23 Sep 2015

Stvaranje u paru

Objavio: znaci
Napomena: 
Kategorija(e) tekstova: 

 

„I od svega stvorili smo po par da biste vi razmislili!“

(Kur'an, aura Zârijât, ajet 49.)

Sve što je stvoreno, svojim postojanjem svjedoči Božiju moć i milost. Ništa, o čemu je moguće govoriti i što je moguće misliti, nije nastalo od sebe, niti radi sebe, niti je uzvišeni Allah bio obavezan, dužan, bilo šta stvoriti.

Ono što je stvoreno, stvoreno je po zakonu kakav je dragi Bog htio dati, a da je dragi Gospodar to htio, bez ikakve teškoće stvorio bi sve po drugačijem zakonu. Zakon koji se nalazi u temelju svega postojećega nije promjenljiv, niti je moguće da ga zamijeni bilo koje stvorenje.

U jedno od stvorenja, u čovjeka, uzvišeni Allah položio je dar slobodne volje, i po tome zakonu, moguće je da svaka osoba prihvati priznavati temeljni zakon položen u svemu postojećemu ili ga, pak, ne prihvatiti. No, makar taj zakon neko i ne prihvatao, ta činjenica nikako ne znači da temeljni Božiji zakon (sunnetullâh) nije autentičan. On djeluje, makar ga niko ne želio priznati, i makar sva stvorenja željela da ga promijene.

Put čovjekovoga potpunog duhovnog oslobođenja počiva u pokoravanju Božijemu zakonu s obzirom da je to jedini autentičan put spoznaje samoga sebe, svega postojećega i sâmoga uzvišenog Gospodara. Sve nedoumice, neizvjesnosti, nejasnoće i sl., moguće je trajno razriješiti spoznajom i voljnim, svjesnim pokoravanjem temeljnome zakonu.

Uzvišeni Bog stvorio je sve u paru, te duhovni razvoj podrazumijeva spoznavanje te zakonitosti. Bez obzira na želje, procjene osobe da bi zakon trebao biti drugačiji negoli jeste, prihvatanje i trud radi spoznaje te dvostrukosti osigurava izvjesnost razumijevanja vlastitih nedostataka, stvarnih pohvaljenih osobina, te realnih potreba.

Tako čovjekova duša osjeća dvostruku privlačnost: privlačnost prema višemu svijetu, i privlačnost prema svijetu zla i tame. Kada se ovo shvati, mnogo je lakše dušu usmjeriti prema neizrecivoj Božijoj blizini, na način zadovoljenja njenih potreba i za jednim za drugim. No, to zadovoljenje ne smije biti naizmjenično prepuštanje – u jednome trenu činjenje dobra, u drugome činjenju zla, nekontroliranome zadovoljenju strasti i slično.

Učenje da je rješenje za čovjekovo potpuno duhovno realiziranje prepuštanje čovjeka i jednoj i drugoj privlačnosti, đavolskoga je porijekla i dominira savremenom kulturom. Jer temeljni Zakon ne uči da bi trebalo: „Činiti što god da ti je volja“, već, naprotiv, prihvatiti prirodu Božijega zakona, spoznati je i pokoravati se univerzalnim, vječnim pravilima.

Koliko god dugo živio, čovjek se ne može odreći sklonosti prema različitim stvarima. Puko apstiniranje od svega što nije dozvoljeno samo je prvi korak u čovjekovoj duhovnoj realizaciji. Druga, jednako značajna etapa duhovnoga putovanja, insistira na spoznaji opće zakonitosti po kojoj je uzvišeni Bog stvorio svijet, tako da u svakome trenu osoba pouzdano zna šta je to što je istinski privlači u nekoj stvari, te da li je sigurno da je konzumira baš u tome konkretnome trenu.

Nešto što je pohvalno, u prevelikoj mjeri može postati pokuđeno za osobu, i obratno, nešto čega se čovjek odriče, može postati zapravo njegova sušta potreba.

Tako je, naprimjer, činjenje dobra pohvalno, međutim, ukoliko mu ne prethodi spoznaja: šta je to istinsko dobročinstvo (ihsân), može se pretvoriti u samohvalu i samodivljenje (udžb). Stjecanje znanja je pohvalno, no, ukoliko mu ne prethodi iskrena namjera i jasno razumijevanje potrebe za njim, može se pretvoriti u oholost (kibur) i potrebu za stalnim dobivanjem priznanja od drugih ljudi.

Žudnja za onim što čini par s nekom čovjekovom osobinom, nikada neće biti u potpunosti utažena sâmim sjedinjenjem s tim drugim, već isključivo dosezanjem predivnih perivoja neizrecive Božije blizine. Ono što privlači, samo je trag, „miris“, koji podsjeća na jedinoga Gospodara, jedini Izvor svega koji je utočište (es-Samed) svemu drugome, i pokazuje smjer putovanja prema Božijoj blizini.

U jednoj predaji koju je zabilježio hazreti hafiz Askalânî, kaže se:

ثَمَانِيَةُ أَشْيَاءَ لاَ تَشْبَعُ مِنْ ثَمَانِيَةٍ الْعَيْنُ مِنَ النَّظَرِ وَاْلأَرْضُ مِنَ الْمَطَرِ وَاْلأُنْثَى مِنَ الذَّكَرِ وَالْعَالِمُ مِنَ الْعِلْمِ وَالسَّائِلُ مِنَ الْمَسْئَلَةِ وَالْحَرِيصُ مِنَ الْجَمْعِ وَالنَّجَسُ مِنَ الْمَاءِ وَالنَّارُ مِنَ الْحَطَبِ.

„Osam stvari ne može se zasititi (drugih) osam: oko pogleda, zemlja kiše, žensko muška, znalac znanja, molitelj moljenja, pohlepni sakupljanja, prljavi vode, i vatra drvâ.“


U jednoj dovi, blagoslovljeni poslanik Muhammed učio je:

أَللَّهُمَّ إِنِّي أَعُوذُ بِكَ مِنْ قَلْبٍ لاَ يُخْشَعُ، وَمِنْ دُعَاءٍ لَا يُسْمَعُ، وَمِنْ نَفْسٍ لَا تُشْبَعُ، وَمِنْ عِلْمٍ لَا يُنْفَعُ. أَعُوذُ بِكَ مِنْ هَؤُلاَءِ اْلأَرْبَعِ.

(Allâhumme innî e'ûzu biKe min kalbin lâ juhše'u, ve min duâ'in lâ jusme'u, ve min nefsin lâ tušbe'u, ve min 'ilmin lâ junfe'u. E'ûzu biKe min hâ'ulâ'il erbe'i.)

Allahu moj, utječem Ti se od srca koje nije skrušeno, od moljenja koje nije prihvaćeno, od duše koja nije zasićena, i od znanja koje ne koristi. Utječem Ti se od ovo četvero.

(hadis, govor Muhammeda, alejhisselam, bilježi Tirmizi, prenoseći od hazreti Ibn Amra ibnul Âsa, Ebu Davud, Nesâ'î, Bejheki i Hakim, prenoseći od hazreti Ebu Hurejre, te sâm Nesâ'î prenoseći od hazreti Enesa)

Ocjena: