U potrazi za izgubljenom mudrošću (II dio)

 

1. U potrazi za izgubljenom mudrošću (II dio)

 

U ovom dijelu ovog rada pozabavit ćemo se stanovitim tezama koje su u modernom mišljenju duboko pustile korijene i pokušati da kroz određenje filozofije i njenog odnosa sa religijom i naukom pokažemo neosnovanost takvih stavova.

Jedan od dominantnih stavova u savremenim historijama filozofije jeste da ona istinska “znanstvena” filozofija počinje razdvajanjem religije i mitskih predstava od čovjekove “objektivne” (racionalne) potrage za bitnim pitanjima sopstvene egzistencije. To je vrijeme početaka grčke filozofije u VI st. p.n.e. a skoro svaka misaona djelatnost prije toga se naziva “dječijom filozofijom”. Tada zasađena klica “znanstvene” filozofije će kako oni kažu prave rezultate dati tek nakon renesanse i konačnog oslobađanja čovjekovog duha od nametnutih okova religije i tradicije. Tek će sa ovako utemeljenom filozofijom čovječanstvo dobiti pravu šansu za prosvjetljenje i izlazak iz hiljadugodišnjeg tumaranja po mraku zabluda i fikcije.

Zbog toga nam se čini uputno da, prije nego što počnemo detaljnije razmatrati ove stavove, pokušamo razmotriti pojam mita i ukazati na vrlo važnu promjenu koja se u određenju tog pojma desila u posljednjih pola stoljeća. Skoro jednoglasno određenje mita kod ranijih naučnika je bilo takvo da je najčešće izjednačavan sa fikcijom, iluzijom i izmišljenom pričom (kao izvor takvog stava često se navodi mišljenje Ksenofana (565 –470 p.n.e.) prema popularnoj grčkoj mitologiji). Smatralo se da je mitski čovjek, inače fasciniran prirodnim pojavama (silama) u želji da to sebi objasni takve sile najčešće personifikovao i time stvarao jedan osmogonijski sistem blizak čovjeku (psihološka varijanta ovakvih tumačenja jeste da su to samo projekcije čovjekovih vlastitih težnji i strahova) što bi u stvarnosti značilo da su simboli kao glavni elementi mitskog kazivanja samo projekcije ljudske nesposobnosti da naučno objasni svoj svijet. Međutim, izučavanje komparativne mitologije u ovom stoljeću donijelo je neke nove poglede (Mirča Elijade “Mit i zbilja”) (ustvari je to samo povratak preracionalističkom razdoblju) u kojima se sagledavaju i neke druge dimenzije mita. Mit se sada definiše i kao forma koja saopštava jednu svetu istinitu priču (mit u simboličkoj formi iznosi strukturu Stvarnosti ili dio te Stvarnosti), kao prvobitni sveti primjer (uvod u svetu tradiciju), kao opis drame u koju se “izljeva” sveto (primjećujemo da ovakvo jedno određenje mita ukazuje na njegovu revelacijsku dimenziju (tj. činjenicu da bi mnogi mitovi mogli imati daleke korijene u Objavi ali bi se slobodno moglo reći slijedeći ovakvu jednu definiciju kako su sveti tekstovi puni mitova) što nikako ne poništava već spomenutu antropomorfnu dimenziju). Ovom definicijom se mit još čvršće vezuje za religiju (pored nekih drugih zajedničkih osobina kao što su iste teme (najčešće kosmogonija), dejstvo na svakodnevni život i slično), ali i osvjetljava simbolička dimenzija koja je u potpunosti zanemarena od strane racionalista.

Iz takvog jednog racionalističkog razumjevanja drevnog čovjeka sasvim logično su se izvela i vjerovanja da tok historije nužno obezbjeđuje čovjeku bolje razumijevanje Stvarnosti (još jedan oblik historicizma), što je sa vjerskog stanovišta zabluda jer je kvalitet spoznaje u prvom redu vezan za vjeru (svjetlo), pa tek onda za kvantitet.

Kao drugi protuargument za tezu o početku istinske filozofije samo ćemo uzgredno ukazati na postojanje već do tada (do VI st. p.n.e.) snažno razvijenih filozofskih tradicija u okviru različitih religija na Istoku. Upanišade (Vedanta) nastale na tradiciji Veda u Indiji, Zoroastrova filozofija u Perziji, taoizam u Kini, filozofija nastala iz egipatske religije su jasni primjeri razvijene filozofske misli sa kojima se počeci grčkog filozofiranja teško mogu porediti. Ako bi se, prigovarajući ovoj konstataciji, reklo da to nije istinska filozofska već razvijena religijska misao (u takvom prigovoru se opet vidi pokušaj cijepanja Istine na ono religijsko i ono filozofsko), moramo se prisjetiti klasične (grčke) definicije koju je dao Pitagora upravo u VI st. p.n.e. Pripovjedajući poznatu alegoriju o grčkom saboru, Pitagora (njemu se pripisuje i prva upotreba pojma filozofije čije značenje (ljubav prema mudrosti) predstavlja drugu važnu odrednicu ovog pojma - vidi “Povijest filozofije 1”, dr. Albert Bazala, str. 5) će filozofa odrediti kao onoga koji traga za prirodom Svega (stvari), a ne zadovoljava se samo ovosvjetskim težnjama. Jasno je da Pitagora nije precizirao izvore takve jedne potrage već je to kasnije “učitano” od strane modernog čovjeka u njegovu definiciju (još jednu odrednicu filozofije moguće je izvesti i iz prirode razuma, a to je da filozofija predstavlja razumsko određenje (kritički stav) prema Svijetu (Istini, Objavi, tradiciji, običajima, i sl.). U tom smislu u ispravno zasnovanoj religijskoj filozofiji (onoj filozofiji koja bi bila jedan aspekt sveobuhvatnog religijskog sistema AD - DINA) razum bi imao ograničenje u smislu propitivanja Objave (kao što i saznanje Realnog ima svoje granice) i njegova stvarna funkcija bi bila propitivanje shvatanja Objave. To se vidi iz nekih predaja u kojima su zabranjena neka pitanja koja zadiru u sami temelj Objave (vjerovanja) čime razum prekoračuje svoju stvarnu granicu. Teologija bi se pri takvom razumjevanju stvari sa svojim odbrambenim stavom uglavnom trudila da stvori “kalupe” (definiše jasne stavove) dok bi filozofija u svojem propitivanju toga ukazivala na nove perspektive u kojima se može sagledati ista stvar.). Veliki broj autora pitagorejsko — platoničke orjentacije će ukazivati na veliki uticaj egipatske, ali i nekih drugih religijskih tradicija na Pitagorino učenje, sa kojima se on upoznao za vrijeme svojih putovanja.

Kao treći prigovor tezi može se istaći uticaj hermetičkih spisa (Hermetički spisi su literatura, kako savremeni naučnici kažu, nastala sa prelaza iz starog u novi vijek čije se učenje vezuje za ime Hermesa Trismegistosa. Obično se dijeli u dvije grupe: na teološko - filozofske (teorijske) i na magijsko - alhemijske (praktične) spise, “Smisao i značenje Hermesove Objave”, Erna Banić-Pajnić, str. 24), koji su izrazito revelacijskog karaktera, na možda najbitniji tok zapadne filozofije koji ide od Pitagore, preko Sokrata, Platona, neopitagorejaca, Plotina pa sve do renesansnih platoničara (neko bi mogao s pravom prigovoriti kako je ova revelacija gnostičkog tipa (tj. sljeduje nakon filozofije a ne predhodi joj kao kod revelacije objavljenih religija), ali se moramo prisjetiti da su neki islamski srednjevjekovni teozofi i filozofi (npr. Maktul Suhravardi) u Hermesu, vjerovatno s pravom, vidjeli Idrisa a.s. čime su povezali ta dva oblika revelacije bez obzira što su hermetički spisi, onakvi kakvi ih danas posjedujemo, iskrivljeni i propagiraju čisto mnogoboštvo, ibid, str. 79). Savremena istraživanja ovog utjecaja (ibid, str. 10) pokazuju kako je naročito bio zanemaren kod racionalističkih historičara filozofije, koji su iz renesansne filozofije izdvajali one elemente koji su, po njima, bili priprema za novovjekovnu filozofiju. Još ćemo se na trenutak zadržati kod hermetičkih spisa u kojima Hermes, čini nam se, postavlja ispravan princip jedne religiozne filozofije (Erna Banić-Pajnić to naziva modelom piae philosophiae (pobožne filozofije)). Govoreći prije toga kako su mnoge grčke besjede samo ''buka govora'' u Asclepiju I,12 Hermes kaže:

''Poslije nas više neće bit ljubavi za filozofiju, koja se sastoji u želji da se bolje spozna božanstvo kontenplacijom i svetom pobožnošću ... Danas je miješaju sa aritmetikom, geometrijom, muzikom, različitim inteligibilnim znanostima. No, prava filozofija, koja je tek pobožnost prema bogu, zanima se za druge znanosti samo ... da bi se divila, da bi obožavala i da bi blagoslovila umijeće i božansku razboritost .”

U Stobejevu fragmentu II-b kaže:

''Čovjek, da bi ispravno živio mora biti pobožan. Tko to želi, mora se baviti filozofijom. Bez filozofije nemoguće je biti pobožan. Tko je naučio što su stvari i kako su raspoređene, i od koga i s kojom svrhom, zahvaljivat će stvoriocu za sve što jest ... i tako zahvaljujući bit će pobožan. ... Tko će se u bavljenju filozofijom uzdići do onoga najvišeg, spoznat će što je zbilja (istina), i naučivši to bit će još pobožniji. Tako će mu biti nemoguće da otpadne od boga.''

Druga teza sa kojom se želimo suočiti jeste shvatanje da je moderna filozofija i naročito nauka definitivno razbila duhovni kalup kojim su religije u ranoj istoriji čovječanstva tumačile Stvarnost. Duhovni kalup, kako vole reći, je u rano doba obuhvatao i sva naučna saznanja pa nije postojao rascjep u razumjevanju prirode što će se potpuno izmjeniti snažnim napretkom naučnog saznanja (i rezultirati gubitkom kredibiliteta vjerskog učenja). Kada čitate djela modernih popularizatora nauke, ne možete da ne primjetite posebno naglašavanje jednog događaja koji će postati metafora “oslobađanja” nauke iz okova dogme — tzv. kopernikanski obrat (kopernikanski obrat time postaje i metaforom za humanistički obrat tj. vrijeme kada je čovjek osnovu svoje egzistencije počeo da pronalazi u samom sebi). Prelazak iz geocentričnog sistema planeta sunčevog sistema na heliocentrični, obično se takvim štivima glorifikuje kao vrhunska spoznaja, koja je konačno čovjeku omogućila da odškrine vrata Realnosti (to se onda odmah dovodi u vezu sa Galilejevim tamnovanjem i spaljivanjem Džordana Bruna i izvodi teza o suštinskom sukobu između nauke i religije). Odvajanje od religije koje se tada dešava vremenom će se (i sa razvojem nauke) prenijeti i na odnos između moderne filozofije i nauke (Alfred N. Vajthed će u svojoj knjizi “Nauka i moderni svijet” konstatirati da mnogi tokovi savremene filozofije neće imati stvarnog dodira sa naučnim tumačenjem (kao npr. njemački klasični idealizam), str. 212). O atmosferi, koja će se razviti među novovjekovnim naučnicima, možda najbolje govori podatak da je za osiguranje članstva u nekim naučnim akademijama tog doba bilo potrebno obećanje kako se član neće baviti nikakvim razmatranjima cjeline nego samo o pojedinačnim činjenicama. Međutim, kako su se napretkom nauke mijenjali naučni obrasci kojima je objašnjavan svijet i polako se gubila mehanističko - naturalistička slika svijeta krajem XIX st. i početkom XX st. (nekoliko je ključnih momenata u razvoju nauke (naučnih teorija) koji su davali nove obrasce u razumjevanju svijeta: Njutnova mehanika; elektrodinamika (teorija polja); teorija relativnosti; kvantna mehanika), među naučnicima i filozofima nauke se uočava pozitivniji stav prema religiji uopšte i njenoj ulozi u saznanju.

Mogu se otprilike izdiferencirati tri stava kod onih naučnika, koji ne žele u potpunosti odbaciti religioznost:

-- pozitvistički stav

Zauzimajući ovakav stav vjera i nauka se odvajaju kao posebnosti koje su zadužene za sasvim različite oblasti ljudske egzistencije: nauka za ono što jeste (priroda), a religija za ono što treba da bude (etika). Taj rascjep se i ne pokušava premostiti, čime se implicitno priznaje da religija i nema šta puno reći o prirodi Stvarnosti , već treba samo da se drži onog područja (ljudsko ponašanje) u kojem može imati pozitivan uticaj (Maks Plank je dobar primjer religioznog naučnika sa pozitivističkim stavom, “Fizika i Metafizika”, Verner Hajzenberg, str. 138).

-- pan(en)teistički stav

Mnogi naučnici neće propustiti da uoče savršenstvo poretka u kosmosu pa će ih potraga za Vrhovnim Razumom koji upravlja svemirom dovesti do jedne pan(en)teističke vizije Boga za što će oni utvrditi da je savršeni stadij u prirodnom razvitku religije (Albert Ajnštajn je možda najpoznatiji predstavnik ove grupe).

-- stav usklađivanja

Zastupnici ovakvog stava izlaz traže u tezi da su i religija (teologija) i nauka bitno promjenljivog (razvojnog) karaktera i da će se na svom razvojnom putu usaglasiti (ovakav stav iznosi A.N.Vajthed u već spomenutoj knjizi, str. 268).

Pored ovih stavova vrijedno je, u kontekstu ove cjelokupne rasprave, spomenuti još i traganje savremenih naučnika za jedinstvenom fizikalnom teorijom (tzv. jedinstvena teorija polja), koja bi, po njihovom mišljenju, dala tumačenje osnove prirode (traganje za osnovnom materijalnom česticom i objašnjenjem njene prirode), povezala najbitnije fizičke teorije (teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku) i dala uvid u “veliku povezanost” (nakon nekoliko stoljeća potiskivanja te težnje za spoznajom cjelovitosti ona se kod modernih naučnika manifestovala u ovom obliku)

* * *

Kao odgovor na ovako izložene teze navodimo sljedeće:

-- razvitak filozofije i nauke može da sruši samo “okvir” pogrešnog razumijevanja religije, isto kao što samo teologija (naravno, samo kad se radi o teološkom nerazumijevanju) može sputavati filozofsku i naučnu misao, a nikako religija.

-- uspostavom heliocentričnog sistema planeta geocentrični sistem (Ptolomejeva tradicionalna astronomija) ne gubi u jednom specifičnom (simboličkom) smislu na istinitosti značenja jedne posebne dimenzije Stvarnosti. Objašnjenje ovog stava opet možemo potražiti u pitagorejskoj školi. Kaže se da je u toj školi bila poznata istina o uređenju sunčevog sistema ali ih to nije spriječilo da u duhovnom smislu neka svoja učenja baziraju na Ptolomejevoj astronomiji. U duhu ovoga bismo mogli prigovoriti Vajthedu kada kritizira stavove pape Grgura Velikog, koji kaže da je Raj na nebu, a Pakao pod Zemljom jer to, bez obzira na razvoj savremene astronomije i geologije, u prenosnom značenju, važi i danas, isto kao što se u nekim tradicijama govori da je Allah dž.š. “gore” (ovakva vrsta tumačenja se mora naslanjati na konstutitivnu tradiciju bez egzibicionizma i “natezanja” značenja - primjer takvog krivog alegorijskog tumačenja je knjiga “Vidljivi i nevidljivi svijet” Josipa Stančića).

-- religija (Objava) nije eksplicitan izraz fizičkih zakona (čak i onda kada se naznake nekih zakona mogu jasno uočiti u svetim tekstovima), niti se trudi da zauzme mjesto prirodne nauke, nego samo u jednom širem smislu daje okvir strukture Stvarnosti (odnos vidljivog i nevidljivog). Na ovaj način je prirodna nauka u neku ruku komplementarna sa religijskim tumačenjem. Možda najprimjerenija metafora za označavanje tog odnosa komplementarnosti bi bila skidanje slojeva nekog ploda (što je metafora za naučno traganje) u potrazi za sjemenom, srži (jedinstvena fizikalna teorija) koja (isto kao i plod — materijalni svijet) ukazuje (“sadrži”) čitavu biljku: sa korijenom, stablom i plodom (cjelokupna Stvarnost). Religija govori o korijenu, stabljici i plodu ukazujući na zakonitosti međuodnosa dok je nauci prepušteno “guljenje” ploda u potrazi za sjemenom. Ono što stvarno ukazuje na idžaz Riječi Božije (ne sastoji se idžaz u tome što je Kur’an davno rekao to što čovjek danas naukom otkriva, kako misle neki modernisti, obzirom da je to za Božiju Riječ sasvim normalno - ovako shvaćen idžaz bi bio upravo suprotno, bio bi veličanje čovjeka i nauke) jeste to da kao što se sa skidanjem velova Vremena skidaju i velovi značenja Riječi Božije (svako vrijeme ima svoj tefsir), isto tako se i skidanjem velova Prirode (naučna otkrića) skidaju velovi značenja (dobro je već poznata metafora o Kosmosu kao Kur’anu koji šuti).

-- jasno je da je pozitivistički stav jedne grupe naučnika neprihvatljiv zbog svega što je u ovom radu već izneseno

-- pan(en)teistički stav je neprihvatljiv, jer je izraz nepotpunog razumijevanja religije i Stvarnosti i ograničenja na čisto racionalni aspekt, koji doduše omogućava uočavanje reda u prirodi, ali za istinsko razumijevanje religije potrebno je cijelo biće (ovo je glavni razlog što su mnogi “objektivni” istraživači ovog fenomena — religiolozi, sociolozi religije, filozofi religije i drugi jednostavno “omanuli”)

-- mada se stav usklađivanja u principu ne može smatrati pogrešnim, priroda religije se ni u kom slučaju ne može izjednačiti sa duhom nauke (bez obzira što se neke dimezije religijskog fenomena mogu smatrati dinamičnim tj. promjenljivim). Niti se može očekivati da će religija u svom razvojnom toku izgubiti formu simboličkog (slikovitog) izražavanja nauštrb jasnog (pojmovnog) izražavanja nauke i filozofije, kako to smatra ova grupa naučnika.

-- jedini prigovor koji bi se mogao uputiti savremenim naučnicima, koji tragajući za jedinstvenom fizikalnom teorijom, žele spoznati “veliku povezanost” (Hajzenberg, Vajcseker, Pauli i dr.), jeste da je to samo jedan vid Stvarnosti koji ne može biti upotpunjen bez pravilnog zasnivanja metafizike dedukcijom objavljenih istina nevidljivog svijeta (mada Vajthed uočava neodvoljnost metoda indukcije i pretežno oslanjanje na ovaj metod u modernom svijetu naziva “očajem suvremene filozofije”, on sam propušta da uvidi (zasnivajući svoj metafizički sistem) nužno utemeljenja bilo kakve metafizike na objavljenim istinama).

* * *

Na kraju ćemo, prije zaključka, samo spomenuti neke fenomene XX stoljeća koji su nastali kao antiracionalistička reakcija, a kao srž njihovog učenja se ističe ideja o cjelovitoj spoznaji. To su prije svega spiritualistički i neognostički pokreti koji se javljaju u raznim oblicima.

U tom smislu na Zapadu se od 1875 g., kada je osnovano Teozofsko društvo u Njujorku (H.P. Blavicki), naglo osnivaju mnogobrojna spiritualistička i okultna društva, čiji je cilj propovijedanje i uvođenje u “tajne” nauke koje su uglavnom mješavina starih religijskih učenja sa Istoka i modernog spiritizma. Jedan od obaveznih stadija “inicijacije” je, kako oni kažu, “svjesnost kosmosa” – cjeline.

Što se pak tiče neognostičkih pokreta može se reći da ono što je tokom čitave historije gnosticizma bila srž hereze gnostičkih pokreta u okviru religijskih tradicija (a to je nepriznavanje granica spoznaje, odnosno uma i pokušaj zasnivanja alternativnih puteva približavanja božanstvu, a ne po Objavi), postaje uglavnom temeljna osobina neognostičkih pokreta koji time gube tlo pod nogama jer gube vezu sa religijskim tradicijama. Tako npr. pokret naučne neognoze nastao u drugoj polovini XX st. među elitnim naučnicima u Americi i Francuskoj (Rejmond Rije “Pristonska gnoza - Naučnici u potrazi za religijom”), kao reakcija na izraženi pozitivizam pretežnog dijela naučnog svijeta, propagira učenje o živom i budnom Kosmosu koji ima vezu sa svakim pojedincem. Ovo učenje nije neka nova religija, već je više neka vrsta kulta spoznaje (ostvarene vizije svijeta), koja se naslanja na rezultate savremene nauke.

Mogli bismo spomenuti i fenomen “New Age”-a koji, zajedno sa egzistencijalizmom koji mu vremenski prethodi, nastaje kao reakcija na izraženi nihilizam sredinom ovog stoljeća (“Izazov Svjetonazora”, James W. Sire, str. 169). “New Age”, kako kaže James W. Sire, u zadnjih tridesetak godina, najviše pod uticajem religioznih učenja dalekog Istoka i interesa za paranormalne fenomene, poprima fizionomiju posebnog svjetonazora (izrazito sinkretičkog karaktera) šireći tim putem svoj sve veći uticaj u skoro sve oblasti zapadne kulture. Neke od glavnih odrednica ovog svjetonazora (učenja) su: (1.) na modelu evolucije zasnovana vjera u Novo Doba i Novog čovjeka; (2.) vjerovanje da se čitava Stvarnost temelji na Osobnosti (naše ''JA''); (3.) svemir se manifestira u vidljivoj i nevidljivoj dimenziji, a sveobuhvatan Um je dostupan izmijenjenim stanjima svijesti; (4.) srž iskustva je dostignuta kosmička svijest  itd. (ibid, strana 181).

Ne namjeravajući dati podrobniju kritiku spomenutih fenomena možemo samo reći da je to ružan i opasan put (kod većine tih pokreta je prisutna snažna veza sa okultnim odnosno magijskim fenomenima), put koji zasigurno ne vodi ispravnom viđenju stvari i ne ukazuje baš na ružičastu perspektivu modernom čovjeku.

* * *

Kao zaključak ovoj raspravi možemo ustvrditi da, uglavnom nasumice, nabacani primjeri jednog pokušaja prezentacije ispravno zasnovanog spoznajnog puta, nisu dobili ozbiljnu elaboraciju, nego su više poslužili kao podsticaj za daljnje razmišljanje.

2. Literatura

 

1.    “Isra’ i Mi’radž”, dr. Abdulhalim Mahmud, El-Kalem, Sarajevo, 1995

2.    “Islam i Razum”, dr. Abdulhalim Mahmud, Sarajevo, 1993

3.    “Risala” šejh h. Salih ef. Ibrišević, sufijski klub Ibn Arebi, Sarajevo, 1999

4.    “Mit i Zbilja” Mirča Eliade

5.    “Povijest filozofije I”, dr. Albert Bazala, Matica Hrvatska, Zagreb 1906

6.    “Mali rečnik tradicionalnih simbola”, priredio Mario Lampić, Libretto, Beograd, 1999

7.    “Izazov svjetonazora”, James W. Sire, Ste Press, Zagreb, 1994

8.    “Smisao i značenje Hermesove objave”, Erna Banić – Pajnić, Globus, Zagreb 1989

9.    “Filozofija i mistika broja”, Matila Gika, Književna zajednica Novog Sada, 1987

10.           “Fizika i Metafizika”, Verner Hajzenberg, Nolit, Beograd, 1972

11.           “Nauka i moderni svijet”, A.N. Vajthed, Nolit, Beograd, 1976

12.           “Kosmos”, Karl Sagan, Otokar Keršovani – Rijeka, Opatija, 1983

13.           “Veliki posvećenici”, Eduard Šire, Novo delo, Beograd, 1989

14.           “Prinstonska gnoza, Naučnici u potrazi za religijom”, Rejmond Rije, Prosveta, Beograd, 1986

15.           “Tajna nauka”, Rudolf  Štajner, Književna zajednica Novog Sada, 1988

16.           “Vidljivi i Nevidljivi svijet”, Josip Stančić

17.           “Mi’radž Allahovog poslanika s.a.v.s.” (Futuhat el-mekkijje 67. poglavlje), Muhjiddin ibn Arebi, časopis “Islamska misao” broj 157, Januar 1992