike između čoveka i drugih živih bića, fokus istraživanja u prvom dijelu ovog rada bit će na tzv. pitagorejskom bratstvu. Fragmentarno sačuvani stavovi Pitagore i pitagorejaca, po sudu autora, predstavljaju ishodišnu točku odstupanja od glavnog tijeka zapadne filozofije i anticipiraju većinu potonjih modaliteta neantropocentričkih pristupa, odnosno mogu da služe kao smijernice, danas tako aktualnim, (bio)etičkim zahtijevima za novim rješavanjem relacije između ljudi i ne-ljudskih živih bića.

Jedna od univerzalno poznatih i priznatih činjenica u vezi Pitagore je da je on prvi donijeo u Grčku učenja da je sve živo što se rađa međusobno srodno. Ideja da su svi oblici života srodni dovela je u vezu ne samo ljude sa životinjama i biljkama nego i nagovijestila da ljudska duša, istina tek nakon pročišćenja, može postići stapanjem sa vječnom i božanskom dušom, kojoj po svojoj prirodi i pripada. Na vezu i analogiju koja se može uspostaviti između čovjeka i univerzuma, upućuje Aristotelova konstatacija kako je prema pitagorejcima moguće da bilo koja duša uđe u bilo koje tijelo. Ovo srodstvo svih varijeteta života bila je nužna pretpostavka pitagorejskog učenja o seobi duša (παλιγγενεσία). O palingenesiji2 kao Pitagorinoj doktrini izveštava Ksenofan u DK21B7:

Jednom je na prolazu vidio psa kako ga mlate, kažu, ganut ovako progovori:

»Stani, ne tuci, to je mog prijatelja duša

koju sam prepoznao po njenu jauku.«3

καί ποτέ μιν στυφελιζομένου σκύλακος παριόντα

φασὶν ἐποικτῖραι καὶ τόδε φάσθαι ἔπος·

̔παῦσαι μηδὲ ῤάπιζ᾿, ἐπεὶ ἦ φίλου ἀνέρος ἐστίν

ψυχή, τὴν ἔγνων φθεγξαμένης ἀίων᾿.


 

Strukturna teškoća ovakvog stanovišta je kako uklopiti srodnost cjelokupne physis sa logičkim implikacijama da onda ni biljke ne treba konzumirati, s obzirom da one, po pitagorejcima, jesu živa bića i dio zajedništva prirode. U bilješkama Aleksandra Polihistora, koje prenosi Diogen Laertije (VIII, 28), pominje se da je on u Pitagorejskim uspomenama pronašao rešenje paradoksa.

Pitagorejci su smatrali da živi sve što učestvuje u toploti, to je i razlog zašto su biljke živa bića (ζῷα),4 ali da sve nema dušu (ψυχὴν).5 Duša je otrgnuti komadić aithera, onog toplog i onog hladnog. Duša se razlikuje od života, ona je besmrtna jer je besmrtno i ono od čega se odvojila.6 Biljke, znači, poseduju život ali nemaju sve dušu pa su neke od njih pogodne za konzumiranje. Razlog zašto su se pitagorejci suzdržavali od jedenja boba moguće leži u činjenici da su oni verovali u njegovu oduševljenost.

Pitagora je, potom, od strane Ovidija predstavljen kao autor koji je naglašavao da čak i ako netko ima pravo ubiti opasnu životinju, to ne znači da može da je pojede.7 Neke životinje su smatrane za svete i da ukoliko se jedu mogu narušiti bliskost bogova i ljudi.8 Zato je u bratstvu bilo zabranjeno jesti bele petlove, jer su oni posvećeni Mesecu, kao što se nisu smele dirati ni svete ribe, odnosno crno i crvenorepke koje su bile posvećene zemaljskim bogovima.9

Prema svjedočanstvima Aristoksena (DL, VIII, 20), Pitagora je navodno zabranjivao da se jedu volovi koji oru. Ova tvrdnja, istina, manje upućuje na srodstvo ljudi sa volovima a više govori o pragmatičnim razlozima nejedenja radnih životinja.10

Stavljajući ljude u isti rang sa životinjama, Pitagora je zahtijevao da se one smatraju srodnicima i prijateljima i da im se ni u kojoj prilici ne nanosi šteta.11 Mislio je da se time podstiče mirotvorstvo, jer ako ljudi počnu da se groze ubistva životinja,12 kao nečeg nezakonitog i neprirodnog, oni neće ni ubistvo čovjeka smatrati za častan čin, pa sljedstveno tome neće ni ratovati.

Ova „indirektna” dužnost što se tiče životinja bila je potom prepoznata od Klimenta Aleksandrijskog, Majmonida, Tome Akvinskog, Kanta i nekih modernih filozofa, i danas se upotrebljava kao argument zašto ne treba vršiti eksperimente na životinjama. Razlog je kasnija moguća dehumanizacija samog čoveka.13

------------------------------------

 

1 Različiti pokreti za zaštitu životinja organizirani su u Europi znatno prije druge polovine XX vijeka. U Londonu je već 1824. godine osnovano prvo društvo za spriječavanje okrutnosti prema životinjama, dok je propis koji se odnosi na dobrobit životinja usvojen u Velikoj Britaniji 1911. godine, i danas je, uz brojne izmjene i dopune, i dalje na snazi. Dobrobit životinja najčešće se procijenjuje na osnovu međunarodno prihvaćenog koncepta tzv. „pet sloboda”: 1. Sloboda od gladi i žeđi kroz obezbjeđivanje dovoljnih količina kvalitetne hrane i svježe vode, 2. Sloboda od neudobnosti kroz obezbjeđivanje odgovarajućeg zaklona i mjesta za odmor, 3. Sloboda od bola, povreda i bolesti kroz obezbjeđivanje brze i adekvatne veterinarske njege i preventivne zdravstvene zaštite, 4. Sloboda od straha i stresa kroz obezbjeđivanje uslova i postupaka koji ne dovode do mentalne patnje životinje, i 5. Sloboda ispoljavanja osnovnih oblika ponašanja karakterističnih za vrstu kroz obezbjeđivanje dovoljno prostora, adekvatnih objekata za držanje životinja i odgovarajućeg društva životinja iste vrste.

2 Potrebno je distingvirati grčke pojmove παλιγγενεσία i μετεμψύχωσις. Neprecizniji i, na žalost, srazmjerno češće u upotrebi, termin μετεμψύχωσις javlja se tek kod poznijih autora. Ovaj izraz (μετεμψύχωσις) je neprecizniji jer sugerira da je u pitanju vjerovanje koje govori o preegzistenciji ili samostalnoj egzistenciji duša, dok kod izraza παλιγγενεσία („preporod”, „obnavljanje duše”) to nije slučaj. Izvorno pitagorejstvo, naime, predmnijeva da se duša, u obliku života, seli iz tijela u tijelo. Naravno, tijelo mora umrijeti da bi duša izašla iz njega i na neki misteriozan način produžila svoju egzistenciju u novom organizmu. Vjerovalo se, dakle, da smrt nekog čoveka označava u isti mah rađanje nekog drugog živog bića, da, konačno, duša nigdje i nikada ne postoji sama za sebe van tela.

3 Prev. Jure KAŠTELAN. Herman DIELS, Predsokratovci fragmenti I, Zagreb, Naprijed, 1983, 132, B7. Njem. izd. Herman DIELS, Walther KRANZ, Die Fragmente der Vorsokratiker I, Weidmann, 1985, 131, B7. Iz ovog fragmenta vidljivo je zašto srodstvo svih bića koje je u vezi s učenjem o seobi duša stoji u osnovi pitagorejske zabrane jedenja životinjskog mesa. Empedokle je, slično, dokazivao (DK31B137) da zbog palingenesije čovek koji jede meso može pojesti svoga sina, kao i sin oca, ili da djeca mogu pojesti svoju majku zato što su oni izmijenili obličje. Stanovište da duša može transmigrirati među ljudima, životinjama i biljkama može se pronaći u Empedoklovom 117. fragmentu (DK31B117), u kome on govori da je ranije bio dječak i djevojčica, ptica i riba, pa i biljka odnosno žbun.

4 I nebo je, po Aristotelu (Phys. 213b22-27), u očima pitagorejaca bilo živo biće koje diše.

5 Stanovište iz takozvanih Orfičkih pesama da „duša nošena iz svemira vetrovima ulazi u bića koja dišu” može se, sledeći Aristotela (De An. 410b27-411a1), povezati i sa pitagorejcima. S ovom tvrdnjom moguće je uporediti Stagiraninovu bilješku (De Sensu 445a16-17) o mišljenju određenih pitagorejaca da se neke životinje hrane samo mirisima.

6 Detaljnije vid. u: William Keith Chambers GUTHRIE, A History of Greek Philosophy I, Cambridge, 1962, 202.

7 Metamorphoses 15.110.

8 Empedoklovi (i Pitagorini) sljedbenici su isticali da su ljudi u srodstvu ne samo jedni s drugima ili s bogovima, nego i sa živim bićima koja nemaju dara govora. Ono zajedničko što ih sve spaja je neki dah (πνεῦμα), kao neka duša (ψυχῆς), koji se prostire kroz čitav kozmos i koji ljude sjedinjuje sa svima njima. Stoga, ako ih ljudi budu ubijali ili se hranili njihovim mesom, počiniće nepravdu i ogrešiti se o božanstva (ἀσεβήσομεν) u istoj meri kao da uništavaju svoje srodnike (συγγενεῖς). Zato su italski filozofi i savjetovali (DK31B136) da se ljudi suzdržavaju od živih bića (ἐμψύχων), tvrdeći da bezbožno postupaju (ἀσεβεῖν) oni „koji toplom krvi blaženih crvene žrtvenik”.

9 I Aristotel tvrdi (DK58C3; DK58B1a) da je kod pitagorejaca uzdržavanje od jedenja bilo ograničeno samo na određene vrste životinja. S obzirom da teme koje su razmatrane u pitagorejskom bratstvu izazivaju brojne kontroverze, a da je njih same veoma teško sistematizirati i konsekventno interpretirati, ne čudi što stavovi oko (ne)korišćenja životinjskog mesa nisu u potonjim vremenima jednoznačno prihvatani. Ukratko, oni su varirali od uverenja o potpunoj zabrani upotrebe mesa životinja u bratstvu, preko suzdržavanja od jedenja samo određenih vrsta životinja, do kategoričkog poricanja bilo kakve zabrane konzumiranja mesa. Detaljnije vidi: W. K. C. GUTHRIE, A History of Greek Philosophy I, Cambridge, 182-195; John BURNET, Early Greek Philosophy, Cleveland and New York, 1962, 93-96; Branko PAVLOVIĆ, Presokratska misao, Beograd, ΠΛΑΤΩ, 1997, 101-103. Jean Francois MATTÉI, Pitagora i pitagorovci, Zagreb, Jesenski i Turk, 2009, 19-28.

10 S druge strane, Pitagora je verovao da hrana pomaže obrazovanju ljudi, ako je kvalitetna i redovna, pa je odobravao da se jede ono što dovodi telo u zdravo i smireno stanje. Bio je, takođe, uvjeren da odgovarajuća hrana pogoduje umeću proricanja, čistoći i neporočnosti duše, odnosno razboritosti i vrlini.

11 Empedokle (i Pitagora) tvrde (DK31B135) da za sva živa bića važi samo jedna pravna norma, i da onima koji su povredili neko živo biće prete kazne koje se ne mogu iskupiti.

12 Bilo je i pre pitagorejaca zajednica koje su pretpostavljale upotrebu ječmenih kolača, meda i ulja, radije nego životinja, u postupku žrtvovanja. Neke od njih su orfičke zajednice, ili su bile sledbenici orfičara, dok su ostale bile manje poznate i lokalnog karaktera. Pitagora je prvi filozof koji je negde nakon 530 godine pre n.e. praktikovao uporabu ovakvih rituala (Jamblih, u djelu u kome govori o svakodnevici pitagorejaca, piše da su oni prije večere prinosili kao žrtve „opojne biljke i tamjan”, dodajući nešto kasnije da se nudilo i „meso žrtvenih životinja, dok su ribu jeli rijetko”. Prev. Milan TASIĆ. JAMBLIH, Pitagorin život, Beograd, DERETA, 2012, 63. Ranije u knjizi Jamblih bilježi da se Pitagori pogrešno pripisuje da je određivao atletama da jedu meso umjesto suhih smokava (Isto, str. 17; ovu priču prenosi i Diogen Laertije. Diogen LAERTIJE, Životi i mišljenja istaknutih filozofa, Beograd, BIGZ, 1973, 270). Žrtvovanje životinja bila je, inače, prominentna crta života starih Grka koja je snažno utjecala na diferencirane aspekte njihovog bitisanja. Sama ideja žrtvovanja promatrana je često kao običajnosno posredovano općenje ljudi sa bogovima ili božanstvima.

13 Slično piše i „otac” evropske bioetike Fritz Jahr: „ ... Okrutnost prema životinjama znak je sirovog karaktera koji može biti opasan i za svoje ljudsko okružje”. Fritz JAHR, Zaštita životinja i etika u svom međusobnom odnosu, u: Iva RINČIĆ, Amir MUZUR, Fritz Jahr i rađanje europske bioetike, Zagreb, Pergamena, 2012, 214.

 

Ocjena: