Ramazanska druženja 2004. (dvadeset i osmi dan)

Kategorija

Napomena
Priredio: S.B.

Tako hudhud ponovno krenu ka Sābi, noseći po drugi put pismo za kraljicu Belkisu a koje joj šalje hazreti Sulejman-pejgamber.

Kada je pročitala pismo, Belkisa sačeka dok čuje šta će joj njeni izaslanici reči, kako je sve prošlo na prijemu kod hazreti Sulejmana, alejhisselam. Belkisa se obrati svome narodu:

“Ovo što nam se dešava stvar je spuštena na nas s neba. Ne bi je smjeli odbaciti, a ne možemo je ni tek tako prihvatiti.”

Tada napisa pismo hazreti Sulejman-pejgamberu, alejhisselam:

“Doći ću ti zajedno sa kraljevima moga naroda da se lično uvjerim kakav si i da vidim kakva je ta vjera kojoj pozivaš.”

Nakon tih riječi krenu prema svome prijestolju, i to prema posljednjih sedam odaja. Okupi oko sebe stražu i krenu ka Sulejmanu, alejhisselam.

Povela je sa sobom čak dvanaest hiljada kraljeva. Titula vrhovnoga kralja bila je kajl (qajl). Svaki kralj imao je pod svojim zapovjedništvom hiljade ljudi.

Budući da je hazreti Sulejman-pejgamber, alejhisselam, bio mudar, ništa nije radio dok se o toj stvari ne bi raspitao. Tako je sjedio na svome prijestolju kada ugleda veliku prašinu u daljini, ogroman broj ljudi. Upita šta je to.

Naravno, hudhud ga odmah obavijesti da to dolazi kraljica od Sābe, Belkisa, sa svojim kraljevima i vojnicima. Hazreti Sulejman-pejgamber okupi svoje najčasnije podanike i upita ih:

“O dostojanstvenici, ko će mi od vas donijeti njezin prijesto prije nego što oni dođu da mi se pokore?”

 

(ajet 38.)

 

Naime, hazreti Sulejman-pejgamber dobio je objavu da će mu se Belkisa pokoriti i prihvatiti njegovu vjeru, islam. Ipak, želio je hazreti Belkisi to još više olakšati. Htio joj je pokazati jednu posebnost kojom ga je dragi Allah, kao Svoga poslanika, odlikovao. Kako se kod nas kaže, htio joj je pokazati jedan svoj kerāmet.

Već smo nekoliko puta to rekli, bit vjere je da se čovjeku olakša, a ne da oteža, kako se kaže u Kur’anu:

Allah želi da vam olakša, ne da vam oteža.

 

(Kur’an, Krava, 185.)

 

U svakome trenu valja nam nastojati drugome pomoći, a ako to ne možemo onda nam valja “ukloniti se s puta”, ne ometati drugoga, ne raditi i stajati ondje gdje nam nije mjesto.

Kao iskren Allahov rob, hazreti Sulejman-pejgamber, alejhisselam, želio je Belkisu i njen narod još više uvjeriti da rade pravu stvar.

Ma kako god mislili da bi nam neko trebao biti zahvalan na nečemu što smo mu prethodno uradili, najpametnije je uporno drugima pomagati, uporno im s naše strane ljubav, pažnju i brigu iskazivati. Lijepim ponašanjem i iskrenim, srčanim, interesiranjem za njih razoružati sve moguće sumnje u ljubav koju prema njima, prema svim Božijim stvorenjima, gajimo. Kako veli hazreti Pejgamber, alejhisselam:

Darivajte se međusobno, povećat ćete ljubav među sobom.

 

(hadis bilježi hazreti imam Malik)

 

Ovim događajem također se, između ostaloga, naglašava i ponovno otkriva istina kur’anskoga ajeta:

a nad svakim znalcem ima još znaniji.

 

(Kur’an, Jusuf, 76.)

 

Nije bitno što u svakome trenu postoji neko koga treba visoko cijeniti, neki iskren Allahov rob. To nipošto ne umanjuje značaj, veličinu i smisao postojanja i drugih oko njega.

Kako god neko bio dragome Bogu blizak, shodno mogućnostima koje su nam date i shodno sudbini, naša blizina dragome Bogu može biti ustvari i veća od bliskosti tog nekog iskrenog roba, mada se to ne nadavalo tako.

Svako će odgovarati za postignuti ili nepostignuti maksimum bliskosti s dragim Bogom ali se postignuta bliskost, ili, ne daj Bože, udaljenost, neće mjeriti svima zajedno već svakome zasebno, shodno svačijoj, pojedinačnoj, mogućnosti.

Tako je i hazreti Sulejman-pejgamber želio istaći da i pored njega, jednoga takvog Božijeg prvaka, u njegovome kraljevstvu ima još dobrih ljudi, Bogu odanih i mnogo bliskih robova, kojima je dragi Gospodar dao i posebne odlike, posebne počasti i moći. Kako bi se kod nas reklo, hazreti Sulejman-pejgamber htio je pokazati da i pored njega u njegovome kraljevstvu ima još kerāmet-sahibijā.

Samo bi neznalica tvrdio, kako kaže hazreti Ismail Hakki, da hazreti Sulejman nije bio u stanju to sâm uraditi. Jer kerameti evlijâ (posebne počasti i moći koje uzvišeni Allah daje tim Svojim iskrenim robovima) samo su odraz poslaničkih mu‘džizâ (neobičnosti koje uzvišeni Allah daje Svojim vjesnicima i poslanicima, alejhimusselam). Tako su i keramet-sahibije hazreti Sulejman-pejgamberovoga vremena imali, ustvari, samo odraz, refleksiju, Sulejmanove, alejhisselam, mu‘džize. Baš kao što je ljepota nečijega lica ustvari odraz, pokazanje, dijela ljepote Božijega Lica.

Po tesavvufskome učenju, postoji svojevrsna hijerarhija Allahu bliskih ljudi (evlijâ). Na njenome vrhu nalazi se kutb, potom dvojica bajraktara, potom sedmerica (jediler), pa četrdeseterica (krkler). Kada kutb umre, zamijeni ga lijevi bajraktar, desni postaje lijevi, na upražnjeno mjesto desnoga bajraktara dolazi predvodnik jedilera, na upražnjeno mjesto jedilera ulazi pročelnik krklera, a na upražnjeno mjesto krklera dolazi jedan od Božijih evlija koji je najodaniji dragome Bogu između svih ostalih robova koji ne spadaju ni u jednu od spomenutih kategorija.

Allah uzvišeni daje naredbu Svojim evlijama da pred nekim pokažu svoj keramet samo kako bi taj neko ili uzeo pouku iz toga, ili tu priču prenijeo nekome ko će je boje razumjeti, kojemu je potrebna, baš kao što je hazreti Muhammed, alejhisselam, rekao na svome oprosnome hadžu:

Neka prisutni obavijesti odsutnoga, jer će možda onaj ko bude obaviješten bolje zapamtiti od onoga od koga je to čuo.

 

(hadis bilježe Buharija i Muslim)

 

Nije nužno da osoba najvišega stupnja, najvišega položaja, kod uzvišenoga Allaha prethodi odnosno prednjači u svemu. Upravo tu se ogleda silina Poslanikovoga, alejhisselam, priznanja, u događaju vezanome za palmu, da drugi bolje od njega poznaju ovosvjetske stvari.

Upravo priznanje neposjedovanja sposobnosti i znanja o svim stvarima jeste znak iskrenoga Božijega roba. Dragi Allah nikome ne da da sve zna. Tako hazreti Muhammed, alejhisselam, nije bio najbolji poznavalac sadnica; hazreti Musa, alejhisselam, nije znao sve tajne pa mu je hazreti Hidr, alejhisselam, tri tajne otkrio; hazreti Sulejman, alejhisselam, nije znao šta se sve na svijetu događa pa mu je hudhud kazao za Belkisu.

Isto je bilo i sa hazreti Davudom (Davidom), alejhisselam:

I Davudu i Sulejmanu, kada su sudili o usjevu što su ga noću nečije ovce opasle –

i Mi smo bili svjedoci suđenju njihovu –

 

i učinismo da Sulejman pronikne u to, a obojici smo mudrost i znanje dali.

 

(Kur’an, Vjerovjesnici, 78., 79.)

 

Niko ne zna baš sve. A često slušamo ljude koji se ponašaju kao da sve znaju, koji traže da njihovi stavovi budu konačni, koji planu kada im se kaže da nije baš sve tako kako oni misle.

Prenosi se jedna zanimljiva predaja. Hazreti Davud i hazreti Sulejman, alejhimesselam, trebali su presuditi u jednome sporu gdje je žena tvrdila da je jedan čovjek otac djeteta a sâm čovjek je to poricao jer je žena rodila crno dijete a njih oboje bijahu bijeli.

Tada hazreti Sulejman, alejhisselam, na dopuštenje svoga oca hazreti Davuda, alejhisselam, upita čovjeka da li je imao seksualni odnos s tom ženom dok ona imaše menstruaciju. Kada je čovjek to potvrdio, hazreti Sulejman, alejhisselam, reče:

“Allah mu je pocrnio lice, iako ste vas dvoje bijeli, kako bi vas na taj način kaznio jer je takav odnos zabranjen.”

Prvi se na hazreti Sulejmanovu ponudu javio Ifrit, jedan od džinna.