Rahmetli hadži šejh Fejzulah-efendija Hadžibajrić kaže:
„Allah je Onaj koji je slavljen. Slavljen je zato što dariva, daje šeref – ugled. Njemu pripada džometluk (darežljivost).“
Lijepo Božije Ime „Slavljeni“ navodi se i u časnome Kura'nu i u plemenitome hadisu. Ukoliko bi bilo moguće dati mu jedinstveno značenje, odnosilo bi se na neizmjerne blagodati i časti kojima uzvišeni Bog obasipa Svoja stvorenja, zbog čega je jedini istinski slavljen.
U časnome Kur'anu, Lijepo Božije Ime „Slavljeni“ i to Njegovo Svojstvo, navedeni su u različitim kontekstima, prvo u značenju neizmjerne veličine, a drugi put kao karakteristika takvoga darivanja koje može doći samo izravno od dragoga Boga.
Tako je rečeno:
„Kāf. Tako Mi Kur'ana veličanstvenog (medžîd).“
(Kur'an, sura Kāf, ajet 1.)
„I On prašta, i pun je ljubavi, ima Prijestolje veličanstveno (medžîd).“
(Kur'an, sura Burûdž/Sazviježđa, ajeti 14., 15.)
„A ovo je Kur'an veličanstveni (medžîd).“
(Kur'an, sura Burûdž/Sazviježđa, ajet 21.)
U sva tri slučaja, upotrebljeni pojam „medžîd“ pokazuje veličanstvenost, i to Božijega Prijestolja (Arš) i časnoga Kur'ana.
S druge strane, prilikom dolaska meleka blagoslovljenome poslaniku Ibrahimu, te najave časnoj Sari, njegovoj supruzi, da će uskoro roditi sina, ta vijest koju su donijeli pobudila je iznenađenje, naročito kod hazreti Sare:
„'Jadna ja', reče, 'zar da rodim ovako stara, a i ovaj moj muž je star. Ovo je zaista nešto neobično!' 'Zar se čudiš Allahovoj moći?', rekoše oni, 'Allaha milost i blagoslovi Njegovi su na vama, obitelji vjesničkoj (Ehl Bejt). On je dostojan hvale i On je slavljen (medžîd).'“
(Kur'an, sura Hud, ajeti 72., 73.)
Naprosto, sve što čovjek dobiva, jeidni istinski darivatelj je uzvišeni Allah. Način kako do svake osobe nešto dospije, ima svoje, uslovno rečeno, posrednike međutim, svi oni su samo dijelovi jedinstvenoga niza koji polazi od uzvišenoga Boga.
Međutim, ponekad, i pored temeljnoga zakona koji je uzvišeni Allah položio u sve stvoreno (sunnetullâh), dragi Bog poneke darove šalje izravno od Sebe, na taj način uvodeći specifične zakonitosti unutar uspostavljene harmonije. Takvi darovi, poput nadnaravnih sposobnosti Božijih poslanika, dobrih i sl., svaki put prouzroče osjećaje čuđenja, čije porijeko nije sumnja u Božije svemoć već, sasvim suprotno, izraz radosne nevjerice da dragi Bog želi Svoju posebnu pažnju u tome trenu podariti baš toj osobi.
U svakome slučaju, svojstvo „biti slavljen“ istodobno podrazumijeva i svu veličinu konkretnoga čina koji se događa ali i, jednako tako, jedinstvenost slave koja dolazi iz sâme srži onoga koji se tim svojstvom opisuje.
Ovo su razlozi pa su se i po pitanju odnosa Lijepoga Božije Imena „Slavljeni“, kao Imena Bîti ili, pak, Imena činjenja, razvila dva uporedna mišljenja.
Po prvome stavu, Ime „El-Medžîd“ ubraja se u imena Bîti, s obzirom da je Božija slava povezana sa Božijom darežljivosti prema stvorenjima, no, to darivanje nije posljedica želje uzvišenoga Gospodara da Ga se slavi već je On naprosto darežljiv, i to neograničeno.
Drugo mišljenje ipak se koncentrira na sâmo pokazanje te darežljivosti u stvorenjima, pa stoga i ističe da je Ime „Slavljeni“ zapravo operativno, djelatno Ime.
Moguće je pomiriti ova dva stava na način povezivanje rasprave o ovome Lijepome Imenu sa Lijepim Imenom „el-Mâdžid“, no, o tome Imenu ćemo posebno govoriti.
Božije svojstvo „biti slavljen“ moguće je primijeniti i na čovjeka, s tim, da se uvijek ima u vidu kako je slava svega što može biti kvalificirano kao slavljeno, tek sjena Božije slave i veličanstvenosti. Usvajajući ovo, nužno je, po nekima, da osoba ispuni četiri uslova kako bi mogla biti ocijenjena kao „medžîd“.
Ti uslovi su: vlasništvo nad nečim (mulk), realno upravljanje time (sultân), brojnost dobročinstva (kesretul džudda) i najplemenitiji postupci (keremul ef'âl).
Imati vlasništvo nad nečim zapravo označava takav duhovni stepen na kojemu je osobi nedvojbeno jasno da sve što postoji, dar je od dragoga Boga te da je On, zapravo, jedini istinski vlasnik svega.
Nakon ozbiljenja ove spoznaje, osoba treba imati sposobnost da tim svojim „posuđenim“ vlasništvom stvarno upravlja, da može, na osnovu vlastite slobodne volje, to mijenjati, odnosno, ako bi htjela, to ili popravljati, ili kvariti.
Opredijeljenost za korištenje onoga što se posjeduje na način prihvatanja samo najljepših oblika koji mogu iz toga odnosa proisteći, njihovo njegovanje te osvjedočenje da svako dobro izravno označava dragoga Boga kao jedinoga darovatelja, slijedeći je uslov, iz kojega, prirodno, slijedi i posljednji a to je stalna, sasvim konkretna, činjenja dobra drugima.
To činjenje vazda je orijentirano na dobrobit drugih a sâme osobe koja to dobro čini, naprosto nestaje, kao da u tome procesu nije nikada ni učestvovala:
„Ako neko želi veličinu, pa – u Allaha je sva veličina! K Njemu se dižu lijepe riječi, i dobro djelo On podiže!“
(Kur'an, sura Stvoritelj/Fâtir, ajet 10.)
Lijepo Božije Ime „El-Medžîd“, s obzirom na cijeli niz značenja koja se uz njega vežu, kao da okuplja u sebi značenja još nekih Lijepih Imena, poput: „El-Dželîl“ (Veličanstveni), „El-Vehhâb“ (Koji mnogo poklanja) i „El-Kerîm“ (Plemeniti). Možda je i to razlog pa je o ovome Lijepom Božijem Imenu veoma teško reći nešto detaljnije, i opširnije.
Njegova specifična pozicija naznačena je i u obavezi svakoga vjernika da ga izgovara barem pet puta dnevno. Naime, u zazivanju blagoslova (salavat) koji je obavezni dio svakoga namaza, uzvišeni Bog moli se upravo ovim Njegovim Imenom.
Jedne prilike je hazreti Abdurrahman ibn Ebi Lejla sreo Ka'ba ibn 'Udžra te mu je ovaj rekao:
„Hoćeš li da ti podarim nešto što sam čuo od Vjesnika, blagoslovljen je?!“
Odgovorih:
„Jašta, podari mi to.“
Reče:
„Upitali smo jednom Allahovoga Poslanika, Allah ga blagoslovio i podario mu mir: 'Allahov Poslaniče, kako glasi blagoslov na vas Ehli Bjet, Allah nas je podučio kako da vas pozdravljamo?'
Odgovorio je:
Recite: Allahu moj, blagoslovi Muhammeda i njegov rod kao što si blagoslovio Ibrahima i njegov rod, uistinu si Ti Hvaljeni, Slavljeni (Medžîd). Allahu moj, podari blagoslov Muhammedu i njegovome rodu kao što si podario blagoslov Ibrahimu i njegovome rodu, uistinu si Ti Hvaljeni, Slavljeni (Medžīd).' “
(Allāhumme salli 'alā Muhammedin ve 'alā Āli Muhammed kemā sallejte 'alā Ibrāhīme ve 'alā Āli Ibrāhīm, inneKe Hamīdun Medžīd. Allāhumme bārik 'alā Muhammedin ve 'alā Āli Muhammed kemā bārekte 'alā Ibrāhīme ve 'alā Āli Ibrāhīme inneKe Hamīdun Medžīd.)
أَللَّهُمَّ صَلِّ عَلَى مُحَمَّدٍ وَعَلَى آلِ مُحَمَّد كَمَا صَلَّيْتَ عَلَى إِبْرَاهِيمَ وَعَلَى آلِ إِبْرَاهِيمَ إِنَّكَ حَمِيدٌ مَجِيد، أَللَّهُمَّ بَارِكْ عَلَى مُحَمَّدٍ وَعَلَى آلِ مُحَمَّد كَمَا بَارَكْتَ عَلَى إِبْرَاهِيمَ وَعَلَى آلِ إِبْرَاهِيم إِنَّكَ حَمِيدٌ مَجِيد.
(hadis, govor Muhammeda, alejhisselam, bilježi Buharija)
Ukoliko bi bilo moguće izraziti ga simbolički, bilo bi to u formi jednoga diska tamne, zagasite sive boje, koji zaklanja sunčevu svjetlost, kao u vremenu neposredno pred zalazak Sunca.
Pod Svojim Imenom „El-Medžîd“, uzvišeni Allah obraća se svakome čovjeku ali izravno preko njegovoga srca, pa zbog toga većina ljudi ni ne osjeća to djelovanje. Sve blagodati i sva dobra, pokreću se iz njihovoga sjemena, temeljnoga polazišta, pa tako kod čovjeka sve ono što je kod njega dobro, svoje sjeme ima položeno u srcu.
Srce je Božiji dar dat čovjeku, kao ono ranije spomenuto „posuđeno“ vlasništvo, koje je moguće usmjeravati na dobro, ili ga, opet, kvariti i orijentirati prema zlu. Stoga se i kaže da osnovu čovjeka čini njegovo srce. Po riječima poslanika Muhammeda, alejhisselam:
„Ono što je dozvoljeno (halal) – jasno je, ono što je zabranjeno (haram) – jasno je, između toga dvoga su nejasnoće koje ne poznaje većina ljudi. Pa ko se čuva nejasnosti, sačuvat će svoju religiju i čast, a ko nejasnostima priđe, poput čuvara koji čuva u blizini zaštićenoga – može se desiti da će u to ipak ući. Allahova zaštićenost na Njegovoj zemlji su Njegove zabrane. U tijelu ima jedan komad mesa, ako je on zdrav – zdravo je kompletno tijelo, a ako je on bolestan – bolesno je kompletno tijelo. Uistinu, riječ je o srcu (kalb).“
(hadis, govor blagoslovljenog poslanika Muhammeda, bilježe Buharija, Muslim, Tirmizi, Ebu Davud i Nesâ'î, prenoseći od časnog Numana ibn Bešîra)
Hazreti Abdulah ibn Hafîf Širazi, pričao je kako je u Egiptu vidio nekoga siromaha koji obilazi oko ljudi, govoreći:
„Smilujte mi se! Ja sam derviš, ostao sam bez glavnice svoga imetka!“
Ibn Hafîf ga upita:
„Pa, zar derviši uopće imaju imetak?“
Derviš mu odgovori:
„Naravno, imao sam srce, pa ga izgubih.“
Uzvišeni Allah kada želi pomoći svome robu, podari mu bogatstvo koje ne čini imetak, već čistota i blagost srca, a kada ga želi učini nesretnim, otvrdne mu srce i doslovno „zatvori“ misao.
Vezanje za Lijepo Božije Ime „Slavljeni“ (et-te‘alluk) ogleda se u čovjekovoj potrebi da mu uzvišeni Allah plemenitom učini njegovu bît, kako bi iz nje izlazila najljepša svojstva.
Ozbiljenje Lijepog Božijeg Imena „Slavljeni“ (et-tehakkuk) događa se kada uslijed plemenitosti čovjekove bîti ta njegova srčika bude različita od esencija ostalih stvrenja, te joj mnoge stvari postaju zabranjene mada su dozvoljene drugim bîtima.
Kićenje odrazima svojstava Lijepog Božijeg Imena „Slavljeni“ (et-tehalluk) podrazumijeva potpuno usvajanje Božanskih Svojstava, te takva osoba jedina od stvorenja može biti, u prenesenome značenju, oslovljena „slavljenom“.
Kaže se da osoba koja je odgajana djelovanjem Lijepoga Božijega Imena „Slavljeni“ (abdul Medžîd) ima prelijepa svojstva, zbog kojih je njena okolina posebno poštuje i uvažava.
Rahmetli hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić kaže:
“Ovaj se Ism (Ime) uči radi zahirske (izvanjske) i batinske (unutarnje) čistote.”
Ahmed Abdul Dževad, opet, kaže:
„Ukoliko vjernik, lijepoga ponašanja, koji ima problema s psorijazom posti 13., 14. i 15. dan hidžretskog mjeseca, te u vrijeme prekida posta prouči stotinu puta 'jâ Medžîd', s Božijim dopuštenjem pomoći će mu.
Ovaj postupak također pomaže i u slučajevima leproznih bolesti te različitih zagnojenosti, kao i kod srčanih oboljenja.
Drugi, opet, kažu da ko prouči nakon sabah-namaza devedeset i devet puta Ime 'jâ Medđîd', a potom puhne u svoje ruke te njima potare svoje lice, ili nakon svakoga izgovora Imena odmah na sebe puhne, bit će mu data snaga, drugi će osjećati strahopoštovanje prema njemu, te će ga njegovi bližnji zavoljeti.
A Allah dragi, opet, najbolje zna.“