Kategorija
Sinoć je bila dvadeset i sedma noć ovoga mjeseca ramazana. Nakon teravih-namaza hafiz Dževad Šošić održao je kratko ali veoma lijepo predavanje, više obraćanje džematu.
Kao da je bio nadahnut. Mislim da su svi uživali ali i da su mnogi poslušali njegove savjete.
Po mišljenju velikoga broja islamskih učenjaka, dvadeset i sedma noć mjeseca ramazana jeste Lejletul-kadr, Noć sudbine. Stoga je sinoć trebalo dodatno ibadetiti (robovati dragome Bogu). Ali eto, ko nije uspio ima pred sobom, ako Bog da, ako dočeka, još dvije noći.
Čuli smo kako hazreti Mevlana, Dželaluddin Rumi, u svome djelu “Mesnevija” predstavlja i objašnjava Belkisin potez kojim je htjela iskušati hazreti Sulejman-pejgambera (Solomona), alejhisselam, te kako je hazreti Sulejmana to pogodilo.
Ako Bog da, u narednome dijelu vidjet ćemo šta hazreti Mevlana kaže, šta je hazreti Sulejman-pejgamber odgovorio Belkisi.
U “Mesneviji” se kaže:
Vratite se postiđeni, o izaslanici, eto vam to zlato a dođite mi sa srcem koje je stvarno srce.
I ovo moje zlato stavite s tim vašim zlatom, onoga ko vam je srca oslijepio smatrajte zadnjim mazgovom.
Zadnji mazgovi smješteni su u tor okružen zlatom, a zlato ašika (zaljubljenoga) je lice žuto, izblijedelo.
Ono je mjesto u koje Allah pogledâ, a od pogleda Sunca nastaje rudnik.
A tek gdje je mjesto na koje pogledâ zraka Sunca, u odnosu na mjesto na koje pogledâ Gospodar erbāba (onih koji su ovladali svojim srcem).
Neka vam Rūh (Duh) bude štit od moje kazne, makar ste sada moji sužnji.
Ptica opčinjena ljubavlju nalazila se na krovu, raširila je krila ali bijaše vezana za klopku.
Svo svoje srce dala je za ljubav, smatraj je zarobljenikom makar joj i ne slijedila kazna.
Pogledanja koja bacaše na zrno (sjeme), znaj da su uzlovi, zavezani oko podnožja.
A to zrno (joj) reče: “Kada ti kriomice gledaš, pa i ja ću od tebe ukrasti sabur (strpljenje) i postojanost.
I sve dok te taj pogled privlači k meni, znaj, onda, da i ja neću biti nemaran prema tebi.”
Prošli put smo rekli da zlato ima svoju vrijednost ali ako se koristi na Božijemu putu, za pomoganje vjere i pomoć drugima. Za sve drugo zlato nema trajnu vrijednost. Muhammed, alejhisselam, rekao je:
Kada čovjek umre, prestaju njegova djela, osim troje:
ako ostavi trajnu sadaku, ako ostavi znanje kojim se drugi koristi, i ako ostavi dobro dijete koje će za njega dovu činiti.
(hadis bilježi Muslim)
Dake, samo ono što iza nas ostaje kao pomoć drugima, i samo ono što je u ime dragoga Boga urađeno, samo to ima trajnu vrijednost.
Dobrovoljni post odnosno iskreno robovanje dragome Bogu uopće, ima svoju stalnu, trajnu vrijednost. Na licu Božijega roba ostavlja za sobom trag koji je žute boje.
Dobro djelo, samo po sebi, nije materijalno, nije opipljivo. Da bi se pokazalo otkriva svoja svojstva na drugome. To je znak da stvarno vlada, da stvarno posjeduje, ta svojstva. Tako se i veličina iskrneoga učitelja prepoznaje tek na drugima, na onima koje je odgojio.
S druge strane, zlato je materijalno, može se opipati. Boja koja otkriva njegovu vrijednost vidljiva je na njemu, ne treba mu nešto drugo da bi to svojstvo pokazao. To je znak da nije posjednik toga svojstva, plemenitosti.
Da bi postalo plemenito mora biti utrošeno na nečemu drugome, na nečemu lijepome, kako bi to svoje svojstvo prenijelo na to drugo. Svoju “opiljivu” vrijednost mora pretvoriti u “nematerijalnu” vrijednost. Tek tada će postati stvarni posjednik.
Muškarac pusti bradu, žena se pokrije, to su “opipljive” vrijednosti njihove vjere. Ali da bi postali stvarni posjednici vjere smještene u njihovim srcima moraju tu ljepotu koju ćute u grudima prenijeti na drugoga. Tek, znači, kada drugome pomognu, kada mu budu na usluzi, kada drugome žele dobro, kada nikome ne smetaju, kada Božiju ljubav svuda šire i svakome o Božijoj milosti govore, tek tada postat će stvarni posjednici vjere koja im ključa u srcima, tek tada će postati, kako mi to kažemo, pravi, iskreni vjernici.
Hazreti Sulejman, alejhisselam, ponovno skreće pažnju Belkisi da na Drugome svijetu neće imati koristi od ničega što joj je na Ovome svijetu dato ukoliko se ne bude pokorila jedinome Bogu.
Čovjek vezan za Ovaj svijet jeste poput ptice svezane u kafezu: koliko god prostran kafez bio ptica nema slobode. Pa tako čovjek nekada vidi priliku da se približi voljenome Bogu, da nekome pomogne ali, taman što se zaleti, ograda kafeza ili konopac kojim je vezan za zamku povuće ga natrag, obori ga ne tle. A on, jadan, vehne, nemoćan bilo šta da uradi.
I to nije sve. Prema čemu god čovjek usmjeri svoju pažnju taj objekat njegovoga interesa od njega crpi energiju. Ko voli učiti trudi se, ali ga istodobno učenje zamara, izvlači mu odmornost.
Ko voli razmišljati o dragome Bogu, Gospodaru se približava ali mu to zamara mozak i nagoni ga na spavanje.
Ko voli Allaha zikir činiti, čisti svoje srce ali, istodobno, zikir ga tjelesno slabi.
Pa ako je već zakonitost koju je dragi Bog odredio takva, zar nije pametnije strpljenje i stamenitost trošiti na Božijemu putu negoli na putu utrke na Ovome svijetu?!
Kada čovjek voli, naročito ako mu je ljubav uzvraćena, ljubav mu u grudima unosi toplinu, čak žar, srce poigrava a usne se osmijehuju. Ali istodobno, da bi održao žar ljubavi mora oko voljene osobe “igrati”, valja joj ugađati, povinavati se njenim željama, paziti na svaki korak, na svaku riječ.
Vremenom, zaljubljeni se potpuno promijeni, potpuno se prepusti naravi i osobinama osobe koju voli pa ubrzo počinje na nju ličiti.
Ko se zaljubi u Ovaj svijet, počinje na njega i ličiti: ostari, makar i nemao puno godina, nabora se, često mijenja raspoloženja kao što se smjenjuju vremenske prilike na Zemlji, hvali se ukrasima a pod sebe sakriva istinske vrijednosti, kao da ga je stid, baš kao što zemlja u sebi krije zlato.
Ko se zaljubi u dragoga Allaha, sve više sliči melecima (anđelima). Kiti se najljepšim svojstvima, stidi se, kao što naši stari kažu, “k’o da je melek”, svoj život podređuje robovanju dragome Bogu i usluživanju drugih.
Hazreti Sulejman-pejgamber, alejhisselam, imao je stvarnu vrijednost koju je htio otkriti Belkisi. Iako mudra, kraljica od Sābe još uvijek nije bila potpuno uvjerena u stvarnu vrijednost Sulejman-pejgamberovu. Stoga je na njegovo drugo pismo prilično oholo reagirala, vjerovatno malo i uvrjeđena što joj se svita vratila tako postiđena.