Rahmetli hadži šejh Fejzulah-efendija Hadžibajrić kaže:
„El-Hamîd (On je) Medžîd (Slavljen).“
Ovo Lijepo Ime u časnome Kur'anu često se navodi zajedno sa Imenom: „Bogati“ (el-Ganijj):
„Njegovo je ono što je na nebesima i ono što je na Zemlji! Allah, dosta nije ni o kome zavisan (el-Ganijj), i On je jedini hvale dostojan (el-Hamîd)!“
(Kur'an, sura Hadž, ajet 64.)
Uzvišeni Allah vazda je uz Svoga roba, nikada, ni jednoga trena, ne ostavlja nikoga sâmoga, čak i onda kada je neko u nevolji i, u toj prilici, i nastrada, uzvišeni Allah konstantno je bio s njim samo što, uslijed velikoga straha i bola, čovjek to nije bio u stanju svjedočiti. Upravo iz toga razloga ljudi su upućeni jedni na druge, život jednoga čovjeka u njegovoj suštini, identičan je životu drugoga čovjeka, odnosno egzistenciji svega što je stvoreno.
Predajući se različitim nasladama na ovome svijetu, srce čovjeka se prlja, zamagljuje te odražava stvari kojima je čovjek sklon: egu, imetku, slavi i potomstvu. Uslijed toga moguće je da pristane bez ikakvoga razloga egzistenciju nekoga drugoga omalovažiti, ili je čak smatrati viškom.
Čisto srce otkriva jedinstvo svega postojećega (vahdetul vudžûd) jer nema ničega da egzistira a da to nije stvorio uzvišeni Allah, jedini stvoritelj. Put to spoznaje ukupne egzistencije, nužno dovodi do Njega, a i spoznaja Njegovih Lijepih Imena i Svojstava, otkriva jedinstvenu matricu po kojoj je svijet stvoren, jedinstven izvor svega postojećega. Ovu spoznaju imaju osobe odane uzvišenome Bogu.
Onaj ko spozna, a potom se i srcem istinski osvjedoči da sve stvoreno ima jednoga i istoga gospodara – uzvišenoga Allaha, svaki dio ove egzistencije, svaki segment života, uvažavat će i s poštovanjem se prema svemu odnositi. A sve stvoreno što ima slobodnu volju pa je koristi kako bi se jedinome Stvoritelju zahvalilo, to će posebno voljeti i prema tome se sa samilošću odnositi.
U jednoj predaji blagoslovljeni poslanik Muhammed kaže:
„Vjernici u svome međusobnome voljenju, izražavanju samilosti i nježnosti, oni su poput tijela: kada se jedan organ požali, i ostali dijelovi tijela odgovaraju nesanicom i groznicom.“
(hadis, govor Muhammeda, alejhisselam, bilježe Buharija, Muslim, Ahmed, Ibn Hibbân, Bejhekî i Taberânî, prenoseći od hazreti Numana ibn Bešîra)
Kaže se da je hvaljenje uzvišenoga Allaha dvojako. Sâm uzvišeni Allah Sebe hvali, a primjer za to su Riječi navedene na sâmome početku časnoga Kur'ana: „Hvala Allahu, Gospodaru svjetova.“ (Kur'an, sura Fatiha/Pristup, ajet 1.)
Potom, i rob hvali svoga Gospodara, s tim da se ova druga vrsta izražavanja hvale uzvišenome Bogu također može shvatiti dvostruko.
Prvo, stvorenja vlastitom egzistencijom koju im je podario uzvišeni Bog hvale Njega, makar toga i ne bili svjesni. I drugo, oni koji spoznaju svoju ovisnost o uzvišenome Bogu, počinju i svojim jezicima izražavati hvalu.
Pored toga, iskazivanje hvale uzvišenome Bogu može biti na način izricanja pohvala (hamd), i na način izražavanje zahvale (šukr). Po nekim mišljenjima, ova dva izraza su sinonimi, te ih je moguće koristiti u svakoj prilici.
Ipak, većina onih koji su kušali (zevk) slasti drugoga svijeta, i srcem posvjedočili (šuhûd) Zbilju, smatraju da je pohvala (hamd) opći izraz iskazivanja zahvalnosti, te ga je preporučeno upotrebljavati u svakoj prilici i za sve ono u čemu se nalazi opća korist za čovjeka. U svim tim prilikama rob može uzvišenome Gospodaru izreći pohvalu.
No, često se dogodi da čovjek ne prepozna u nečemu što mu se dogodilo, ili u nečemu što je dobio, istinsku korist za sebe, ili, pak, u nečemu što mu je neugodno ne vidi dobro koje će za njega iz toga proizići. Osobe koje su na tome duhovnome stepenu da mogu u svakome činjenju, u svemu što im se događa, posvjedočiti uzvišenoga Allaha kao jedinoga darivatelja svega, te osobe mogu mu iskazati zahvalu (šukr).
Tako se kaže da se uzvišenome Bogu upućuje opća pohvala u svakoj prilici („Hvala dragome Bogu“ – „El-hamdu lillâh“), dočim mu se izražava zahvala za sasvim konkretan dar ili ugođaj koji čovjek osjeti na ovome životu („Hvala Ti, Bože“ – „Eš-Šukru lillâh“).
Prenosi se da je poslanik hazreti Davud, alejhisselam, jednom prilikom ovako se obratio uzvišenome Bogu:
„Bože moj, kako da Ti se zahvalim (šukr) kada je to moje iskazivanje zahvale Tebi zapravo blagodat od Tebe koju si mi dao?!“
Tada mu je uzvišeni Allah objavio:
„Sada, upravo si Mi se zahvalio!“
Kao što nema života bez milosti i velikodušnosti uzvišenoga Boga, jednako tako nema ni istinske duhovne naslade bez zahvaljivanja dragome Bogu, i riječima i vlastitim ponašanjem. Osoba koja je izravno odgajana pod djelovanjem ovoga Lijepoga Imena, ima krajnje primjerno ponašanje, pored nje svi drugi osjećaju sigurnost, nepotkupljiva je i u svakoj prilici dobronamjerna.
Kada bi bilo moguće ovo Lijepo Ime simbolički predstaviti, bilo bi to u viđenju bisera zagasite boje, po prvi put otkrivenog u školjci.
Vezanje za Lijepo Božije Ime „Hvaljeni“ (et-te‘alluk) ogleda se u čovjekovoj potrebi da ga uzvišeni Allah učini hvaljenim, i to u svakome pogledu.
Ozbiljenje Lijepog Božijeg Imena „Hvaljeni“ (et-tehakkuk) podrazumijeva ono o čemu smo govorili, da, s obzirom da je uzvišeni Allah i Onaj koji hvali i Onaj koji je hvaljeni, ozbiljenje na ovome stepenu podrazumijeva da uzvišeni Gospodar podari osobi i da je pohvali onime što joj dariva.
Kićenje odrazima svojstava Lijepog Božijeg Imena „Hvaljeni“ (et-tehalluk) označava takvo stanje u kojemu sve što se veže za vjernika, njegovi postupci, ponašanje i sl., uslijed pohvaljenosti postanu primjer drugima, a u konačnici da svaki postupak vjernika odgovara značenju Božijega Svojstva hvaljenja: „'A lijep ishod će biti za one koji se budu Allaha bojali.'“ (Kur'an, sura A'râf/Bedemi, ajet 128.); „I učini da me po lijepom spominju oni što će poslije mene doći.“ (Kur'an, sura Šuarâ/Pjesnici, ajet 84.)
Prenosi se da je jedne prilike uzvišeni Allah objavio hazreti Mûsâu, alejhisselam:
„Smiluj se svim stvorenjima, i onima koji su u nevolji, i onima koji su na sigurnome.“
Hazreti Mûsâ, alejhisselam, upita:
„Ovi su u nevolji, a zašto onima koji su sigurni?“
Dragi Bog odgovori:
„Jer Mi se malo zahvaljuju.“
Osoba odgajana izravno pod djelovanjem ovoga Lijepoga Imena (abdul Hamîd) odražava u svome životu svu ljepotu svih Božijih Svojstava kojima joj Se uzvišeni Allah otkrio, pa kako su ta Svojstva hvaljena, tako i tu osobu iskreno hvale.
Rahmetli hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić kaže:
„Ovo (Ime) se uči pa će ahlak (odgoj), kalb (srce) i narav biti lijepi.“
Ahmed Abdul Dževad, opet, kaže:
„Ko stalno bude učio ovo Ime, uzvišeni Allah će mu podariti beskrajno bogatstvo.
Kažu da ko prouči ovo Lijepo Ime devedeset i devet puta nakon sabaha, pa puhne u svoje ruke i njima protrlja svoje lice, uzvišeni Allah podarit će mu snagu i pomoć, te učiniti da mu lice svijetli.
A ko ga bude učio šezdeset i šest puta nakon akšama i nakon sabaha, djela će mu biti lijepa, te će biti hvaljen za svoje činjenja i govorenja.
Ko ga bude učio stotinu puta nakon svakoga obaveznog namaza (nakon farzâ), postat će od dobrih (sâlihûn).
Također, ko ga napiše nakon sure 'Fatiha' (potom taj papirić potopi vodu), kojemu god bolesniku dadne to da popije, taj će s Božijom pomoći ozdraviti.“
A Allah dragi, opet, najbolje zna.