Rahmetli hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić kaže:
“Neka ti kroz tvoje srce prolazi da je On silni, i uvijek će ti olakšavati tegobe. Njegov se hukjum (sud) uvijek izvršava. U Mesneviji je napomenuto, pa se kaže: ‘Ti ne budi džebrija, nego gledaj na ime Džebbar.’ ”
Biti “džebrija” znači vjerovati da čovjek nema slobodnu volju, da je sve što radi primoran raditi, da ga uzvišeni Allah primorava postupati onako kako On hoće, te da čovjek nema nikakve odgovornosti, pa ni odgovornosti za počinjen grijeh. Ovo učenje je jedno od onih potpuno suprotnih učenju priznatih islamskih učenjaka (ehli sunnet vel džemat).
U Kur’anu se Božije ime “el-Džebbar” spominje u do sada već nekoliko puta citiranoj suri Hašr:
On je Allah – nema drugog boga osim Njega, Vladar, Sveti, Onaj koji je bez nedostataka, Onaj koji svakog obezbjeđuje, Onaj koji nad svim bdi, Snažni, Silni (el-Džebbar)…
(Hašr, 23.)
Jedne prilike, dok je s mimbere govorio o uzvišenome Allahu, hazreti Pejgamber, alejhisselam, rekao je:
Uistinu silni i veličanstveni Allah, kada bude Sudnji dan, Allah će sakupiti sedam nebesa i sedam zemalja u Svoj stisak, a potom će reći:
‘Ja sam Allah, Ja sam Svemilosni (er-Rahman), Ja sam Vladar (el-Melik), Ja sam Sveti (el-Kuddus), Ja sam Onaj od mahana čisti (es-Selam), Ja sam Onaj koji potvrđuje obećanje i daje sigurnost (el-Mumin), Ja sam Onaj koji sve pazi i prati (el-Muhejmin), Ja sam Snažni (el-Aziz), Ja sam Silni (el-Džebbar), Ja sam Uzvišeni (el-Mutekebbir). Ja sam Onaj koji je stvorio dunjaluk a on nije bio ništa, i ja sam onaj koji ga je vratio (u stanje ništavila).Gdje su kraljevi, gdje su slinici?!’ ”
(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, prenosi hazreti Ibn Omer, a bilježi Bejheki)
Arapska riječ “džebr” znači “namještanje”, “prisiljavanje”, “sila”, “moć”, ali od korijena ove riječi “dž-b-r” također dolazi i značenja “oholost”, “uobraženost”, “drskost”, i “prkosnost”.
Ružeći nevjernoga čovjeka, čovjeka bez imalo milosti, hazreti Hud (Eber), alejhisselam, kako nas obavještva uzvišeni Allah u Kur’anu, rekao je:
“Zašto na svakoj uzvišici palate zidate, druge ismijavajući,
i podižete utvrde kao da ćete vječno živjeti,
a kad kažnjavate, kažnjavate kao silnici (džebbārīn)?”
(Šu‘arā’, 128.-130.)
Ljudi zaboravljaju da razlika u imetku i porijeklu preko predaka, tiče se samo života na Ovome svijetu. Istina je da smo svi u vezi. Svi smo stvoreni, potom smo svi nastali od zajedničkih roditelja – hazreti Adema (Adama), alejhisselam, i hazreti Have (Eve). Stvarna razlika ogleda se jedino u razlici u ponašanju i međusobnome ophođenju te u vjeri u dragoga Boga.
Kur’an poziva čovjeka da dobro razmisli o sebi, da razmisli: zar je to davno bilo kad čovjek nije bio pomena vrijedan (76:1)? Svrha života treba biti robovanje uzvišenome Allahu i pomaganje drugome, prihvaćanje drugoga onakvog kakav jeste, kao čovjeka kojemu je data relativno slobodna volja. Niko nema pravo nekoga na silu mijenjati. Taj zadatak Uzvišeni nije ni sebi “odobrio”, već: ko hoće - neka vjeruje, a ko hoće – neka ne vjeruje (18:29) Stoga, on je Silni, On prisiljava bol da zacijeli, vjeru da se održi, vjeru da ojača vjernika, ljepotu da se pokaže, ljubav da se manifestira.
I čovjek treba primoravati sebe da traga za uzvišenim Gospodarom, da čini drugome dobro, da na dunjaluku čini što više dobra, kako bi na ahiretu uživao. Svako ko ulaže svoj maksimum da bi što više uživao na Ovome svijetu a zaboravljajući, ili potiskujući, da je ahiret ustvari vječni život, taj odraz svojstava Božijega imena “Silni” koristi za nešto pogrešno.
Hazreti Pejgamber, alejhisselam, rekao je jedne prilike hazreti Ibn Omeru:
Budi na ovome svijetu kao stranac (garib), ili kao putnik.
(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, prenosi hazreti Adullah ibn Omer, a bilježi Buharija)
Dubok potresen snažnom porukom ovoga hadisi-šerifa, hazreti Ibn Omer govorio bi:
“Kada omrkneš, ne očekuj da ćeš osvanuti, a kada osvaneš, ne očekuj da ćeš omrknuti. Iskoristi svoje zdravlje dok se nisi razbolio, i iskoristi svoj život, prije smrti.”
Radeći suprotno, opohodeći se prema Ovome svijetu kao da je stalan, a prema ahiretu kao da je samo jedan put, nakon kojega ćemo se ponovno ovamo vratiti, znači biti silnik, prije svega prema sâmome sebi, biti ohol i uobražen.
Imam Kurtubi navodi jednu zanimljivu predaju. Izvjesni Velid ibn Jezid ibn Abdul Melik otvorio je jednom Mushaf, ne želeći neki konkretan ajet ili suru pročitati, već želeći ga otvoriti proizvoljno, kako bi ajet koji mu se slučajno otvori protumačio kao znak za sebe. Otvorio je Mushaf i ugledao slijedeći ajet:
I poslanici su pomoć tražili, pa je svaki oholi inadžija (džebbār ‘anīd) nastradao.
(Ibrahim, 15.)
Razljuti se pa neuzubillah pocjepa Mushaf, a zatim ispjeva slijedeće stihove:
Zar svakom inadžiji oholom prijetiš,
evo me, ja sam taj džebbār ‘anīd,
na Danu skupa Gospodaru kad dođeš,
reci: “Ja Rabbi, pocijepao me Velid!”
Samo par dana nakon toga, došlo je do nekakve bitke, pa je ovaj silnik uhvaćen, a pobunjenici su ga razapeli, pa ubili, a potom mu glavu nabili na jedan od šiljaka na njegovome dvorcu.
Imenica “Silni” (el-Džebbar), ima šest značenja.
Prvo, savladati nešto ili nekoga (el-Kahhār), shodno kur’anskome ajetu: “Ko će imati vlast toga dana?” – “Allah, Jedini, Onaj koji sve savladava (el-Kahhār).”
Drugo, prisiliti nekoga (musellit), kao u ajetu: Mi dobro znamo šta oni govore; ti ih ne možeš prisiliti (ve mā ente ‘alejhim bi džebbār), nego podsjeti Kur’anom onoga koji se prijetnje Moje boji! (50:45)
Treće, imati jako, snažno tijelo i biti nemilosrdan, kao u kur’anskome ajetu: oni rekoše: “O Musa! u njoj je nemilosrdan narod (džebbārīn) i mi u nju nećemo ući dok god oni iz nje ne izađu…” (5:22)
Četvrto, biti drzak, shodno ajetu: “i da majci svojoj dobar budem, a neće mi dopustiti da budem drzak (džebbār) i nepristojan.” (19:32) Pod riječju “drzak”, imam Kurtubi smatra da se ovdje misli na “biti ohol” prema robovanju uzvišenome Allahu.
Peto, biti silnik, a shodno već citiranome ajetu: a kad kažnjavate, kažnjavate kao silnici (26:130). Ponovno imam Kurtubi veli da u ovome značenju, pojam “silnik” ima značenje “ubica”.
Šesto, kaže se da imenica “džebbar” znači i biti veoma škrt, a kao takvu koristi je arapski pjesnici, među kojima i Imrul Kajs.
Uzvišeni Allah Svojim Lijepim imenom “el-Džebbar” želi i reći da je On uvijek iznad svega, iznad svake situacije i iznad svakoga čovjeka. Uzvišeni Allah nema mjesta, On je uvijek iznad svega, ali ne u značenju “gore-dole” već u smislu da sve nadilazi, nadvisuje, transcendira. Stoga se kaže da je Allah Silni (el-Džebbar) vlasnik svake sile, moći i vlasti (džeberūt).
Prenosi se da je jedne prilike hazreti Pejgamber, alejhisselam, predvodio namaz, učeći na prvome rekatu suru Bekare. Potom je učinio ruku, i na njemu se zadržao kao na kijamu, učeći:
Subhāne zil džeberūti vel melekūti vel kibrija’i vel ‘azameti.
(Slavljen je Onaj koji je gospodar svake moći, vlasti, ponosa i veličine.)
Potom se vratio s rukua, učinio sedždu te se i na njoj zadržao kao na ruku, isto učeći “Subhāne zil džeberūti vel melekūti vel kibrija’i vel ‘azameti”. Nakon toga je učino i drugu sedždu učeči isto, te je ustao na drugi rekat i učio suru Alu Imran. Ovu predaju prenosi Avf ibn Malik, a bilježi Nesai.
Stoga se kaže da je svijet džeberuta (‘ālemul džeberūt) ono što nadilazi ovaj naš svijet, svijet duhovnih stvari, a svijet melekuta (‘ālemul melekūt) sve što izlazi iz svijeta džeberuta, vanjski svijet (el-‘ālemul hāridžī).
Lijepo Božije ime “el-Džebbar” konkretnoga je značenja, premda njegova svojstva može imati i čovjek, ipak kada se kaže za uzvišenoga Gospodara da je “el-Džebbar”, tada se misli da to o čemu se govori, da Uzvišeni time vlada i nad time ima potpunu moć. Tako, za razliku od imena “Sveti” (el-Kuddus) koje ima opće značenje (‘āmm) pa i čovjek može biti posvećen, Božije ime “Silni” (el-Džebbar) ima konkretno značenje (hāss), odnosni se samo na Njega, a čovjek ne može biti silni.
Ta konkretnost, specifikacija, Božijega imena “Silni”, po malikijskome pravniku Ibnul Arebiju ogleda se u dvanaest stvari:
- da Silnome ne trebaju sljedbenici kako bi Mu pomogli;
- da Silni ne oprašta neposluh nakon što je dat jasan dokaz;
- da Silni ne daje iz moranja već daje iz Svoje velikodušnosti;
- da kajanje griješnih i radost vjernih uopće Silnome niti šta oduzima niti šta dodaje;
- da Silnoga ne žalosti ono čega nema, niti Ga raduje ono čega ima;
- da egzistencija i poništenje, ne ostavljaju nikakavoga traga u Njemu, i da se na Njega ne odnose pojmovi “egzistencija” i “nebivanje”, Silni je uvijek iznad svega;
- u Njegovim djelima nema proturječja;
- Silni neće biti pitan za svoja djela;
- volji Silnoga niko se ne može suprotstaviti;
- kada se Silni moli, On nije dužan dati;
- Silni nije obavezan nešto činiti;
- makar se do Silnoga i ne može doći, On nužno postoji.
Kada čovjek dođe do određenoga stupnja duhovnoga razvoja, može se desiti da mu uzvišeni Gospodar dodjeli neki zadatak, kao znak pažnje od Njega, nešto što čovjek treba uraditi a za šta je sposoban budući da je dosegao taj odgovarajući stupanj. Slično kao što je uzvišeni Allah davao Svojim poslanicima, alejhimusselam, zadatke, samo što su zadaci ovih ljudi mnogo manji i tiču se samo njih, a ne nekoga naroda ili cijeloga svijeta.
Tim osobama, Uzvišeni se manifestira Svojim imenom “el-Džebbar” te svaka dobije jedno temeljno svojstvo koje mora njegovati, odnosno boriti se protiv svojstva oprečnoga tome a uz pomoć svojstava Božijega imena “el-Džebbar”.
Tako, u ajetu koji smo već citirali, gdje se kaže: “i da majci svojoj dobar budem, a neće mi dopustiti da budem drzak (džebbār) i nepristojan.” (19:32), prve riječi odnose se na hazreti Jahjaa (Ivana Krstitelja), alejhisselam, a druge na hazreti Isaa (Isusa), alejhisselam. Tako je hazreti Jahja, alejhisselam, nastojao ne biti drzak, ohol, u robovanju uzvišenome Allahu, dočim je hazreti Isa, alejhisselam, imao zadatak ne biti nepristojan, činiti što više dobra na Ovome svijetu.
S druge strane, kazujući na jednome mjestu o hazreti Musau (Mojsiju), alejhisselam, uzvišeni Allah kaže: “O Musa, zar ćeš da ubiješ i mene kao što si jučer ubio čovjeka? Ti hoćeš da na Zemlji silu provodiš (en tekūne džebbāren fil erd), a ne želiš da miriš.” (28:19) Tako je hazreti Musau, alejhisselam, bila jedna od osnovnih zadaća boriti se protiv nasilja na Zemlji.
Jedno od značenja imenice “džebr” jeste i “zacijeliti (polomljenu kost)”. Zato i ljudi trebaju znati da slomljeno srce, slomljene nade i snove, ne treba shvatiti kao svoj kraj već ih treba potražiti kod uzvišenoga Allaha, dželle šanuhu, Njega zamoliti za smiraj i za lijek. On će se uvijek odazavati, svakome pozivu.
Osoba koja je svoje srce otvorila manifestiranjima Božijega imena “el-Džebbar”, prepoznatljiva je kod drugih ljudi kao mudra i odlučna, kao snažna ličnost koja nastoji u svemu slijediti Šerijat.
Vezanje za ovo Božije Ime (te‘alluk), ogleda se u čovjekovoj potrebi da svojoj nutrini (bātin) podari vlast, da joj podari da dominira onim vanjskim (zāhir), udovima i tijelom.
Istinska spoznaja ovoga Božijega Lijepoga Imena (tehakkuk) ogleda se u razumijevanju da uzvišeni Allah sve što postoji uspostavlja, daje, čini, a da nikoga ni na šta ne primorava.
Kićenje odrazima svojstava ovoga Božijega Lijepoga Imena (tehalluk) ogleda se u tome što će svaki čovjekov postupak, svaki njegov izbor i namjera, biti rezultat duhovnoga zauzimanja (himmeta), sve što radi takav čovjek radi uz Božije dopuštenje i na Božiji savjet: i kada si, voljom Mojom, od blata nešto poput ptice napravio i u nju udahnuo i kada je ona, voljom Mojom, postala ptica… (5:110)
Arif koji je spoznao ovo Božije Lijepo Ime, u svemu se oslanja na uzvišenoga Allaha, ako ga zadesi kakvo dobro, Njemu zahvaljuje, a ako ga zadesi kakvo zlo, gleda u svoju dušu, tragajući za svojim mahanama koje su ga izdale na putu prema uzvišenome Gospodaru, Gospodaru svake moći. Kako kaže hazreti imam Kušejri, danas to znači njegovu spoznaju Imena, a sutra ako Bog da značit će oprost.
Već smo rekli da uzvišeni Allah ne treba sljedbenike; tako je i sa čovjekom koja se otvori manifestiranju ovoga Božijega Imena – ne mašta da ima veliki broj svojih sljedbenika, učenika. Dosta mu je što je on sljedbenik Božijih emrova (naredbi) i hukmova (sudova). Ukoliko čovjek “pati” da ima nekoga ko će ga slijediti, to je znak da nije potpun, da nije dovoljno izgrađen.
Rahmetli doktor Abdul Halim Mahmud kaže:
“Kažu da ko uči ovo Ime nakon učenja ‘deset stvari koje se ponavljaju sedam puta’, jutrom i noći dvadeset i jedan put, to mu je zaštita.”
“Deset stvari koje se ponavljaju sedam puta” (el-Musebbe‘ātul ‘Ašer), naziv je jednoga virda hazreti pira Abdul Kadira Gejlanija, a koji uče i šazilije.
Uče se sura Fatiha, Ajetul Kursija, sura Inširah (elem nešrah leke sadrek), Leheb, Nasr (izā džā’e), Kafirun, Kadr (Innā enzelnāhu), mu‘avvizetan (sura Felek i sura Nas), i sura Ihlas (Kul Huvallāhu), a potom dova:
أَللَّهُمَّ صَلِّ أَفْضَلَ صَلَوَاتِكَ عَلىَ أَسْعَدِ مَخْلُوقَاتِكَ سَيِّدِنَا وَ مَوْلاَنَا مُحَمَّدٍ النَّيِىِّ الاُمِّىِّ وَ عَلَى آلِهِ وَ صَحْبِهِ وَ سَلِّم عَدَدَ مَعْلُومَاتِكَ وَ مِدَادِ كَلِمَاتِكَ كُلَّمَا ذَكَرَكَ الذَّاكِرُونَ وَ غَفَلَ عَنْ ذِكْرِكَ الْغَافِلُون.
Allāhumme salli efdale salavātike ‘alā es‘adi mahlūkātike sejjidinā ve mevlānā Muhammedin en-Nebijjil ummijji ve ‘alā Ālihi ve sahbihi ve sellim ‘adede ma‘lūmātike ve midādi kelimātike kullemā zekerekez-zākirūne ve gafele ‘an zikrikel gāfilūn.
Potom se prouči ime “Allah” hiljadu puta.