Rahmetli hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić kaže:
“Ovo Ime u srcu daje utiske i preko ovog Isma (Imena) saznaju se Allahovi Sifati – Svojstva.”
U časnome Kur'anu kaže se:
Sve što je na Zemlji prolazno je, ostaje samo Gospodar tvoj, Veličanstveni (Zul Dželāl) i Plemeniti.
(er-Rahmān, 27., 28.)
Te u sedamdeset i osmom ajetu iste mubarek sure:
Neka je uzvišeno ime Gospodara tvoga, Veličanstvenog (Zul Dželāl) i Plemenitog!
Premda je u verziji hadisa u kojemu se nabrajaju devedeset i devet Allahovih Lijepih Imena navedeno i ime “el-Dželil”, ovo Lijepo Ime ne spominje se u časnome Kur’anu. Kao što smo vidjeli, naveden je oblik “Zul Dželāl”, doslovno “Posjednik Veličanstvenosti”, a što je izvedenica glagolske osnove “dž-l-l”, dakle, iz iste osnove kao i Lijepo Ime “el-Dželil”. S Božijom pomoći, nešto ćemo reći o značenjima imenice “dželīl”, a potom o odnosu imenice “dželāl” i imenice “dželīl”. Naravno, sve u kontekstu govora o Allahovom Lijepom Imenu “Veličanstveni”.
Prije svege, imenica “dželīl” označava nešto veliko, moćno. Tako u opisu hazreti Pejgambera, alejhisselam, kaže se da je imao “visoko čelo” (dželīluš-še’s).
Na ovome tragu, od iste glagolske osnove izvedena je i imenica “džell”, množina “džilāl”, a koja znači samar, odnosno oznake je općenito za nešto što prekriva nešta (gitā’).
Imam Kurtubi još navodi da se s glagolskim oblikom “dž-l-l” može povezati glagolski oblik “dž-l-j”, (dželā, jedžlā, dželen) od kojeg je izvedena imenica “tedžellin”, što znači “javljanje”, “pojava”, “otkrovenje”, “manifestiranje”. Tako se naprimjer u časnome Kur’anu kaže:
I kad se Gospodar njegov onom brdu otkri (tedžellā), On ga sa zemljom sravni, a Mūsā se onesviješćen strovali.
(el-A’rāf, 143.)
Imenica “dželīl” upotrebljava se i u značenju “star”, “iskusan”, “koji prethodi nekome vremenski”. U plemenitom hadis-i šerifu kaže se da je hazreti Ibrahima, alejhisselam, hazreti Muhammed, alejhisselam, vidio u liku starca (šejh dželīl). (Predaju bilježe imam Ahmed i Bejheki, prenoseći je od hazreti Ibn Abbasa.)
Tako smo, shodno razmišljanju arapskih gramatičara koje slijedi imam Kurtubi, upoznali četiri značenja imenice “dželīl”, koja nam otkrivaju i četiri značenja Allahovog Lijepog Imena “el-Dželil”.
Uzvišeni Allah je velik, moćan. Sve što postoji, On je stvorio. Samo On jeste sâm po Sebi, sve drugo svoju egzistenciju zahvaljuje Njemu. Također, On je apsolutno moćan budući ne samo da sve može već kao što je svemu egzistenciju darovao tako sve što je stvorio On i obdržava.
Uzvišeni Allah zakriva Sebe, Svoju Bît, i zakriva bîti svih stvorenih stvari. Zakriva Sebe, pa niko, čak ni Njegovo najčasnije i najbolje stvorenje – hazreti Muhammed, alejhisselam, ne zna Allahovu Bît, dragoga Boga kao takvog. U stvaranju koje daje, uzvišeni Allah pokazuje tragove Svoga postojanja činjenicom da postoje stvorenja koja je stvorio. Tako, čisto osvjedočujući se u naše i postojanje oko nas, osvjedočujemo se i u Allaha, dželle šanuhu. Tako Se uzvišeni Allah samootkriva kao “Izvanjski”, “Vidljivi” (ez-Zahir).
I u svakoj pojedinačnoj stvari nalazi se trag Allahovoga postojanja, jedan specifičan trag koji ima svako stvorenje. Taj specifičan trag u izravnoj je vezi sa skrivenim obzorom Allahovoga samomanifestiranja. Svakome je uzvišeni Allah podario zasebnu bît, kao Njegov zaseban pečat u svakome stvorenju. To je originalna veza svakoga stvorenja sa njegovim Gospodarom. Tako se uzvišeni Allah samoobjavljuje i kao “Unutarnji”, “Nevidljivi” (el-Batin).
I tako, uzvišeni Allah jeste Vidljivi, ali istodobno manifestira se i kao Nevidljivi, kako se kaže u časnome Kur’anu:
(On je) i Vidljivi (ez-Zāhir) i Nevidljivi (el-Bātin).
(el-Hadīd, 3.)
Dragi Allah u sveopćem pokazanju, istodobno i sakriva, i Sebe ali i bîti svih stvari, jednim stvorenjima od drugih.
U događanju samomanifestiranja (tedžellī), dragi Allah daje tri skrivanja: opće skrivanje (tagtija), skrivanje skrivanja (tagtijetut-tagtija), veliko skrivanje (tagtija kubrā) i apsolutno skrivanje (tagtija mutlaka).
Opće skrivanje odnosi se na Allahovo, dželle šanuhu, samomanifestiranje svim stvorenjima pod Lijepim Imenom “el-Batin”, u najopćenitijem značenju. Uzvišeni Allah svakome se pokazuje kao “ez-Zahir”, “Vidljivi”, istodobno svakome se otkrivajući i kao “Nevidljivi”, “el-Batin”. To opće manifestiranje je poput jednog velikog, moćnog vala, koji zapljuskuje bitak svakoga stvorenja, i svako stvorenje osjeća njegov jedan dio, shodno vlastitoj duhovnoj snazi i podobnosti (isti’dād): “(On je) i Vidljivi (ez-Zāhir) i Nevidljivi (el-Bātin).”
Skrivanje skrivanja odnosi se na Allahovo, dželle šanuhu, specifično manifestiranje samo jednom stvorenju, u odnosu na sva druga stvorenja. No, to manifestiranje nije onaj spomenuti “specifični trag” u bitku svakoga stvorenja kao dokaz Allahovog postojanja, već metaforom već izraženi “val”, ali kao “poseban val samomanifestiranja” (tedželī hāss), dakle, manifestiranje pored manifestiranja. Analogno, kroz ovo samoraskirvanje, uzvišeni Allah dodatno se sakriva od svih stvorenja kojima Se manifestira općim manifestiranjem (tedžellī ’āmm). Ovako se dragi Allah manifestira samo jednom robu, našem mubarek hazreti Ebu Bekru Siddiku, shodno predaji koju smo već nekoliko puta citirali: “Allah se manifestira svim ljudima općenito, a Ebu Bekru manifestira Se posebno.”
Veliko skrivanje odnosi se na Allahovu, dželle šanuhu, zakrivenost od svih drugih stvorenja, uključujući i od hazreti Ebu Bekra, budući se uzvišeni Allah manifestirao hazreti pejgamberu Muhammedu, alejhisselam, na njegovome Miradžu, kako se nije manifestirao nikome drugom. Tako se u časnome Kur’anu kaže:
Zatim se približio, pa nadnio – blizu koliko dva luka ili bliže.
(en-Nedžm, 9.)
Apsolutno sakrivanje (tagtija mutlaka) odnosi se na Allahovo, dželle šanuhu, sakrivanje i od hazreti Pejgambera, alejhisselam; odnosi se na dragoga Boga kao takvog, na čistu i nedodirljivu Allahovu Bît (Zātullāh). U Kur’anu časnome kaže se:
Pogledi Ga se ne dotiču, a On do pogleda dopire.
(el-En’ām, 103.)
Konačno, uzvišeni Allah prethodi svemu, ali, za razliku od ljudi, koji vremenski prethode jedni drugima, pa je neko stariji, neko mlađi, uzvišeni Allah bio je oduvijek i bit će zauvijek. Vrijeme je samo jedno od Njegovih stvorenja, i kao pojam (ma’nen) i kao realnost.
Sve nam ovo kazuje Allahovo Lijepo Ime “el-Dželil”. Kao nekoliko puta do sada, vidimo da je ovo Lijepo Ime bolje opisati nego jednom riječju prevesti.
S obzirom na kazano, može se zaključiti da je pojam “Posjednik Veličanstvenosti” (Zul Dželāl) uži pojam od pojma “Veličanstveni”. Zato se kaže da je jedan od aspekata Lijepoga Imena “el-Dželil”, Allahovo, dželle šanuhu, posjedovanje sveopće moći i veličanstvenosti (Dželāl). Tako je Veličanstvenost atribut (sifa), neodvojivo Svojstvo Allaha, dželle šanuhu, nešto što ne može nastati niti proći, već nešto što oduvijek i zauvijek jeste Božija karakteristika.
Po pitanju spoznaje, kod nas se oduvijek učilo kako se dragi Allah spoznaje preko Svojih Lijepih Imena i njima odgovarajućih Svojstava. A Njegova svojstva, opet, dijele se, prvo, na Svojstva Allahove Bîti (sifātuz-zātijje), u koja spadaju Vudžūd (Allah jeste i postoji), Kidem (dragi Allah je oduvječan, nije “nastao”), Beka (uzvišeni Allah je zauvječan, neće nestati), Vahdanijja (dragi Allah je jedan, jedini), Muhālefetun lil havādisi (Allah nikome i ničem nije sličan), i Kijāmun bi nefsihi (Allah sâm o Sebi opstoji).
Allahova Svojstva dijele se i na Svojstva Allahovog savršenstva (sifātus-subūtijje), u koja spadaju Kudret (dragi Allah je svemoćan), Iradet (Volja dragoga Allaha je neograničena i savršena), Ilm (dragi Allah sve zna), Hajāt (dragi Allah živi Svojim savršenim životom), Sem’ i Besar (dragi Allah sve čuje i dragi Allah sve vidi), te Kelām (Govor dragoga Allaha).
Svojstvo Božijeg Dželala, kako su to protumačili vjerski prvaci, duhovno se odražava na čovjeka različito, shodno različitoj duhovnoj sposobnosti svakoga čovjeka. I svaki taj odraz Božije Veličanstvenosti oslovljen je posebnim nazivom.
Božiji Dželal na vjernika koji je tek krenuo na put povratka uzvišenome Gospodaru odražava se kroz robov stalni strah (havf) od Allahove kazne. No, ukoliko bi rob osjećao samo strah, ubrzo bi pao u veliki pesimizam. Stoga se kaže da je havf samo jedno krilo vjernikova uspinjanja ka blizini dragoga Gospodara. Drugo krilo, druga noga, jeste nada (redžā) u Allahovu milost.
Božiji Dželal na već stasalog vjernika odražava se kroz tjeskobu, stiskanje, vjernikovoga srca i grudi (kabd). Ovo stiskanje, kontrakcija, ima doslovno i fizičku reakciju, fizičku bol u grudima. Hazreti šejh Ibn Ataullah Iskenderi objašnjava da stanje kabda pomaže čovjeku da više razmišlja o uzvišenom Allahu i svojim postupcima prema Njemu i drugim ljudima. Kada se vjernik osjeća opušteno, bezbjedno, rasprostranjenih grudi i srca (best), sklon je opuštanju i u ponašanju prema dragome Bogu i ophođenju prema drugim ljudima. Lahko zaboravi na lijepo vladanje ali i sklon je otkrivanju tajni koje mu uzvišeni Allah otkrije u stanju stiskanja. Kao svaka bol u životu, tako i duhovno/fizičko stanje kabda čovjeka vrati “k punoj svijesti”, čovjeka ponuka na razmišljanje i obraćanje dragome Allahu, a odvrati mu pažnju od prolaznih stvari.
Nakon kabda i besta, vjernik se upoznaje sa stanjima osjećaja strahopoštovanja prema dragome Allahu (hejba), a hazreti šejh Iskenderi naredni stupanj predstavlja kroz stanja fenâa i bekâa. To su stanja kada rob u potpunosti nestane, napusti, svoja svojstva kojima se do tada odlikovao, a u potpunosti okiti onim svojstvima koja su kod dragoga Allaha pohvaljena.
Hazreti imam Gazali kaže da bi se moglo reći kako Allahovo, dželle šanuhu, Ime “el-Kebiru” označava savršenost Allahove Bîti (kemāluz-Zāt). Tada Lijepo Ime “el-Dželil” označava savršenost Allahovih Svojstava (kemālus-sifāt), a Allahovo Lijepo Ime “el-Azim” označava zajedno i savršenost Allahove Bîti i savršenost Allahovih Svojstava.
Iskreni Allahov rob kome se uzvišeni Gospodar manifestira Svojim Lijepim Imenom “el-Dželil”, usavršio je svoja svojstva, svoje ponašanje, ali ne samo one vanjske, vidljive, već i unutarnje, nevidljive. Tako je taj rob svim svojim srcem i dušom predat dragome Allahu, te se kod njega teško nalaze loše, ružne, pomisli. Druženje sa takvom osobom čovjeka opušta, podstiče na pojačan ibadet dragome Allahu. Takav rob, “Abdul Dželil”, u stanju je “prepoznati” hâl (stanje) osobe koja s njima sjedi, razgovara, te joj pomoći u čišćenju duše i glačanju srca.
Vezanje za Lijepo Božije Ime “Veličanstveni” (et-te‘alluk) ogleda se u čovjekovoj potrebi da mu dragi Allah podari takav duhovni položaj (mekām) kakav niko drugi nema, na kome ni za koga ne bi znao, osim za uzvišenoga Allaha. Također, ogleda se i u čovjekovoj potrebi da mu dragi Allah podari takvo stanje poniznosti (tevādu’), da i u najmanjem, za druge ljude najprezrenijem, stvorenju vidi trag Allahove veličine te da ga tretira kao svakog drugog.
Ozbiljenje Lijepog Božijeg Imena “Veličanstveni” (et-tehakkuk) ogleda se u čovjekovoj spoznaji kako uzvišeni Allah Svojom veličinom ne sliči hama baš nijednom stvorenju, na šta ukazuje kur’anski ajet: Niko nije kao On (42:11). No, s druge strane, uzvišeni Allah tako je milostiv da je uvijek uz čovjeka, gdje god čovjek bio (57:4). Tako se rob osvjedočuje u skrivena značenja Allahovih, dželle šanuhu, riječi: Nema tajnih razgovora među trojicom, a da On nije četvrti, ni među petericom, a da On nije šesti, ni kad ih je manje ni kad ih je više, a da On nije s njima gdje god oni bili. (58:7); jer Mi smo njemu bliži od vratne žile kucavice (50:16); također i hadis-i kudsi:
Kudi me Moj rob, a ne bi Me trebao kuditi.
(hadis-i kudsi, govor uzvišenog Allaha koji je prenio hazreti Muhammed, alejhisselam, ali koji nije dio Kur’ana, biježe imam Ahmed, Buharija, i Nesai, prenoseći ga od hazreti Ebu Hurejre)
Kićenje odrazima svojstava Lijepog Božijeg Imena “Veličanstveni” (et-tehalluk) ogleda se u robovom stalnom srčanom osjećaju Allahovoga, dželle šanuhu, prisustva. S tim, ni ovo stanje ne može biti postignuto “na silu”, oponašanjem, već je plod Allahovoga dara robu. Iz ovoga hâla, hazreti Muhammed, alejhisselam, obraćao se u deminutivu, pa bi reci:
Ebu Umejre, šta je uradio Nugajr?
(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, bilježi Buharija, prenoseći ga od hazreti Enesa)
Također, iz ovoga hâla iskazivao bi ponos prema onim mušricima koji bi se prema njemu ophodili oholo.
Rahmetli hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić kaže:
“Ovaj Ism rasporostranjuje srca i prsa pa se dobiva predstava Allahove, dželle šanuhu, veličine.”
Rahmetli doktor Abdul Halim Mahmud još kaže:
“Ko bude učio ovo Allahovo Lijepo Ime, popravit će mu se batinska (unutarnja) svojstva i bit će plaho poštovan i uvažen.
U ovome Imenu tajna je za one koji naporno tragaju za stanjem strahopoštovanja (hejbet) i manifestiranja Veličanstvenosti (Dželal).
Kažu da, ako se prouči ili zapiše ovo Ime miskom i šafranom (za'ferān) i nosi, osoba će imati to što ono znači, veličinu i počast.
A dragi Allah, opet, najbolje zna!”