U povodu filma ''Pasija'' (II dio)

Autor

1.Uloga ‘Īsāa, a.s. iz perspektive Muhyi-d-dīn ibn ‘Arebīja

 

Muslimanska ezoterija sufizma vjerovjesničkom liku ‘Īsāa, a.s., dodjeljuje ulogu Pečata apsolutnog welāyeta (doslovno ''Božije prijateljstvo''; nosioci welāyeta oslovljavaju se kao ewliyā’, mn. od weliyy, ''Božiji prijatelj'', Bogougodnik, doslovno Božije prijateljstvo, čiji nosioci izravnim božanskim kušanjem i otkrovenjima prenose unutarnje, na prvi pogled skrivene, smislove Objave i vječne mudrosti).

O čemu je zapravo riječ?

Naime, poslanikom Muhammedom, s.a.v.s., dovršava se ciklus poslanstva ili zakonodavnog vjerovjesništva, što će reći da nakon njega kao Pečata svih vjerovjesnika (Hātemu-n-nebiyyīn) zatvara se Božije izaslanje novih poslanika.

No, ciklus el-welāyeta nastavlja optrajavati i nakon Poslanikova, s.a.v.s., preseljenja na ahiret. Welāyet, to je naprosto ono unutarnje vjerovjesništva (bātinu-n-nubuwwe) ili, bolje reći, ono unutarnje metafizičke muhammedanske Zbilje (kada želimo kazati nešto o pojmu muhammedanske Zbilje kažemo da je u najkraćim potezima, riječ o naslovu kojim se označava Muhammedova, s.a.v.s., preegzistentna narav za koju Poslanik, s.a.v.s., kaže: ''Prvo što je Allah stvorio bijaše moj Um'' (zato se često oslovljava i kao Prvi Um), prvostvoreno u krilu Svemilosnog Daha kojim šiknu bujica Božijih teofanija. Taj Uzdah nije drugo doli rezultat Božije ljubavi ili čežnje za viđenjem Sebe u drugom, što i jeste temeljni impuls svekolikog kosmičkog gibanja. To ''drugo'' nije doli Savršeni Čovjek, savršeno uglačano ogledalo u kojem se odražavaju božanska Imena i Atributi. Upravo samo njime svijet i dalje optrajava, što će reći da u svakom vremenu moraju postojati savršeni ljudi, makar i ne bili priznati i prepoznati od većine svijeta, a oni nisu doli tek svojevrsni odraz najsavršenijeg među njima, Muhammeda, s.a.v.s.).

I poslanstvo i vjerovjesništvo tek su od kosmičkih, vremenitih svojstava, dočim je al-welāyet božansko svojstvo (sife ilāhiyye). Otud Allah Sebe i oslovljava Imenom el-Weliyy. Upravo zato je kvalitet welāyeta u jednoj poslaničkoj osobi veći od njegova nubuwweta i risāleta (vjerovjesništva i poslanstva), no samo unutar pojedinačne osobnosti nekog od vjerovjesnika i poslanika. Samo njegovom snagom moguć je pristup božanskom Hadretu (Prisutnosti).

U odgovoru na 15. pitanje čuvenog sufije et-Tirmizī el-Hakīma šta je sebeb (dosl. razlog) Pečata i njegov smisao Ibn ‘Arebī odgovara:

''Pošto dunjaluk (ovaj svijet) ima svoj početak i kraj koji ga time pečati, Allah je odredio da sve što je na njemu ima svoj početak i kraj. Od onoga što tome pripada je i objavljivanje vjerozakona koje je Allah zapečatio Zakonom Muhammedovim, s.a.v.s., koji bijaše Pačatom vjerovjesnika. Od onoga što tomu pripada je i opći el-welāyet (el-welāyetu-l-‘āmme) koji je počeo s Ādemom, eda bi ga Allah zapečatio s ‘Īsāom, čime kraj ili dočetak naliči početku. Uzvišeni kaže: 'Primjer ‘Īsāa kod Allaha je poput primjera Ādemova' (Porodica ‘Imrānova, 59), čime se stvar dovršava onim čime je i započeta, tj. apsolutnim vjerovjesnikom. Međutim, pošto se sudovi (ahkām) Muhammeda, s.a.v.s., kod Allaha razlikuju od ostalih vjerovjesnika i poslanika, i to po pitanju općeg/univerzalnog poslanstva, dopuštenosti plijena, čistoći zemlje za obavljanje namaza, davanjem punine govora (džewāmi‘u-l-kelim), ispomoći značenjem, tj. strahom, darovanjem ključeva riznica Zemlje, te kojim je zapečaćeno vjerovjesništvo, svaki vjerovjesnik nakon njega jeste, ustvari, tek evlija (el-weliyy)... On tako zaslužuje da njegovu posebnom welāyetu (el-welāyetu-l-hāssa) bude Pečat (hatem) imena istovjetna njegovu imenu, baštineći njegovu ćudorednost. No, to nije Mehdī, poznat kao Očekivani (el-Muntezar), koji će biti od njegova roda, jer, Pečat nije krvno njegova roda, iako je od roda žila njegovih duhovnih i kreposnosti plemenite...'' (Ibn ‘Arebī, el-Futūhāt ..., II, str.51, 52.)

Prije nego nastavimo dalje želimo kazati par riječi o pojavi i ličnosti Mehdija, kojeg, kako vidjesmo, pominje i Ibn ‘Arebī, k.s. u naprijed navedenom citatu, zbog toga što, prema hadisima, on, zajedno sa ‘Īsāom, a.s., predstavlja ključnu ličnost u zbivanjima pred Sudnji Dan. Pojava Mehdīja iz loze Poslanikove, s.a.v.s., još je jedan od znakova kraja vremena. Njegova artikulacija iznimno je važna u sufizmu, i još više unutar šiijskog duhovnog miljea. Samo načelan govor o njemu na ovome mjestu odveo bi nas isuviše daleko. Međutim, recimo samo to kako i Mehdī (rođ. 869.), ako se uzme da je on dvanaest Imam iz Poslanikove loze, poput ‘Īsāa nije kušao smrti na ovome svijetu (ostajući zakriven u Okultaciji) i sa njim ima da se sastane pred Sudnji dan. U tom smislu, ‘Īsā, a.s., je tek Pečat tzv. općeg welāyeta (‘āmme) koji stoji naspram onog posebnog (hāssa) čiji apsolutni  Pečat jeste  Imam ‘Alī (prvi od dvanaesterice Imama), dok je njegov Pečat u tzv. relativnom smislu (muqayyeden) obečani el-Mehdī. U tome leži, veli suvremeni šiijski komentator Ibn ‘Arebījeva djela Āštiyānī, smisao Ibn ‘Arebījeva govora o ‘Īsāu kao Pečatu el-welāyeta (Vidi Šarhu Fusūs ..., str.450, 456). Haydar Āmulī u svom Nassu-n-nusūs (komentar Ibn ‘Arebījeva Fusūsa) još je precizniji. Naime, ako je Muhammed, s.a.v.s., apsolutni Pečat vjerovjesnika, onda je Pečat vjerovjesnika u relativnom smislu ‘Īsā, a.s. Tako i ciklus el-welāyeta ima svog apsolutnog pečata u osobi ‘Alī ibn Ebī Tāliba, dočim je Pečat evlija u relativnom smislu el-Mehdī (Usp. et-Tirmizī el-Hakīm, Kitāb hatmi-l-ewliyā’, str.502). Apsolutni i relativni obzir rečenog iskaza lakše nam je razumjeti ako znamo da je Allah, dž.š., nakon Muhammeda, s.a.v.s., kao Pečata svih vjerovjesnika održao u životu unutar dunjalučkog toposa četiri vjerovjesnika, od kojih je i ‘Īsā, a.s. - govor o njima odveć je značajan unutar Ibn ‘Arebījeva naučavanja o Savršenom Čovjeku i duhovnom stožeru (qutb). Pa i el-Mehdī nije kušao smrti poput ‘Īsāa, a.s., i zar on poput njega ne treba izaći iz Okultacije pred Sudnji dan! S druge strane, kako apsolutni Pečat vjerovjesnika Muhammad, s.a.v.s., preseli na ahiret unutar ovog historijskog vremena, na isti način i apsolutni Pečat evlija napusti ovaj svijet. Ovo je nešto što lučimo odmišljanjem gore navedenog Āmulījeva iskaza. S druge strane, unutar govora o el-Mehdīju, a u kontekstu kršćansko-muslimanskog suodnošenja, odveć važna činjenica jeste da je njegova mati bila bizantijska princeza Narcis (dirljivo kazivanje o njenu susretu sa svojim budućim suprugom, jedanaestim Imamom, na jednom od bagdadskih dokova vidi Islam u Iranu, IV, str.314-325), o simbolizmima čije veze je već pisano (vidi Znakovi šiijske duhovnosti, str.161,162). Rodoslovlje njene majke ide nazad do Šem‘ūna (Simona Petra). U svemu tome šiijski ezoterici skloni su prepoznavati iniciranje kršćanstva u islam.

Nakon ove male digresije nastavljamo sa našom temom.

Vidimo kako Ibn ‘Arebī, k.s., welāyet kao takav dijeli na dvoje, opći ili apsolutni i muhammedījanski, što će slično učiniti i šiijski ezoterici, no s različitim nosiocima njihova krunskog dočetka, sa sasvim jasnom razdiobom između općeg i posebnog, te unutar ovog potonjeg apsolutnog i relativnog el-welāyeta. Bilo kako bilo, Pečat apsolutnog welāyeta prema Ibn ‘Arebīju je ‘Īsā, a.s., čije parusijalno otajstvo treba biti raskriveno njegovim ponovnim dolaskom na Zemlju pred Smak svijeta. On je Pečat kojim Allah pečati opći el-welāyet od Ādema pa do posljednjeg weliyya, što će reći da nakon njega neće više biti živih evlija, veze kojom ovaj svijet još uvijek optrajava. On je u vremenu ovog ummeta naprosto weliyy apsolutnim vjerovjesništvom (el-weliyy bin-nubuwwe el-mutlaqa), gdje će krajem vremena sići kao nasljednik (wāris) muhammedanskog Zakona, sudeći prema šerijatu Muhammeda, s.a.v.s. Sudit će onako kako bi to radio i Muhammad, s.a.v.s., da je prisutan, bivajući nadvijen nad njegovim rūhom (duhom) izravnim otkrovenjem (kešfen). Stoga će on na Sudnjem danu imati dvostruko proživljenje (hašrān), proživljenje ili okupljanje u ummetu Muhammedovu, s.a.v.s., i proživljenje kao poslanika među ostalim poslanicima (usp. Ibid., I, str.243., II, str.11, 12.).

Prema jednom egzoterijskom tumačenju, upravo ‘Īsā, a.s., je onaj posljednje-rođeni (āhir mewlūd) za kojeg Ibn ‘Arebī u svom Fusūsu kroz mnoštvo simbolizama kazuje sljedeće:

'''Na stopu (‘alā qadem)' Šītovu/Setovu bit će posljednji čovjek koji će se roditi od ove ljudske vrste. On će biti nosilac njegovih otajstava. Nakon njega niko se više roditi neće, čime će on biti Pečat sve djece (hātemu-l-ewlād). S njim zajedno rodit će se i sestra njegova. Ona će izaći prije njega a on poslije nje (sjetimo se, prva žena pojavila se nakon prvog čovjeka, Ādema, a.s.), a njegova glava bit će kod nogu njezinih. Rodit će  se  u  Kini, a jezik njegov bit će jezik zemlje njegove. Tad će neplodnost među ljudima vladati. Bit će mnogo polnog općenja a rađati se niko neće. Pozivat će ljude Allahu, ali odaziva neće biti. Kad mu Allah dušu i duše vjernika njegova vremena uzme, na Zemlji će ostati samo onī poput stoke. Nikakvih zakona oni se držati neće. Strast svoju bez razuma i šerijata će slijediti. Nad njima će se uspostaviti Sudnji Čas.'' (Āštiyānī, Šarhu Fusūs ..., str.487. U tome i leži smisao Poslanikova, s.a.v.s., hadisa: ''Kijametski dan se neće uspostaviti doli na najgorim ljudima.'')

Prema Ibn ‘Arebījevu komentatoru Qaysarīju taj posljednje-rođeni nije drugi doli Pečat univerzalnog welāyeta, što će reći da je on posljednji čovjek koji odražava sjaj muhammedanske Zbilje uzete kao počelo ljudskoga roda kao takvog, isto kao što je i Šīt bio prvoinicirani od djece Ādamove u ciklus welāyeta. Nakon njega Zemljom će hoditi samo životinje u ljudskom obličju. Zato se pod njegovim rođenjem, ustvari, misli na posljednje očitovanje muhammedanske Zbilje u svijetu, koja prema šiijskom nauku svoje očitovanje, s obzirom na posebni muhammedījanski walāyet, ozbiljuje osobnošću dvanaest Imama, očekivanog Mehdīja. S timu u vezi, Pečat očeva (hātemu-l-ābā’) nije drugi doli dvanaesti od njih, obećani Mehdī (Usp. Ibid., str.488, 489, 491, 494, 495.).

Vratimo se našem posljednje-rođenom. Rađanje sestre zajedno sa njim samo je izraz za materijalnu protežnost (haysiyye māddiyye) koja vremenski prethodi pojavku njegova haqīqata (unutarnje zbilje), jer početak (mebde’) haqīqata u njegovu očitovanju leži na kraju (muntehā) očitovanja tvarnosti (el-mādde). Stoga njezine noge i simboliziraju rečeni kraj, a njegova glava početak. U konačnici, uz njega će se roditi sestra eda bi dočetak odgovarao početku, jer stvaranje Ādema bilo je susljedno stvaranju Hawwe/Eve. Po tome je Hawwā duhovna sestra ‘Īsāova, s obzorom da su oboje stvoreni bez oca. Tako proizlazi da su njihovi roditelji Ādem i Meryem/Marija (Ibid., str.492, 493.).

Prema jednoj dubljoj simbolici kojom sadržaj predmetnog iskaza motrimo iz perspektive njegove interiorizacije, tj. u odnosu na čovjekovu intimu, pod posljednje-rođenim smjera se na ljudsko srce rođeno u Kini Univerzalne Prirode (Prema prvorečenom tumačenju Kina je tek izraz za zemlju Nearapa (el-‘ağem)), tj. u njenim najudaljenijim stupnjevima koji se nižu jedno  podno  drugog, dočim je njegova  sestra samo izraz za animalnu dušu (en-nefsu-l-hayewāniyye), rođenu prije srca. Položajem njegove glave kod nogu njezinih išareti se na srce u samom začetku njegova pojavljivanja i duhovnog rođenja, bivajući tako potčinjenim nefsu/duši s obzirom na njenu dvostruku snagu, snagu strasti i srdžbe, koje su duši poput dvije noge kojima ona hodi poljanom svoga sladostrašća i pohote. No, kad srce ojača pod terbijetom (odgojem) Univerzalnog Duha, upijajući u sebe božanska znanja, ono će dušu početi pozivati ka razini sveobuhvatnog džem‘a, tj. povratku Bogu, ali ona to neće biti kadra i o pozivu gluha će ostati. Time će jalovost među muškarcima i ženama zavladati, tj. aktivnim i trpnim snagama duše. Niko se više roditi neće bivajući na razini srca i njegova savršenstva. Posljednje-rođeni bit će naprosto Pečat sve djece sposobne primiti savršenstvo, onih koji posjedovahu snagu očitovanja otajstva svoga oca u sebi (Usp. Šarhu Fusūs ..., str.493, 494.).

I na kraju, ono što je još značajno ovdje istaći u vezi s poslaničkim likom ‘Īsāa, a.s., iz perspektive islamske ezoterije jeste motrenje njegove osobnosti kroz interiorizaciju svete povijesti. Naime, takovrsno učenje na interpretativnoj razini razvio je sufijski velikan es-Simnānī (u. 1336)  koji govori o ''poslanicima tvoga bića''.

O čemu je zapravo riječ? Naprosto o središtima suptilne fiziologije, sedam suptilnih organa, sedam središta ili profinjenih oblasti mistične antropologije. Ti suptilni organi (letā’if, mn. od letīfa) unutar ljudskog mikrokosmosa nisu doli ovaploćenje jednog od sedam poslanika ulu-l-‘azma (Ādem, Nūh, Ibrāhīm, Mūsā, Dāwūd, ‘Īsā i Muhammed, s.a.v.s.), koji se svaki napose javljaju jednom svjetlošću, obojenom aurom (po redu uzlazno od Ādema, a.s., do Muhammeda, s.a.v.s., čađavosiva/sivkastotamna, plava, crvena, bijela, žuta, svjetlosno-crna, te smaragdno zelena), koju mistik u stanju usredotočenja može vizualizirati. Ono najvažnije jeste da za svako od sedam središta ili suptilnih organa čovjekova bitka postoje ljudi sastavljeni od odlika koje strogo pripadaju tom suptilnom središtu.

Tako smo i za poslanički lik ‘Īsāa, a.s., kadri prepoznavati unutar pojedinačne ljudske osobnosti njegov unutarnji odraz predstavljen suptilnim organom ‘Īsāa tvoga bića, oslovljen i kao letīfa hafiyya, doslovno ''zatajna prefinjenost''. Snagom tog organa prima se pomoć Duha Svetog. Svjetlost koja isijava iz ove letīfe je svjetlosno-crne boje. Ovo pounutrenje ‘Īsāove osobnosti kao temeljne duhovne energije koja može ravnati pojedinačnom ljudskom intimom nakon poslanstva Muhammedova, s.a.v.s., odveć nužno bi trebalo biti propitano iz perspektive transcendentog jedinstva religija. No, ipak valja biti oprezan. Tu opet u pomoć zazivamo Ibn ‘Arebīja. Naime, prema Ibn ‘Arebīju, u svakom vremenu postoje ljudi – ewliyā’ na koje se izljevaju duhovne energije ‘Īsāa, a.s., tj. čijim srcima dominiraju epifanijski odsjaji sukusirani i ušatoreni u srcu ‘Īsāa a.s. Oni se jednostavno oslovljavaju kao Isusijanci (‘Īsewiyyūn). Naravno, u svakom vremenu postoje i oni ewliyā’  koji su nosioci drugih vjerovjesničkih zbilja kao što su na primjer Mūsāovci / Mojsijevci, Ibrahimovci / Abrahamovci, itd.

Ono što je važno, kako to veli Ibn ‘Arebī, jeste istaći da je sukus svih tih vjerovjesničkih zbilja i duhovnih energija ostvaren i sjedinjen u ličnosti posljednjeg Allahova Poslanika Muhammeda, s.a.v.s., koji kako sâm svjedoči bijaše Vjerovjesnikom dok je Ādem bio još uvijek između zemlje i vode (tj. dok još nije bio stvoren), a riječ je, naravno, o primordijalnoj Muhammedanskoj zbilji (el-haqīqa el-muhammediyye) kao vrelu svekolikog vjerovjesništva, no, uvjetno govoreći, i stvaranja kao takvog.

To govorimo stoga da naglasimo kako i sami Isusijanci (‘Īsewiyyūn) svoj krajnji utok pronalaze u poslaničkom liku Muhammeda, s.a.v.s. (Ibn ‘Arebī veli, između ostalog, kako od znakova Isusijanaca (‘Īsewiyyūn) jeste da mogu hodati po vodi, ali ne i po zraku, dočim Muhammedijanci (Muhammediyyūn – muslimanski duhovnjaci čija uglačanost srca je uspjela primiti skupnost odsjaja Poslanika Muhammeda, s.a.v.s.) mogu hodati i po zraku. Zna se kako je Muhammed, s.a.v.s., u noći Isrāa bio nošen kroz zrak. Muhammed, s.a.v.s., kaže za ‘Īsāa: ''Da mu je yeqīn (uvjerenje, vjera, osvjedočenje) bio jači, mogao bi i po zraku hoditi''. Nema sumnje da je yeqīn ‘Īsāa daleko jači od našeg (nas ewliyā’), veli Ibn ‘Arebī, pa on je od Poslanika sudbinske odluke, no, mi bez sumnje hodamo zrakom. To samo zbog našeg slijeđenja Poslanika Muhammeda, s.a.v.s., (iz kojeg crpimo duhovnu snagu), a ne nikako da je naše uvjerenje jače od ‘Īsāovog/Isusovog. Bože nas sačuvaj od toga! Tako i Isusijanci mogu hodati po vodi, ne zato što im je yeqīn jednak onom ‘Īsāa, već shodno svojoj pripadnosti duhovnom lancu ‘Īsāa i odsjajima njegova svjetla u svojim srcima. Primjer toga su sluge velikodostojnika koji zajedno sa njima ulaze na prijem kod kralja, a van prijemne sale ostaju mnogi koji su na daleko većem položaju od pomenutih sluga, nedozvoljavajući im se da uđu.

Od obilježja Isusijanaca jeste njihova golema milost prema čitavom svijetu. Prepoznaju se po samilosti prema svima. Blagi su i srdačni prema ljudima svih mogućih religijskih uvjerenja. U svakom čovjeku vide samo ono najbolje, a kad govore, govore samo o dobru. Jedna od karakteristika qutbova (qutb – duhovni stožer, vrhovni ewliyā’ jednog vremena) Isusijanaca jeste da neka od svojih stanja mogu prenositi na osobe u kojima putem Božijeg otkrovenja vide spremnost da prime to stanje. To čine dodirom te osobe, zagrljajem, poljupcem, zaogrtanjem u svoju odjeću, itd. Tako se, primjerice, i u vezi s Pečatom poslanika i baštinikom svih vjerovjesničkih zbilja Muhammedom, s.a.v.s., prenosi kako se ashab (Poslanikov drug) Džābir ibn ‘Abdullāh požalio jedne prilike Poslaniku, s.a.v.s., kako se ne može održavati na leđima konja. Poslanik, s.a.v.s., ga na to udari po prsima, nakon čega Džābir nikad više ne pade s konja. Slične pripovjesti i odlike Isusijanaca kao ''nasljednika'' ‘Īsāovih stanja su mnogobrojne.)

2.Zaključak (perspektive međureligijskog dijaloga)

 

U dosad kazanom naznačili smo tek neke značajke koje određuju temeljni odnošaj i jedne i druge tradicije prema ‘Īsāu, a.s. U ovom trenutku nužan je jedan kratak osvrt unazad.

Naime, valja se prisjetiti kako događaj VAZMA za kršćanina predstavlja kraj povijesti u kojem je sukusirana završna punina Božijeg objavljivanja, što će reći da svaki drugi poziv na apsolutnu istinu nakon njega predstavlja tek plagijat. Drugim riječima, ma koliko muslimani iskazivali počasti ‘Īsā, a.s., to za kršćane nikada nije bilo dovoljno. U tom kontekstu je kroz stoljeća promatran i poslanički lik Muhammeda, s.a.v.s.

Usudili bi se ustvrditi kako i nakon Drugog vatikanskog koncila (1962-1965), kojim Crkva po prvi put staje otvoreno pred izazove novog vremena i drugih religijskih tradicija (ključni tekst u tom smislu  jeste dokumenat konstitucije Crkve (LUMEN GENTIUM) u kojem se odnos Crkve i nekršćana određuje modelom koncentričnih krugova. Krist tvori sredinu kruga, prve prstenove kršćanske crkve, a zatim prema stupnju blizine Kristu redaju se druge religije, najprije judaizam, iza njega islam, itd.), stvari u svojoj biti ostaju iste. Bez obzira što se učinci poznate sintagme EXTRA ECCLESIAM NULLA SALUS (izvan Crkve nema spasenja) pokušavaju ublažiti, metodologija već zazivanog Ivana Damaščanina (VII stoljeće) pozicioniranja prema islamu i dan - danas vrijedi. Stav evangeličkih crkava u demoniziranju islama kao ''konačne protukršćanske zavodničke sile'' još je žešči (usp. Spor oko Abrahama, str.225-228.).

Iako muslimani nikada nisu patili od toga jesu li i koliko prihvaćeni od kršćana, prema onome što smo vidjeli, reklo bi se kako su oni bliže kršćanima negoli su to Jevreji, prema onome što konstituira Drugi vatikanski koncil. S druge strane, muslimani nikada nisu bili ''opterećeni'' idejom spasenja na način kako su je promišljali kršćani, naprosto zato što nismo mi ti koji o nečijem spasenju odlučujemo, već dragi Bog. Maksimalizirano bavljenje tim pitanjima na ovome svijetu nama ne porađa nikakvim probitkom. Odnošenje muslimana prema kršćanima uvijek je išlo prema Šerijatu, jer je još Objava taj odnos jasno definirala. Njima čekanje na neki svoj vlastiti Drugi vatikanski koncil nije bilo potrebno. Taj qur’anski odnos ne propagira neku lažnu, friziranu ljubav i međusobno razumijevanje, ali da humanističke vrijednosti, poštivanje i čuvanje prava na život, imetak, itd. Povijest življenja kršćanskih zajednica u muslimanskim društvima to na najbolji način svjedoči (dakako, uvijek valja razlučiti pravilo od izuzetaka).

No, pošto je naš govor ovdje usredotočen na lik ‘Īsāa, a.s., iz perspektive islama valja kazati sljedeće. Već smo vidjeli da konstitutivna Tradicija islama (Qur’an i Sunnet) ‘Īsāa , a.s., ne promatra tek kao povijesno odigranu stvarnost, već mu dodjeljuje iznimno važnu futurološku ulogu.  Njegovim silaskom na Zemlju pred Sudnji dan bit će uspostavljena puna pravda, i tek njegovim silaskom zavladat će jedinstvena religija na cijeloj planeti. Poslanikove, s.a.v.s., riječi kako će ‘Īsā, a.s., tada ''ubiti svinju i skršiti križ'' mogle bi za kršćanine biti iritirajuće, dok je u islamu njihovo značenje itekako doktrinarni razumljivo. Svinja je u islamu, napose sufizmu, simbol krajnje u iskvarenosti okorjele duše. Prema tome, ''ubijanje svinje'' moglo bi se razumjeti konačnom pobjedom nad zlom kao takvim, lažnim božanstvima, itd. S tim u vezi i jeste ‘Īsāovo, a.s., smaknuće Dedždžāla (Antikrista u kršćanstvu) kojeg neće moći pobijediti doli ‘Īsā, a.s. S druge strane, ''slamanje križa'' više je nego jasno, rušenje mita o sebi kao božanstvu. Jednom riječju, rušenje lažnih božanstava izvan njega i onoga u njemu.

Ako smo se krajnje otvoreno upoznali sa svim ovim, tada se postavlja pitanje šta to nama danas preostaje. Dabome, svima koji se ozbiljno bave religijom odveć je jasno da bilo kakve sinteze islama i kršćanstva nisu moguće, dok usamljeni pučki slučajevi jednog takvog življenja vjere dogmatski nisu opravdivi. Međutim, moguće je, i nužno, razvijati ono što Qur’an uvelike propisuje u odnosima prema kršćanima, tj. općeprihvaćene ljudske vrijednosti u međusobnom suobraćanju. S druge strane, Isusov život ljubavi za sve, kršćanima je više nego dovoljan osnov iz kojeg bi se trebali crpiti oni najbolji sokovi međureligijskog dijaloga. Ti sokovi kroz povijest bili su, nažalost, odveć zamućeni prljavštinom ljudske sujete. Da li je za naš istinski susret potrebno čekati susret očekivanog Mehdīja, punog baštinka Muhammedovih, s.a.v.s., otajsta, i ‘Īsā pejgambera?!

3. Literatura (islamski izvori)

 

1)   Āmulī, Haydar, Džāmi‘u-l-esrār wa menbe‘u-l-enwār, [Tehrān – Paris], Centre de Publications Scientifiques et Culturalles et Institut Français de Recherce en Iran, [1969].

2)    Corbin, Henry, Islam u Iranu, Sarajevo, Bemust, 2001.

3)    Haqqī, Ismā‘īl, Tefsīr Rūhu-l-beyān, [Beyrūt], Dāru-l-fikr, bez godine izdanja.

4)    Hafizović, Rešid, Znakovi šiijske duhovnosti, Sarajevo, Bosanska knjiga, 1997.

5)    Ibn ‘Arebī, Muhyi-d-dīn Muhammed ibn ‘Alī et-Tā’ī, el-Futūhātu-l-mekkiyye, Beyrūt, Dāru ihyā’i-t-turāsi-l-‘arebī, 1418/1998.

6)    Qaysarī, Muhammed Dāwūd – Āštiyānī, Dželālu-d-dīn, Šarhu Fusūsi-l-hikem, Tehrān, 1375.

7)    Es-Suyūtī, Ed-Durru-l-mensūr fit-tefsīr bil-me’sūr, Dāru-l-fikr, 1983.

8)    Et-Tirmizī el-Hakīm, Ebū ‘Abdullāh Muhammed, Kitāb hatmi-l-ewliyā’, Beyrūt, el-Matbe‘atu-l-kātūlīkiyye, bez godine izdanja.

 

4. Literatura (kršćanski izvori)

1)    Gibellini, Rosino, Teologija dvadesetoga stoljeća, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1999.

2)    Harrington, W., Uvod u Bibliju, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1991.

3)    Kuschel, Karl-Josef, Spor oko Abrahama, Sarajevo, Svjetlo riječi, 2000.

4)    Rupčić, Ljudevit (preveo s grčkog), Novi Zavjet, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1983.

5)    Grupa autora, Biblijska teologija Staroga i Novoga Zavjeta, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1980.