Vrste džihada

Kategorija

Napomena
Autor: Mustafa Özdamar

 Tako Mi Sunca i svjetla njegova,

i Mjeseca kada ga prati, 
i dana kada ga vidljivim učini,
i noći kada ga zakloni,
i neba i Onoga koji ga sazda,
i zemlje i Onoga koji je ravnom učini,
i duše i Onoga koji je stvori
pa joj put dobra i put zla shvatljivim učini,
uspjeće samo onaj ko je očisti,
a biće izgubljen onaj ko je na stranputicu odvodi!

(Kur’an, sura Es-šems, ajeti 1.-10.)

* * *

Svako onaj ko kaže „Elhamduillah“ – ja sam musliman – obavezan je obavljati farz, vadžib, sunnet, mustehab i mendub da bi bio pravi čovjek i pravi musliman. A u životu svakog takvog čovjeka, džihad – borba na Božijem putu – ima posebno mjesto.

Kad se kaže „džihad“, ne treba odmah zamišljati ljude sa sjekirom u rukama niti dželate na giljotini. Ovako misliti velika je greška. Riječ „džihad“ tek u drugo svome značenju nosi „rat“. Njeno prvo značenje je „nastojanje“, „zalaganje“.

Naredba „Vodite džihad na Allahovom putu“ znači „Radite i trudite se na Allahovom putu“.

A ima hiljadu i jedan način rada i zalaganja na Allahovom putu.

Svako čovjekovo životno doba, svaki pojedinac, svaki vremenski period, svaki njegov dio, svaki položaj i svaka funkcija, svako zvanje i znanje imaju svoj džihad.

Džihad djeteta

Djetetov džihad je da plače kad je to potrebno. Dijete plačem ukazuje da mu treba mlijeko da bi se prehranilo. A to je njegov džihad.

Džihad učenika

Džihad učenika nije u tome da prođe razred na bilo koji način, da tako stepen po stepen završi školu i uzme diplomu, nego je njegov džihad da stvarno nauči sve ono što mu se nudi u obrazovanju, da dostigne suštinu znanja.

Džihad učitelja

Učiteljev džihad nije da učenicima prijeti ocjenom i da im tako zatvori put napredovanja. Njegov je džihad da učenike nauči dobrim djelima, da ih nauči pravome znanju i da im na taj način proširi vidike, pa da na horizontima svoje budućnosti sami nađu svoju budućnost.

Džihad učenjaka i dobrih ljudi

Džihad učenjaka je nauka i znanje. Za jedan narod, za jednu zemlju su nauka i znanje veoma značajni. Narod koji ne posvećuje pažnju nauci i znanju, narod koji u ovom pogledu ostane siromašan, daleko je od nauke, tehnike i civilizacije, i zbog toga mu prijeti opasnost da se istopi i izgubi. Najveći džihad je borba da se dostignu tekovine civilizacije. U medinskom periodu osvojenja Meke ovu borbu hazreti Pejgamber, alejhisselam, nazvao je „velikim ratom“.

Poznato je da gnijezda nauke i znanja žive onoliko koliko žive i koliko su vrijedni učenjaci i svi ljudi od znanja. Stoga su Osmanlije, krenuvši da osvajaju svijet, ljude od nauke i znanje poštedili vojnih obaveza. Nisu ih koristili kao osobe od sablje i štita nego kao osobe od pera i govora.

Upuštanje učenjaka u politiku može biti opasno. Zato što njihovo uplitanje u politiku može baciti sjenku na njihove široke, svjetske poglede, i što može presjeći  njihovu borbu na putu nauke i znanja kojima treba da udostoje i počaste čovječanstvo.

Učenjaci i ljudi od znanja treba da budu i ostanu posebni; oni su u situaciji da druge ljude podučavaju nečemu novom.

Politički džihad je obaveza ljudi od politike.

Sada se postavlja pitanje da li uopšte učenjacima spada da govore o politici i da je komentiraju.

Naravno da im to spada. Ali, činit će to na takav način da ne ostanu skučenih vidika u odnosu na određeno pitanje, činit će to tako da pravedno ocijene svačiju dobru i svačiju lošu stranu. Moraju biti pravedni.

U historiji islama postoje vrlo upečatljivi primjeri koji ukazuju na ovakav stav učenjaka prema političkim situacijama. Tako su poznati slučajevi da su kadije, učenjaci u sporovima između hazreti Alije i jednog Jevreja, između Haruna er-Rešida i jednog kršćanina, između sultana Fatiha i jednog graditelja, donijeli presudu u korist Jevreja, odnosno kršćanina, odnosno graditelja.

Džihad neznalica

Sve što postoji na ovome svijetu predstavlja nešto i ima neku svoju korisnu stranu, samo neznanje nije ništa i od neznanja nikome nema nikakve koristi.

Zbog toga bi džihad neznalica trebao biti da oni samo slušaju druge i da šute.

Za neznalice je džihad da slušaju ono što im govore učeni ljudi, da rade ono što rade učeni a da ne rade ono što ne rade učeni.

Ima ljudi koji su u svome životu nešto pročitali i ponešto malo od toga što su pročitali znaju, a misle da znaju jako puno. Eto, ti ljudi se i te kako varaju.

Tako ima jedna izreka koja kaže „Polovan hodža ostavi vas bez vjere, a polovan ljekar bez tijela“. I ova izreka je veoma tačna.

Zbog toga je za džahile – neznalice – najbolje da šute, bez obzira jesu li oni skromni ila pak u neznanju ponosni džahili.

Ukratko, neka je Božiji mir i spas na svakoga – neka je selam na svakoga – ali svakome je najbolje da radi onaj posao za koji je zanat izučio i da u tom poslu nastoji postići najviše. Samo tako može postići mir i spas.

Objašnjavati drugima ono što ni sam ne zna, a pogotovo donositi odluke i pravila u ime islama, nikako ne spada neznalicama. Neznalica najprije treba ovo da spozna i da odredi svoju mjeru i granicu.

Jedna osmanska izreka glasi da neznalica stupa na prag znanja onog časa kad spozna i prizna svoje neznanje. Neznalici treba eto toliko.

Najveći džihad

Najveći džihad, najveća borba među svim postojećim borbama je borba za civilizaciju.

Jeste, džihad znači borbu, ali borbu za civilizaciju. To je borba za civilizaciju čovječanstva. To je borba da se čovječanstvo poduči humanosti i islamu koje ga čini sretnim i zadovoljnim i na ovom i na drugom svijetu. Džihad, to je medicinska intervencija bolesnom tijelu...

Džihad derviša i sufija

Džihad derviša je njihovo nastojanje i nada da između mnogih uspona izaberu onaj svoj uspon kojim će se penjati, a da pri tome ne gledaju ni na čije greške i nedostatke, i njihov je džihad nastojanje da kada se popnu na vrh svoga uspona odatle druge ljude podučavaju ljepoti. Derviši i sufije na tom svome putu prelaze mnoge prepreke i nivoe koji izazivaju čudo i čuđenje.

Nije nimalo lahko dostići vrh svoga uspona.