Razjedinjenost i strančarstvo

Kategorija

Napomena
Preuzeto iz novine el-Ehram, august 2002., br. 599; prijevod: Samir Beglerović Autor: Edward Said

 Ono što se krije iza često citiranoga izvještaja iz 2002. godine - UNDP Arab Human Development Report (Izvještaj o demografiji Arapa Razvojnoga projekta Ujedinjenih naroda) - jeste neuobičajeni nedostatak koordinacije između arapskih zemalja. Postoji izvjesna doza ironije u činjenici da se o Arapima u ovome i drugim izvještajima govori i obraća kao grupi premda teško da oni tako djeluju, kao jedno, izuzev u negativnome smislu. Stoga izvještaj ispravno kazuje da ne postoji arapska demokratija, arapske žene nezvanično su ugnjetavana većina, a u znanosti i tehnologiji svaka arapska država zaostaje za ostatkom svijeta. Naravno, postoji malo strategijske suradnje između njih ali ustvarnosti nikakva suradnja ne postoji na polju ekonomije. A što se tiče još konkretnijih stvari, kao što je politika prema Izraelu, SAD-u i Palestincima, i unatoč zajedničkoga smetenoga, sramotnoga i bespomoćnoga stava skrštenih ruku, čovjek ćuti rješenost prije svega da se ne uvrijedi SAD, zatim da se ne umiješa u rat niti u istinski mir s Izraelom, te da se nikada ni ne pokuša razmisliti o zajedničkome arapskome frontu, čak ni po pitanju stvari koje pogađaju svekoliku arapsku budućnost ili bezbijednost. Ipak, kada je riječ o ovjekovječenju režimâ, arapske vladajuće klase ujedinjene su u cilju i sposobnostima preživljavanja.

Ova teturanja inercijom i nemoći jeste, u to sam ubijeđen, uvreda svakome Arapu. Stoga je tako mnogo Egipćana, Sirijaca, Jordanaca, Marokanaca i drugih izašlo na ulice u znak podrške Palestinskome narodu koji preživljava noćnu moru izraelske okupacije, uz arapsko vodstvo koje je promatra i baš ništa ne poduzima. Ulične demonstracije nisu samo demonstracije podrške Palestini, nego također i protesti zbog ukočenosti kao posljedice arapske razjedinjenosti. Još zorniji znak zajedničkoga razočarenja jeste učestala, otrcana, televizijska scena Palestinke koja razgleda ruševine svoje kuće uništene izraelskim buldožerima i s bolom dovikuje svijetu: “Ya Arab, ya Arab! (O, Arapi, o, Arapi)”. Nema jasnijega svjedočenja izdaje arapskoga naroda od strane njihovih (uglavnom neizabranih) vođa od te optužbe koja glasi: “Zašto vi Arapi nikada ne uradite nešto da nam pomognete?” Unatoč novcu i naftnome bogatstvu, postoji samo kamena tišina nepomičnoga promatrača.

Čak i na pojedinačnoj ravni, nažalost, razdvojenost i strančarstvo obogaljivali su jedan nacionalni pokušaj za drugim. Uzmimo za primjer najtužniji od svih slučaja – slučaj Palestinskoga naroda. Sjećam se zapitanosti u vrijeme događaja u Ammanu i Bejrutu, zašto je bilo nužno postojanje negdje između osam i dvanaest palestinskih stranaka, pričem se svaka bori oko bespotrebnih akademskih pitanja ideologije i organizacije dok nam Izrael i lokalna milicija piju krv. Pogledajući na događaje u Libanu koji su stravično kulminirali Sabrom i Šatilom, pitam se u čiju je korist išla međusobna borba Narodnoga fronta, Fetaha i Demokratskoga fronta – da spomenemo samo tri stranke – što je dovelo do proklamacije bespotrebnih, provokativnih slogana vođâ Fetaha, poput: “Put za Tel Aviv vodi kroz Jounieh”, dok se Izrael povezao sa desnim krilom libanonske milicije kako bi uništio palestinsko prisustvo a poradi ciljeva Izraela? I čijim je ciljevima služila Jasera Arafata taktika oformljivanja stranaka, podgrupa i sigurnosnih snaga za rat jednih protiv drugih za vrijeme procesa u Oslu te ostavljanje vlastitih ljudi nezaštićenih i nepripremljenih za izraelsko uništavanje infrastrukture i ponovne okupacije zone-A?

Uvijek je u pitanju ista stvar, strančarstvo, razdvojenost, nedostatak zajedničkoga cilja, za šta, na kraju, plaćaju obični ljudi, patnjom, krvlju i beskrajnim uništavanjem. Čak i na razini društva, uobičajena je fraza da su Arapi grupa koja se bori više među sobom negoli za zajednički interes. Mi smo pojedinci, kaže se kao opravdanje, ignorirajući činjenicu da takva razjedinjenost i unutarnja neorganiziranost na kraju štete navlastito našoj egzistenciji kao naroda. Ništa nije obeshrabrujuće kao svađe koje nagrizaju organizacije arapskih izgnanika, naročito u SAD-u i Evropi, gdje relativno malen broj zajednica Arapa živi okružena mržnjom i vojnim oponentima koji ne biraju sredstva kako bi diskreditirali borbu Arapa. Ipak, umjesto nastojanja ka ujedinjenju i zajedničkome radu, spomenute zajednice među se se glode potpuno nebitnim ideologijskim i stranačkim borbama, koje nemaju nikakve neposredne bitnosti, nemaju nikakve važnosti uopće, bar što se tiče okruženja.

Prije nekoliko dana, bijah preneražen diskusijom na televizijskome programu el-Džezire, na kojemu dva učesnika i bespotrebno provokativni voditelj žestoko diskutiraše o arapsko-američkome aktivizmu u vrijeme trenutne krize. Jedan čovjek, neki gospodin Dalbah, nejasno predstavljen kao “politički analitičar” u Vašingtonu (bez uključenosti u neku organizaciju ili institucionalne povezanosti), potrošio je sve vrijeme diskreditirajući jednu ozbiljnu arapsko-američku grupu - Arab-American Anti-Discrimination Committee (ADC), koju je optužio za neefikasnost a njene vođe za egoističnost, oportunizam i vlastitu korupciju. Drugi gospodin, čije ime nisam “uhvatio”, priznao je da u SAD-u živi tek nekoliko godina te da ne zna mnogo o tome šta se događa, ali, naravno, ima bolje ideje od svih vođa zajednice. Premda sam gledao samo početak i kraj programa, bijah potpuno lišen iluzija, čak se osjećah i uvrijeđen diskusijom. Šta je poanta, pitao sam se? Kakva je korist razvaliti organizaciju koja radi koliko god bolje može u državi u kojoj su Arapi u malome broju i suprotstavljeni ne samo boljoj organiziranosti mnogo većih i bolje plaćenih cionističkih organizacija, već također i društvu čiji su mediji a i ono samo tako puni mržnje prema Arapima, islamu i njihovim ciljevima uopće? Nikakva, naravno. A ipak, i dalje ostaju ta štetna strančarstva kojima, gotovo pavlovskom preciznošću, Arapi nastoje povrijediti i osporiti jedni druge, radije negoli se ujediniti porad zajedničkoga cilja. Ako i ima malo opravdanja za takvo ponašanje u samim arapskim zemljama, nema sumnje da opravdanje ne postoji za inozemstvo gdje se Arapi, pojedinačno i komunitarno, napadaju i gdje im se prijeti kao nepoželjnim strancima i teroristima.

Program el-Džezire bio je više uvredljiv svojom neopravdanom pogrešnošću i nanošenjem nepotrebne lične štete bivšemu, Hala Salam Maksud-i koja je doslovno vlastiti život dala za ADC, i sadašnjemu predsjedniku dr. Ziad Asli, javnošću inspiriranome liječniku, koji se dobrovoljno odrekao medicinske prakse kako bi bio u stanju voditi organizaciju na dobrovoljnoj osnovi. Dalbah nastavio je navoditi insinuacije kako su oba ova aktivista motivirana vlastitom novčanom koristi, i da je sve što je uradila organizacija ADC loše. Nastranu sva skandaloznost neistine sličnih optužbi, Dalbahijev prazan i zao trač – upravo se o tome radi – naštetio je kompletnoj arapskoj “stvari”, ostavljajući za sobom bijes i još veći rasplamsaj strančarenja. Štaviše, treba naglasiti da uslijed ekstremno neprijazne američke politike prema arapskoj “stvari”, ADC je bila veoma uspješna u Vašingtonu i u arapskim zemljama kao organizacija koja opvrgava optužbe protiv Arapa koje se iznose u medijima, štiteći pojedince od Vladinoga progona nakon događaja od 11. septembra, istodobno aktivirajući američke Arape i uključujući ih u nacionalnu debatu. Upravo zbog ovakvoga uspjeha pod vodstvom Asli-a, strančarenje je zarazilo zaposlene u organizaciji koji se iznenada “uvališe” u kampanju ocrnjivanja pojedinaca, sve to maskirajući ideologijskim argumentima. Naravno, svako ima pravo kritizirati ali zašto baš usred takvih pretnji kao što su pretnje u SAD-u; trebamo li se razdijeliti i oslabiti ovako, a jasno je da jedinu korist crpi proizraelski lobi? Organizacije poput ADC-a, prve su od svih američkih organizacija i ne mogu raditi kao partizani u borbi koja podsjeća na onu Fakahanija sredinom sedamdesetih.

Možda je ključni razlog za strančarenje među Arapima na svakome nivou društva, kući i vani, nedostatak ideala i uloge primjera. Od smrti Abdul Nasera, ma štagod neko mislio o njegovoj još starijoj politici, niti jedna osoba nije u stanju sebi predstaviti Arapa niti preuzeti ulogu u borbi naroda za oslobođenje. Pogledajte katastrofu PLO-a, koji je od negdašnje slavne uloge sveden na prizor neobrijanoga čovjeka koji sjedi na slomljenome stolu među ostacima kuće u Ramalli, pokušavajući preživjeti po svaku cijenu, bez obzira da li prodao svoj dio, bez obzira da li izrekao kakvu glupost, bez obzira da li misli ono što kaže ili ne. (Prije nekoliko sedmica, citiran je kako kaže da sada pristaje na Klintonov plan iz 2000. godine, samo što je sada 2002. godina, i što Klinton više nije predsjednik.) Prošle su godine otkako je Arafat istinski predstavljao svoj narod, njihovu patnju i “stvar”, sada je kao i drugi, njegovi arapski dvojnici, visi kao još nedozreo plod, bez istinske svrhe ili pozicije. Ne postoji, stoga, jako moralno središte u arapskome svijetu danas. Uvjerljive analize i razumske raspre ustupile su mjesto fanatičkoj naduvenosti, skladne akcije radi oslobođenja svedene su na samoubilačke napade, a ideja, ako već ne i praksa, čestitosti i poštenja jednostavno je nestala. Jedna tako korumpirajuća atmosfera polučena je iz arapskoga svijeta da čovjek prosto ne shvata zašto su neki ljudi tako uspješni a drugi, opet, truhnu u zatvoru.

Kao jedan jezivo šokantan primjer navedimo sudbinu egipatskoga sociologa Sadeddin Ibrahima. Pušten na slobodu odlukom Građanskoga suda prije nekoliko mjeseci, ponovno mu je sada suđeno, proglašen je krivim i osuđen na okrutnu nepravednu kaznu od strane Suda državne bezbijednosti za doslovno identične “prekršaje” zbog kojih je ranije oslobođen. Gdje je moralno opravdanje za jedno takvo poigravanje s ljudskim životom, karijerom i ugledom? Prije samo nekoliko mjeseci, bio je pouzdani savjetnik Vlade i član nekoliko arapskih instituta te učesnik u nekoliko projekata. Sada se smatra osuđenim kriminalcem. Čijemu interesu, bilo stvarnom nacionalnom ujedinjenju, koherentnoj strategiji ili moralnome imperativu, njegovo neutemeljeno kažnjavanje ovim načinom služi? Više strančarstva, razdijeljivanja, veći osjećaj satjeranosti i straha te osjećaj ispunjen frustriranošću pravde.

Arapi su tako dugo lišeni iskustva učestvovanja i građanskih prava zbog svojih vladara da su mnogi od nas izgubili sposobnost uviđanja da vlastita odanost nečemu postiže mnogo više negoli se može zamisliti. Borba Palestinaca – kolektivno je čudo da ljudi podnose takvu konstantnu okrutnost od strane Izraela i dalje izdržavaju – ali zašto lekcije života (kao suprotnost samoubistvu, nihilističkome) otporu ne bi bile jasnije, i podobnije za slijediti? Ovo je stvarni problem - u kompletnome arapskome svijetu i vani nedostaje vodstvo koje komunicira s ljudima, ne putem sredstava komuniciranja, koja izražavaju neosobno, skoro prezrivo nepoštivanje ljudi kao građana, već putem istinskoga prakticiranja zajedničke odanosti i ličnoga primjera. Nemoćni pokrenuti SAD od njihove ilegalne podrške zločinima Izraela, arapske vođe jednostavno odbacuju one “mirovne” ugovore, jedan za drugim, koji će podrugljivo biti odbačeni od strane Izraela i SAD-a. Buš i njegov psihopatski prirepak Ramsfeld nastavljaju puštati vijesti o svojoj nadolazećoj invaziji koja za cilj ima “promjenu režima” u Iraku, a Arapi još uvijek nisu oformilu jedinstven uzvratni stav protiv ove nove američke budalaštine. Kada pojedinci i organizacije poput ADC-a pokušavaju učiniti nešto u tome pravcu, napadaju ih kavgadžije koje nemaju šta drugo raditi doli uništavati i smetati.

Nesumnjivo je došlo vrijeme da počnemo posmatrati sebe kao ljude zajedničke historije i zajedničkih ciljeva a ne kao skupinu kukavičkih prijestupnika. Ali to zavisi od svakoga pojedinačno, i ne vrijedi i dalje sjediti optužujući “Arape” jer, konačno, mi smo Arapi.