28 Jan 2018

Razmišljanja o ekonomiji u svjetlu svjedočenja dragoga Allaha (3 dio): Razmišljanje o nužnosti i značaju primjene osnovnih principa ekonomije općenito i na mikroekonomskom nivou konkretnog preduzeća (princip produktivnosti)

Objavio: znaci
Autor(i): 
Kategorija(e) tekstova: 

 

Ranije je u ovim kazivanjima već rečeno da se čovjek (gledano iz perspektive onoga koji neće da grabi sebi, već za ljubav Božiju hoće da daje od sebe) ne smije u pogledu dunjalučkoga imetka koji mu je dragi Allah podario ponašati rasipnički (da ga troši ne vodeći računa o ekonomisanju čime ga u stvari rasipa), već se u radu nad njime treba ponašati ekonomski, dakle voditi računa o osnovnim principima ekonomije koji se u radu sa imetkom koji mu je dragi Allah dao trebaju primjenjivati.

Isto tako je rečeno da nas više ajeta Kur'ana (npr 2:282,283 i 4:5,6) upozorava na obavezu da se vodi briga o imetku siročadi sve dotle dok se ne vidi da su oni postali zreli i da nisu rasipnici, kao i na obavezu da se ne treba imetak davati rasipniku, već da se o njemu drugi treba brinuti sve dok se ne uvjeri da je postao zreo i odgovoran, tako da više nije rasipnik već da može valjano voditi brigu o svom imetku.

Iz svega ovoga smo zaključili, da i to ponovimo, da je vođenje valjane brige o svome imetku lijepo svojstvo dobrih i odgovornih vjernika predanih dragome Allahu, dok suprotno ponašanje od toga može biti i rasipništvo koje nimalo nije pohvalno.

Odatle bi odgovor na temeljno pitanje ekonomije kako povećati bogatstvo, po našem mišljenju bio, kako slijedi:

PRVO dati sve od sebe da se stekne i uveća zadovoljstvo dragoga Allaha sa nama i našim postupanjem u ekonomiji (a naravno i u svemu ostalom) u smislu da sačuvamo poštenje u poslovanju (da datu riječ i obećanje shvatamo kao našu obavezu koju ne smijemo pogaziti i da pazimo na tačnost i istinu u vaganju) i dobročinstvo, kao i da to dvoje (poštenje i dobročinstvo) nikako ne smijemo dovesti u pitanje ma kolika zarada bila u igri u poslu koji obavljamo:

  • jer je to put prema bogatstvu, blagostanju i sreći u vječnosti budućega svijeta (a to je osnovni cilj našeg bitisanja na ovome svijetu);

  • jer je to put i prema bogatstvu, blagostanju i sreći na ovome prolaznom svijetu. Allahovo zadovoljstvo bez sumnje svakome daje bereket, blagostanje i sreću – to, istina, može privremeno kasniti i/ili izostajati radi kušnje (jer nekad dragi Allah time iskušava i one sa kojima je zadovoljan), ali u konačnici sve to neizostavno dolazi na ahiretu (a često još i na ovome svijetu).

TEK ONDA treba se potruditi i da se postupa u skladu sa uputama ekonomske nauke o valjanom poslovanju (ali nikako ne na uštrb naprijed navedenog) i u tome smislu se na mikro nivou konkretnog preduzeća (mikroekonomija):

  • treba svakako nastojati da se u poslovanju ostvari i očuva zadovoljenje principa produktivnosti, ekonomičnosti, rentabilnosti i likvidnosti;

  • treba nastojati da se ostvari dovoljno tržišno učešće (dovoljno učešće na tržištu prodaje roba i usluga koje prozvodimo kako bi se sve one na njemu mogle prodati) i da se tu ostvari prodajna cijena veća od cijene koštanja (da bi se tako ostvarila dobit, tj. da bi se iz konkretnog posla dobilo više nego što se u njega uložilo);

A na makro nivou nacionalne ekonomije (makroekonomija):

  • treba nastojati da i nacionalna ekonomija na nivou međunarodnog tržišta osigura i očuva principe produktivnosti, ekonomičnosti, rentabilnosti i likvidnosti;

  • i da se uz navedeno u strukturi nacionalne ekonomije osigura:

  • da ponuda i tražnja budu u dinamičkoj ravnoteži;

  • da bude valjana (i stabilno takva) alokacija društvenog kapitala i investicija po sektorima i granama;

  • da cijene na nacionalnom tržištu budu stabilne (da inflacija i deflacija budu minimalne).

U nastavku se želi o svemu ovome detaljnije govoriti i tome smislu počinjemo sa detaljnijim razmišljanjem o problematici vezanoj za ekonomske principe produktivnosti, ekonomičnosti, rentabilnosti i likvidnosti.

 

1. Ekonomski princip produktivnosti

Produktivnost se posmatra i definiše kao odnos između fizički angažovanih faktora proizvodnje (kvantiteta koliko su oni bili angažovani) i fizički ostvarenoga proizvodnoga učinka (kvantiteta proizvedene robe ili proizvedene usluge). Prema tome, produktivnost je ekonomski princip po kome se nastoji ostvariti fizički produkt (proizvod) što većega kvantiteta po jedinici kvantiteta fizički angažovanih faktora proizvodnje – odatle bi se produktivnost mogla imenovati i kao proizvodnost.

Odatle princip produktivnosti predstavlja nastojanje da se ostvari što veći produkt (proizvod) po jedinici:

  • angažovanih i fizički utrošenih predmeta rada,

  • angažovanih i fizički utrošenih sredstava za rad,

  • utrošenog rada (valoriziranog i mjerenog kroz iskorišteno vrijeme rada).

 

1.1. Produktivnost posmatrana po osnovu fizički utrošenih predmeta rada

(princip ostvarenja većeg produkta po jedinici angažiranih i fizički utrošenih predmeta rada)

Kao što smo rekli princip produktivnosti u ovome smislu predstavlja nastojanje da se ostvari što je moguće veći produkt (proizvod) po jedinici angažiranih i fizički utrošenih predmeta rada.

Najvažniji faktor koji osigurava manji fizički utrošak predmeta rada za jedinicu ostvarenoga fizičkog produkta je angažirana tehnologija u procesu proizvodnje. Naime, treba se pronaći takva tehnologija proizvodnje i/ili takvi materijali koji mogu dati željeni proizvod uz manji fizički utrošak materijala. Ali, ne smije se radi toga poremetiti kvalitet proizvoda. Treba, dakle, pronaći takav tehnološki postupak proizvodnje koji će osigurati da se postigne proizvod istog ili većeg kvaliteta a uz manji fizički utrošak materijala.

Ovo nije pitanje ekonomske struke, već je to pitanje tehničke struke proizvodnje konkretnoga proizvoda (elektrotehničke, mašinske, informatičke, poljoprivredne itd.), a učešće ekonomske struke ovdje je, i samo je, uglavnom u tom da se pronađu, uspješno angažiraju i motivišu valjani eksperti konkretne struke i da im se pruži valjan sistem u okruženju kako bi mogli adekvatno iskazati svu svoju stručnost i organizirati adekvatan tehnološki postupak proizvodnje konkretnog proizvoda.

 

1.2. Produktivnost posmatrana po osnovu fizički utrošenih sredstava za rad

(princip ostvarenja većeg produkta po jedinici angažiranih i fizički utrošenih sredstava za rad)

Princip produktivnosti u ovom smislu predstavlja nastojanje da se ostvari što veći produkt (proizvod) po jedinici angažiranih i fizički utrošenih sredstava za rad.

Angažirana tehnologija u procesu proizvodnje i ovdje je najvažniji faktor koji utiče na manji utrošak angažiranih sredstava za rad po jedinici ostvarenog fizičkog produkta. Treba se, dakle, pronaći takva tehnologija proizvodnje i/ili takve proizvodne mašine koji mogu dati željeni proizvod uz manje fizičko trošenje angažiranih sredstava za rad – ali se ne smije radi toga poremetiti kvalitet proizvoda. I ovdje je, dakle, cilj dobiti proizvod istog ili većeg kvaliteta a uz manji fizički utrošak angažovanih sredstava rada, pa je u tom smislu i ovo pitanje tehničke struke konkretnih angažiranih mašina i tehnologija, a učešće ekonomske struke je samo u angažiranju valjanih eksperata konkretne tehničke struke, njihovoj motivaciji i davanju im valjanog sistematskog okruženja.

 

1.3. Produktivnost posmatrana po osnovu utrošenog rada (valoriziranog i mjerenog kroz iskorišteno vrijeme rada)

(princip ostvarenja većeg produkta po jedinici radnog vremena)

Princip produktivnosti u ovom smislu predstavlja nastojanje da se ostvari što veći produkt (proizvod) po jedinici vremena rada.

Treba pronaći i angažirati adekvatan sistem rada (takav sistem rada u proizvodnji koji može dati željeni proizvod za kraće radno vrijeme), ali da se pri tome ne poremeti motivacija radnika. Treba postići, dakle, da radnici vide da se njihov rad cijeni i da oni mogu dobiti veće priznanje i veću plaću ako se samostalno angažuju da bolje rade.

Adekvatan sistem rada u ovom smislu po nama se postiže ako se osigura:

  • Adekvatna organizacija prostora

  • Adekvatno napravljen plan rada i proizvodnje

  • Adekvatan sistem prikupljanja i kanalisanja individualnih ideja

  • Adekvatan sistem motivacije zaposlenih ljudi

 

1.3.1. Adekvatna organizacija prostora

Adekvatna organizacija prostora treba da osigura da se mogu činiti svi zahvati rada bez suvišnih i nepotrebnih pokreta koji zamaraju radnika, troše mu energiju i produžavaju vrijeme njegovog rada. Klasični primjer ovoga je pokretna traka putem koje predmet i objekat rada dolazi do svakog radnika. Tako radnik više ne troši vrijeme i energiju da traži i dolazi do predmeta na kojem treba nešto uraditi, već on samo stoji na svom mjestu a predmet rada mu dolazi i on na njemu samo treba obaviti sve svoje zahvate u procesu linije proizvodnje. Mnogostruke su prednosti organizacije prostora u proizvodnoj liniji sa instaliranom pokretnom trakom u tvornici i to se zbog toga danas primijenjuje u praksi svih proizvodnih procesa u svim tvornicama – izuzetak je samo tamo gdje se to ne može instalirati.

Ali se mora reći i da to ima svoju ''drugu stranu'', odnosno neke nedostatke i negativnosti koji se nikako ne trebaju ni zanemariti ni zaboraviti. U tome smislu nikako ne treba zaboraviti na mogućnost da radnik, koji je angažiran samo da ''zavrće svoje šarafe'' na proizvodu koji do njega dolazi pokretnom trakom i ništa više, zbog toga ne zaboravi ostale važne vještine u cjelokupnoj prozvodnji konkretnog proizvoda. Ovo je u stvari opće pitanje u znanosti jer je jasno da specijalizacija može dati rezultat da se usko u svome segmentu postigne veće i preciznije znanje, ali pitanje je šta ako se zbog toga umanji opće znanje o svemu tome. Odnosno pitanje je da li je bolji znalac i učenjak onaj koji izuzetno duboko poznaje samo svoj segment znanja, ali je zato oslabio u širem općem znanju, ili onaj koji dobro poznaje opće znanje o toj problematici s tim što ne poznaje sve preciznosti i dubine usko svakog segmenta iste problematike (a pitanje je koliko su te preciznosti u praksi uvijek i potrebne).

To je, dakle, pitanje do kog nivoa je potrebno detaljisanje u nauci općenito. Mi ne želimo ulaziti u te rasprave, a mislimo i da ne posjedujemo adekvatan nivo znanja za to. Samo bi na ovom mjestu htjeli, na primjeru znanosti medicine, istaći pitanje da li se može biti dobar ljekar ako se dobro, duboko i precizno poznaju samo bolesti usko svoje specijalnosti, a ne posjeduje se adekvatno znanje o svim ostalim bolestima?

Obzirom da smo ubijeđeni da, kako se u medicini moraju znati do određenog nivoa sve bolesti da bi se moglo pratiti čitavo zdravlje čovjeka, isto se tako u svim ostalim naukama ne smije zanemariti cjelina znanja radi specijalizacije samo u jednoj oblasti.

Zbog toga i ističemo da se ne smije zaboraviti ni to da orijentacija da se svaki radnik u liniji proizvodnje specijalizira samo na vlastiti dio posla, može imati štetni efekat u smanjenju njegovog općeg znanja i radne vještine. Mislimo da i ovdje, kao i u svemu drugom, treba nastojati pronaći ''zlatnu sredinu'' između krajnosti pretjerane orijentacije samo na opće znanje bez konkretnog znanja za konkretnu primjenu sa jedne strane i orijentacije samo na specijalizaciju usko u jednom segmentu (možda čak i do nepotrebnih detalja) bez potrebnog općeg znanja o cjelini posmatrane problematike.

Ali ako o ovome razmišljamo u svjetlu vjere i iskrenoga truda da se umiljavamo i približimo našem Stvoritelju kroz činjenje dobra svim Njegovim stvorenjima, ne smijemo zaboraviti ni na pitanje da li i koliko rad na proizvodnoj liniji sa instaliranom pokretnom trakom može biti nepravedan za radnika koji ga konkretno obavlja. Naime, u sistemu sa proizvodnom linijom i pokretnom trakom obično se zahtjeva da se sve radne operacije koje se na proizvodnoj liniji obavljaju na konkretnom mjestu urade precizno u zadatom, obično kratkom (da linija ne bi stala) vremenu bez imalo stanke ili prekida. Tako se od svakoga radnika na proizvodnoj liniji sa pokretnom trakom zahtijeva da radi kao robot bez i najkraće pauze ili usporenijeg rada. Ali, čovjek nije mašina i normalno se dešava da on povremeno malo poremeti ritam svoga rada i preciznost brzih pokreta, pa zbog toga zahtijevati od njega da po svaku cijenu i uvijek čuva preciznost i brzinu pokreta svog rada (kako se ne bi usporila pokretna traka) jeste nepravda čak i nasilje prema njemu.

Svega toga poslodavci, ako hoće da dragi Allah bude s njima zadovoljan, moraju biti svjesni i nikako ne smiju ljude pritiskati i od njih očekivati da budu mašine kako bi im osigurali veću produktivnost u tvornici. Ako žele povećati efikasnost proizvodnje u instaliranoj proizvodnoj liniji može se uvesti rad u više smjena. Tako se može povećati učinak i efikasnost proizvodnje, a da se radnici ne opterećuju više od normalnog radnog opterećenja. A ako tehnologija proizvodnje nužno zahtjeva da proizvodna linija ne smije zastati, može se čak i uvesti sistem kao u vojsci u ratnim uslovima – da jedan broj radnika iz naredne smjene budu u pripremi kako bi mogli odmah uskočiti i intervenirati ako se neočekivano desi neki značajan poremećaj na koji se brzo mora odgovoriti.

Brzina i preciznost radnih zahvata, istina, mogu biti povećani ako se uključe roboti u proizvodnu liniju sa pokretnom trakom (automatska proizvodna linija). Ali, tada se javlja pitanje da li će to oduzeti posao ljudima. Preduzetnici koji to gledaju samo sa stanovišta želje da se poveća profit, uglavnom će podržavati i hvaliti sistem automatske proizvodne linije sa robotima. Ali preduzetnici koji sve to hoće da gledaju sa stanovišta uzvišene vjere u dragog Boga i želje da Mu se umiljavaju i približe dobrim djelima nikad ne smiju zaboraviti da su oni uz vlastito bogaćenje svojim efikasnim ekonomisanjem u dozvoljenom (halal) poslu ujedno i pozvani i odgovorni (i da će za to biti na Sudnjem danu pitani) da omoguće da i svi ljudi koji za njih rade od svega toga imaju koristi.

Zato se nikako ne smije sve to posmatrati samo sa stanovišta većeg profita i veće brzine i preciznosti proizvodnog rada. Naprotiv, mora se misliti i na to kako će se sve to odraziti na ljude. Nije to samo finansijsko pitanje, jer se samo na prvi pogled može reći da je to korisno za ljude jer oni više ne moraju raditi zato što će roboti za njih raditi. Ali, da li je dobro za ljude da ništa ili malo rade, da li će oni zbog toga zaboraviti na prirodne radne i zanatske vještine (kao što je, na primjer, veoma ozbiljno pitanje koliko će djeca znati da pišu ako sve u školama samo unose u personalne kompjutere preko tastature – šta ako se nauče samo tipkati a zaborave pisati), da li je dobro ljudima omogućavati da oni umjesto u korisnome radu više vremena provode u besposlicama i u neobuzdanom zadovoljenju svojih strasti? Ova i slična pitanja veoma su značajna i ona prevazilaze samo ekonomske i tehničke okvire – to se nikako i nikada ne smije zaboraviti!

No, ono što je u ovome smislu bez sumnje jasno jeste to da je i dobro i potrebno instalirati automatske proizvodne linije sa robotima svugdje tamo gdje bi zdravlje i život ljudi bili ugroženi – dakle u radu sa opasnim materijalima ili operacijama (eksplozivne materije, otrovne materije, materije sa radioaktivnim zračenjem i slično).

 

1.3.2. Adekvatno napravljen plan rada i proizvodnje

Adekvatno napravljen plan rada i proizvodnje je značajan faktor koji može smanjiti bespotrebno trošenje radnog vremena. Naime, ako se u planu uspiju po svome znanju i iskustvu, a samo sa dopuštenjem dragog Allaha, predvidjeti neki problemi koji se mogu pojaviti i ranije se (kada se ima dovoljno vremena i kada se može na miru bez straha i žurbe o njima razmišljati) valjano u dokumentu plana definiše postupak šta da se uradi i kako da se ti problemi riješe ako se pojave. Prema tome, ako je sve u planu valjano definisano, onda se, u slučaju da se problemi zaista i pojave, tad panično ne razmišlja o rješenju i ne gubi se vrijeme na tome, već se samo primijeni ono rješenje koje je već u planu definisano – samo se pročita dokument i primjeni rješenje koje je tu napisano. Ali, plan treba biti valjano napravljen ne birokratski samo da ga se ima, već da zaista plan bude valjan. Jednom smo prilikom čuli za primjer iz SSSR gdje je komunistička partija u njihovom sistemu planske privrede kao zakonsku obavezu određivala da se sve planira, tako da su svi pazili da se svi planovi ostvare i da se ostvari, na primjer, planirana težina u Kg u proizvodnji lustera. Radi toga da se po svaku cijenu planirana težina proizvodnje lustera ostvari, u tvornicama su se proizvodili teži lusteri i znalo se desiti i to da lusteri, zbog težine, padnu sa plafona na sto za vrijeme ručka. Plan, dakle, nikako ne treba biti samo dokument koji se pravi zato što to neko traži. Naprotiv, on treba da bude valjano i precizno napravljen da se po njemu može u konkretnom slučaju bez razmišljanja odmah i postupati.

 

1.3.3. Adekvatan sistem prikupljanja i kanalisanja individualnih ideja

Adekvatan sistem prikupljanja i kanalisanja individualnih ideja da se ne izostavi nijedna individualna ideja kako da se unaprijedi sistem proizvodnje naredni je i veoma značajan faktor povećanja produktivnosti poslovanja.

U tome smislu treba nastojati da se obuhvati i evidentira što veći i što širi krug individualnih ideja svih zaposlenih bez obzira na njihovo mjesto u hijerarhiji preduzeća, starost ili godine iskustva. Jasno, to je zbog toga što ideje dolaze od dragoga Allaha i mi nikad ne možemo znati kakav je stepen bilo koga od ljudi kod Njega, koga će On, Sveznajući poučiti i nadahnuti čemu hoće.

Zbog toga svi preduzetnici koji hoće da se okoriste eventualnim idejama i znanjima svih zaposlenih u preduzeću o bilo čemu prvo trebaju da ih motivišu da što više misle i da slobodno iznose sve svoje ideje. Efikasna metoda koju nauka preporučuje u pogledu ove problematike je metoda poznata po imenu ''brainstorming''. Ovaj naziv, koji potiče iz engleske tradicije i kulture, jasno upućuje na ''munjevite pomisli iz mozga''. Ideja je, dakle, da se ljudi upute da o nekom pitanju razmišljaju i prosto samo pribilježe svaku pomisao koja im padne na pamet, bez obzira koliko im nelogičnom, nerealnom, ili čak sumanutom, ona izgledala. A, tek poslije oni, a možda i sasvim druge osobe, sve te ideje valoriziraju i ocjenjuju ih koliko su realne i izvodive. Uz ovo, treba se uspostaviti dobar sistem kanalisanja i usmjeravanja ideja koje su ocijenjene značajnim, vrijednim, realnim i izvodivim ka mjestima gdje se donose odluke, odnosno osobama koje donose odluke.

Poenta je, prema tome, da se u preduzeću svakako treba uspostaviti dobar sistem prikupljanja, valoriziranja, kanalisanja i usmjeravanja ideja.

 

1.3.4. Adekvatan sistem motivacije zaposlenih ljudi

Adekvatan sistem motivacije svih zaposlenih ljudi je veoma značajan faktor koji može blagotvorno djelovati na porast njihove produktivnosti. Naime, ako zaposleni ljudi vide da im je vlastiti trud da nešto unaprijede priznat i nagrađen, onda su i motivisani da se u tome pravcu svi značajno potrude. Dobar primjer ovoga je istinit događaj što se desio jednom čovjeku zaposlenom u jednoj njemačkoj firmi koja proizvodi automobile. Radni zadatak mu je, između ostaloga bio i da vodi računa o žalbama kupaca. Kroz svoj rad i iskustvo uočio je da se veliki broj kupaca žali na uvijek istu grešku kod njihovih automobila. Potrudio se da samostalno pažljivo analizira kompletnu liniju proizvodnje i pronašao je na kojoj se mašini u proizvodnoj liniji ta greška dešava. Sve to je prijavio svome šefu i prestao da misli o tome. Nakon izvjesnoga vremena vidio je da su mu mjesečna primanja znatno povećana. Bojeći se da nije neka greška u sistemu obračuna plata za koju će biti odgovoran zato što je nije prijavio, obratio se rukovodstvu firme i od njih saznao da mu to isplaćuju nagradu zato što je sam pronašao onu grešku.

Bitno je ovdje uočiti da njegov šef nije sebi samom pripisao pronalazak greške, već je rukovodstvo firme istinito obavijestio o čovjeku koji ju je pronašao, da su oni sve to htjeli da uzmu u obzir i kad su izračunali koliko im je taj radnik uštedio novca koji bi morali plaćati kupcima zbog te greške koja se stalno ponavljala, donijeli su odluku da tog radnika adekvatno nagrade. Nagrada je bila tolika da je čovjek od nje mogao samo za par mjeseci kupiti nov automobil prosječnoga luksuza i kvalitete.

Naročito je bitno vidjeti koliko su svi akteri ovog, ponavljamo istinitog slučaja, bili dobronamjerni i pošteni – dakle koliko su svi oni postupili u skladu sa zadovoljstvom dragoga Allaha: radnik je dobronamjerno i bez ikakve obaveze na to (jer to niko nije vidio i niko ga nije obavezao da to čini), uložio trud da pronađe uzrok greške; šef kome je to prijavio nije htio da to lažno i nevaljalo sebi pripiše, nego je rukovodstvo firme o svemu istinito informisao; rukovodstvo firme nije htjelo da zanemari čestit trud svoga uposlenika, već je odlučilo da ga adekvatno nagradi.

Ovaj slučaj je jako velik primjer koliko dobar i pošten odnos šefova i poslodavaca u preduzeću može angažirati radnike da se sami prema svojim mogućnostima potrude da se sistem proizvodnje unaprijedi i tako produktivnost poveća.

Nakon ovoga nešto obimnijeg razmišljanja o ekonomskom principu produktivnosti na mikroekonomskom nivou preduzeća, imamo namjeru da, ako dragi Allah da, u nastavku govorimo o našim razmišljanjima o ekonomskim principima ekonomičnosti, rentabilnosti i likvidnosti na istom mikroekonomskom nivou preduzeća.

Ocjena: