Rahmetli hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić kaže:
“On ne uzima odmah na odgovornost nego daje muhleta tj. vremena i mogućnosti da se neko vrati.”
Lijepo Allahovo Ime “el-Halīm” – Blagi, na arapskom jeziku dolazi od glagola ha-lu-me, ja-h-lu-mu, što znači “biti blag”, “biti dobroćudan”, “biti milostiv”, “biti strpljiv”. Korijen riječi, dakle, čine tri harfa (slova): h-l-m.
U časnome Kur'anu navodi se u značenju jednoga od Atributa (Sifa) dragoga Boga. Tako se naprimjer kaže:
Allah brani da se ravnoteža nebesa i Zemlje poremeti. A da se poremete, niko ih drugi osim Njega ne bi zadržao: On je zaista blag (halīm) i prašta grijehe.
(Kur'an, sura Fātir, ajet 41.)
Uzvišeni Allah čovjeku daje propise, objavljuje Kur'an, upućuje čovjeka na razmišljanje o stvaranju koje jedino dragi Bog daje. Poštivanje propisa ključ su čovjekovog spasa i na Ovom i na Budućem svijetu. Dragi Allah sve ljude upućuje, ali mnogi ne žele Uputu slijediti. No, dragi Allah toliko je blag da uvijek iznova svakoj osobi šalje išarete, dokaze; dovodi je u situacije zbog kojih srce posvjedoči da postoji dragi Gospodar. Jedini Gospodar strpljiv je, uvijek iznova i iznova blago čovjeku šalje dokaze. A Njemu ti propisi nikako ne trebaju, On je od svega neovisan jer On sve stvara:
Lijepa riječ i izvinjenje vredniji su od milostinje koju prati vrijeđanje. – A Allah nije ni o kome ovisan(ganijj) i blag je (halīm).
(Kur'an, sura el-Bekara, ajet 263.)
Dragi Allah upućuje čovjeka iz Svoje blagosti, ne žuri kazniti ga zbog neposluha. Ljudi to često shvate kao da ih uzvišeni Allah, neuzubillah, ne vidi, kao da ne zna šta ljudi rade: kako Uputu omalovažavaju, Božije blagodati podcjenjuju, kako druge ljude, vjernike, od Njegovoga puta odvraćaju. Uzvišeni Allah za sve to zna, ali i dalje iz Svoje blagosti ljudima opet odgađa kaznu, ne bi li se pokajali.
to je Allahova zapovijed! – A Allah sve zna ('alīm) i blag je (halīm).
(Kur'an, sura en-Nisā', ajet 12.)
On će ih u mjesto kojim će oni biti zadovoljni doista uvesti! – A Allah sve zna ('alīm) i blag je (halīm).
(Kur'an, sura el-Hadždž, ajet 59.)
Uslijed Svoje neizmjerne blagosti i strpljivosti, uzvišeni Allah ljudima Se manifestira i pod svojim Lijepim Imenom “el-Gafūr”, “Onaj koji puno prašta”. Tek kada se nešto završi, rob se okrene iza sebe i vidi šta bi se sa njim sve dogodilo da dragi Gospodar nije bio blag prema njemu, strpljiv, da nije odgodio kaznu koju je rob u jednome trenu sigurno zaslužio. Nakon izbjegnute opasnosti čovjek shvati koliko samo dragi Allah prašta.
One među vama koji su uzmakli na dan kada su se dvije vojske sukobile uistinu je šejtan naveo da posrnu, zbog onoga što su prije počinili. A Allah im je već oprostio jer – Allah prašta (gafūr) i blag je(halīm).
(Kur'an, sura Ālu 'Imrān, ajet 155.)
O vjernici, ne zapitkujte o onome što će vam pričiniti neprijatnosti ako vam se objasni; a ako budete pitali za to dok se Kur'an objavljuje, objasnit će vam se, ono ranije Allah vam je već oprostio. – A Allah prašta (gafūr) i blag je (halīm).
(Kur'an, sura el-Mā'ida, ajet 101.)
Dragi Allah sve zna ('alīm), od svega je neovisan (ganijj), a ipak puno prašta (gafūr). Jednostavno, Sebe je nazvao Blagim. Uzvišen je i slavljen! Niko Ga ničim ne može zadužiti, niko Mu nikakvu “uslugu” ne može učiniti, a On, ipak, svima pomaže, svima želje uslišava. Uz sve Svoje znanje zna da će čovjek opet griješiti, uz svu Svoju apsolutnu neovisnost, iznad je težine svakoga čovjekovoga stanja, konstantno ljudima prašta a ljudi to tumače kao, neuzubillah, dokaz o Božijemu nepostojanju. Pa iako znanje, neovisnost i naizgled uzaludno praštanje govore da čovjeka treba kazniti, uzvišeni Allah, mimo bilo kakve čovjekove logike i iskustva, u svijet učitava i djelovanje Svoga Lijepog Imena “el-Halim” – povrh sve milosti svijetu daje i blagost.
Muslimanu se valja okititi odrazima djelovanja Lijepih Božijih Imena. A ko je od ljudi spreman da kada ima očito veće znanje od osobe s kojom, naprimjer, raspravlja, kada ga ništa za tu osobu ne veže, ni rod, ni prijateljstvo ni poslovne veze, toj osobi da oprosti, da na nju ton ne podigne, da je ne povrijedi, makar ona njega žestoko povrijedila?! Ko je istinski blag? Kako uzvišeni Allah opisuje našeg mubarek hazreti Pejgambera, alejhisselam:
Došao vam je Poslanik, jedan od vas, teško mu je što ćete na muke udariti, jedva čeka da pravim putem pođete, a prema vjernicima je blag (reūf) i milostiv (rahīm).
(Kur'an, sura et-Tevba, ajet 128.)
Hazreti Muhammed, alejhisselam, učio bi dovu:
أللَّهُمَّ أَغْنِنِى بِالْعِلْمِ وَ زَيِّنِى بِالْحِلْمِ وَ أَكْرِمْنِى بِالتَّقْوَى وَ جَمِّلْنِِى بِالْعَافِيَةِ .
Allāhumme, agninī bil 'ilmi, ve zejjinī bil hilmi, ve ekrimnī bit-takvā ve džemmilnī bil 'āfijje!
Allahu moj, učini me neovisnim kroz znanje, okiti me blagošću, počasti me bogobojaznošću i uljepšaj me sklonošću ka opraštanju!
(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, bilježe Tirmizi i Ibn Madže, prenoseći ga od hazreti Ebu Hurejre)
Da bi čovjek postao blag, treba mu zrelost, prvo starosna ali i duhovna. Biti istinski blag ustvari znači biti istinski zreo. U Ku'ranu se tako od istoga korijena riječi “blag” (h-l-m) upotrebljava i izvedenica “hulum” koja upravo označava (spolnu) zrelost:
A kada djeca vaša dostignu spolnu zrelost (el-hulum), neka onda uvijek traže dopuštenje za ulazak, kao što su tražili dopuštenje oni stariji od njih; tako vam Allah objašnjava propise Svoje! A Allah sve zna i mudar je.
(Kur'an, sura en-Nūr, ajet 59.)
Biti blag često znači i blago, oprezno, kazivati drugima stvari koje možda ne poznaju dovoljno. Najčešće čovjek “neobične” informacije dobiva preko sna.
Hazreti Muhammed, alejhisselam, u hadisu kojega bilježe Buharija i Muslim a prenosi hazreti Ebu Hurejre, rekao je da što vrijeme više prolazi, snovi vjernika sve su istinitiji, a san vjernika je četrdeset i šesti dio poslanstva. A u drugoj verziji, koju bilježi samo Muslim a prenosi također hazreti Ebu Hurejre, kaže se da najistinitije snove ima onaj vjernik kod koga je najistinitiji i govor.
Slagati san, slagati da je nešto na snu viđeno, veliki je grijeh. Uvjetno rečeno, na svakog iskrenog vjernika odražava se himmet hazreti Pejgambera, alejhisselam, odnosno ljepota i snaga poslanstva (risāla). Makar i četrdeset i šesti dio poslanstva, i makar san bio obavezujući samo za osobu koja ga usnije, ili eventualno još za onoga ko se u snu spomene, ipak svaki vjernik neposredno učestvuje u blagodatnoj sferi poslanstva. Stoga slagati da se nešto usnilo, znači djelimično lagati o poslanstvu. Tako je hazreti Muhammed, alejhisselam, rekao:
Od najgorih laži su: tvrditi pogrešnog čovjeka za oca, reći da se usnilo ono što se nije usnilo, i pripisati Allahovom Poslaniku da je rekao nešto što nije rekao.
(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, bilježi Buharija, a prenosi hazreti Vāsila ibn el-Eska')
U drugoj predaji, veli se:
Ko slaže da je nešto usnio (tehallum) bit će obavezan da sveže dva kraja dlake, a to neće moći uraditi. Ko bude slušao neki govor ljudi, a ti ljudi to ne vole ili toga ko sluša izbjegavaju, na Sudnjem danu u uši slit će mu se olovo. Ko nacrta neku sliku, bit će kažnjen i obavezan da u nju život udahne, a to neće moći učiniti.
(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, bilježi Buharija, prenoseći ga od hazreti Ibn Abbasa)
Nekada, nakon što dragi Allah propiše izlazak duše iz čovjekovog tijela, a što mi nazivamo snom, u usponu u nematerijalne svjetove duša može vidjeti pomiješane informacije, naprimjer specifično kazivanje meleka ali i specifično izražavanje stvari koje su se desilo toga, prethodnog ili nekog drugog dana. U tome slučaju, kada se čovjek probudi, san ne djeluje potpuno inspirirajuće već, uslijed kvalitativnog miješanja informacija, djeluje zbunjujuće a može biti veoma težak za tumačenje i ljudima s Božijim darom tumačenja snova. Takvi snovi, zbunjujući, pomiješani, teški za protumačiti, u časnome Kur'anu nazivaju se “sanjarije” – hulm, ahlām:
“Zbrkanih li sanjarija (adgās ahlām)!” – rekoše oni – “mi zbrkane sanjarije (ahlām) ne znamo tumačiti.”
(Kur'an, sura Jūsuf, ajet 44.)
Lijepi, poučni san naziva se ru'ja, međutim ako snom diktira isključivo prokleti šejtan, takav san također se oslovljava hulm, sanjarija.
Hazreti Muhammed, alejhisselam, kaže:
Ru'ja je od Allaha, a hulm je od šejtana.
(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, bilježi Tirmizi, prenoseći ga od hazreti Ebu Katade)
Kada osoba usnije nekoga ko ju u tom snu seksualno privlači i usni i seksualni odnos sa njim pa dođe do polucije, kada ga sanjarija prevari, kako kaže hazreti Ibn Hazm “a nakon varljivog sna ostanu samo džunupluk i glavobolja”, ta polucija u snu naziva se ihtilām. Kao kada čovjek umisli da je dobar i blag a ljudi u njegovoj okolini imaju od njega strah, pa čuje od nekoga da ga se ljudi plaše. Začudi se i razočara jer je smatrao da je na visokome stepenu dobročinstva (ihsān). To ga plaho pogodi i glavobolju mu zada.
U Kur'anu časnom navodi se da je hazreti Ibrahim, alejhisselam, pored ostalih bio okićen i svojstvom blagosti (hilm). Tako nam uzvišeni Allah kaže:
Ibrahim je zaista bio blag (halīm), sažaljiv (evvāh) i odan (munīb).
(Kur'an, sura Hūd, ajet 75.)
Najbolji je onaj rob koji najviše slijedi svoga Gospodara. Tako ljudi kažu, ako je pas ljut, vjerovatno mu je i gazda ljut; ako hoće podmuklo ujesti, vjerovatno je tu podmuklost dobio od svog gazde, gospodara koji ga odgaja.
Tako i vjernik, što se više kiti odrazima svojstava svoga Gospodara, to je i bolji kod svoga Gospodara. Hazreti Ibrahim, alejhisselam, poznat je bio po milosti koju je njegovao prema svim Božijim stvorenjima, prema svim ljudima, ne samo prema vjernicima i ne samo prema onim koji su bili dobri prema njemu. Tako ga uzvišeni Allah hvali ističući da se okitio odrazima jednoga od Njegovih svojstava – bio je blag (halīm), prema svim ljudima.
A ko je blag prema drugima, ko moli za druge, taj je od odabranih.
Prenosi se da je naš hazreti pejgamber Muhammed, alejhisselam, rekao:
Vjernik je prema vjerniku kao dijelovi jednoga zdanja – jedan drugoga pojačavaju.
Potom je sastavio svoja dva mubarek prsta. Hazreti Ebu Musa dalje prenosi da je hazreti Pejgamber, alejhisselam, sjedio jednom s njima, s grupom hazreti ashaba, radijallahu anhum, u društvu, kad mu dođe jedan čovjek želeći ga nešto zamoliti. Hazreti Muhammed, alejhisselam, okrenuo se prema hazreti ashabima s kojima sjeđaše i reče im:
Zauzimajte se za druge (išfe'ū), bit ćete nagrađeni, a Allah će dati preko jezika Svoga Vjesnika šta On htjedne.
(hadis, govor hazreti Pejgambera, alejhisselam, bilježi Buharija, prenoseći ga od hazreti Ebu Muse)
To zauzimanje za druge ljude, ne treba uvijek promatrati kao da se odnosi samo na čisto duhovni svijet. Veliki broj ljudi nije u mogućnosti doći do starješina, poglavara, pa se muslimani bodre da izlaze u susret ljudima koji su u društvenom položaju ispod njih, da podržavaju njihove molbe i zagovaraju ih kod velikana, a veličina i zrelost svakoga poglavara odražava se kroz primjer hazreti Pejgambera, alejhisselam – što više bude ljudima pomagao a sebe zapostavljao, to je kod dragoga Boga uzvišeniji. Takav je bio i hazreti Ibrahim-pejgamber, alejhisselam.
Vezanje za Lijepo Božije Ime “Blagi” (et-Te‘alluk) ogleda se u čovjekovoj potrebi da mu dragi Allah podari ostvarenje himmeta, nečije duhovne pomoći za njega.
Ozbiljenje Lijepog Božijeg Imena “O svemu obaviješteni” (et-Tehakkuk) ogleda se u čovjekovoj spoznaji da nije uredu uzvraćati olahko na ezijete, smetnje, drugih ljudi, naročito ako je sâma osoba koja se nastoji okititi odrazima djelovanja Lijepog Božijeg Imena “Blagi” na kakvome visokom i moćnom položaju.
Kićenje odrazima svojstava Lijepog Božijeg Imena “el-Habir” (et-Tehalluk), veli hazreti Šejhi Ekber, identično je ozbiljenju ovoga Imena.
Prenosi se da kada su hazreti Ibrahimu, alejhisselam, pokazana carstva nebesa i zemlje (melekūt), vidio je nekoga grješnika u neposluhu, pa zamoli dragoga Allaha: “Allahu moj, uništi ga.”
I uzvišeni Allah ga uništi. Potom hazreti Ibrahim-pejgamber, alejhisselam, ugleda nekog drugog grješnika, pa ga prokle, te ga uzvišeni Allah uništi. Potom je vidio i trećeg grješnika, i za njega zamoli uništenje pa i tog trećeg grješnika uzvišeni Allah uništi.
Vidje, potom, još jednog grješnika te ponovno zamoli dragoga Allaha da i ovoga uništi. Tada mu dragi Allah objavi:
“Stani, Ibrahime! Kada bismo uništili svakoga grješnika kojeg vidiš, ne bi ostalo živo nijedno stvorenje. Već, Mi im se smilujemo, ne kažnjavamo ih. Ili će se pokajati, ili će ustrajati u svome neposluhu i opet se Nama vratiti. Tako ništa ne gubimo.”
Rahmetli hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić kaže:
“Ovaj Ism (Ime) uči se puno radi čuvanja poljoprivrede od vremenskih nepogoda.”
Rahmetli doktor šejh Abdul Halim Mahmud još veli:
“Onaj ko uči ovo Lijepo Božije Ime, dragi Allah okitit će ga blagošću, a blagost je jedno od najljepših osobina.
Kažu da ako poglavar (reīs) uči ovo Lijepo Božije Ime, njegova vladavina bit će opisana kao vladavina blagosti, njegov govor bivat će prihvaćen, plaho cijenjen, pun duha.
Kažu da ko napiše ovo Ime na list, potom taj list opere te njegovu vodu pospe na usjev, dragi Allah sačuvat će taj usjev od svake nepogode,
A dragi Allah, opet, najbolje zna!”