29 Oct 2004

Ramazanska druženja 2004. (petnaesti dan)

Objavio: znaci
Napomena: 
Priredio: S.B.
Kategorija(e) tekstova: 

Kako se prenosi, u pismu je stajalo:

“Od Allahovoga roba Sulejmana, sina Davudova, kraljici od Sābe, Belkīsi,

Bismillahir-Rahmanir-Rahim (U ime Allaha, Svemilosnoga, Samilosnog)!

 

Neka je mir na onoga ko Uputu slijedi,

Ne pravite se većim od mene i dođite da mi se pokorite!”

Potom je pismo hazreti Sulejman-pejgamber namazao miskom, zapečatio prstenom na kome je stajalo ugravirano Allahovo najveće Ime (Ismullāhi el-A‘zam). Privezao ga je hudhudu ili za kljun ili za konac koji mu je objesio oko vrata.

Kada je hudhud doletio s pismom vidio je da su sve kapije Belkisinoga dvorca zatvorene. Oko dvorca bijahu  stražari koji non-stop kružiše. Pupavac se nije dao smesti već potraži kakav prolaz. Na zidu zamka vidio je jednu pukotinu. Doleti do nje i vidje da je dovoljno velika da se kroz nju provuče.

Kada se našao u dvorcu, letio je od vrata do vrata tražeći Belkisu. Tako je stigao do najdalje, sedme, odaje u visinu njenoga prijestolja, na tridestome aršinu.

Vidio je kraljicu kako leži na krevetu i spava. Na sebi nije imala nikakve raskošne odjeće, samo jednu hrku (ogrtač) kojim je pokrila svoja stidna mjesta (avret, kod žene je to sve osim lica, te ruku i nogu do članaka). Tako je uobičavala raditi kada bi legla.

Hudhud sleti i spusti pismo pored nje na krevet. Potom odleti, smjesti se opet u nakvu rupu u zidu i počeka dok kraljica ne pročita pismo.

Čekao je i čekao ali se kraljica nije budila. Dosadi mu tako čekati. Hudhud k’o hudhud, sleti na njen krevet, kucnu je kljunom i pobježe. Belkisa se probudi. Pogleda oko sebe želeći saznati šta se desilo. Okrečući se tako primjeti pismo pored sebe na krevetu.

Uze pismo u ruku, protrlja oči, i poče razmišljati: otkud pismo tu, kako je došlo do nje kada su sva vrata zaključana? Obukavši se izleti van i vidje sve normalno – stražari budno stražare i kruže oko dvorca.

Upita:

“Vidjeste li koga da ulazi kod mene pa mu otvoriste vrata?”

“Ne”, odgovoriše. “Sve vrijeme bijahu zatvorena, kao inače, a mi stražarismo kružeći dvorom.”

Belkisa uze pismo želeći ga pročitati. Čim je ugledala mubarek pečat hazreti Sulejman-pejgambera, alejhisselam, zadrhta i obuze je nekakva poniznost.

Po pečatu i Allahovome Imenu na njemu osjetila je halom (stanjem) da je onaj koji joj je poslao pismo mnogo veći vladar od nje. Sâm način dolaska pisma do nje i mubarek pečat bili su Božiji znak, ajet, koji u dobrim ljudima probudi ono najljepše u njima:

Allah objavljuje najljepši govor, Knjigu sličnu po smislu, čije se pouke ponavljaju, zbog kojih podilazi jeza one koji se Gospodara svoga boje, a kada spomene ime Allahovo, kože njihove i srca njihova se smiruju. Ona je Allahov pravi put na koji On ukazuje onome kome On hoće; a onoga koga Allah ostavi u zabludi niko na pravi put neće moći uputiti.

 

(Kur’an, Skupovi, 23.)

 

Mnoge stvari uzimamo “zdravo za gotovo”, uvijek su nam “servirane”, naše je samo da ih uzmemo. Ko ima novca nije mu problem doći do lijepe knjige; ko ima vremena nije mu problem otići na predavanje; ko ima roditelje, brata, sestru i porodicu nije mu problem osjetiti toplinu; ko ima suprugu/supruga nije mu problem osjetiti ljepotu nadopunjavanja; ko ima lijepe prijatelje nije mu teško osjetiti slast druženja.

Pitanje je koliko često i da li im uopće govorimo da nam puno znače, i koliko se sjećamo Onoga ko nam je neku ljepotu u životu omogućio?

Krajica od Sābe obožavala je Sunce ali je Božiji znak odmah prepoznala jer je bila iskrenoga i zahvalnoga srca. Pred spavanje nije se oblačila u najljepše spavačice već bi samo preko sebe stavila ogrtač koji bi joj pokrio tijelo. Kada joj je upućen Allahov znak odbacila je klanjanje Suncu a okrenula se Onome ko joj je podario ljepotu i toplinu Sunca.

Uvijek se sjećati dragoga Boga uvjet je ispravnoga robovanja; uvijek biti zahvalan drugome i isticati njegovu vrijednost uvjet je postizanja stanja iskrenoga, dobroga srca.

Hazreti Muaz ibn Džebel kaže da ga je jednom hazreti Pejgamber, alejhisselam, uzeo za ruku i rekao mu:

“Muaze, tako mi Allaha ja te volim!”

Pogođen i uzbuđen hazreti Muaz odgovori:

“Allahov Poslaniče, draži si mi i od oca i od matere. I ja tebe, također, volim!”

Na to hazreti poslanik Muhammed, alejhisselam, reče:

“Muaze, oporučujem ti, ne propusti da poslije svakoga namaza kažeš:

اَللَّهُمَّ أعِنّيِ عَليَ ذِكْرِكَ وَ شُكْرِكَ وَ حُسْنِ عِباَدَتِكَ.

Allahu moj, pomozi mi da Te se sjećam zazivanjem, da Ti zahvaljujem i da Ti najljepše robujem!”

 

(Allāhumme, e‘innī ‘alā zikrike ve šukrike ve husni ‘ibādetike)

 

(hadis bilježe Ebu Davud i Nesai)

 

Tako se dolazi do najljepših stanja i duhovnih stupnjeva. Kada dobije Božiji znak iskreno i dobro srce se uzbudi, tijelo uzdrhti a oči izdaju.

Tako je i hazreti Belkisa bila uzbuđena, pa u tome posebnome halu

Reče ona: “O velikaši, meni je dostavljeno jedno plemenito pismo

 

od Sulejmana i glasi: ‘Bismillahir-Rahmanir-Rahim (U ime Allaha, Milostivoga, Samilosnog)!

 

Ne pravite se većim od mene i dođite da mi se pokorite!’ ”

 

(ajeti 29.-31.)

 

Kada momak prilazi djevojci uredi se i namiriše. Ako djevojka prilazi momku ili zna da će joj momak prići također će se urediti. Kada čovjek odlazi na posao, na vjenčanje, bilo svoje bilo drugog, kada odlazi u Božiju kuću ili, jednostavno, kada izlazi van, uredi se, lijepo obuće i blago ali što ljepše namiriše.

Kod nas postoji izreka: “Prvi dojam je najvažniji”. Hazreti Pejgamber, alejhisselam, kao i svi poslanici, alejhimusselam, imali su veliku prednost kada su počeli ljudima dostavljati Božiju oprouku. U društvu su bili poznati kao dobri, vrijedni, pošteni, iskreni, dobrodušni pa su ljudi stvarno, barem prvi put, i obraćali pažnju na njih.

I kada djevojka piše pismo momku, izabere lijepe boju i dizajn koverte i pismo namiriše. Čovjek koji ljubi dragoga Boga na sebi nosi miris Ezela (Praiskona) pa je ljudima drago s njime stati i popričati. Čista duša ne može skriti najljepši miris koji se preko nje širi.

Tako je i hazreti Belkisa rekla plemenito pismo jer joj je pečat, znak, na pismu mnogo toga rekao. Pročitala je Božije Ime na njemu, razum joj je poručio da je pismo ozbiljno a srce uzdrhtalo osjetivši miris Izvora.

Ismail Hakki bilježi da je hazreti Pejgamber, alejhisselam, rekao:

Plemenitost pisma je njegov pečat.

 

Hazreti Muhammed Mustafa, alejhisselam, slao je pisma nearapima. Bī mu rečeno da nearapi neće pismo shvatiti ozbiljno ukoliko na sebi nema pečat. Stoga je hazreti Poslanik, alejhisselam, izradio prsten od srebra na kojemu je pisalo, odozgor prema dolje: Allah-resul-Muhammed.

Neki kažu da baš zbog toga što je Belkisa pokazala najljepši edeb (odgoj) ukazavši počast pismu, Allahovome znaku, ajetu, bila je upućena, baš kao što su uradili neki faraonovi sihirbazi (čarobnjaci) iskazavši poštovanje prema hazreti Musau (Mojsiju), alejhisselam, rekavši mu:

“O Musa”, - rekoše onda – “hoćeš li ti ili ćemo mi baciti?”

 

(Kur’an, Bedemi, 115.)

 

pa im Jedini preko hazreti Musaa, alejhisselam, podari znak, ajet, i uputi ih:

“Mi vjerujemo u Gospodara svjetova” – povikaše,

 

“Gospodara Musaova i Harunova!”

 

(Kur’an, Bedemi, 121., 122.)

Hazreti Pejgamber, alejhisselam, rekao je:

Poslat sam da upotpunim najljepše ćudi.

 

(hadis prenosi hazreti Ebu Hurejre)

Ocjena: