27 Nov 2015

Povodom trideset godina od preseljenja na ahiret hadži hafiza Smaila-efendija Fazlića

Objavio: znaci
Napomena: 
I dio: opći bio-bibliografski podaci
Kategorija(e) tekstova: 

 

U srijedu 25. novembra 2015. godine navršava se trideset godina od preseljenja na vječni svijet hadži hafiza Smaila-efendija Fazlića. Ranije je povodom dvadesetogodišnjice njegove smrti također napisan jedan članak, s tim da je autor toga članka, rahmetli hadži Ago Ćurovac, bio direktni učenik hafiza Fazlića. Činjenica da se, evo s ovim tekstom, obilježava po drugi put godišnjica njegove smrti zasigurno pokazuje da je hafiz Smail Fazlić jedna od značajnih ličnosti, nosilaca vjerskoga života bosanskih muslimana.

Rođen je na Hridu u Sarajevu 15. juna 1909. godine. Upravo na Hridu u džamiji Sagr hadži Alije završio je početno opće vjersko obrazovanje – mekteb, a potom se upisao u Hadži Ismaila Misirlije medresu na Atmejdanu. Završio je nekoliko razreda, no, uslijed nekih privatnih razloga nije maturirao. Moguće je predočiti da vjerovatno zbog složenih finansijskih prilika nije imao mogućnosti steći cjelovito vjersko obrazovanje. Da je to tako, moglo bi se argumentirati činjenicom da je i pored nemogućnosti stjecanja institucionalnoga obrazovanja, ipak pohađao brojne privatne časove koje su održavali poznati religijski učitelji – muderrisi, toga vremena, poput: Ahmeda-efendije Bureka, Muhameda-efendije Tufe i Nuri-efendije Zahića.

Učeći u mektebu pred učiteljem – muallimom Mustafom-efendijom Derviševićem, posebno je zavolio nauku o poznavanju pravila te sâmu vještinu učenja časnoga Kur'ana (tedžvîd i kira'et), te je počeo već tada učiti časni Kur'an napamet (hifz). Kada je odrastao, hifz je nastavio učiti pred hadži hafizom Šakirom-efendijom Tuzlom. Kasnije će i sâm obavljati zadaću muallima upravo u mektebu kojega je pohađao.

Kako se prenosi, imao je izuzetno dobro pamćenje a posebno se interesirao za kulturu, naročito običaje i način života muslimana. Sasvim je moguće da je ovu ljubav na njega prenio profesor Ahmed-efendija Burek koji je također volio putovati, mada je to radio u znatno manjemu obimu, te prenositi sa iznimnom preciznošću sve specifičnosti s kojima se susretao. Ovome ćemo se vratiti nešto kasnije. Kako je govorio, zavolio je Čekrekčijinu džamiju upravo preko profesora Bureka budući da ga je način njegovoga predvođenja namaza u toj džamiji zapravo i privukao.

Godine 1927. hafiz Smail-efendija Fazlić imenovan je za mujezina Čekrekči Muslihudinove džamije koja se nalazi kod tramvajske pruge na Baščaršiji u Sarajevu. Moguće je da je do toga vremena hafiz Fazlić, iz ljubavi prema upoznavanju drugih ljudi i običaja, imao poseban interes za pozorište i glumu. Dužnost mujezina obavljao je nešto manje od dvadeset godina, a u toku Drugoga svjetskog rata 1942. godine imenovan je predvodnikom upravo te Čekrekčijine džamije (imam i hatib). Do toga vremena honorarno je imamio noćne namaze u nekoliko sarajevskih džamija: Kečedži hadži Sinanovoj, u Bakarevića ulici, Gazi Mehmed-begovoj, na Bistriku, Kara Ferhatovoj, Pod tunelom, Timur-hanovoj, u Čeljigovićima, i Hitri Sulejmanovoj, na Pajama. U Čekrekčijinoj džamiji klanjao je više od dvadeset godina teravih-namaza hatmom (učenje po jednoga džuza za jedan namaz tako da se do kraja mjeseca ramazana prouči u namazu cijelu Kur'an). Proučio je i dvije hatme na sabah-namazu.

Dio života proveo je u svojoj kući na Hridu br. 14, u kojoj je živio za majkom. Nakon njene smrti nije se ženio tako da nije ni ostavio porodicu iza sebe.

Hafiz Smail-efendija Fazlić bio je, kako se prenosi, neobično dosljedan u izvršavanju redovnih obaveza. Imao je veliki krug prijatelja, drugovao je s poznatim religijskim i, napose, tesavvufskim učenjacima, poput Fejzulaha-efendije Hadžibajrića, hafiza Mahmuda-efendije Traljića, hafiza Sinanudina-efendije Sokolovića, i drugih. Posebno je volio pomagati ljudima. Obavio je hadž u dvadeset i trećoj godini života, a potom je kao bedel (zamjena) obavio hadž još trinaest puta. Koliko se zna, jednom je platio hadž za svoga prijatelja. Iz ljubavi prema nauci posebno je volio distribuirati knjige. Tako je sve do zabrane održavanja Ajvatovice nakon završetka Drugoga svjetskoga rata prodavao knjige na tome dovištu, ali je istovremeno i veliki broj knjiga darivao. Gdje god je putovao, nosio bi po nekoliko izdanja sa sobom i dijelio ih u različitim džematima.

Bio je vezan za udruženje imama „El-Hidaju“, te je njena izdanja posebno širio među vjernicima. Blizak je bio hadži Mehmedu-efendiji Handžiću, te mu je 1942. godine profesor Handžić dao zadatak uraditi popis svih sarajevskih hafiza od vremena Austrougarske okupacije Bosne 1878. godine pa do Drugoga svjetskog rata. Zanimljivo, i za naše vrijeme neobično rijetko, hadži hafiz Fazlić je podatke o umrlim hafizima sakupljao obilazeći njihova mezarja te čitajući podatke o njima sa njihovih nišana, a potom razgovarajući sa porodicama i ljudima koji su ih znali. Potom je sakupio dodatne informacije i o, u tome vremenu, živim hafizima. Sav materijal je, ponovno po zaduženju koji je dao hadži Mehmed-efendija Handžić, obradio rahmetli hadži hafiz Mahmud-efendija Traljić, koji je tada bio student („slušač“) Više islamske šeriatsko-teološke škole (VIŠT) u Sarajevu (današnji Fakultet islamskih nauka). Ovaj po opsegu malen ali po sakupljenim podacima iznimno velik projekt, objavljen je kao tekst pod nazivom: „Pamćenje Kur'ana napamet (hifz). Hafizi u Sarajevu od 1878. do danas“, upravo u časopisu „El-Hidaje“, a potom pod istim nazivom i kao separat 1943. godine, također u izdanju „El-Hidaje“. Reprint je objavljan nepunih četrdeset godina kasnije, 1981. godine (Starješinstvo Islamske zajednice u SR BiH, Hrvatskoj i Sloveniji), a sadrži i poglavlje: „Tumač manje poznatih izraza“.

Dok je bio imam u Čekrekčijinoj džamiji, njegovome muallimu iz mekteba Mustafi-efendija Derviševiću, u generaciji polaznika mekteba posebnu je pažnju privukao Asim Pušina. Riječ je bila o mladiću, rođenom u Sarajevu 1919. godine, koji je od rođenja bio slabovidan tako da uslijed toga hendikepa nije mogao naučiti ni čitati ni pisati. No, s druge strane, uzvišeni Bog podario mu je izvanrednu sposobnost pamćenja i ljubav prema vjeri. Dervišević-efendija je primijetio da Pušina posebno dobro memorira ajete iz časnoga Kur'ana, pa je predložio hafizu Fazliću da mu posveti posebnu pažnju i poduči ga Kur'anu. Dan po dan, polako, Pušina je brižljivo slušao učenje hadži hafiza Fazlića te je za dvije i pol godine naučio kompletan Kur'an napamet. Hafiska dova mu je proučena 24. marta 1936. godine, te je dobio i diplomu za to, što do tada nije bio običaj. Ubrzo nakon toga hafiz Asim Pušina dobio je obavezu mujezinluka u Čekrekčijinoj džamiji, a hafiz Fazlić je, kako smo već naveli, imenovan imamom.

Vrijeme je potvrdilo da hafiz Pušina ne samo da je naučio kompletan Kur'an napamet na način slušanja izgovaranja riječi već je iz velike ljubavi toliko utvrdio naučeno da je smatran „jakim“ (kavi) hafizom. Kako je, jedne prilike, ispričao hadži hafiz Mahmud Traljić, dešavalo bi se nekada nekima od hafiza koji su poznavali hafiza Asima Pušinu, da se ne mogu baš u konkretnome trenu sjetiti ajeta o kojima su razmišljali te, svaki put kada bi sreli hafiza Pušinu i upitali ga za to, znao ih je precizno podsjetiti. Štaviše, znao je za svaki plemeniti ajet tačno na kojoj se stranici nalazi, i u kojemu dijelu. Naprosto, čvrsto je memorirao sve što mu je bilo interesantno.

U to vrijeme uglavnom je učen spjev o životu Muhammeda, alejhisselam, (mevlud) koji je napisao Sulejman Ćelebi. Zabilježeno je, jedne prilike dvojica prijatelja hafiza Pušine, poznati sarajevski hafizi: hadži Džemaludin-efendija Hadžijahić i hadži Esad-efendija Sabrihafizović, došli su u dogovoreno vrijeme u jednu kuću u kojoj je trebalo proučiti mevlud-i šerif. No, tek kada su se smjestili shvatili su da nijedan nije ponio sa sobom tekst Ćelebijevog „Mevluda“. Tada je hafiz Hadžijahić ugledao među prisutnima hafiza Pušinu i zamolio ga da sjedne pored njih. Hafiz Pušina je ranije od hadži hafiza Smaila Fazlića naučio napamet i Ćelebijev „Mevlud“ ali i onaj Saliha Gaševića koji je napisan na bosanskome jeziku. Sve vrijeme hafiz Pušina je tiho otpočinjao stihove, hafiz Hadžijahić i hafiz Sabrihafizović za njim su ponavljali, a da sve to vrijeme prisutni uopće nisu ni primijetili da se nešto neobično događa.

Hadži hafiz Fazlić posebno je bio zainteresiran za tarikat. Ne znamo, nažalost, kada i pred kime je dao prisegu (bejat), no, pouzdano se zna da je pripadao nakšibendijskom derviškom redu. Čekrekčijina džamija nalazi se blizu nekadašnje, kako je zabilježeno Turna-dede tekije, no tačna lokacija sâmoga objekta te zavije, koliko znamo, nikome nije poznata. Ni u usmenoj predaji nije se sačuvao čak ni pomen o tome kojem tarikatu je pripadala.

Zbog pridjeva „dede“, moguće je da je pripadala halvetijskom, bektašijskom ili mevlevijskom derviškom redu. Sve tri mogućnosti jednako su izvjesne. Halvetijski derviški red prisutan je u od samih početaka organiziranja ranog muslimanskog društva u Bosni i pripadao mu je znatan broj istaknutih osoba. Slično je i sa bektašijskim tarikatom, s tim, da je moguće da su pripadnici bektašijskog derviškog reda, zajedno sa mevlevijskim, živjeli u Bosni i prije polovine XV st. U Sarajevu su, koliko se zna, postojale dvije bektašijske tekije.

Ipak, slučaj Turna-dede tekije posebno je specifičan. Naime, nije neobično da su bosanski muslimani naprosto zaboravili i izgubili sjećanje na ovaj dio svoga duhovnog nasljeđa. Međutim, u sličnim situacijama, ostala je barem usmena predaja o tome nasljeđu (npr. makar načelno poznavanje lokacije mezara u kojem je sahranjen utemeljitelj Sarajeva Isa-beg Ishaković), ili barem neki trag koji podsjeća na to što se nekada nalazilo na nekome mjestu (npr. „Tekija“, kao ime mahale ili ulice), ili na onoga koji je tu nekada živio (npr. ulica Nale), i sl. U slučaju Turna-dede tekije ne postoji apsolutno nikakav trag. Čak, u nedavno podnesenom referatu Hatice Oruç o sarajevskim tekijama, baziranom na osmanskom arhivu, o ovoj tekiji nije ništa pronađeno.

Sve navedeno opredijelilo je prof. Ismeta Bušatlića da izrazi stav da je Turna-dede tekija možda Isa-begova zavija, Tekija na Bendbaši, koju je u vrijeme kada je nastao jedan od dokumenta koji o njoj govori, „Vakufnama Muslihuddina Čekrekčije“, predvodio izvjesni Turna-dede. S druge strane, ova tekija se spominje i u drugome dokumentu, osmanskome defteru iz XVI st., ali pod imenom Turna-derviš tekija. Sâm pojam „turna“ u turskoj kulturi ima značenje ptice feniks, odnosno simbolizira hazreti Aliju.

U svakome slučaju, bez obzira da li je riječ o posebnoj tekiji ili o Tekiji na Bendbaši, njeno, makar teritorijalno, vezanje za Čekrekčinicu rezultiralo je osjećajem odgovornosti kod hafiza Smaila Fazlića da se održi sjećanje na nju. Stoga je, mada, ponovno, nismo sigurni ko mu je dao ovlaštanje (izun) za to, a kako se prenosi – vjerovatno je to bilo u usmenoj formi, hafiz Fazlić povremeno održavao zikir u svojoj džamiji i to po nakšibendijskom usulu (pravilu).

Rahmetli hadži hafiz Smail Fazlić nije mnogo pisao. Pored spomenutoga mini-projekta o sarajevskim hafizima, objavio je još zbirku odabranih molitvi koje se upućuju uzvišenome Bogu u različitim prilikama. Svaka prilika podrazumijeva i sasvim konkretan sadržaj moljenja. Nazvana je jednostavno: „Zbirka dova“.

Kako je, jednom prilikom, ispričao rahmetli hadži hafiz Halid-efendija Hadžimulić, dok je bio kod hafiza Smaila Fazlića u džamiji, hafiz Fazlić je rekao da bi trebalo razne dove koje poznaje napamet zapisati kako se sa smrću ne bi dogodilo da budu zaboravljene. Da je ova bojazan bila opravdana, najbolje potvrđuju neki primjeri koje smo ranije naveli. Stoga je zamolio hafiza Hadžimulića da zapisuje dove onako kako će mu ih on, hafiz Fazlić, izdiktirati. Zbirka dova, napisanih samo na arapskom jeziku a poredanih po nazivima situacija u kojima se trebaju učiti (dova za dženazu, dova za kišu, dova za useljenje u kuću, dova za otpočinjanje valjanoga posla, dova za snoviđenje Muhammeda, alejhisselam, i sl.), objavljena je 1975. godine, pod nazivom: „Zbirka dova (molitvi)“.

Ova knjiga sadržavala je stotinu dova. S obzirom na njenu tematiku te imajući u vidu da u to vrijeme nije postojao sličan materijal, kompletan tiraž brzo je rasprodan. Stoga je hafiz Fazlić odlučio sabrati još nekoliko dova, a potom sve dove transkribirati na latinično pismo, kako bi ih mogli učiti i oni koji ne znaju čitati arapska slova. Godine 1982. objavljeno je drugo izdanje pod istim nazivom, koje je sadržalo stotinu dvadeset i pet dova. I ovaj tiraž ubrzo je rasprodan, tako da je tadašnje Starješinstvo Islamske zajednice BiH, Hrvatske i Slovenije odlučilo štampati zbirku dova još jedanput. Treće izdanje objavljeno je 1985. godine, sadrži stotinu dvadeset i osam dova, a hafiz Smail Fazlić ovo izdanje nije dočekao.

Zbirka dova je do sada objavljena u osam izdanja (1975., 1982., 1985., 1989., 1997., 1999., 2001., i 2006.), a posljednja dva izdanja objavljena su zajedno sa prijevodom dova na bosanski jezik (prevodilac je Ismail Ahmetagić).

Hadži hafiz Smail-efendija Fazlić sastavio je i kratki ilmihal, uvod u tumačenje sadržaja vjere, obradivši u njemu pedeset i četiri obaveze vjerovanja i postupanja (šart), koji je ostao u rukopisu budući da nije uspio pronaći izdavača.

Nedostatak obimnije pisane zaostavštine nadoknađen je kazivanjima o brojnim putovanjima na koja ja išao, a to iskustvo, kao i urođeni dar bistrine razuma, razlog su velikoga broja anegdota i šala koje je pričao. Svega nekoliko iskustva i izraza koje je čuo i ocijenio zanimljivim, ostala su zabilježena u formi poslovica:

  • „Zlatici praha a Bosancu straha, pa radi šta hoćeš.“

  • „Konju kandžija, a Bosancu jabandžija (tuđin-upravitelj).“

  • „Ne možeš ala-franka (po vrijednostima moderne evropske civilizacije) živjeti, a ala-turka (kao tradicionalista) umrijeti.“

 

Hafiz Fazlić je boravio na četiri kontinenta, i obišao više od trideset zemalja. Jednome od svojih učenika, kako je napisao, javljao se konstantno razglednicama: „od Mandžurije, Kine, Amerike... Dvije zemlje u koje jedino nije išao bile su Kuba i Albanija.“ U kazivanjima sa tih putovanja, bio je toliko vješt u opisivanjima i precizan u davanju podataka, da je slušan „bez daha“. Ta njegova kazivanja su interpretirali a potom u novinama objavili Fejzulah Hadžibajrić, o posjeti Rumuniji odnosno Dobrudži, i Kasim Hadžić (H. K. Hadžić), svršenik VIŠT-a, o boravku u Indiji i na Nepalu.

U utorak 26. novembra 1985. godine, tijelo hadži hafiza Smaila-efendije Fazlića ukopano je u Faletićima, kod Sarajeva, a kasnije su mu postavljeni i veoma lijepi nišani sa ispisanim kronogramom (tarih). Dženazi i ukopu prisustvovao je veliki broj vjernika, naročito hafiza, mada je također znatan broj bio onemogućen u dolasku. U Sarajevu je tada padao gust snijeg, a prenosi se da osobe u jednome redu (safu) nisu mogle vidjeti osobe u drugome redu (na udaljenosti od pola metra) zbog količine padavina.

Posebno je bio poznat po velikoj kolekciji mehaničkih satova na navijanje. Bilo da je sahat donio iz nekoga grada, bilo da ga je dobio od nekoga kao dar, navijao ga je po vremenu toga kraja iz kojega je donesen, tako da bi svako malo tišinu u stanu, u kojemu je kasnije živio u ulici Kraćule (nekadašnja ulica Samardžije), narušavala zvonjava. Rahmetli hadži hafiz Smail-efendija Fazlić bio je specifična osoba, neuobičajenoga ponašanja ali krajnje dosljedan u svojim stavovima. Sjećanje na njega uvijek nosi sa sobom trag romantičnoga sjećanja na vremena koja su prošla, a koja se sadašnjim generacijama doimaju skoro kao bajka. Zato, slobodni smo reći, i svako sjećanje na hafiza Smaila Fazlića zasigurno stvara užitak u duši onoga ko ga spominje.

 

Izvori:

  1. -, „Hafiz Asim Pušina“, Glasnik Vrhovnog islamskog starješinstva u SFRJ, Sarajevo, god. XLV, br. 1, januar-februar, 1985., str. 111.-113.

  2. Hadži Ago Ćurovac, „Dvadeset godina od preseljenja na ahiret hadži hafiz Smail ef. Fazlića“, Preporod, Sarajevo, br. 23/817, 01. decembar 2005., str. 46.

  3. Hamdija Kreševljaković, Džamija i vakufnama Muslihuddina Čekrekčije: Prilog povijesti Sarajeva XVI. stoljeća, Sarajevo, separat iz Glasnika IVZ, 1936.

  4. Hatice Oruç, „Zavije i tekije u Sarajevu“, Almanah – časopis za proučavanje, prezentaciju i zaštitu kulturno-istorijske baštine Bošnjaka/Muslimana, radovi sa Međunarodnog naučnog skupa „100 godina od odlaska Osmanlija sa Balkana: Civilizacija ili okupacija – Šta su nam ostavili?, održanoga u Podgorici od 12. do 15. oktobra 2012, knjiga 2/4, Podgorica, 2014., br. 59-60, str. 85.-96.

  5. Hfz. dr. Fadil Fazlić, Hafizi u Bosni i Hercegovini u posljednjih 150 godina, Sarajevo, Fakultet islamskih nauka – El-Kalem, 2006., str. 61. („Hafiz Asim Pušina“); str. 65-67. („H. hafiz Smail-ef. Fazlić“)

  6. Ines Aščerić-Todd, Dervishes and Islam in Bosnia: Sufi dimensions to the formation of Bosnian Muslim society, Ledine, Brill, 2015.

  7. Mahmud Traljić, Istaknuti Bošnjaci, Sarajevo, El-Kalem, str. 81-86.

  8. Smail Fazlić, Hafizi u Sarajevu od 1878. do danas, Sarajevo, Starješinstvo IZ u SRBiH, Hrvatskoj i Sloveniji, 1981.

  9. Smail Fazlić, Zbirka dova, Sarajevo, El-Kalem, 1997.

  10. Prof. dr Ismet Bušatlić, razgovor, 22. 11. 2015.

  11. Sead Halilagić, razgovor, 22. 11. 2015.

  12. Adis Fazlić, elektronska korespondencija, 23. 11. 2015.

  13. Dženan Imamović, razgovor, 25. 11. 2015.

  14. A. B., elektronska korespondencija, 23. 11. 2015.

Ocjena: