Tridesetogodišnjica smrti prof. Mustafe efendije Mehića

 U nedjelju 27. maja 2012. godine, navršilo se trideset godina od preseljenja na ahiret prof. Mustafe-efendije Mehića, svršenika Više islamske šerijatsko-teološke škole (VIŠT), imama džamije na Nadmlinima, predvodnika učenja zikra (zikir-baša) po metodu (usûl) nakšibendijskog derviškog reda u tekiji na Nadmlinima, te kulturnog, društvenog i prosvjetnog radnika.
Prof. Mustafa efendija Mehić rođen je u Travniku 1915. godine. Nakon završetka mekteba i osnovnoga obrazovanja, došao je u Sarajevo i upisao Šerijatsku gimnaziju na kojoj je i maturirao 1936. godine. Iste godine na jesen, upisao se u drugu generaciju polaznika Više islamske šerijatsko-teološke škole, na kojoj je diplomirao 1940. godine.i
Prvo zaposlenje dobio je kao nastavnik vjeronauke u Trebinjskoj gimnaziji. No, uslijed ratnih okolnosti dobiva poziv na rergrutiranje te je, kao diplomirani teolog, raspoređen na dužnost vojnoga imama.ii
Uzevši u obzir okolnosti u kojima je živio, kao i činjenicu da je dokument o njegovome imenovanju na mjesto, prvo, vjeroučitelja, a potom i vojnoga imama, izdalo Ministarstvo narodne prosvjete Nezavisne Države Hrvatske, prof. Mehić je poslovno sarađivao sa ustaškim logornikom Abdulahom Čamom, kasnije prvim domobranskim muftijom sa sjedištem u Zagrebu. Osnovni angažman prof. Mehića kao vojnoga imama ogledao se u vođenju brige o brojnim protjeranim muslimanima sa područja koja su kontrolirale snage „Talijana, partizana i četnika“.
U junu 1942. godine, prof. Mehić je postavljen za domobranskog imama Zapovjedništva grada Zagreba, a u proljeće 1943. godine, nakon smrti Abdulaha Čame, imenovan je na dužnost glavnog domobranskog muftije u Zagrebu, koju je obavljao sve do kraja Drugoga svjetskoga rata.iii
Pored konstantne brige za izbjeglice, prof. Mehić je sudjelovao u radu Udruženja „Hrvatsko muslimansko društvo“, a pored toga organizirao je i nekoliko vjerskih okupljanja.
Nakon završetka Drugoga svjetskoga rata i dolaska na vlast socijalističkoga režima, prof. Mehić nije želio bježati iz zemlje s obzirom da je sve svoje moći i spososbnosti za vrijeme rata uložio u pomaganje protjeranih, siromašnih i nemoćnih. No, na osnovu zahtjeva trebinjskog i travničkog odjeljenja OZN-e, prof. Mehić je uhapšen, a osuđujući dokument krivotvoren je prekriživanjem sintagme „domobranski muftija“ i ručnim ispisivanjem riječi „ustaški muftija“. Pored toga, napisano je i lažno pismo u kojem je potvoreno da ga prof. Abdulah Dervišević instruira kako treba ostati u Zagrebu da „održava vezu s Katoličkom crkvom i da ih o svemu izvještava“.iv
Prof. Mehić je prvobitno osuđen na smrt no, uvjeren u vlastitu nevinost jer nije nikome ni na koji način naudio, nakon izvanrednog doživljaja u zatvoreničkoj ćeliji, sutradan je presuda bila preinačena.
Nakon pravnih rasprava o nadležnosti sudova za izricanje kazne prof Mehiću, naposlijetku je u mjesecu julu 1947. godine Vrhovni sud u Zagrebu potvrdio presudu kojom se prof. Mustafa Mehić proglašava krivim za saradnju sa okupatorom, i osuđuje na dvije godine zatvora s prinudnim radom kao i gubitak građanskih prava.v
Po odsluženju zatvorske kazne, Mustafa-efendija Mehić vraća se u Sarajevo i ponovno se, bez straha, društveno angažira. Zahvaljujući svojoj naobrazbi, moralu i upornosti, zapošljava se u Sekretarijatu za obrazovanje, potom u Školskome centru za tehničko obrazovanje, i na Republičkoj konferenciji Saveza organizacija za borbu protiv alkoholizma i drugih toksikomanija. Ovo je bio samo nastavak njegovog, rekli bismo kontinuiranog, angažmana u brorbi protiv alkoholizma i drugih toksikomanija jer je prof. Mehić još od studentskih dana aktivno učestvovao u radu trezvenjačkog pokreta – Trezvenjačka mladež, a zatim i u pokretu odraslih.vi
Rahmetli prof. Mustafa Mehić posebno je ostavio trag svojim radom u Islamskoj zajednici, kao i pisanom nasljeđu iz oblasti kulturne povijesti i teologije. Svoj radni vijek, prof. Mehić nije proveo u profesionalnome angažmanu u Islamskoj zajednici ali je ipak punih dvadeset i pet godina bez ikakve naknade obavljao dužnost imama džamije Kučuk Kjatib, na Mlinima, u Sarajevu. Zahvaljujući ovome, brojne generacije polaznika mekteba te džematlija doživljavale su prof. Mehića kao stvarni primjer savršenoga vjernika.
Otac prof. Mehića, ugledni Rašid-efendija, bio je terzibaša, a kasnije i službenik muftijstava u Travniku i Prizrenu.vii Rašid-efendija Mehić bio je i učenik i pomagač (hizmećar) poznatog nakšibendijskog derviškog šejha, muftije Husni-efendije Numanagića, preko kojega se vezao za nakšibendijski derviški red. Rašid-efendija je prenio i određeni događaj iz svijeta duhovnosti, koji je ostao zabilježen, a na osnovu koga se može zaključiti kako o visokome duhovnome stepenu muftije Numanagića, tako i o čistoti srca i duše sâmoga Rašida-efendije Mehića.viii
Premda nemamo konkretan argument, pretpostavljamo da se najvjerovatnije preko svoga oca Rašida-efendije i prof. Mustafa-efendija Mehić vezao za nakšibendijski derviški red. Iz toga razloga, uporedo sa obavljanjem dužnosti u džamiji na Mlinima, prof. Mehić je, nakon višegodišnje pauze u njenome radu, pokrenuo aktivnosti i u tekiji na Mlinima. Dobio je pisanu dozvolu (izun-nâma) za obavljanje derviškoga zikira po metodi nakšibendijskog derviškog reda, koju mu je izdao prof. Fejzulah Hadžibajrić.ix Prof. Hadžibajrić bio je duhovni vodič (šejh) kaderijskog derviškog reda, s odobrenjima na duhovno upućivanje (iršâd) unutar još pet tarikata, među kojima i nakšibendijskim, a koje su mu izdali, zasebno, Muhjiddin-efendija Ensari, Fehmi-efendija Konjali i Muhammed-efendija Hasun.x
Mustafa-efendija Mehić je bio posebno zainteresiran za kulturnu povijest bosanskih muslimana, i o tome je napisao nekoliko radova. No, ono po čemu je u toj oblasti posebno zadužio sve istraživače, jeste studija pod naslovom: „Islamska obrazovna predavanja u tradiciji Sarajeva i nekih drugih mjesta“xi, u kojoj je nabrojao i ponudio osnovne podatke o dvadeset i osam predavača, te naveo nazive djela koja su čitana, prevođena i komentirana.
Osim u „Glasniku“, prof. Mehić je objavljivao svoje radove i u „El-Hidaji“, „Preporodu“ i „Takvimu“.
Ono što se odmah primjećuje, prof. Mustafa Mehić nije se bavio prevodima s drugih jezika, a svaka tema o kojoj je -pisao bila je krajnje angažirana i obrađena, s jedne strane, shodno principima islamske teologije, te, s druge strane, na osnovu vlastitog bogatog iskustva autora.
Tako, npr., rad pod naslovom: „Religija i njena potreba“xii koncentrira se na teološko učenje o dragome Bogu, predstavljeno u kontrastu s tada važećom znanstvenom pozitivističkom koncepcijom porijekla svijeta, a unutar toga izlaganja prof. Mehić je posebno problematizirao moderni koncept tzv. prirodne religije.
S druge strane, Mustafa-efendija Mehić je objasnio i teološke razloge koji su doveli do snažnoga zamaha moderne znanosti, istaknuvši, prije svega, kritiku protestanatskih teologa usmjerenu protiv srednjovjekovne i moderne katoličke teologije.
Također, obuhvatajući i krajnju društvenu ravan kao najočitije mjesto manifestiranja nastalih promjena, prof. Mehić je kriticizirao koncept „slobodne ljubavi“, koji je počeo sve snažnije zamjenjivati ideju zdravoga porodičnoga života.
Zahvaljujući svojoj rekli bismo vanrednoj pobožnosti, prof. Mustafa-efendija Mehić do danas je ostao u najljepšemu sjećanju svih koji su ga upamtili. Bio je poznat po uvijek vedrom i nasmijanom licu, mada oni koji su ga pobliže poznavali prenose da ga niko nikada nije čuo da se glasno smije.xiii
Nakon srčanoga oboljenja, koje se naročito pogoršalo posljednjih godinu dana života, prof. Mehić je preselio na vječni svijet – ahiret uoči petka, 27. maja 1982. godine.
Klanjane su mu dvije dženaze. Prva je obavljena u Sarajevu, u haremu Begove džamije, iza džume-namaza.
Druga je klanjana u rodnome Travniku, iza ikindije-namaza, pred džamijom Lončaricom. Objema dženazama prisustvovao je veliki broj vjernika i prijatelja.xiv
Kako je u svome tekstu jedan od njegovih kolega sa studija zaključio, prof. Mehić je bio nadprosječno angažiran intelektualac. Razumjevši to na taj način, jasan postaje i razlog zbog kojega je na isti stepen postavio i obaveze prema sâmome sebi i obaveze naspram društva u kojemu je živio. Jendostavno, za njega je društveni angažman značio i rad na profiliranju i oplemenjivanju vlastite duhovnosti. Stoga ga je i porodica, po svjedočenju bližnjih, „ostala željna“. I stvarno, sa preseljenjem takvih ljudi, nastaju praznine koje se teško popunjavaju.xv

i Kasim Hadžić, „Životni put i djelo rahmetli Mustafe ef. Mehića“, Preporod, god. XIII, br. 12/284, 15. juni 1982., str. 18.

ii H. Buljina, „Mustafa Mehić (1915-1982)“, Glasnik Vrhovnog islamskog starješinstva u SFRJ, br. IV, juli-august, god. XLV/82, str. 495.

iii Zlatko Hasanbegović, Muslimani u Zagrebu 1878.-1945.: Doba utemeljenja, Zagreb, Medžlis Islamske zajednice u Zagrebu i Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, 2007., str. 414.

iv Ibid, str. 415.

v Ibid, str. 416.

vi H. Buljina, Mustafa Mehić (1915-1982), str. 495., 496.

vii Kasim Hadžić, Životni put i djelo rahmetli Mustafe ef. Mehića, str. 18.

viii Vidi: Adem Karađozović, „Uvod“, u djelu: Ahmed (Omer) Zarifi-baba, Zbirka savjeta i uputa, Sarajevo, izdavač: Adem Karađozović, str. 16., 17.

ix Intervju vođen sa šejhom Seadom Halilagićem, starješinom Hadži Sinanove tekije u Sarajevu i učenikom Mustafe-efendije Mehića, u nedjelju, 03. juna 2012. godine.

x Vidi: Samir Beglerović, „Fejzulah-efendija Hadžibajrić kao mevlevijski šejh i mesnevihan u periodu nakon rušenja Isa-begove tekije“, u Zborniku radova: Mjesto i uloga derviških redova u Bosni i Hercegovini: zbornik radova povodom obilježavanja 800 godina od rođenja Dželaluddina Rumija, Sarajevo, Orijentalni institut u Sarajevu i Naučnoistraživački institut „Ibn Sina“, 2001., str. 418.; 422.-424.

xi Mustafa Mehić, „Islamska obrazovna predavanja u tradiciji Sarajeva i nekih drugih mjesta“, Glasnik Vrhovnog islamskog starješinstva u SFRJ, br. 5-6, XLIV/81, str. 491.-509.; br. 1, XLV/82, str. 53.-62.; br. 2, XLV/82, str. 173.-185.

xii Mustafa R. Mehić, „Religija i njena potreba“, Glasnik Vrhovnog islamskog starješinstva u kraljevini Jugoslaviji, br. 11, 1939., str. 402.-407.

xiii Intervju vođen sa šejhom Seadom Halilagićem, starješinom Hadži Sinanove tekije u Sarajevu i učenikom prof. Mustafe-efendije Mehića, u nedjelju, 03. juna 2012. godine.

xiv Kasim Hadžić, Životni put i djelo rahmetli Mustafe ef. Mehića, str. 18.

xv H. Buljina, Mustafa Mehić (1915-1982), str. 496.