Kategorija
Ponovno smo se zadržali malo duže. S Božijom pomoći vratimo se nastavku kur’anskoga kazivanja o hazreti Sulejman-pejgamberu i Belkisi, kraljici od Sābe.
“O velikaši”, - reče ona – “savjetujte mi šta treba u ovom slučaju da uradim, ja bez vas ništa neću da odlučim!”
(ajet 32.)
Doslovan prijevod početka ovoga ajeta glasio bi: “ ‘O velikaši’, - reče ona – ‘izdajte mi fetvu o ovome slučaju, ja bez vas ništa neću da odlučim!’ ”
Kao što je poznato, fetva je pravno rješenje koje izdaje mudžtehid, osoba koja je u stanju samostalno prosuđivati na osnovu izvorâ islama – Kur’ana i Sunneta.
Neki kažu da riječ “fetva” dolazi od riječi “feten”, što znači “mladić u jeku snage”, pa kao da se želi reći da se izdavanjem fetve želi osoba koja postavlja pitanje, koja traga za rješenjem nekoga problema, ojačati, osnažiti, učvrstiti u vjeri, da bude poput kakava stasitog mladića.
Ovo je veoma važno za nas. Danas neki izdaju takve fetve kojima haman što osobu koja traga za rješenjem ne izvrgnu ruglu neznalica i ne otežaju joj život još više. A kada neko učen izda fetvu po nekome pitanju a koja osobi olakšava stvar, skida joj teret kojega osjeća, nadriučenjaci se bune i osporavaju autoritet tome mudžtehidu.
Kako se prenosi, upitali su Jusufa Karadavija šta misli o tome što neki osporavaju njegovu knjigu “Halal (dozvoljeno) i haram (zabranjeno) u islamu”, govoreći da su njegovi pravni stavovi izrečeni u toj knjizi veoma blagi. Na to je dr. Karadavi smireno odgovorio:
“Šta ćete, neki bi jednostavno htjeli da se knjiga zove ‘Haram i haram u islamu’.”
Stoga je veoma bitno tražiti učitelja u vjeri koji je blag i osjećajan, koji ne želi “čim prije” učenika dovesti na vlastiti stupanj prakticiranja vjerskih propisa.
Navedeni ajet naglašava još nešto. Bez obzira koliko bili sigurni u vlastiti stav, bez obzira koliko bili jaki i sigurni na određenome polju, ukoliko je riječ o stvari bitnoj za vjeru i život najpametnije je posavjetovati se i s drugima, po mogućnosti s još učenijim od sebe.
Belkisa je bila moćna vladaraica. Kao što smo čuli, svi su je slušali i pokoravali se njenim naredbama. Ali ipak, pošto je riječ o stvari koja može izravno ugroziti njeno carstvo, njen život i živote svih stanovnika njenoga kraljevstva, odlučuje se posavjetovati s najučenijima.
S druge strane, ovaj ajet lijepo prikazuje i kako to ustvari šura (dogovaranje) izgleda. Vladaru, predvodniku, najučenijemu, treba se iskazati lijepo poštovanje i nakon iznošenja vlastitoga stava koji mu proturječi:
“Mi smo vrlo jaki i hrabri” – rekoše oni – “A ti se pitaš. Pa gledaj šta ćeš narediti!”
(ajet 33.)
Belkisa je bila veoma mudra. Ovime je kušala svoje podanike kako će se ponašati. Da li će kada osjete opasnost pobjeći i ostaviti je na cjedilu ili će je, pak, podržati. Podanici su bili dovoljno mudri da odgovore ispravno.
S vremena na vrijeme uzvišeni Gospodar kuša svakoga Svog roba. Neko padne na koljena i Gospodara zamoli za oprost grijeha koje je počinio i za izbavljenje iz teškoga hala (stanja).
Drugi, opet, počnu kukati, naljute se na uzvišenoga Boga što im je dao takvo stanje i isključivo se oslone na ljekare bez upućivanja dova (molitava) uzvišenome Allahu.
Ko često dragoga Allaha moli za oprost grijeha, i ko nastoji biti svjestan Božije blizine i Božijega sveznanja, ako Bog da vremenom će silno zavoljeti Allaha i uvidjeti da Mu je nemoguće iskazati hvalu osim Njegovim riječima.
Tako uz stalno obraćanje Bogu raste i svijest o nemogućnosti samostalnoga iskazivanja hvale prema Bogu.
Kao što je u bolesti, i kušnji uopće, najbolje što češće moliti Boga, tako je najbolji znak naše svijesti o Bogu uviđanje da Ga je nemoguće hvaliti bolje i silnije od izgovaranja Njegovih riječi.
Hazreti Pejgamber, alejhisselam, učio je:
اللَّهُمَّ أعُوذُ بِرِضاكَ مِنْ سَخَطِكَ وَ بِمُعافاتِكَ مِنْ عُقُوبَتِكَ , وَ أعُوذُ بِكَ مِنْكَ لاَ أُحْصِى ثَناءً عَلَيْكَ أَنْتَ كَما أَثْنَيْتَ عَلىَ نَفْسِكَ.
Allāhumme e‘ūzu bi ridāke min sehatike, ve bi mu‘āfātike min ‘ukūbetike, ve e‘ūzu bike minke, lā uhsī senāen ‘alejke, Ente kemā esnejte ‘alā nefsike.
(Allahu moj, utječem se Tvome zadovoljstvu od Tvoje ljutnje, Tvome oprostu od Tvoje kazne, utječem se Tebi od Tebe. Nisam te u stanju dovoljno pohvaliti. Ti si onakav kakvog si sâm Sebe pohvalio.)
(hadis prenosi hazreti Aiša, a bilježe Muslim, Ebu Davud, Tirmizi, Nesai i Ibn Madže)
Kraljica od Sābe shvatila je ipak da joj podanici nisu toliko mudri kao ona. Nisu uvažavali činjenicu da nikada nisu ratovali s nekim tako moćnim ko je u stanju svoga vojnika poslati do sâme njihove kraljice a da niko od njih to ne primjeti. Hazreti Belkisa je znala da, kako mi to kažemo, “nije se šaliti” sa Sulejman-pejgaberom. Pored toga, prepoznala ga je kao velikoga čovjeka.
Mnogi svojim predavanjima i obraćanjima nagone na rat, na sukob. Zaboravljaju da je rat tek posljednja opcija. Džihad je općenit pojam, svjesno zalaganje na Božijemu putu, na bilo koji Šerijatom dozvoljen način. Rat je samo jedna dimenzija, jedna mogućnost oblikovanja, usmjeravanja, džihada.
Poslanik, alejhisselam, bio je miran čovjek, nije volio rat. Premda mnogi od nas danas kao papagaji ponavljaju Poslanikove, alejhisselam, bitke, predstavljajući njegovo ratovanje kao njegovu želju za borbom, nekim porivom, duhom islama, kada se analiziraju Muhammedove, alejhisselam, bitke dvije stvari se istaknu.
Prva, svi su ratovi bili ili odbrambeni ili sprečavajući. Drugo, skoro uvijek je vojska muslimana bila malobrojnija, što ide u prilog prvoj spomenutoj stvari.
Hazreti Pejgmaber, alejhisselam, je rekao:
Ljudi, ne priželjkujte borbu s neprijateljem. Molite se Allahu da vam podari sigurnost.
(hadis prenosi Abdullah ibn Ebu Uvfa, a bilježi Muslim)
Tako je postupila i hazreti Belkisa: zašto krenuti u rat kada je bolje prvo pokušati dogovoriti se. Belkisa je imala u vidu ono na šta njeni podanici nisu obraćali pažnju uslijed zasljepljenosti vlastitom snagom i dotadašnjim uspjesima:
“Kad kraljevi osvoje neki grad” – reče ona – “oni ga razore, a ugledne stanovnike njegove učine poniženim: eto, tako oni rade.”
(ajet 34.)
Hazreti imam Džefer Sadik i hazreti Bajezid Bistami, u riječima Belkise, kraljice od Sābe, vide riječi upućene srcu dobroga čovjeka, vjernika.
Dragi Bog šalje svakoj duši nemarnoj, svadljivoj, putenoj, Svoje darove ljubavi, milosti i oprosta. Ta Božija davanja, ili nadavanja (vāridāt), jesu poput kraljeva jer sa sobom donose ogromnu moć i snagu. Pa kada čovjek putene duše otvori svoje srce i dragome se Bogu iskreno pokaje, Božija milodarja uništit će grad koji je do tada griješenjem i neposluhom podigao usebi, i sve mu vrijednosti izmijeniti: ono što je smatrao lošim sada drži dobrim, a ono što je smatrao dobrim sada se toga stidi.
Belkisa, kraljica od Sābe, bila je mušrik, obožavala je Sunce. Tada joj je uzvišeni Allah poslao haber (vijest) od kralja Sulejmana, alejhisselam. Srce je zadrhtalo, grudi se stegle. Jedno kratko ali veoma moćno pismo polomilo je straže njenoga srca i sobom u njega ubacilo svjetlost. Hazreti Belkisa već je priznala poraz ali njeni podanaci nisu razumjeli jezik ljubavi kojim je tada iz dna duše govorila.
Također, hazreti Belkisa, odnosno Kur’an citiranjem postupaka kraljice od Sābe, pokazuje nam još jedan fin znak lijepoga odgoja. I kada si u mogućnosti kazniti i poraziti drugoga, učini to s upućivanjem dobra prema njemu. Tako ćeš ga duhovno pokoriti. Kur’an veli:
Dobro i zlo nisu isto! Zlo dobrim uzvrati, pa će ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati,
To mogu postići samo strpljivi; to mogu postići samo vrlo srećni.
(Kur’an, Objašnjenje, 34., 35.)
Stoga, vrlo mudro, kraljica od Sābe odlučuje:
“Poslat ću im jedan dar i vidjet ću sa čime će se izaslanici vratiti.”
(ajet 35.)
A kakav je to dar Belkisa poslala hazreti Sulejman-pejgamberu, alejhisselam?