Rahmetli hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić kaže:
“Onaj koji molbe prima obveseljava robove.”
U časnome Kur'anu kaže se:
I Semūdu – brata njihova Saliha. “O, narode moj” – govorio je on – “klanjajte se samo Allahu, vi drugog boga osim Njega nemate! On vas od zemlje stvara i daje vam da živite na njoj! Zato Ga molite da vam oprosti, i pokajte Mu se, jer Gospodar moj je, zaista, blizu i odaziva se (Mudžīb).”
(Hūd, 61.)
Moglo bi se reći da je, na neki način, kompletan časni Kur'an ustvari razgovor o odazivu. Na mnogo mjesta spominje se Božiji odgovor na molbe ljudi, i dobrih i loših. Kao da nam Kur'an, azimušan, opisuje osobine uzvišenoga Gospodara ali uz naročito naglašavanje Allahove, dželle šanuhu, osobine odazivanja ljudima u nevolji. Tako na jednome mjestu čitamo:
Onaj koji se nevoljniku, kad mu se obrati, odaziva (judžību), i koji zlo otklanja i koji vas na Zemlji namjesnicima postavlja. – Zar pored Allah postoji drugi bog? Kako nikako vi pouku da primite! –
(en-Neml, 62.)
Samo ovaj jedan plemeniti ajet otkriva tri osnove stvari koje možda najbolje pokazuju čovjekovu povezanost s dragim Bogom te Božiju bliskost s čovjekom. Bez obzira na sve, On je uvijek uz čovjeka.
Odaziva se nevoljniku, a od nevoljnika se ne može ništa zauzvrat očekivati jer, da je u mogućnosti bilo šta uraditi, sigurno bi prvo sâmome sebi pomogao. Tako je ovaj odnos odraz Božije ljubavi i milosti prema Njegovim robovima.
Onaj koji zlo otklanja, uzvišeni Allah sve daje, ali nerijetko čovjeka zlo zapadne ili zbog nekog njegovog nemara, pogreške, ili uslijed djelovanja drugih ljudi. Dragi Bog svakome čovjeku dao je relativno slobodnu volju, ali se ipak, ukoliko to rob zatraži, i izravno “umiješa” u čovjekov život. Ko bi to drugi dobrovoljno, nedugovano, nekome nešto podario a potom, kada se taj drugi dara odrekne, opet mu pritekao u pomoć?! Jer ljudska sloboda Božiji je dar, a kada se čovjek odluči zamoliti dragoga Boga da izravno “intervenira” u njegov život i njegove odnose s drugim ljudima, kao da se, makar za to vrijeme, odrekne Božijeg dara slobode. A uzvišeni Gospodar ne samo da mu pomogne, već mu ponovno ostavi taj dar slobode.
Koji ljude na Zemlji namjesnicima, halifama, postavlja. Samo uz dragoga Gospodara čovjek je u stanju spoznati svoje istinsko “ja”. Takva osoba, kako se kaže “Božiji čovjek”, istinski je upravitelj na ovoj Zemlji. Svjestan je izravne veze za istinskim Gospodarom koji svime, pa tako i događajima na Zemlji, upravlja. Voli svoga Gospodara i nastoji se okititi božanskim osobinama, onim svojstvima koje je dragi Allah pohvalio, kojima nam i Sebe opisuje – milostivi, mudri, samilosni, koji prašta, koji pravedno kažnjava, i slično.
Tako uzvišeni Gospodar poziva čovjeka da se i on Njemu odazove. Nekako djeluje nepošteno s čovjekove strane da moli dragoga Boga i da mu se dragi Bog stalno odaziva a, s druge strane, sâm čovjek, kojega dragi Bog stalno poziva da Mu se okrene, da se pokaje, rijetko kada se odaziva. Stoga se ne može reći kako svi ljudi imaju ozbiljenu, ostvarenu, tu bliskost s dragim Bogom.
Kao da je čovjeku mogućnost bliskosti s Gospodarom data kao nešto potencijalno, nešto što čeka na čovjekovu odluku da se realizira. Oni koji definitivno žele ostvariti bliskost sa svojim Stvoriteljem, kaju se i dragome Bogu odazivaju, te tako dostižu blizinu. O svemu ovome govori se u časnome Kur'anu na nekoliko mjesta.
Gospodar vaš je rekao: “Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati! Oni koji iz oholosti neće da Mi se klanjaju – ući će, sigurno, u džehennem poniženi.”
(el-Mu'min, 60.)
Onima koji se Gospodaru svome odazovu – nagrada najljepša, a onima koji Mu se ne odazovu – kad bi sve što je na Zemlji njihovo bilo, i još toliko, rado bi se time otkupili. Njih čeka mučno polaganje računa; prebivalište njihovo bit će džehennem, a grozna je on postelja!
(er-Ra'd, 18.)
Zašto se, onda, neko odazove a neko ne odazove. Kao da jedni čuju taj Božiji poziv (semā') a neki ne čuju. Ili, kao da su jedni svjesni toga poziva a drugi nisu. U Kur'an-i azimušanu kaže se:
Odazvat će se jedino oni koji čuju. – A Allah će mrtve oživjeti; zatim, Njemu će se svi vratiti.
(el-En'ām, 36.)
Na početku iste sure, u prvome ajetu, kaže se:
Hvaljen neka je Allah koji je nebesa i zemlju stvorio i tmine i svjetlo dao, pa opet oni koji ne vjeruju – druge sa Gospodarom svojim izjednačuju!
Neki ljude hode svjetlom, a neki tminama. Oni koji su u tminama, toliko su na tamu navikli, da skoro ni ne znaju da svjetlo postoji. Stoga im je svakodnevni govor težak, život na ovome svijetu jedna velika muka jer kušnje i nevolje, koje jesu sastavni dio ovoga života, proživljavaju sami, bez dozivanja uzvišenog Gospodara i nerijetko bez pomoći i ljudi, jer su s većinom posvađani. Tako u tami ne čuju stalni Božiji zov, i, logično jer ne čuju, ne mogu tom zovu ni odgovoriti.
Ljudi se tako dijele na one koji čuju (semâ') i one koji su poput mrtvaca, ne čuju i ne odazivaju se na Božiji poziv.
Opet, one koji čuju, hazreti Ruzbihan Bakli dijeli na one koji slušaju u smislu da razumiju šta to slušanje znači (semâ' fehm), i one koji slušaju iz ljubavi (semâ' 'išk). Prvi su na početku puta, pred njima tek predstoji dosezanje stupnja slušanja iz ljubavi, kada će biti u mogućnosti i sasvim jasno, precizno, drugima o tome govoriti, druge na Božiji put pozivati.
Oni koji govore shodno svome slušanju iz ljubavi, prepoznaju se po govoru konciznom ali punom poruke, govoru srca. Najbolji primjer za ovu su hazreti pejgamberi, alejhimusselam. Početak hazreti Musâovog, alejhisselam, puta ka slušanju iz ljubavi predstavlja dova koju je uputio uzvišenom Gospodaru:
odriješi uzao sa jezika mog.
(va'hlul 'ukdeten min lisānī)
(Taha, 27.)
A savršenstvo (kemâlijet) hazreti pejgambera Muhammeda, alejhisselam, najbolje odražava hadis-i šerif u kojemu je rekao:
Data mi je punina govora. Govor mi je sažet koliko je god to moguće.
(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, bilježi Ebu Ja'la, prenoseći ga od hazreti Omera)
Allahova milost je velika. Stoga kao da nam se nagovještava da i oni “mrtvi” nisu izgubljeni, pa ajet kaže: “A Allah će mrtve oživjeti”. Oživjet će mrtva srca, dati im da “vide”, o čemu se u Kur'anu jasno kaže:
Zašto oni po svijetu ne putuju pa da srca njihova shvate ono što treba da shvate i da uši njihove čuju ono što treba da čuju, ali, oči nisu slijepe, već srca u grudima.
(el-Hadždž, 46.)
Ono što prvo umire, to je duhovnost. Kada ona umre, polahko odumiru i fizička čula. Kada čovjeku oslijepi srce, svejedno je da li će vidjeti fizičkim očima ili ne. Ono što treba vidjeti, što će mu biti od koristi na drugome svijetu, izgubio je.
Svako živo biće uzvišeni Stvoritelj stvorio je s određenim mogućnostima, sa određenom sposobnošću prihvatanja (isti'dâd). Oni koji nemaju sposobnost slušati (semâ') vječni Božiji zov, uzvišeni Allah obećava proživjeti, podariti im novu sposobnost, samo trebaju uz Njega pristati, povjerovati onim koji im govore kako postoji i svjetlo, da je tama samo jedan odraz življenja.
Potom oboma uzvišeni Allah daje zajedno najljepšu nagradu: “zatim, Njemu će se svi vratiti.” Ovo je dar od kojega veći ne postoji. Ukoliko se ljudi u tmini ne odazovu, vratit će se svome Gospodaru kao nevjernici, kao poricatelji, pa umjesto slasti kićenja odrazima Allahovog Lijepog Imena “Koji se odaziva”, bit će poniženi.
U Kur'anskom ajetu se kaže:
A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli. Zato neka oni pozivu Mome udovolje (fe'l'jestedžībū lī) i neka vjeruju u Mene, da bi bili na pravom putu.
(el-Bekara, 186.)
Zanimljivo je da u ovome plemenitom ajetu, uzvišeni Allah ne postavlja nikakve posebne uslove, kakav to molitelj treba biti: obrazovan, lijep, mlad, produhovljen, bogat... Samo se kaže: “odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli”. Iz tolike milosti, uzvišeni Allah samo jedno traži – da Ga se doziva, i odazvat će se. Svako ko se smatra pobožnim, dovoljno mu je usporediti se sa ovom božanskom osobinom. Da li se odaziva svakome ko ga za nešto zamoli, bez obzira u koje vrijeme, i bez obzira ko je ta osoba, poznata ili nepoznata, mlada ili stara, bogata ili siromašna, ugledna ili u društvu podcijenjena.
U hadisima, hazreti Pejgamber, alejhisselam, dao je pokazatelje, kako bi trebala izgledati forma jedne dove, šta je to lijepo učiti u svakoj dovi, bez obzira šta bio povod da se njome osoba obrati uzvišenom Allahu.
U jednome hadisu, hazreti Muhammed, alejhisselam, kaže:
Kada neko od vas sklanja namaz, neka prvo veliča svoga Gospodara, uzvišen je i silan, potom nema Mu hvalu iskaže, a potom neka donese salavat na Vjerovjesnika, alejhisselam, a potom neka zatraži šta god hoće.
(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, bilježe Tirmizi i Ebu davud, prenoseći ga od hazreti Fudale ibn Ubejda)
U drugome hadis-i šerifu, veli se:
Ljudi, suzdržite se. Ne odzivate gluhog niti nekog ko je odsutan, već dozivate Onoga koji sve čuje (Semī'), Onoga koji je blizu (Karīb). On je sa vama.
(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, bilježe Bejheki i Ebu Davud, prenoseći ga od hazreti Ebu Muse)
Također i:
Činite dovu uzvišenom Allahu, ubijeđeni da će vam biti uslišano. Znajte da Allah neće odgovoriti na dovu koja dolazi iz nemarnog srca, nepažljivog.
(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, bilježe Tirmizi i Hakim, prenoseći ga od hazreti Ebu Hurejre)
S obzirom da uzvišeni Allah kaže: “odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli”, dova takve osobe uvijek je uslišana, pa, ko se s tom osobom druži, taj ima najbolje društvo. Kako se kaže, preko tih osoba, njihovim sebebom, uzvišeni Allah ispunjava molbe, želje, ljudi.
Vezanje za Lijepo Božije Ime “Koji se odaziva”, (et-te‘alluk), ogleda se u čovjekovoj potrebi da mu uzvišeni Allah usliša molbe, te da ga snabdije da Ga ne moli za ono za što mu je zabranio da moli.
I ozbiljenje Lijepog Božijeg Imena “Koji se odaziva” (et-tehakkuk) a i kićenje odrazima svojstava tog Lijepog Božijeg Imena (et-tehalluk), objedinjeno je već nekoliko puta citiranim plemenitim ajetom: “A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli.” Kako čovjek voli da mu uzvišeni Allah odgovori kada Ga za nešto zamoli, tako i uzvišeni Allah želi da se Njemu čovjek odazove na onaj vječni zov.
Na ovome mjestu, dobro je podsjetiti se na poznati hadis, u kojemu hazreti Pejgamber, alejhisselam, govori o međusobnim pravima muslimana jednih kod drugih:
Musliman kod muslimana ima šest prava (hakkul muslimi 'alel muslimi sittun): kada ga susretneš, da mu nazoveš selam. Kada te pozove, da mu se odazoveš (fe edžib'hu). Kada zatraži od tebe savjet, da ga posavjetuješ. Kada kihne i kaže „elhamdulillah“, da mu odgovoriš. Kada se razboli, da ga obiđeš. I kada umre, da ga ispratiš.
(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, bilježe Buharija i Muslim, prenoseći ga od hazreti Ebu Hurejre)
Kao da svako od ovih prava, hakova, muslimana ustvari predstavlja odraz po jednog Lijepog Božijeg Imena.
Tako kada se susretnu, muslimani bi trebali osjetiti utjecaj Lijepog Božijeg Imena “es-Selâmu”; kada jedni druge pozivaju i odazivaju se na pozive, trebali bi osjetiti djelovanje Lijepog Imena “el-Mudžîbu”; kada jedni druge savjetuju, trebali bi osjetiti djelovanje Lijepog Imena “el-Velijju”; kada jedni drugome zdravlje žele, trebali bi osjetiti djelovanje Lijepog Imena “Allah”; kada se obilaze u bolesti, trebali bi osjetiti djelovanje Lijepog Imena “eš-Šâfī”; konačno, kada jedni druge ispraćaju na dženazi, trebali bi osjetiti djelovanje Lijepog Božijeg Imena “el-Mumîtu”.
Onaj koji je otvorio svoje srce djelovanju ovog Lijepog Allahovog Imena, premda mu se dove ispunjavaju, i premda preko njega dragi Allah daje da teče i ispunjavanje želja drugih ljudi, nerijetko je izložen različitim nevoljama. Ovo ne treba da čudi jer je poznata hazreti Pejgamberova, alejhisselam, izreka:
Poslanici su najviše bili izloženi nevoljama od svih ljudi. Potom oni njima slični, a potom oni onima slični. Čovjek bîva kušan shodno svojoj vjeri. Pa ako je u vjeri postojan, kušnja je veća, a ako je u vjeri slab, kušnja je shodno stupnju njegove vjere. Nevolje neće prestati stizati roba, sve dok ne bude hodio Zemljom bez grijeha.
(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, bilježe Buharija, Ahmed, Tirmizi i Ibn Madže, prenoseći ga od hazreti Sa'da)
A u drugome hadisu se kaže:
Ko bude kušan, pa se strpi, kome bude dato, pa zahvalan bude, kome se učini nepravda, pa oprosti, i ko učini nepravdu pa oprost zatraži, oni su sigurni, oni su upućeni.
(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, bilježe Taberani i Bejheki, prenoseći ga od hazreti Suhbera)
Ovaj odnos između uzvišenoga Allah, kao Onoga koji se odaziva, i roba koji dragoga Gospodara doziva, pa mu dova bude uslišana, lijepo objašnjava naš hazreti imam Gazali.
Još u Ezelu (vremenu predbîvanja), uzvišeni Allah odredio je sve čovjekove potrebe na ovome svijetu. I uslišio mu ih je. Potom, kada je čovjekova duša spojena sa tijelom i spuštena na ovaj svijet, uzvišeni Allah odredio je, prvo, načine kako će čovjek osjetiti da mu nešto treba (hrana, opskrba, ljubav, i slično), a potom je odredio načine, sredstva, pomoću kojih će čovjek dolaziti do toga što mu treba. Dolazak do tih sredstava, uzvišeni Gospodar čovjeku je maksimalno olakšao.
Slijedi li čovjek ovaj redoslijed, spozna li ga, vidjet će da je ono što mu treba, ustvari blizina dragoga Gospodara, i ništa više. Dok se ne približi tom stepenu, pametan čovjek slijedit će ovakav redoslijed, pomažući se stalno dovom.
Tako šta god da čovjek dobije, treba zahvalan biti, i ko god da ga šta zamoli, ako ikako može, treba mu se odazvati. U Kur'anu časnome kaže se:
a na prosjaka ne podvikni!
(ed-Duhā, 10.)
A u jednom hadisu, hazreti Muhammed, alejhisselam, jasno kaže:
Kada bih bio pozvan samo na podlakticu ili stražnji dio noge, odazvao bih se. Kada bi mi se kao dar dali podlaktica ili stražnji dio noge, prihvatio bih.
(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, bilježi Buharija, prenoseći ga od hazreti Ebu Hurejre)
Rahmetli hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić kaže:
“Ovaj Ism (treba) učiti sa tevbom, pa pošto je Allah, dž.š., predobar, neće se oglušiti o molbu onoga koji traži.
Uz ovaj Ism (Ime) dodaje se i Ism 'el-Mudžîbus-Serî'u' (Koji se brzo odaziva), pa će moba biti brzo primljena.”
Rahmetli doktor Abdul Halim Mahmud još kaže:
“Posljedica djelovanja ovoga Lijepog Allahovog Imena na čovjeka, jeste da će se čovjek početi odazivati na ono što mu dragi Gospodar naređuje, i kloniti se onoga što mu On zabranjuje. Tako će se okititi svojstvom činjenja dobra i brzoga odazivanje na poziv nevoljnika.
Kažu da ako se ovo Lijepo Ime uči uz Imena 'el-Karîb' (Onaj koji je blizu) i 'es-Serî' (Onaj koji se brzo odaziva), ako Bog da dova će biti brzo uslišana.
Također se kaže da ko bude stalno učio pedeset i pet puta ovo Lijepo Allahovo Ime prilikom izlaska Sunca, bit će od onih kojima se dove uslišavaju.
A Allah dragi, opet, najbolje zna.”