25 Apr 2017

U šta vjeruju ateisti

Objavio: znaci
Autor(i): 
Kategorija(e) tekstova: 

 

Vjerovanje (religio) i nevjerovanje (areligio) čine dva suprotstavljena fenomena u čijem procjepu je situiran čovjek još od povitka ljudske civilizacije, pa do njezina vjerovatnog skončanja u kozmičkom vremenu. Taj procjep u kojem se nalazimo, taj komadić vremena i prostora koji smo dobili na poklon i u kojem smo, ne svojom voljom zaglavili, moramo razumjeti i sami sebi definirati na pravi način ili ćemo biti upresani kao leptiri u herbariju, ili fosili između kamenih naslaga, i ne znajući šta nas je snašlo. Da li čovjek u takvom okviru obnaša povjerenu mu misiju Božijeg zastupnika na Zemlji, ili ljudska vrsta predstavlja rezultat svemirskog plesa materije, antimaterije i energije, ili evolucijske igre pokušaja i pogrešaka, ili smo jednostavno, produkt slučajnog raspoređivanja atoma?

Vjera se obično definira kao uvjerenje u istinitost neke tvrdnje bez njezine provjere ili dokazivanja. U širem kontekstu, vjerovanje je aspekt duhovnog i moralnog temelja ljudskog društva koji općenito nazivamo vjeroispovijest. U užem kontekstu, vjera je naš osobni odnos prema sebi i svijetu u kojem živimo, naš cjelokupan pogled, a nakon toga i način života proistekao iz tog uvjerenja. Monoteističke religije zagovaraju Boga kao Stvaratelja svijeta, kojim On kao takvim upravlja sukladno načelu Božanskog, univerzalnog reda. Franjo Topić kaže da je religija „u suštini, religare (ponovno vezivanje ili ponovno spajanje) čovjeka sa Istinom koja ga nadilazi, i koja u isto vrijeme počiva u njegovom najunutarnjijem biću“. Prema Kur'anu Bog se očituje i potvrđuje i Njegova se prisutnost osjeća u stvarnom svijetu. Najbolji način da osjetimo Božju prisutnost u prirodi jeste znanost i izučavanje, jer kako veli Husein Đozo u knjizi Islam u vremenu „islamsku teologiju, ustvari, čine prirodne nauke koje nam otkrivaju savršenu zakonitost i ljepotu procesa i tokova u prirodi. Ali, vjera u Boga ima mnogo dublji smisao od same te naučne spoznaje i priznanja o Njegovoj egzistenciji. Ona treba da u ljudski život unese sklad i ljepotu života prirode. Jer, osim čovjeka, u cjelokupnoj prirodi sve se nepogrešivo odvija u punom skladu sa prirodom i Božijom voljom, po Božijim zakonima i formulama, jer je priroda pokorna svom Tvorcu.“

Pristalice one druge opcije, oni koji nemaju teističkih vjerovanja, ateisti (grč. Atheos - bez Boga), baziraju svoj svjetonazor na materijalizmu uzimajući materiju kao primarno načelo svijeta. Ovoj materiji oni pririču neku vrstu inteligencije, samopokretljivost snagom vlastite energije kao suegzistentnog atributa dajući joj dijalektičku sposobnost oblikovanja i preobrazbe po načelu evolucije, kojoj niti Bog niti duh za njezin postanak, razvoj i nestanak nisu potrebni. Prema ovom načelu, produkt „inteligentne“ materije je i sam čovjek, kojem se priznaje duhovna dimenzija, ali se i ona u osnovi smatra materijalnom. U Dijalektici prirode Engels tvrdi da „svijest i mišljenje predstavljaju samo određeno stanje visokoorganizirane materije ljudskog mozga“. S druge strane, molekularni biolog Hjubert Joki se pita: „Ako je život samo materijalan, onda zločini Hitlera, Staljina i Mao Ce Tunga ne povlače posljedice. Ako su ljudi samo materija, nije gore spaliti tonu ljudi, nego spaliti tonu uglja?“

Kad razmatramo religiju i poznate znanstvenike, najčešće je citirana izreka Alberta Einsteina: „Znanost bez religije je neuvjerljiva, a religija bez znanosti je slijepa.“ Raymond Ruyer u knjizi Prinstonska gnoza citira Einsteina koji o materiji kaže da „ona ne može više da se objasni bez obraćanja hipotezi o Duhu. Čitav pokret života na Zemlji razvija se prema zakonima i mehanizmima takve istančanosti i tako izvanredne inteligancije da nikako ne mogu biti plod slučajnosti.“ Da bi znanost objasnila sve te mehanizme, neophodno je pribjeći posredovanju jedne više i organizacione inteligencije, Bogu ili „Starom“, kako je volio od milja reći Einstein. Galileo Galilei izjavljuje da se „ne osjeća dužnim vjerovati da je isti Bog koji nas je obdario sviješću, razumom i intelektom Sebe želio pretpostaviti njihovoj upotrebi“. Poznata je i izreka Francisa Bacona koji kaže „da će nas površno poznavanje znanosti, samozadovoljno, učiniti ateistima, ali će nas duboko poznavanje znanosti sigurno učiniti vjernicima“ što potvrđuju sljedbenici Prinstonske gnoze. Iako ni danas, u 21. stoljeću, nije baš ugodno biti eksplicitni vjernik a ujedno i poznati znanstvenik, Francis S. Collins (Direktor „Genome research institute“ koji je 2000 objavio mapu ljudskog genoma) je i jedno i drugo. U knjizi Božji jezik (kako je nazvao DNK strukturu ljudskih gena) on kaže da treba otklonili sumnje u mogućnost sklada između vjere i znanosti. Jer, „ako je Bog tvorac cijelog Svemira, ako je Bog imao poseban plan za dolazak čovječanstva na scenu, i ako je imao želju za osobnim odnosom s ljudima u koje je unio moralni zakon kao putokaz prema samome sebi, tada ga nikako ne mogu ugroziti napori naših bijednih umova da shvatimo veličanstvenost njegovog stvaranja. U tom kontekstu, znanost može biti oblik štovanja.“

Ateizam i znanost ne mogu bez vjerovanja

Arijel Rot u knjizi Nauka otkriva Boga se pita „da li je potrebna vjera da bi se vjerovalo u Boga? Da. Ali u svjetlu svih činjenica koje ukazuju na Planera stvaranja, potrebno je mnogo manje vjere za vjeru u Boga nego za vjerovanje da su sva preciznost, kompleksnost i smisao koji nalazimo u prirodi nastali prostim slučajem.“

Slučaj kao opciju odbacio je i Ruđer Bošković, koji je u prvome redu bio fizičar i nije pisao o filozofiji religije, ali je ipak u svom glavnom djelu Teorija prirodne filozofije napisao Dodatak koji se odnosi na njegova promišljanja o duši i Bogu gdje kaže: „Što se tiče Božanskog Tvorca prirode, moja ga teorija izvanredno osvjetljuje i iz nje proizlazi nužnost da ga priznamo i njegovu najveću i beskrajna moć, mudrost, providnost, sve što u nama izaziva duboko poštovanje, a u isto vrijeme zahvalnost i ljubav, pa stoga posve otpadaju ništavne sanjarije onih koji smatraju da je svijet slučajno nastao ili da je mogao biti sazdan nekom fatalnom nužnošću.“

Da se i kod ateizma, u najvećoj mjeri, radi o vjerovanju, da samo racionalizam i materijalizam bez vjerovanja nisu dovoljni, nenamjerno priznaje britanski filozof, Julian Baggini: „Većina ateista vjeruje da u svijetu postoji samo jedna vrsta tvari u svemiru, a ona je materijalne prirode, ali da iz nje proizilaze umovi, ljepota, osjećaji, moralne vrijednosti – ukratko cijeli raspon pojava koje daju bogatstvo ljudskom životu. Ljudske misli i osjećaji proizilaze iz krajnje složenih međupovezanosti materijalnih entiteta u mozgu. Ateist u tom smislu filozofskog prirodnjaka vjeruje da ne postoji ništa mimo prirodnoga, fizičkog svijeta.....“ Ateističko pozivanje isključivo na znanost, također, ne može isključiti neku vrstu vjerovanja što je primijetio i Terry Eagleton komentarišući Dawkinskovu Iluziju o Bogu u knjizi Razum, vjera i revolucija gdje kaže da „znanost, poput religije, ima svoje visoke svećenike, svete krave, sveta pisma, ideološka isključenja i rituale za suzbijanje otpadništva. Utoliko je smiješno u njoj vidjeti polarnu suprotnost religiji. Iako je Dawkinsova knjiga Iluzija o Bogu zapanjujuće malorijeka u pogledu svinjarija i katastrofa znanosti (on, primjerice, kritizira inkviziciju, ali ne i Hirošimu), većina nas je svjesna da je, kao i mnoga druga ljudska zanimanja, znanost mnogo riskantnija, nesigurnija, nepravilnija i određena srećom i slučajnošću, te da mnogi koji se njome bave neće prezati ni pred čim samo da sačuvaju neku isprobanu i uvriježenu hipotezu. U znanosti se, dakle, isto radi o vjeri – a to nije jedino što ona dijeli sa religijom.“

Jasno je da znanost ne može biti vrijednosno i ideološki neutralna jer je neprekidno izložena političkim i financijskim uticajima. Istraživanja plaćaju privatne ili vladine tvrtke, a onaj ko te plaća mora da se sluša! Znamo jako dobro i da se znanstveni izumi često koriste u neetičke svrhe – sjetimo se nuklearnog, biološkog ili kemijskog oružja. Slično, i još teže, je sa fenomenom svijesti i spoznaje. Znanstvenici proučavaju mozak, psiholozi rade na brojnim istraživanjima o prirodi svijesti, ali teško da mogu u potpunosti objasniti njenu suštinu. A, upravo, pomoću te svijesti, mozga, razuma i naših osjetila i znanstvenici percipiraju svijet oko sebe, kao i svoje znanstvene rezultate.

Razum nam svakako treba da bi razumjeli, bar načelno, današnju fiziku koja izučava entitete kao što su atomi, elektroni, kvarkovi, leptoni, bozoni i ostale čudne čestice, od kojih ni jednu ne možemo vidjeti u klasičnom smislu te riječi. Oni su izvan naše mogućnosti opažanja, ali egzistiraju u fizikalnim teorijama, i dobijamo potvrdu njihovog postojanja u znanstvenim eksperimentima. Tako su, prema kvantnoj kromodinamici, proton, neutron i mnoge druge elementarne čestice materije građeni od kvarkova, koje su fizičari zabavno nazvali - crveni, zeleni i plavi. Uz to svaki kvark ima svog partnera antičesticu - anticrveni, antizeleni i antiplavi. Dakle, temelj današnje kvantne fizike su nevidljive, imaginarne čestice. Sjetite se samo, molim vas, koliko su ateisti i materijalisti ismijavali islamski princip vjerovanja u gajb – nevidljivi svijet. Kad se sastanu kvark (materija) i antikvark (antimaterija) oni se poništavaju i nastaje samo zračenje. Fascinantan je podatak da je u ranoj fazi Velikog praska kad su se pojavili kvarkovi na svaku milijardu parova kvark/antikvark bio po jedan kvark viška – od te asimetrije nastao je današnji svemir.

Imaginarni crveni, zeleni i plavi kvark – kovitlac energije unutar jezgra atoma

U laboratoriji CERN-a tvrde da su 2012 pronašli Božiju česticu ili Higgsov bozon (objašnjava postojanje mase). Slike koje su objavljene dolaze iz najvećeg elektronskog mikroskopa na svijetu po imenu ATLAS. Radi se o cilindru širokom 25, dugačkom 45 metara i teškom 7 hiljada tona. On bilježi tragove sudara čestica i prenosi ih mreži od 5000 računala koja obrađuju te podatke koji pokušavaju rekonstruirati sliku međusobnog sudara protona koji jure skoro brzinom svjetlosti. Od pouzdanosti i preciznosti ATLAS-a zavisi tačnost znanstvene spoznaje i onoga što oni nama prezentiraju. Poseban problem nastaje ako hoćemo da vidimo malu česticu, kao što je elektron, jer naš pokušaj posmatranja može promijeniti tok procesa koji posmatramo! Naime, kad foton svjetlosti pogodi elektron, on ga može svojim kvantom energije izbaciti iz putanje što znači da, ako se to dogodi, slika koju nam odbijeni foton donese nije ona koju smo trebali vidjeti nego neka druga.

ATLAS detektor čestica - širok 25 metara, dugačak 45 metara i težak 7 hiljada tona

 

U unutrašnjosti ATLAS-a vidimo jednog od 2900 znanstvenika iz 172 instituta iz 37 zemalja koji rade na LHC-u

Šta nakon ovih spoznaja znači biti materijalista? Kad uđemo u materiju, kroz molekule stižemo do atoma, pa kroz oblak elektrona dolazimo do jezgra i ulazimo u protone i neutrone do opisnih kvarkova, koji su suštinski samo kovitlac energije koje na okupu drži jaka nuklearna sila. U subatomskom kvantnom svijetu ne vrijede Newtonovi zakoni i ništa nije određeno – tamo vrijedi samo fizika vjerovatnoće. Tamo se, prema Feynmanovim dijagramima u kvantnoj teoriji polja, gubi čak i razlika između sadašnjosti i budućnosti! Gdje je onda ta materija u koju ateisti nominalno vjeruju?

Prikaz jezgre atoma sa više protona i neutrona i njihovog elektronskog oblaka

Atom vodika ima samo jedan elektron i jedan proton – prikaz lijevo - stvarna slika orbitalne strukture atoma vodika – desno

Od materije preko atoma, elektrona, protona i neutrona do kvarkova

Na ovoj slici bi trebali vidjeti da Higgsov bozon postoji – sudar čestica ATLAS/CERN 2012

Iluzije o evoluciji Dawkinsa i Denneta

Kao reprezentante ovog iluzionističkog fenomena, odabraćemo jednog znanstvenika, Richarda Dawkinsa, i jednog filozofa, Daniela C. Dennetta. Richard Dawkins je etablirani kritičar religija, engleski etolog (biologija ponašanja), evolucioni biolog i pisac, veliki protivnik kreacionizma i inteligentnog dizajna, čija je najpoznatija knjiga The God Delusion iz 2006, prevedena kao Iluzija o Bogu i štampana u Zagrebu 2007. Korištenje riječi „Deluzija“ koja predstavlja bolesno vjerovanje u nešto što nije istinito (blaže rečeno zabluda ili obmana), dovoljno govori samo za sebe. Englezi imaju riječ „illusion“ za iluziju, dok riječ „delusion“ ima mnogo ružnije implikacije. Daniel C. Dennett je Amerikanac deklarirani ateist i sekularist, autor knjige Kraj čarolije sa podnaslovom Religija kao prirodna pojava. Četvorku - Dennet, Dawkins, Sam Harris i pokojni Christopher Hitchens zovu od milja „četiri jahača novog ateizma“ što nećemo povezati sa apokalipsom, nadam se.

Pretpostavljajući da ga ne razumijemo dobro, Dawkins traži od nas dodatno „izoštravanje evolucijske svijesti“ kako bismo mogli shvatiti da su „neke prirodne pojave previše statistički nevjerovatne, previše složene i lijepe te izazivaju preveliko strahopoštovanje da bi mogle nastati slučajno. Inteligentni dizajn nije jedina alternativa slučaju. Prirodna selekcija je bolja alternativa. To je jedino logično rješenje koje se ikada pojavilo. I ne samo da je to logično rješenje, to je rješenje čudesne elegancije i moći. Odgovor je u tome da je prirodna selekcija odnosno prirodni odabir kumulativni proces koji rastavlja problem nevjerovatnosti na male komade. Svaki od tih komadića je donekle nevjerovatan, ali ne toliko da spriječi dotičnu pojavu.“ Dawkins, nadalje, tvrdi da evolucijski poriv prema složenosti proizilazi iz načela prirodnog odabira i to je, po njemu, jedini proces, koji je u konačnosti u stanju stvoriti složenost iz jednostavnosti. Nema zdravog razuma u tome Mr. Dawkins - kad koristite termin „načelo“, morali bi znati da je to riječ koja označava temeljno pravilo ili rukovodeću ideju prema kojima se nešto radi. Bilo koji proces, pa i evolucija, ne može kreirati načelo, ona se odvija po načelu, što svakako implicira nekog drugog autora tog načela ili prirodnog zakona. Kad koristite termin „stvoriti“, to implicira svjesnost i namjeru, što znači da mogućnost stvaranja ne može imati „nerazumni kumulativni proces“ ma kako sitne sastavne dijelove on imao. O logici da i ne govorimo.

Obzirom da je Daniel C. Dennet filozof, njegovo tumačenje evolucije u knjizi Kraj čarolije ima originilaniji stil: „Stoljećima je većina filozofa i teologa tvrdila kako je ljudski um (ili duša) nematerijalna, bestjelesna stvar, ono što je Rene Decartes nazvao „mislećom stvari“ (res cognitas). U određenom smislu takav je um bio beskonačan, besmrtan i potpuno neobjašnjiv materijalnim sredstvima. Sada, međutim, znamo da um nije, kako je to Decartes zbrkano pretpostavio, u komunikaciji s mozgom na neki čudesan način; on jest mozak ili, tačnije rečeno, sistem ili organizacija unutar mozga, koja se razvila na vrlo sličan način kao i naš imunološki, dišni ili probavni sistem. Poput mnogih drugih prirodnih čuda, ljudski je um na neki način vreća trikova, sklepana tijekom eona neproračunatim procesom evolucije prirodnim odabirom.“ To bi, možda, i moglo biti tako da se svaki dio našeg organizma (mozak, pluća, srce, bubrezi, oko, uho, imunološki sistem itd.) samostalno razvijao i borio za opstanak pa zatim zajedno sa drugim dijelovima sastavljao ljudsko biće (mada ne vidim kojom logikom i povodom). Kao biolog, Dawkins je trebao objasniti Dennettu da se svi ovi organi ne pojavljuju ispadajući iz evolucijske poderane vreće, nego čitav čovjek nastaje iz oplođene jajne stanice u čijoj DNK spirali se nalazi knjiga od tri milijarde slova, zapisana fascinantnim binarnim kodom prema kojem se od ove jedne stanice razvija sto hiljada milijardi stanica koliko ih ima odrasli čovjek i koje neovisno o nama rade i održavaju nas u životu. Nazvati pri tom naš razum „sklepanom vrećom trikova“ ipak je malo previše.

Denent, zatim, priziva upravo taj razum i kaže: „Argument iz dizajna zasigurno je najpronicljiviji i najpopularniji argument, i to već stoljećima. Zdrav razum nam kaže (zar ne?) kako je sva čuda ovog svijeta morao ureditit neki Inteligantni Dizajner? Ne može sve biti puki slučaj, zar ne? Pa čak i ako evolucija prirodnim odabirom objašnjava dizajn živih stvari, ne iziskuje li „fina podešenost“ fizikalnih zakona, koja omogućuje svu tu evoluciju, nekog Podešivača? (Argument antropičkog principa). Kada smo pogledali Darwinovim očima u konkretne procese dizajna, koji je do danas proizveo nas i sva čuda prirode, otkrili smo da je Paley bio u pravu kada je te učinke vidio kao posljedicu golemog dizajnerskog rada, ali mi smo iznašli nečudesan prikaz istoga: masivno paralelan, a time i zadivljujuće rastrošan proces bezumnog, algoritmičkog iskušavanja dizajna, u kojemu se, međutim, minimalnim prirastima gospodarilo štedljivo, kopirajući ih i ponovno upotrebljavajući milijardama godina.“

Evo novog opisa evolucije – „zadivljujuće rastrošan proces bezumnog, algoritmičkog iskušavanja dizajna“. Iako filozof, Dennett bi trebao znati šta je algoritam - da on predstavlja konačan slijed dobro definiranih naredbi za ostvarenje zadatka, bez obzira da li se radi o matematici, računarstvu, fizici, lingvistici ili kuhanju čaja a za sve to trebate razum. Ne pomaže ni zadivljujuće ni rastrošno ako je proces bezuman, on ne može kreirati algoritam, on može da se odvija po algoritmu kojeg mora kreirati neko drugi.

Kao drastičan primjer neslobode i vjerskog ograničenja Dawkins navodi, „majku svih burki“ za koju kaže da je „jedan od najžalosnijih prizora koji se danas može vidjeti na našim ulicama žena odjevena u bezlično crnilo od glave do pete, iz kojega proviruje u svijet kroz sićušnu prazninu.“ Ovaj uski prorez u toj kopreni Dawkins zatim poredi sa vidljivim dijelom elektromagnetnog spektra svjetlosti koji je širok oko 2,5 cm, prema kilometrima crnine koji predstavljaju nevidljivi dio spektra (od radio valova na jednom do gama zraka na drugom kraju). On kaže kako znanost služi za širenje tog prozora, dok se vjera eto trudi da ga zatvori.

Vidimo odmah zamjenu teza, jer žena stavlja burku sa ciljem da sebe sakrije od neželjenih pogleda a nije uloga burke da ograniči pogled na svijet žene koja je nosi, kako želi prikazati Dawkins. Ono na šta ja želim ukazati je evolucijska burka koju su na sebe navukli filozofi ateizma čiji efekat je upravo takav, da ograničava njihov pogled na svijet i tako ga strašno sužava, da su ona 2,5 cm vidljivog spektra svjetlosti „majke svih burki“ ogromna, u odnosu na mikroskopski neodarvinističko evolucijski prorez kroz koju oni vide sebe i svijet oko sebe. I taj minijaturni prorez je dodatno zamućen isključivošću i netolerancijom te neizbježnim ideološkim subjektivizmom, pogotovo kad su vjera i Bog predmet rasprave. To pokazuje i „Ateistička bus kampanja“, neprimijećena u našim medijima, kreirana od spisateljice Ariane Sherine, finacijski podržana od Richard Dawkins fondacije, koja je krenula iz Londona 2008 i proširila se na sve svjetske prestolnice od Australije do Kanade. Na autobusima su osvanule parole: „Bog vjerovatno ne postoji, sad prestanite brinuti i uživajte u životu“, „ Loša vijest je da Boga nema, a dobra je da ga mi i ne trebamo“ itd. itd. Kakva bi halabuka nastala da je „Vjersku bus kampanju“ napravila neka islamska organizacija?

U Londonu  - „Bog vjerovatno ne postoji, sad prestanite brinuti i uživajte u životu“

U Italiji - „ Loša vijest  je da Boga nema, a dobra je da ga mi i ne trebamo.“

Dortmund - „ Nema Boga (skoro sigurno), Ispunjen život ne treba vjeru“

Dortmund, na istom busu odgovor - „Bez brige: Bog postoji, i ugodan vam dan“

Ako bismo (hipotetski naravno) odbacili religije i prihvatili atestičke postulate da postoji samo materijalna pojavnost i da je preko nje sve objašnjivo; Ako bi prihvatili da je sav živi svijet zaključno sa čovjekom rezultat evolucije i prirodnog odabira, da su čak i korijeni naše religioznosti i morala, kako tvrdi Dawkins, također, rezultat evolucije (teorija o „memu“); Ako bi prihvatili da nikakav svjesni plan nikad nije postojao, niti imao uticaja na nastanak materije, energije, Svemira, Zemlje, života i nas ljudi; Tada bi evolucija bila odgovorna za sve što ljudi rade i u ime i protiv religija, za sav terorizam i ratove, za sve diktatore i apsolutiste, za sve što ljudi čine zbog pohlepe, mržnje, borbe za novac, vlast ili energetske resurse.

Tada bi, kako naizgled bezazleno kaže Dawkins, „nepostojanje vjerovanja“ moralo preuzeti kompletnu odgovornost za stanje planete i ne bi se mogli tražiti razni izgovori i krivica prebacivati na religije. Da li je ateizam spreman i sposoban prihvatiti takav izazov – da evolucija preuzme zasluge ali i odgovornosti Stvoritelja? Uvjeren sam da nije. Kad bi se stvarno suočili sa mogućnošću da Bog ne postoji, vjerovatno bi se prvi pobunio, upravo, Dawkins – jer, bez Boga - on bi ostao bez posla.

Ocjena: