18 Apr 2003

Stvaranje slučajno ili od strane Stvoritelja

Objavio: znaci
Autor(i): 
Kategorija(e) tekstova: 

Poštovana čitateljko, poštovani čitaoče,

Rijetki su ljudi koji, barem jednom u životu, sami sebi ne postave pitanja kao što su naprimjer: ''Ko sam ja?'', ''Kako sam nastao?'', ''Kako je nastao život i kako su nastali ovi lijepi svijetovi koji me okružuju?'', ''Odakle dolazim i kuda idem?'', ''Ako, zaista, mojom smrću sve prestaje, kakva je onda svrha moga života i koji je njegov smisao?'', ''Vijekovi su prolazili prije moga rođenja, mnogi ljudi su živjeli i umirali, ljudske sudbine su se smjenjivale, ratovi su se vodili, države, carstva i imperije su se dizale i padale, historija ljudske civilizacije se odvijala; - a mene tada nije bilo, sve to dugo vrijeme bio sam u tami pretpostojanja koja je prethodila mome rođenju; - pa zar sam, zaista, došao iz jedne tame da bih u svjetlosti ovoga života proveo nekoliko desetina godina i da bih mojom smrću samo tek tako otišao u drugu tamu iz koje više neće nikada biti izlaska?''

Iako većina ljudi danas živi veoma brzim i dinamičnim životom ispunjenim mnogim problemima i obavezama sa malo slobodnog vremena, ja ipak vjerujem da su rijetki ljudi koji, kako rekoh, barem jednom u životu ne postave sebi neko od ovih ili njima sličnih pitanja. Neki to rade onda kada uhvate nešto slobodnog vremena u tišini ispod zvjezdanog neba. Neki to rade onda kada se suoče sa smrću voljene osobe ili pak sa vlastitom bolešću. Uglavnom, vjerujem da ćeš se složiti sa mnom da se ova pitanja pojave u mislima većine ljudi.

Prva stvar koju ti ovim tekstom želim reći jeste da ova pitanja itekako zaslužuju da se o njima ozbiljno i duboko razmisli. Većina ljudi, vjerujemo, osjeti u sebi ova pitanja, ali, nažalost, mnogi od njih jednostavno niti žele, niti hoće da ozbiljnije o njima razmisle. Proljeće njihove mladosti i ovaj lijepi i zanosni svijet, prepun raznovrsnih užitaka ih pozivaju da im se potpuno posvete. Kad si mlad sve je lijepo i bezbrižno. Ne osjećaju se ozbiljnije životni problemi. Škola nosi svoje obaveze a ono slobodnog vremena što preostane treba posvetiti provodu i zabavi.

A kada nastupi zrelo doba valja se posvetiti poslu, zaradi, karijeri. Treba imetak steći, porodicu formirati i onda djecu izvesti na ''pravi'' put. I u ovom životnom dobu ima mnogo obaveza i ono malo slobodnog vremena koje donose vikendi i godišnji odmori primarno se koristi za odmor, zabavu, rekreaciju, putovanja – ko još ima vremena da ''filozofira'' o smislu ljudskog života!?

Tek jesen starosti i mirni penzionerski dani donose nešto više slobodnog vremena za razmišljanje, ali tada se, uglavnom, dešava to da je prethodni život već formirao i ''okoštao'' čovjekovu ličnost pa se čovjek izuzetno teško mijenja. Naravno da svi ljudi nisu materijalisti i da, hvala Bogu, ima značajan broj ljudi koji nalaze vremena da ozbiljnije razmisle o svome životu, njegovoj svrsi i da pokušaju razviti vlastitu duhovnost nasuprot ovom talasu materijalizacije u kojem živimo. Ja ovaj tekst želim uputiti upravo takvim osobama, osobama koje žele da dublje razmisle o sebi i svome životu a ovim osvrtom na materijaliste želio sam te upozoriti na značaj i važnost dubljeg razmišljanja o sebi, o univerzumu i svome mjestu u njemu, kao i nastanku ovog univerzuma.

Dakle, nemoj dopustiti da te dinamični moderni život i raznorazni užici koji nam se svakodnevno nude odvrate od toga da jedan dio vremena provedeš u razmišljanju o tome ko si, kako si nastao, kakva je svrha tvoga života i slično tomu, jer, zaista je sramotno kada čovjek koji baštini tako veličanstven dar koji se zove razum i intelekt isti zapostavlja i okreće se samo svojim strastima i svome stomaku.

Kada se pitaš o tome kako je nastao život moderna nauka ti nudi uglavnom jedan odgovor koji se svodi na to da se kroz milione i čak milijarde godina kroz koje se formirala planeta Zemlja i sunčev sistem, nakon milijardi najrazličitijih jedinjenja prva živa organska materija SLUČAJNO formirala sama od sebe. A onda je započeo jedan sistem, sistem EVOLUCIJE koji je doveo do toga da se proces stvaranja odvijao tako da su se postepeno, u veoma dugačkom vremenskom periodu nizom slučajnih relacija i faktora niži i primitivniji oblici života transformirali u složenije i tako sve dok lanac nije došao do čovjeka.

Dakle, odgovor koji ti je sve do zadnjih godina nauka pretežno nudila glasi da je život stvorila slučajnost, a evolucija ga razvila do nivoa čovjeka i razvija ga dalje (namjerno sam gore rekao ''sve do zadnjih godina'' zato što u zadnje vrijeme nauka sve više odbacuje teoriju slučajnog stvaranja i evolucije, ali o tome, ako Bog da, na kraju ovog teksta).

Hajde da zajedno razmotrimo SLUČAJNOST kao faktor nastanka života. Zamisli da ja uzmem nešto silicija, bakra, plastike i drugih nužnih materija, pa sve to stavim u jednu veliku miješalicu i ostavim da se sve to miješa u jednom izuzetno dugom vremenskom periodu. Možeš li zamisliti da će tim putem, bez ikakve svjesne ljudske intervencije, nastati kompjuter i to sa instaliranim softverom?!

Šta misliš - ako bih ti ovo ponudio kao jedan alternativni odgovor na pitanje: ''Kako je nastao kompjuter?''; a da ti, kao drugi alternativni odgovor, ponudim varijantu po kojoj kompjuter nastaje kao rezultat svjesnog intelektualnog rada čovjeka, inžinjera koji dizajnira hardver i softver – koji bi odgovor izabrao!? Uvjeren sam da bi čovjek koji bi ozbiljno tvrdio da je kompjuter nastao na prvi način od većine drugih ljudi bio nazvan ludakom, što je, naravno, sasvim valjana formulacija.

Vidiš kako je to svima jasno kada je u pitanju kompjuter, međutim ono što najviše čudi je to da mnogi ljudi sasvim ozbiljno vjeruju da je sasvim slučajno nastao ljudski mozak koji je daleko, daleko, čak i neuporedivo složeniji, kompliciraniji i uzvišeniji od najsavremenijeg kompjutera!?

Vidiš, iako svi znaju da je apsolutno nerazumno tvrditi da kompjuter sa instaliranim programom može nastati slučajnim miksom u miješalici, makar se to miješanje protezalo kroz milione godina, tebi i meni moderna nauka, sasvim ozbiljno tvrdi da je ljudski mozak (sa ''instaliranim'' razumom) nastao u suštini upravo na takav način!!! Zar ne vidiš da tu nešto ne valja. Razmisli dobro o ovome.

Ovdje nam moderna nauka može uputiti sljedeći prigovor: ''Nemojte zamijenjivati teze. Ako mi kažemo da je život nastao slučajnim iteracijama, mi sigurno ne mislimo da u svemu tome vlada anarhija. Svi mi znamo da u prirodi vlada savršeni red i savršena ravnoteža i neosporno je da nema anarhije. Stvar je, dakle, u tome da mi kažemo da cjelokupnom prirodom upravljaju prirodni zakoni, oni isti zakoni koje proučavaju astronomija, fizika, biologija, hemija i ostale prirodne nauke. Proces nastanka planete Zemlje i života na njoj odvijao se u ambijentu regulacije prirodnih zakona bez imalo anarhije, a mi pod pojmom slučajnosti mislimo na SLUČAJNOST U MATEMATSKOM SMISLU (vjerovatnoću zbivanja jednog slučajnog događaja), dakle kao jednu od niza svih mogućih kombinacija djelovanja prirodnih zakona koja je slučajno ''izronila'' iz niza kombinacija koje su se ponavljale u veoma dugom vremenskom periodu mjerenom milijardama godina, a sve to u okviru zakonitosti matematike. Mi dakle kažemo da su prirodni zakoni ti koji su formirali život i koji njime upravljaju, a slučajnost tretiramo kao vjerovatnoću dešavanja ''prave'' kombinacije prirodnih zakona što je iznjedrila život unutar slučajnih kombinacija prirodnih zakonâ. Sve je to definisano matematikom odnosno teorijom vjerovatnoće.''

Ako bi ti prihvatio ovakvo obrazloženje moderne nauke, ja ti nudim citat iz knjige ''Podvale teorije evolucije/znanstveni kolaps darvinizma i njegova ideološka pozadina'' (autor je Harun Yahya, Bosančica print, 2000.) gdje se na str. 100 nalazi sljedeći matematski proračun vjerovatnoće slučajnog formiranja samo jednog proteina:

... ''Postoje tri osnovna uvjeta za formiranje upotrebljivog proteina:

Prvi uvjet - da su sve aminokiseline u proteinskom lancu odgovarajućeg tipa i da su poredane u pravilnom redoslijedu.

Drugi uvjet - da su sve aminokiseline u lancu ljevoruke.

Treći uvjet - da se sve ove aminokiseline međosobno spajaju formiranjem hemijskih veza zvanih ''peptidne veze''.

Da bi se protein formirao slučajno sva tri osnovna uvjeta moraju postojati istovremeno. Vjerovatnoća slučajnog formiranja proteina je jednaka umnošku vjerovatnoća za realiziranje svakog od ova tri uvjeta posebno.

Naprimjer, za prosječnu molekulu koja se sastoji od 500 aminokiselina:

1. Vjerovatnoća da se aminokiseline spoje u pravilnom redosljedu

Postoji 20 tipova aminokiselina koji sudjeluju u formiranju proteina. Prema tome:

Vjerovatnoća da svaka od aminokiselina bude korektno izabrana između ovih 20 tipova iznosi 1/20 (dakle jednom u 20 pokušaja)

Vjerovatnoća da sve od ovih 500 aminokiselina budu korektno odabrane iznosi 1/20500 što je jednako 1/10650 (jednom u 10650 pokušaja)

 

2. Vjerovatnoća da su aminokiseline ljevoruke

Vjerovatnoća da samo jedna aminokiselina bude ljevoruka iznosi 1/2 (jednom u dva pokušaja)

Vjerovatnoća da sve od ovih 500 aminokiselina budu ljevoruke u isto vrijeme iznosi 1/2500 što je jednako 1/10150 (jednom u 10150 pokušaja)

 

3. Vjerovatnoća da sve aminokiseline budu spojene sa ''peptidnim vezama''

Aminokiseline se mogu kombinirati međusobno sa različitim vrstama hemijskih veza. Da bi se formirao upotrebljiv protein sve aminokiseline u lancu moraju biti kombinirane sa specijalnom hemijskom vezom zvanom ''peptidna veza''. Izračunato je da vjerovatnoća da se aminokiseline spajaju baš sa peptidnom, a ne nekom drugom vrstom veze iznosi 50%. U odnosu na ovo:

Vjerovatnoća da dvije aminokiseline budu spojene peptidnom vezom iznosi 1/2 (jednom u dva pokušaja)

Vjerovatnoća da od 500 aminokiselina sve budu spojene peptidnim vezama iznosi 1/2499 što iznosi 1/10150 (jednom u 10150 pokušaja)

UKUPNA VJEROVATNOĆA (vjerovatnoća da jedan protein nastane slučajno prim. autora) IZNOSI: 1/10650 X 1/10150 X 1/10150 = 1/10950 (JEDNOM OD 10950 POKUŠAJA)'' ...

Da bi ti bila jasnija ogromnost ove cifre podsjećam te da je to cifra u kojoj iza jedinice imamo niz od čak 950 nula. Podsjećam te i na to da se u matematici vjerovatnoća koja je manja od 1/1050 (jedan naprema 1050) smatra nultom vjerovatnoćom. Drugim riječima svaka vjerovatnoća manja od ove granične se smatra matematski nemogućom.

Šta onda reći za vjerovatnoću koja iznosi jedan naprema 10950, a što je, kako smo upravo vidjeli, matematska vjerovatnoća da se slučajno formira SAMO JEDNA AMINOKISELINA KOJA JE SAMO JEDAN DIO SAMO JEDNE ĆELIJE?!

Vidiš, nauka operiše sa matematskom vjerovatnoćom slučajne živototvorne kombinacije prirodnih zakona IAKO JE ONA IZUZETNO MALA DA SE PREMA ISTOJ TOJ MATEMATICI ODBACUJE KAO NEMOGUĆA. Iako je i sama matematika odbacuje kao nemoguću, to se nama prikriva i njezinim ''matematskim backgroundom'' ona nam se, umotano u najljepši omot, prikazuje kao naučno utemeljena.

Međutim, bez obzira na ovo, sa modernom naukom smo se u jednom složili:

Nema anarhije već univerzumom upravlja jedna univerzalna sila, ''majka priroda'' oličena u vječnom i nepromijenjivom djelovanju niza prirodnih zakona.

Dobro, hajde sada da vidimo kakva je ta ''majka priroda'', kakva su to njena svojstva.

I ti i ja svjedoci smo svijeta koji nas okružuje. Na sve strane vidimo jednu ljepotu i jednu fascinantnu usklađenost i ravnomjernost. Nezamislivo veliki svemir u kome plove milijarde galaksija, svaka od njih sa po milijarde zvijezda u sebi. Zatim tu su pulsari, pretpostavljene crne rupe i kakvi sve ne svemirski objekti. I sve se to kreće u savršenom redu i harmoniji. Ništa se ne sudara ni sa čim, ništa ne preprečava putanju ničemu. Sve je usklađeno u jednu veličanstvenu kompoziciju dirigiranu savršenom Rukom.

Vratimo se našoj Zemlji. Idealna udaljenost od Sunca, upravo onakva kakva jedino omogućava život na našoj planeti. Idealan ugao nagiba oko svoje osi, upravo onakav kakav omogućava neophodnu nam smjenu godišnjih doba. Jedino Zemlja od svih planeta sunčevog sistema ima zračni omotač, atmosferu i to sa tačnim procentom učešća kisika (kad bi ga bilo više vjerovatno bi i najmanja iskra izazvala velike eksplozije, a kada bi ga bilo manje živa bića ne bi mogla disati). Jedino na Zemlji ima tečne vode bez koje života nema i koja kruži u jednom zatvorenom ciklusu. Nad glavama nam plove čitavi okeani vode u obliku pare, pa ipak ta se ogromna masa vode nježno i pažljivo spušta na zemlju da nas ne potopi ili pobije. Pogledajmo prirodu oko nas.

Bogatstvo najrazličitijih biljaka i životinja. Vjetrovi koji uvijek ravnomjerno pušu u svim smjerovima bez kojih kiša ne bi mogla zakonomjerno natapati čitavu površinu Zemlje i bez kojih brodovi jedrenjaci ne bi nikada preplovili okean i stigli sa kontinenta na kontinent (ne zaboravi da mi brodove sa parnim i dizel motorima koristimo tek od XIX vijeka, a sve vrijeme ranije smo imali samo jedrenjake).

Plodna zemlja, čista voda i riznice potrebnih nam metala, minerala i goriva u utrobi zemlje (nafta i ugalj samo su tu čovjeka radi; od njih ostale životne vrste na Zemlji nemaju nikakve koristi). I tako dalje, i tako dalje, kratko rečeno VELIČANSTVENA RAVNOTEŽA SVUDA JE OKO NAS.

No, maločas smo se složili sa naukom da ova ravnoteža nije mogla nastati u uslovima anarhije i složili smo se da ovim upravlja savršeni sklop prirodnih zakona. Međutim sada se pitamo KAKO TO DA SU TI BROJNI I KOMPLICIRANI ''ZAKONI PRIRODE'' TAKO DIVNO, HARMONIČNO I SAVRŠENO USKLAĐENI SA APSOLUTNIM NEDOSTATKOM DISHARMONIJE U DJELOVANJU?

Nauka nam ovdje ne može dati pravi odgovor iz prostog razloga jer ga ona nema i ne može ga imati. Ona nam najčešće umjesto odgovora ponavlja da su prirodni zakoni savršeni i vječni i da mi o njima mnogo toga ne znamo. Ona, dakle, upravo zbog toga što neće da prihvati Stvoritelja, i izbjegava odgovor na pomenuto pitanje, i umjesto toga samo ponavlja floskulu o vječnosti i nepromijenljivosti prirodnih zakona. Jedini odgovor koji ovdje zdrav razum prihvata jeste da postoji Veličanstveni dirigent koji je skladao tu divnu simfoniju svemira.

Savršena i precizna usklađenost prirodnih zakona je nešto što je objašnjivo samo egzistencijom Stvoritelja, Živog i Samosvjesnog, Koji je taj sklad u djelovanju prirodnih zakona ciljano uspostavio.

Hajde sada da zajedno pokušamo malo proanalizirati kako je to ''majka priroda'' nas ljude darovala očima kojima možemo gledati okolni svijet.

Prva stvar koju primijećujemo jeste da onaj ko nas stvara ZNA da fetus neći ostati u tmini materice, gdje mu oči nisu potrebne, već će izaći na svjetlost ovog svijeta gdje mu oči itekako trebaju. On isto tako zna da fetus neće ostati u tekućini unutar posteljice već će izaći na zrak ovog svijeta pa mu trebaju pluća. Radi toga se kod fetusa već u materici oblikuju oči i pluća.

Prema tome, onaj koji nas stvara IMA JASAN CILJ, On još dok je fetus u materici, želi da dijete može vidjeti u svijetu prema kojemu ide i da može udisati zrak sa kojim će se tamo suočiti.

Zatim dalje, ko god bio onaj koji nas stvara, on, očevidno poznaje zakone fizike i optike, pa u strukturu naših očiju ugrađuje sočiva tako idealno zakrivljena da svjetlost koja ulazi kroz zjenicu oka pada na precizno određenu, osjetljivu tačku preko koje se informacije nervima prenose do mozga.

Prema tome onaj ko nas stvara POZNAJE PRIRODNE ZAKONE I STVARANJE PODEŠAVA PREMA NJIMA, KAKO BI OSIGURAO DA CILJ KOJI JE SEBI POSTAVIO BUDE OSTVAREN. Eto, to su neka od svojstava onoga koji nas stvara a koja mi možemo dokučiti na primjeru stvaranja ljudskih očiju i pluća.

Da rezimiramo: sila koja nas stvara ZNA kakav je svijet u kome živimo još dok smo mi unutar materica, CILJNO ŽELI da mi u tom svijetu vidimo, kako bi ostvarila svoj cilj koristi činjenicu DA POZNAJE PRIRODNE ZAKONE FIZIKE I OPTIKE, pa zbog toga svoje stvaranje naših očiju PRILAGOĐAVA ISTIMA stvarajući precizno zakrivljeno sočivo u građi naših očiju.

Vratimo se malo na teoriju evolucije. Ona nam kaže da jedna vrsta nastaje iz druge kroz proces prirodne selekcije u kojem opstaju samo jedinke sa ''boljim'' svojstvima. I tako se, iz generacije u generaciju, kroz milione godina niže životne vrste transformiraju u više životne vrste.

Međutim, ako, naprimjer, među gazelama opstaju samo one koje su osjetljivije da lakše osjete prisustvo lava koji ih namjerava napasti i koje su brže da mu mogu pobjeći, zar to ne znači SAMO TO da će naredne generacije gazela putem genetskog koda nasljeđivanja osobina biti brže i osjetljivije?! Zar ovim putem ikada može iz gazele nastati neka nova vrsta?! Prilagođavanjem okolini i prirodnom selekcijom kroz smjenu generacija samo se mogu poboljšati svojstva postojeće životne vrste, a ona se nikada ovim putem ne može transformirati u drugu, višu vrstu.

Međutim, ako se ne slažeš sa ovim zaključkom, hajde da pretpostavimo da se zaista dešavalo to da je niža vrsta putem evolucije prelazila u višu vrstu. U ovom slučaju naša, tajanstvena i fascinantna, stvarajuća sila bila bi evolucija.

Evolucija je, kako nam moderna nauka kazuje, transformirala gmizavce u ptice. Hajde da to opet malo proanaliziramo. Prvo, ''evolucija'' je morala da ZNA činjenicu da novo stvorenje treba da leti kroz zrak i da joj to bude CILJ kojemu treba PRILAGODITI njegovo stvaranje. Ako nije ovako, kako to onda da gmizavci postepeno dobivaju šuplje kosti koje su lakše; kako to da se njihov probavni sistem transformira tako da se prerada hrane brže odvija i izmet odmah izbacuje van, a sve to opet u funkciji smanjenja težine; kako to da dobivaju aerodinamični oblik tijela kako bi lakše letili; kako to da je ''evolucija'' ISKORISTILA SVOJE POZNAVANJE ZAKONA AERODINAMIKE I TEORIJE FLUIDA pa im dala perje preko kojega mahanjem krila mogu ostvariti silu dinamičkog uzgona i kormilariti letom kroz zrak; zašto gmizavci nisu jednostavno zadržali provjereni oblik koji NJIMA omogućava da lete – oblik pterodaktila (letećeg gmaza koji je živio u doba dinosaura), već su išli dalje i dobili novu, ljepšu, nježniju i prefinjeniju formu ptice što ukazuje na to da ''evolucija'' IMA OSJEĆAJ ZA ESTETIKU, LJEPOTU I UMJETNOST?!

Znači opet se susrećemo sa time da stvarajuća sila zna, ima cilj, poznaje prirodne zakone i prema njima i u skladu sa njima usmjerava svoje stvaranje, a, uz to ima i osjećaj za lijepo.

Ova svojstva se uvijek ponavljaju koji god slučaj stvaranja da uzmemo: kako to da sjemenje nekog pustinjskog drveća ima krila kako bi ga vjetar mogao odnijeti preko surove pustinje tamo gdje su uslovi za njegov rast povoljni; kako to da komarčeva jajašca imaju zračne jastuke koji im omogućavaju da plutaju na površini vode; kako to da su muške spolne žlijezde kod nekih sisara, uključujući i čovjeka, smještene u kese koje vise izvan njihovih tijela radi potrebne ventilacije zbog toga što je temperatura unutar tijela previsoka za formiranje spermatozoida?!

I tako dalje, i tako dalje, zaista, koji god primjer stvaranja da uzmemo uvijek se vraćamo gore navedenim svojstvima koje stvarajuća sila mora posjedovati i bez kojih, očevidno, ne bi mogla stvarati, pogotovu ne ovako lijepo i precizno.

Poštovana čitateljko, poštovani čitaoče, zar znati, željeti, imati jasan cilj, poznavati prirodne zakone i ta znanja primijenjivati, imati osjećaj za estetiku i umjetnost; nisu svojstva ŽIVOGA I SVJESNOGA?! Zar ovo sasvim jasno ne ukazuje na to da nas nije stvorila mrtva i nesvjesna ''majka priroda'' koja ne zna niti za samu sebe, a kamoli da poznaje prirodne zakone koje je kao uspostavila ili da iste primijenjuje; već da nas je stvorio živi i svjesni Stvoritelj – Bog (Allah - arapskim jezikom rečeno), Onaj isti koji je uspostavio prirodne zakone, iste međusobno uskladio i prema njima prilagodio stvaranje živih bića stvarajući ih u najljepšim likovima?!

Vidiš, ove stvari sve više spoznaje i prihvata moderna nauka. U tom smislu danas sve veći broj naučnika odbacuje teoriju stvaranja putem slučaja i evolucije i prihvata teoriju stvaranja putem dizajna. O ovome ti, samo kratko, na kraju ovog teksta, navodim još jedan citat iz naprijed spomenute knjige autora Yahya Haruna (str. 89-91):

... ''Kompleksna građa žive ćelije nije bila poznata u Darwinovo doba, i pripisivati život slučajnostima i prirodnim uvjetima je, u to vrijeme, za evolucioniste bilo dovoljno ubjedljivo. Tehnologija XX stoljeća je zavirila i zadubila se u najsitnije djeliće života i otkrila da je ćelija najkompliciraniji sistem sa kojim se čovječanstvo ikada susrelo. Danas, mi znamo da ćelija sadrži energetske stanice koje proizvode energiju koju onda ćelija upotrebljava, fabrike koje proizvode enzime i hormone neophodne za život, banku podataka gdje su zapisane sve neophodne informacije o svim proizvodima koji trebaju biti napravljeni u ćeliji, zatim složene transportne sisteme i cjevovode za prevoženje sirovina i proizvoda sa jednog mjesta na drugo, napredne laboratorije i rafinerije za pretvaranje vanjskih sirovina u upotrebljive tvari, i specijalizirane proteine ćelijske membrane za kontrolu ulaska materija u ćeliju i izlaska iz ćelije.

Sve ovo sačinjava samo jedan mali dio ovog nevjerovatno složenog sistema. W.H. Thorpe, jedan evolucionista – znanstvenik, priznaje da ‘najjednostavniji tip ćelije predstavlja –mehanizam- nezamislivo složeniji od bilo koje mašine dosad zamišljene i konstruirane od strane čovjeka.’ (W.R. Bird, The Origin of Species Revisited, Nashville, Thomas Nelson Co., 1991., str. 298-299).

Ona je toliko kompleksna da čak ni visoki nivo tehnologije koji je čovječanstvo postiglo ne može proizvesti jednu takvu ćeliju. Nikada nijedan pokušaj da se kreira umjetna ćelija nije postigao uspjeh. Ustvari, svi pokušaji da se to učini su napušteni. Teorija evolucije tvrdi da je ovaj sistem, koji čovječanstvo sa svom svojom intelegencijom, znanjem i tehnologijom na raspolaganju ne može proizvesti, nastao ‘slučajno’, pod uticajem prvobitnih uvjeta na Zemlji.

Da damo drugi primjer. Vjerovatnoća formiranja ćelije igrom slučaja je poput vjerovatnoće da se odštampa jedna knjiga prilikom eksplozije u štampariji. Engleski matematičar i astronom Sir Fred Hoyle napravio je sličnu usporedbu u jednom od njegovih intervjua objavljenom 12. 11. 1981. godine u časopisu Nature. Iako i sam evolucionista, Hoyle je rekao da je vjerovatnoća da više forme života nastanu na ovaj način (slučajno), uporediva sa vjerovatnoćom da jedan tornado brišući kroz deponiju starog gvožđa konstruira avion ‘Boing 747’ od materijala i starudija koje se tu nalaze (''Hoyle on Evolution'', Nature, Vol 294, November 12, 1981., str. 105). Ovo znači da nije moguće da ćelija nastane slučajno i zato je ona definitivno morala biti stvorena.

Jedan od glavnih razloga zašto teorija evolucije ne može objasniti kako je nastala ćelija jeste ‘nesvodljiva kompleksnost’ ćelije. Živa ćelija održava se uz pomoć harmonične saradnje mnoštva njezinih organela (‘ćelijski organi’). Ukoliko samo jedna od ovih organela ne funkcionira, ćelija ne može ostati u životu. Ćelija nema vremena da čeka nesvjesne mehanizme kao što su prirodna selekcija ili mutacija da joj dozvole da se razvija. Tako da je prva ćelija na Zemlji morala biti kompletna – potpuna ćelija, koja je posjedovala sve, za život potrebne, organele i funkcije, a ovo definitivno znači da je ćelija morala biti stvorena.''

Vidiš kako se primjeri nižu jedan za drugim. Ovo što je ovdje navedeno samo je jedan mali fragment iz mnoštva primjerâ i dokazâ koji očevidno govore o tome kako je stvaranje putem slučaja i nesvjesne evolucije jedna obična iluzija. Danas se sve više i sa naučne strane govori o stvaranju putem dizajna, a to nije ništa drugo nego naučno priznanje, istina rečeno na pomalo zaobilazan način, da je i nas i sve oko nas stvorio Stvoritelj, savršen i ničim ograničen u Svom stvaranju i upravljanju nad stvorenim.

I, na samom kraju bih ti, poštovana čitateljko i poštovani čitaoče, iz sveg srca preporučio da ne budeš pasivni posmatrač. Uključi se, razmišljaj o sebi, svojoj stvorenosti i o Onome ko te je stvorio, prati moderna naučna zbivanja i ne dozvoli da te fasciniraju titule i zvanja naučnika koji ti govore o slučajnom, evolutivnom stvaranju, već misli svojom glavom i sâm ocijeni da li ovako komplicirano savršenstvo može nastati bez njegovog Dizajnera – Stvoritelja, razmišljaj o tome kakav je taj Stvoritelj i da li i ti, možda, imaš kakve obaveze prema Njemu.

Uglavnom, ne dozvoli da budeš slijep pored očiju, gluh pored ušiju i da ne koristiš razum koji ti je dat. Vjeruj da su strasti i nezajažljive želje za što većom gomilom novca i užitaka najčešći faktori koji čovjeka odvlače od razmišljanja i njegovanja vlastitog duha, zato jedan dio tvoje mladosti i tvoje životne energije posveti i svojoj duhovnoj strani, osim tvoga tijela. Pa zar tijelo nije, očevidno, prolazno a duh je, kako mnogi kažu i vjeruju, vječan?

Zahvaljujem ti na strpljenju da ovaj, nešto duži, tekst pročitaš do kraja i neka Božija milost i svjetlo Njegove upute bude nad tobom!

Ocjena: