Ramazanska druženja 2004. (dvadeset i peti dan)

Kategorija

Napomena
Priredio: S.B.

Vidjeli smo kako je hazreti Mevlana u svojoj “Mesneviji” opisao kako to izgleda kada neko nastoji poklonom koji je za njega velik potkupiti jednoga od iskrenih Božijih robova kojemu taj poklon, ma kako god on materijalno vrijedan bio, ne izgleda veći od praške.

Osoba vjerna dragome Bogu uvijek pred sobom vidi tragove Božijega stvaranja; u svemu oko sebe, naročito u svim stvorenjima. Pa kada nekoga od stvorenja dragi Bog još više istakne uzevši ga za Svoga prijatelja, za Svoga “kurira”, koji će ljudima prenositi nadahnuća kojim ga dragi Bog počašćava, kao što je bio hudhud, tada osoba vjerna Bogu zna da je najljepši dar prema tome Božijemu odabraniku učtivost, uvažavanje i poslušnost.

Kako bilo, izaslanik je prišao hazreti Sulejman-pejgamberu očekujući njegovu reakciju po naredbi Belkise.

I kad on pred Sulejmana iziđe, ovaj mu reče:

“Zar da imetkom mene pridobijete? Ono što je Allah meni dao bolje je od onoga što je dao vama. Vi se onome što vam se daruje radujete!”

 

(ajet 36.)

 

Slično poruci koju smo već čuli, hazreti Sulejman, alejhisselam, ponovno izaslanicima Belkise, a samim tim i samoj njoj, poručuje da je bolje ono što je kod dragoga Boga, istinitoga Gospodara, nego sve drugo.

Hazreti Sulejman-pejgamber ponovno koristi jezgrovit, kratak a jasan, govor kojim mnogo toga poručuje.

Sav Belkisin dar oslovljava “imetkom”. Na arapskome jeziku kaže se “māl” a i kod nas je ta riječ česta u upotrebi.

U osnovi ova riječ znači “nakloniti se, prikloniti” pa se otuda i kod nas razlikuju pojmovi “dar” i “poklon”.

Hazreti Sulejmanu, alejhisselam, jasno je da mal, poklon, koji mu šalje Belkisa nije izraz njene spremnosti da potpuno otvori svoje srce Božijemu pozivu već ima za cilj prouzročiti hazreti Sulejmanov “naklon” prema ovosvjetskim dobrima. A dragi Allah podvlači:

A šta je život na Ovome svijetu osim varljivo naslađivanje?!

 

(Kur’an, Imranova porodica, 185.)

 

Imetak je prolazan, danas ga imaš sutra nemaš. Koliko samo ljudi kompletan svoj život posveti sticanju imetka pa napusti i svoju zemlju, svoje ljude, svoju porodicu i prijatelje, drage i voljene osobe, ne bi li prikupili nešto imetka za sebe i svoje potomke.

Ovo ne mora nužno biti pogrešno, ali često se ljudi prevare pa nesvjesno postanu robovi sticanja imetka. Sve je manje vremena za namaz, sve je manje vremena i uvjeta za post. Prijatelji se viđaju sve rjeđe a rodbinskih veza gotovo da i nema. Sve se svodi na susrete pri dženazi (sahrani).

Ne treba ići daleko, toga ima i u Bosni i Hercegovini mnogo. Neki čak od “silnoga posla” ni na dženazu ne mogu ići. E, to je problem. To je znak da osobi više nije cilj sticanje imetka radi udobnijega života svoga i svojih potomaka kako bi se slobodnije i potpunije pokoravali dragome Bogu. Sada je cilj steči imetak radi imetka. Jer, evo, običaj je i djecu od malih nogu odvojiti od sebe, “pripremiti ih za život”, kako se kaže. Onda se treba upitati: Pa, za koga ja onda ovo stečem? Za mene nije, jer ako dočekam starost što će mi toliki novac? Za svoju djecu također nije, jer sam ih već odvojio od sebe?

Ismail Hakki navodi jednu veoma dobru poslovicu. Kaže:

“Imetak je kao prostitutka, danas je u kući parfimera a sutra u kući veterinara.”

Tako je i sa čovjekom. Ako sticanje imetka ograniči na postizanje boljih uslova za robovanje dragome Bogu i pomaganje drugim ljudima, onim koji su u potrebi i nevolji, tada je imetak parfem koji za njim miriše, otkriva trag kuda je prošao dobar, Bogu dragome vjeran, čovjek.

A ako se ne kontrolira, tada jedino što mu imetak može pružiti, mada ni to nije sigurno, jeste tretman kod doktora u slučaju da se razboli. I životinja na osnovu bogatstva koje posjeduje (davanje mlijeka, jaja…) zaslužuje tretman kod doktora-veterinara.

Pa što će “poklon” iskrenome Božijemu robu? On od dragoga Boga ima Njegovo prijateljstvo i bliskost. Pored tih ljepota ništa više mu ne treba.

U tome kontekstu hazreti Sulejman-pejgamber, alejhisselam, ističe izaslanicima Belkise da mu je dragi Allah već podario vjesništvo (nubuvvet) i kraljevstvo (mulk), s tim da ne samo da je dobio velika ovozemaljska bogatstva već mu je data i vlast nad svim stvorenjima.

I još nešto, što je veoma bitno. Dato mu je da sva stvorenja, da sve svoje podanike - razumije! Naravno, ima i dio koji je do njega a to je da sve svoje podanike mora i saslušati. Ali kada se uvjerimo da poznajemo nekoga takvog kome je uzvišeni Gospodar ukazao posebnu čast od Sebe i još mu podario sposobnost da druge sasluša i da ih razumije, pa zar nekome takvome treba išta od nas, osim ljubavi, poslušnosti i uvažavanja?

Sada uistinu mudre riječi istinskoga mudraca, potomka hazreti Muhammeda, alejhisselam, hazreti Džaferi Sadika, jednoga od učitelja našega Ebu Hanife, dodatno odzvanjaju:

“Dunjaluk (ovaj svijet) nema dovoljno snage, nije dovoljno moćan, da kod Allaha, kod Njegovih vjesnika, kod Njegovih evlijâ, izazove radost, ili prouzrokuje tugu.

Nikakav učenjak, ustvari nikakva razumna osoba, ne bi se trebala radovati zbog ovozemaljskih vrijednosti.”

Hazreti Sulejman, i to je jedna od osnovnih poruka ovoga ajeta, uvijek je mjerio ono što mu se daje sa onim što mu je dao dragi Allah.

Pa kada je vidio, s jedne strane, ljepotu, bogatstvo, mnoštvo i slavu ali koji su prolazni, koji nestaju s godinama i koji mu ništa neće pomoći na Drugome svijetu, i kada je vidio, s druge strane, Božiju blizinu, uzvišene mekame (duhovna staništa) koji su mu podareni, dakle vječne ljepote i naslade, plus stvari koji će mu biti od koristi na Sudnjemu danu i u životu na Drugome svijetu, izabrao je ispravan put, put s kojim je uzvišeni Gospodar zadovoljan.