Rahmetli hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić kaže:
“Veličina, ugled, pripada Njegovom Zatu (Biću). Njegov Zat je golem, i Njemu je muhtać (u potrebi) i prostiji svijet i onaj ko se uzdiže iznad prostijeg prosječnog svijeta.”
U Kur’anu časnome kaže se:
“To vam je zato što niste vjerovali kad se pozivalo Allahu Jedinom, a vjerovali ste ako bi Mu se neko drugi smatrao jednakim! Odluka pripada jedino Allahu, Visokom, Velikom (el-Kebīr).”
(el-Mu’min, 12.)
Već smo spomenuli da se ovo Lijepo Allahovo Ime u Kur’anu spominje u paru s Imenom “Visoki” (el-’Alijj). Spominje se i s drugim oblikom toga Imena – el-Mute’āl (13:9). Slično kao kod Imena “Visoki”, i kod Allahovog Lijepog Imena “Veliki”, pojam, u ovome slučaju “veličina”, može se posmatrati kroz dva aspekta, na dva načina.
Prvi je kao oznake ne fizičke već nematerijalne veličine. Tako se kaže da je dragi Allah veći od svega, da je poslanik veći od roba, da je kralj veći od podanika. Sve što je iučemu, makar bilo samo po našoj pameti, vrednije od nečega, oslovljava se velikim, odnosno većim u odnosu na nešto drugo.
Drugi način na koji se pojam “veličina” može posmatrati jeste kao oznaka fizičke veličine. Tako, kaže se da je neko viši od nekoga, shodno visini njegovog tijela, da je nebo visoko u odnosu na predmete na Zemlji, u odnosu na nas.
Oba ova načina podrazumijevaju mjerenje dvoga, ili više, nakon čega se zaključi šta je to veće, od čega je veće, i zašto. No, postavlja se pitanje, kako je moguće dragoga Allaha, jedinoga stvoritelja, mjeriti s bilo čim, kada je sve drugo baš On stvorio? Prije svega, treba obratiti pažnju na jedno specifično kvalificiranje odnosa između stvari atributom “veličine” iskazano u časnom Kur’anu.
Premda nije riječ o fizičkoj usporedbi, jer čovjek, zasigurno, ne zna koliko iznosi nešto što bi se moglo osloviti najvećim na svijetu, ipak, usporedba o kojoj govorimo donekle priziva i fizičku usporedbu. Tako, naprimjer, časni Kur’an kaže:
Stvaranje nebesa i Zemlje je sigurno veće (ekber) nego stvaranje roda ljudskog, ali većina ljudi ne zna.
(el-Mu’min, 57.)
Na ovome primjeru vidi se, prvo, da je nemoguće donijeti potpuno pouzdan sud o tome da li su nebesa veća od Zemlje jer čovjek ne zna kolika su stvarno nebesa. Najbliže što se može, jeste racionalno zaključiti da su nebesa veća. I drugo, donekle je ipak naglašeno da je riječ i o fizičkoj veličini budući da je ipak upotrebljen komparativ “veće”.
Ovaj primjer, i činjenica da se uzvišeni Allah samooslovljava i kao “Veliki”, odgonetaju prethodno postavljeno pitanje: “Kako je moguće dragoga Allaha, jedinoga stvoritelja, mjeriti s bilo čim, kada je sve drugo baš On stvorio”.
Čovjek je sklon fizičkom mjerenju, uspoređivanju, stvari. Ovo se najlakše prepoznaje u današnjem vremenu, vremenu plastičnih operacija, kada društvo pred pojedinca postavlja gotovo ultimatum – da promijeni, uglavnom poveća, proporcije svoga tijela želi li biti uzoran član zajednice. Allahovo Lijepo Ime “el-Kebir” čovjeku skreće pažnju kako je dragi Bog uvijek veći, vredniji i poželjniji, od bilo čega drugog, od bilo kojeg cilja kojemu čovjek, naročito moderni čovjek, teži.
Kada čovjek osjeti taj Božiji poziv, i počne vlastite ciljeve mjeriti s ciljevima koje pred njega postavlja uzvišeni Gospodar, uviđa da je uzvišenog Allaha nemoguće mjeriti, nemoguće ga je uspoređivati s bilo čim. Jer sve svoju vrijednost ima samo ukoliko je uz dragog Allaha. Što je od Njega dalje, vrijednost mu je manja.
Hazreti hadži šejh Selim Sami u svojoj “Tuhfi” ovo najbolje objašnjava kroz primjer razumijevanja svijeta kao ispunjenog stvorenjima, čije su oznake nula. Kroz kompletan kosmos, manifestiran je broj jedan, kao simbol Jedinog, Allaha. Svaka nula, što je bliža broju jedan, dobiva vrijednost, sastavljenu od njenoga odnosa, nule, i Božijega samomanifestiranja, jedinice. Tako nula dobiva veću vrijednost što je bliže jedinici, i to vrijednost, makar i maksimalna bila, u kojoj se ipak uvijek jasno vidi da je stvorenje nula, a da jedino dragi Bog vrijedi.
Analogno, Lijepo Božije Ime “el-Kebir”, može se čitati ne samo kao “Veliki” već kao “Najveći”. Tako, razumijevamo da se dragi Bog, korz Svoje Lijepo Ime “el-Kebir”, u jednome smislu, manifestira kao “Veliki”, a u drugome kao “Najveći”.
Allahovu, dželle šanuhu, veličinu čovjek prepoznaje kroz kontinuitet Allahovoga bîvanja. Naime, dragi Allah je oduvječan (ezelī) i zauvječan (ebedī). Nema početka Njegovoj egzistenciji, bio je oduvijek i bit će zauvijek.
S druge strane, sva stvorenja nemaju kvalitet konstantnoga bîvanja. Egzistencija svakoga bića nekada nije postojala, nekada je nije bilo. Sve je nekada stvoreno, iz Allahove milosti. Tako i čovjek. Nije postojao, pa ga je uzvišeni Allah stvorio i dao mu kvalitet zauvječnosti (ebedī) – nakon ovoga života, ljudi će vječno egzistirati, bilo, ako Bog da, u Džennetu, bilo, ne daj Bože, u Džehennemu.
Allahovo, dželle šanuhu, manifestiranje Imenom “Najveći” prepoznaje se kroz činjenicu da je dragi Allah izvor svakog bîvanja. Sve što postoji, egzistenciju ima po Njemu. Samo On jeste.
Na identičan način, svojstvo “veličine” odraženo kroz manifestiranje Allahovog Lijepog Imena “Veliki”, i kod čovjeka prepoznaje se kroz dvoje. Prvo, čistom, mjerljivom, usporedbom. Tako se, naprimjer, u časnom Kur’anu kaže:
I govorit će: „Gospodaru naš, mi smo prvake naše i velikodostojnike (kuberā’) naše slušali, pa su nas oni s pravog puta odveli.“
(el-Ahzāb, 67.)
Također, veličina se izražava i isticanjem razlike u godinama. Tako se kaže da je neko stariji, odnosno mlađi. Naprimjer, hazreti Pejgamber, alejhisselam, rekao je:
Mlađi naziva selam starijem (kebīr), prolaznik onome koji sjedi, malobrojnija grupa višebrojnijoj.
(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, bilježi Buharija, prenoseći ga od hazreti Ebu Hurejre)
U drugoj predaji, koju također biježi Buharija, prenoseći ju također od hazreti Ebu Hurejre, izražavanje veličine kroz odnos godina u službi je simboličkoga predstavljanja niskosti duše neizgrađenog čovjeka:
Nikada srce starca (kebīr) neće prestati bti mlado (šāb) u pogledu dvije stvari: ljubavi za dununjalukom (hubbud-dun’jā) i nade u dug život (tūlul emel).
U predaji koju bilježi imam Kurtubi, hazreti Osman za sebe, iz silne ljubavi i poštovanja prema hazreti Muhammedu, alejhisselam, koji je bio mlađi od njega, nije želio upotrijebiti pojam “veći” (u smislu stariji). Hazreti Kubāb ibn Ešīm upitao ga je:
“Osmane, da li si stariji (ekberu) ti, ili Allahov Poslanik?”
Mubarek hazreti Osman odgovorio je:
“Hazreti Allahov Poslanik, alejhisselam, stariji je (ekber), a ja mu prethodim po rođenju (ene akdumu minhu fil mīlād).”
Upravo, od ljudi najveći su oni koji uzvišenom Allahu i hazreti Muhammedu, alejhisselam, ukazuju počast i veličinu. Jer, što je sušta istina, samo se uz dragog Allaha i Njegovog Poslanika, alejhisselam, može biti velik. U odnosu na one koji su im manje bliski, naročito u odnosu na one koji ni ne vjeruju, Allahovi prijatelji (evlije) su najveće. U tome smislu, hazreti Isa-pejgamber, alejhisselam, rekao je:
“Ko spozna, i postupa po tome što je spoznao, taj se naziva ‚velikim’ u carstvima nebeskim.”
U jednoj hikaji, prenosi se da je jedan čovjek rekao, kao što danas mnogi ljudi u uzrečici jedni drugima govore, hazreti Maliku ibn Fudūlu:
“Boj se Allaha (ittekillahe)!”
Na te riječi, hazreti Malik baci se licem na zemlju, i reče:
“Čujem i pokoravam se!”
Vezanje za Lijepo Božije Ime “Veliki” (et-te‘alluk) ogleda se u čovjekovoj potrebi da mu dragi Allah upotpuni biće veličinom, kako bi se okitio Njegovom veličinom na Ovome svijetu.
Ozbiljenje Lijepog Božijeg Imena “Veliki” (et-tehakkuk) ogleda se u čovjekovom dosezanju maksimalnog duhovnog stepena koji mu je moguć, stepena nakon koga, za njega, nema većeg stepena. Tako postaje, u odnosu na svoju prirodu, najveći.
Kićenje odrazima svojstava Lijepog Božijeg Imena “Veliki” (et-tehalluk) ogleda se u čovjekovome ovladavanju svim najpohvalnijim svojstvima koji mogu biti izrečeni na Ovome svijetu, u ovom kosmosu.
U jednoj prilici, hazreti Muhammed, alejhisselam, rekao je da je za groznicu (humejjā) i uhobolju, odnosno sve vrste bolova (evdžā’), dobro učiti slijedeću dovu:
بِاسْمِ اللهِ الْكَبِيرِ، أَعُوذُ بِاللهِ الْعَظِيمِ مِنْ شَرِّ كُلِّ عِرْقٍ نَعَّارٍ وَ مِنْ شَرِّ حَرِّ النَّارِ.
Bi’smillāhil Kebīr, e’ūzubillāhil ’Azīm min šerri kulli ’irkin ne’ārin ve min šerri harrin-nār
(u ime Allaha, Velikog, utječem se Allahu, Velikom, od zla svake vene iz koje neprestano izbija krv, i od zla vreline vatre)
Rahmetli doktor Abdul Halim Mahmud kaže:
“Ko uči ovo Lijepo Božije Ime, podići će se na viši mekam, i bit će poštovaniji. U srce će mu dragi Allah ubaciti poniznost uslijed strahopoštovanja pred Njim, Najuzvišenijim (el-Mute’āl). Ovo Ime je zikir kraljeva – kada ga mnogo uče, povećava im se broj robova.
Kažu da kada neko ko je otpušten sa svoga mjesta uči ovo Ime sedam dana, svaki dan hiljadu puta, pritom posteći, ako Bog da bit će vraćen na svoj položaj.
Ko stalno uči Lijepo Božije Ime „el-Kebir”, bit će velik u pojavnome svijetu i u batinu (skrivenom svijetu).
A Allah dragi, opet, najbolje zna!”