23 Sep 2004

Kur'ansko-Poslaničke mu'džize (XI dio)

Objavio: znaci
Autor(i): 
Kategorija(e) tekstova: 

U drugu vrstu spadaju mu'džize koje bi se možda mogle i zasebno tretirati a tiču duhovnog nasljedovanja (virāset) hazreti Pejgambera, s.a.v.s. Naime, prema učenju tesawwufa, u svakom vremenu moraju postojati Poslanikovi, s.a.v.s., duhovni nasljednici, evlije najvišega stupnja koji u jednom vremenu bivaju njegovim zastupnikom na Zemlji. Hijerarhija evlija u svakom vremenu precizno je određena.

Ti odabrani ljudi, znani još i kao dobrī, u narodu su uglavnom poznati po kerametima, nadnaravnim djelima odabranih ljudi, evlija, nakon hazreti Pejgambera, s.a.v.s. Pitanje kerameta osjetljivo je pitanje, tim više što se istinski kerameti katkad znaju dovoditi u vezu s džinnskim poslovima od strane određene grupe ljudi. Kad se već ne može poreći njihovo postojanje, onda ih je najlakše vezati uz kojekakav pakt s džinnima i slično, ne znajući kako time sličimo onim istim Pejgamberovim, s.a.v.s., protivnicima koji su njegove mu'džize vezali uz magiju, opsjenu, itd. Kao što kaže šejh Ša'rani, poriču ih oni kod kojih ih i nema. Upravo u Ša'ranijevu izvrsnom djelu el-Jevākīt vel-Dževāhir pronalazimo jedno poglavlje posvećeno odnosu kerameta i mu'džize, te njihovu razlikovanju od sihra (magije).

S obzirom da se keramet uzima ogrankom (fer‘) mu'džize, a kao o njemu kolaju raznorazna mišljenja i ubjeđenja, odlučismo pozvati se na autoritet šejh Ša'ranija i kazati o odnosu kerameta i mu'džize, te šta ih razlikuje od sihra. Ša'ranijeve citate navodimo kosim slovima.

 

* * *

Poglavlje o tumačenju poslaničkih mu'džiza ...

 

Ključna razlika između kerameta i mu'džize jeste ta što se mu'džiza javlja uz izazov (et-tehaddī), dočim evlija svojim kerametom nikog ne izaziva – tj., mu'džizom se izazivaju svi drugi ljudi da pokušaju dati nešto slično ako oni istinu govore, dočim keramet nema tu ulogu.

... Razlika između mu'džize i sihra je ta što ona ili njezin trag (eser) ostaje i iza vjerovjesnika dugo vremena, dočim sihr brzo iščezava ...

 

Poglavlje o istinitosti kerameta...

 

... Čuo sam svoga sejjida ‘Ali el-Havassa, da mu se Allaha smiluje, kako kaže: “Savršeni ljudi se boje svojih kerameta kojima im samo bojazan i strepnja rastu. To zato što je moguće da kerameti budu zavodljivi (istidrādž), dok mu’džize vjerovjesnika samo im u srcu povećavaju sigurnost u njihovu spašenost ‘zavodljivosti’ – tj. kerameti mogu insana zavesti i učiniti ga umišljenim, bivajući mu tako svojevrsnom kušnjom.

… Ako pomisliš kako kerameti sliče sihru i upitaš koja je razlika, odgovor je:

Kao što kaže šejh Jafi’i, da mu se Allah smiluje, i drugi od ozbiljenih znalaca : “Ono što ih razlučuje jeste to da se sihr javlja kod griješnika, heretika i nevjernika koji uopće ne slijede Šerijat, dočim se keramet javlja samo kod one osobe koja svesrdno slijedi šerijatske propise…” El-Jafi’i također veli: “Ljudi se u negiranju kerameta dijele u nekoliko skupina:

1)                      Oni koji ih apsolutno negiraju, a to je poznata skupina (mu‘tezile, …);

2)                      Oni koji vjeruju u keramete onih koji su prije živjeli a poriču keramete svojih suvremenika. Takvi su poput Israelćana koji povjerovaše Musau kojeg nisu vidjeli a osporiše Muhammeda, s.a.v.s., kojeg su vidjeli, i to iz zavisti i neprijateljstva;

3)                      Oni koji vjeruju da u njihovu vremenu Allah, Uzvišeni, ima Svoje evlije, ali ne vjeruju ni u jednog određeno … Neko od njihkad vidi jednog od evlija svoga vremena kako sjedi ala-turka  u zraku, kaže: ‘To su džinnska posla.’ …”

Potom je kazao (el-Jafi’i): “Ukratko, niko ne bi smjeo u svome vjerovanju zastati pred kerametima evlija jer su oni razumom (‘aklen) dopušteni i predajom (naklen) potvrđeni. Što se tiče razuma, pa zato što (kerameti) spadaju u grupu mogućih stvari koje su u božanskoj moći, po čemu će i suditi ehli-sunnetski šejhovi, ‘promatrači’, metodologisti, fekihi i muhddisi, r.a. Što se tiče potvrde predajom pa primjer je kazivanje o Merjemi, a.s., kad Allah, dž.š., kaže: ‘Kad god bi joj Zekerija u mihrab ušao zatekao bi kod nje hranu’ (Ali Imran, 37), …, ili kao govor o psu koji je bio s mladićima pećine, …, od čega je i kazivanje (hadis) o bebi koja je progovorila monahu Džurejdžu, …, ili odgovor na dovu Sa‘d ibn Ebi Vekkasa čovjeku koji je slagao na njega, kao što je zabilježeno u dvije Sahih zbirke (el-Buhari i Muslim), … Jednom riječju, od časnih pređa, ashaba, tabi’ina i onih iza njih, zabilježeno je kazivanja o kerametima kojima nema  broja.” …

Ako upitaš: “Koja je razlika između kerameta i mu’džize?”, odgovor je:

Razlika je u tome što je poslanik obavezan pokazati mu’džizu zbog svoga poziva u slučaju da mu njegov narod može povjerovati samo preko nje, suprotno evliji koji nije dužan pokazivati keramet. Ustvari, on ga je obavezan prikrivati. … Nije tajna kako se keramet kod pravih velikana ubraja u lakomislenost/mlitavost duše (nefsa), osim ako bi bio u službi pomoći Vjere ili kakvu korist donio, …

Kako kaže Šejhul-Ekber, k.s.: “Znaj kako se keramet dijeli na dvije vrste:

1)                      osjetilni (hissijje);

2)                      nadosjetilni (ma’nevijje).

Obični svijet zna samo za osjetilne keramte, popot čitanja misli, obavještenje o neviđenim događajima koji tek treba da se dese, uzimanje iz prostora (npr. zahvaćanje rukom zraka a u ruci ostane zlato), hodanje po vodi, ‘probijanje’ zraka, ‘uvijanje’ Zemlje (brzo prelaženje udaljenih distanci), iščeznuće pred očima, trenutno uslišavanje dove, i slično tome. Ovakav čovjek je kod običnog svijeta evlija … Samo oni drugi, ma’nevijjetski kerameti, lišeni su ‘zavođenja’ (istidradž) i ‘varke’ (mekr) ,,, Savršeni Čovjek je onaj koji je u mogućnosti pokazati keramet (osjetilni) ali ga prikrije…”

* * *

Iz mora autentičnih kazivanja o kerametima evlija, navest ćemo tri hikaje:

1) Poznat je slučaj hazreti Omera iz vremena njegove vladavine kad je poslao vojsku u Nahevend. Naime, bilježi se kako se jednog dana uspeo na minber u džamiji u Medini, dok je vojska bila stotinama kilometara sjeverno, ugledao svoju vojsku u Nahevendu i jasnim glasom rekao: “Vojsko moja, pazite se brda!”, upozoravajući ih da se neprijatelj krije iza brda, dok su te njegove riječi čuli svi vojnici.

2) Čuo sam, kazuje Kušajrī, profesora Ebu ‘Ali Dekkaka, da mu se Allah smiluje, kako je pričao: “Zahvatila je Ja‘kuba ibn Lejsa bolest oko koje su se liječnici preznojavali, sve dok mu ne rekoše: ''U tvojoj pokrajini živi jedan dobri čovjek. Zove se Sehl ibn ‘Abdullah. Kad bi ti on proučio dovu, Allah, Uzvišeni, vjerovatno bi se na nju odazvao.” Ode Ja‘kub tako Sehlu i reče mu: “Moli Allaha, ‘azze ve dželle, za mene!” Sehl odgovori: “Kako će mi dova za tebe biti primljena kad u tvom mjestu ima potlačenih!?” Čovjek odmah oslobodi sve koji bijahu u hapsu, te mu Sehl tada reče: “Bože, onako kako si mu pokazao niskost neposluha, tako mu sada ukaži uzvišenost pokornosti, i otkloni mu bolest koja ga pritišće!” Uistinu, čovjek ozdravi. Sehlu ponudi veliku svotu novca, no on je odbi. Neki mu rekoše: “Mogao si je primiti pa podijeliti sirotinji!” Utom Sehl baci pogled na pijesak u pustinji, kad on sav dragulji! Reče drugovima svojim: “Onome kome je dato nešto poput ovoga, takav ne potrebuje imetka Ja‘kubova!”

3) Muhjid-din ibn ‘Arebī, k.s., pripovijeda kako mu je Evhadud-din Hamid ibn Ebil-Fahr Kermani kazao sljedeće: “Služio sam svoga šejha a bijah momčić. Zamolih ga jedanput da ga pratim na njegovu putu od Bagdada do Mosula, zajedno sa hadžijama koji su se vraćali sa hadža. Reče mi: ‘Uredu, ali da me nenutkaš ni hranom ni pićem, sve dok ja to od tebe sam nezatražim’, pa mu se ja zavjetovah na tome, a on bijaše već dobro u godinama, tako da je on jahao u devinoj nosiljci a ja išao pješke pokraj njega nebili mu šta zatrebalo. Negdje na putu uhvatiše ga stomačni bolovi, pa kad stigosmo do Tikrita rekoh mu: ‘Sejjidu moj, dozvoli mi da ti potražim lijeka kod gazde onog māristāna sindžarskog (hastahane na putu)’, a on me s negodovanjem pogleda i opomenu: ‘Drži se datog zavjeta!’, te se ja ušutih. Tu noć karavana se ulogori a ljudi s raznim svojim potrebama počeše odlaziti onom čovjeku tražeći odgovarajućeg lijeka. Meni se nešto stislo u grudima zbog stanja moga šejha, pa mu se ponovo obratih: ‘O mevlā moj, rastereti mi srce i naredi da ti od onog čovjeka lijeka donesem!’ On se nasmiješi i reče: ‘Hajde, idi mu!’ Tako mu se i uputih, ali me neki strah uhvati da li će me uopće htjeti primiti, jer bijah ofucana izgleda, a možda čak i otjerati od vlastite prezauzetosti. Stadoh među ostali svijet, a on me ugleda, ustade meni u susret, poselami pun topline i posadi kraj sebe, te upita: ‘Koja je tvoja potreba?’ Ispričah mu slučaj moga šejha a on pun obazrivosti naredi da se donese lijek, pa kad ga donesoše ustade da me isprati iz šatora svoga, dok sluge njegove držaše ispred mene svijeće da mi put osvjetljavaju. Pobojah se da to ne vidi moj šejh i zbog toga mu nelagodno bude, te se ostatak puta vratih sam. Dođoh tako šejhu i dadoh mu lijek, a on me upita kako je bilo. Ispričah mu kako njegovim bereketom bijah počastvovan a da me čovjek nije znao, niti ja njega. Ispričah mu sve u detalje, a šejh se nasmiješi i reče: ‘O Ebū Hamid, taj koji ti je ikram odao bijah ja, jer vidjeh da ti je teško zbog bolesti moje, pa ti naredih da odeš tom čovjeku (liječniku) ne bili te razrahatio, no pobojah se da će te odbiti i biti osor kao što je inače prema drugom svijetu, te svukoh lik ovaj svoj i poprimih lik tog čovjeka, i ikram ti sav onaj iskazah. A ovaj tvoj lijek, ma neću ga ja upotrijebiti!’ Ja ostadoh zapanjen, a on mi ponovo reče: ‘Pa hajde, idi ponovo k njemu i vidi kako će postupiti s tobom!’ Odoh tako ponovo onom čovjeku i poselamih ga, ali me on otjera. Vratih se začuđen i ispričah mu šta se desilo, a on mi reče: ‘Pa šta sam ti ja rekao?!’ Upitah ga: ‘Pa kako si lik crnog sluge poprimo?’, a on odgovori: ‘Stvar je onakva kakvom si je vidio.’”

 Nastavit će se, ako Bog da!

Ocjena: