Rahmetli hadži šejh Fejzulah-efendija Hadžibajrić kaže:
„I za ovaj Ism (Ime) neki misle da je Ismi Azam (Najuzvišenije Ime). Svaka stvar je u Allahovom, dž.š., ilmu (znanju). Allah, dž.š., daje život stvarima i prije njihove pojave kada se pojave tj. ozahire. Uz Ism 'Allah', ovaj Ism je najbliži Njegovu sifatu (svojstvu).“
U časnome Kur'anu se kaže:
„Ti se pouzdaj u Živog (el-Hajj), koji ne može umrijeti, i veličaj Ga, i hvali! A dovoljno je to što grijehe robova Svojih zna.“ (sura el-Furkân, ajet 58.)
Kada smo govorili o Lijepome Imenu „Koji život daje“ (el-Muhjî), istakli smo da je riječ o tzv. „realtivnome životu“, odnosno tek jednome dijelu opće ljudske egzistencije. Upravo kada se uzvišeni Allah oslovljava Lijepim Imenom „Živi“, misli se na život kao takav, odnosno na ukupno i skupno postojanje. Stoga se odrednica „živi“ primijenjuje u tri osnovna značenja.
Prvo značenje je kao Lijepo Božije Ime „Živi“, onaj koji jedini posjeduje svojstvo „života“, te, na osnovu toga, jedini koji može doslovno – šta god da hoće, uvesti u postojanje. Kao što niko ne može isključivo po vlastitome odabiru davati nešto što mu ne pripada drugome, tako niko i ništa ne može bilo čemu podariti život. Život, postojanje dariva jedino uzvišeni Gospodar.
Drugo značenje odnosi se na život, svakodnevno postojanje koje svjedočimo. Život u ovome obliku, samo je posljedica, odraz djelovanja svojstva „Života“, odnosno Božijega čina kojim sâm Sebe oslovljava kao „Živi“. Tajna i smisao svake egzistencije, pa tako i ljudskoga života, ne nalazi se u sâmoj pojavi, događanju življenja, već u Božijem Lijepom Imenu „Živi“.
Kada se okonča nečiji život, završena je samo jedna faza ukupnoga postojanja te osobe. Jedini Gospodar dao joj je egzistenciju, koja se mijenja, „provlači“ kroz različita stanja, a jedno od tih stanja je život na ovome svijetu. Bez obzira kako se čovjek obukao: oskudno, utoplio se, stavio na glavu kapu, obuo cipele, njegovo tijelo ostaje isto. Ne mijenja se, u tim slučajevima, ono već se mijenja njegova pojava.
Prenosi se da je časni Abdul Kadir Gejlani jedne prilike kada je ugledao nekoga psa da je obolio, dirnut prizorom zaplakao. Njegova supruga upitala ga je, kako je moguće da plače za tim psom, a nije mnogo plakao kada mu je jedan od sinova umro. Hazreti pîr Abdul Kadir odgovorio je:
„Iako je umro, i dalje ga vidim, evo, tu je pored nas. Sa smrću nije prestalo njegovo postojanje, samo je promijenjen oblik njegove egzistencije. Nedostatak je kod nas, jer nismo u stanju, uslijed nedovoljno čistoga srca, vidjeti ukupno postojanje, suštine pojava.“
„Opći život“ sadržan je u Božijemu Znanju, pa njegova spoznaja podrazumijeva otvaranje za spoznaju uzvišenoga Boga, odnosno otvaranje srca darovima koje jedini Gospodar šalje svojim iskreim robovima:
„On je Živi, nema božanstva osim Njega, zato se samo Njemu molite – iskreno prema Njemu u religiji! 'Neka je hvaljen Allah, Gospodar svjetova!'“ (sura el-Mu'min, ajet 65.)
Stepen učenja ovoga Lijepoga Imena kod osobe koje se kreće duhovnim putem (sejri sulûk), označava svojevrsnu spoznajnu pripremu za vlastito sazrijevanje, onu do koje se dolazi preko upoznavanja tzv. postojanih oblikâ (a'jân sâbita), suštinâ svih stvari pojavâ.
Treće značenje odrednice „živi“ odnosi se na istinsko oživljenje prethodno umrtvljenoga srca, o čemu smo ranije govorili.
U časnome Kur'anu uzvišeni Allah kaže:
„Ljudi će se Živome (el-Hajj) i Onome koji sve obdržava (el-Kajjûm) pokoriti, a nadu će izgubiti nosilac nepravde (nasilja).“ (sura Tâ hâ, ajet 111.)
Uzvišeni Allah zna i dariva ukupno postojanje, a potom to darovano i dalje obdržava. Ukoliko ne bi to radio, sve što je stvoreno istovremeno bi propalo. On, uzvišen je, milosni je Darivalac, i milosni je Uzdržavatelj.
Savremena kultura profilira čovjeka na način da ga udaljava od uzvišenoga Allaha, jedinoga Gospodara. On sve vidi, sve zna, On je uvijek tu, gdje god da se čovjek nalazi (57:4). On je tu, kad god čovjek na Njega pomisli. Rekao je uzvišeni Allah:
„Ja sam kod pomisli Moga roba o Meni, s njim sam kada Me se sjeti. Ako Me spomene u sebi, Ja ću njega spomenuti u Sebi. Ako Me spomene kod kakvih poglavara, Ja ću njega spomenuti kod poglavara koji su od tih bolji. Ako Mi se primakne za pedalj, Ja ću se njemu primaći za aršin, a ako Mi se primakne za aršin, Ja ću se njemu primaći za jedan hvat. Ako Mi dođe hodajući, Ja ću njemu doći žureći.“ (hadis bilježi Buharija, prenoseći od hazreti Ebu Hurejre)
U duhovnome putovanju, posljedice djelovanja Lijepoga Božijeg imena „el-Kajjûm“ znače pripremu za praktično odvajanje od svega drugoga osim uzvišenoga Boga (mâ sivallâh), stanje u kojemu, iako osoba i dalje može utjecati na svoje postupke, jasno vidi, nekada više nekada manje, da sve opostoji po uzvišenome Bogu, sve promatra kroz Njegovo Prisustvo (hadret).
Ukoliko bi ova dva Lijepa Imena bilo moguće simbolički predočiti, bilo bi to u prizoru motrenja iz ptičije perspektive (odozgor) procesa udahnjivanja daha u neki sferni entitet te istodobnoga viđenja konstantnoga a raznolikog vibriranja svih čestica koje se u njemu nalaze.
Vezanje za Lijepo Božije Ime „Živi“ (et-te‘alluk) ogleda se u čovjekovoj potrebi da mu uzvišeni Allah podari vezu ovoga života s drugim, vječnim svijetom zbog čega će svaka odluka u ovome zemaljskome životu biti kvalitativno drugačije donesena.
Ozbiljenje Lijepog Božijeg Imena „Živi“ (et-tehakkuk) podrazumijeva takav način življenja u kojemu svaki tren osoba posvećuje samo Živome, zna, kušala je da je svaki život samo sjena Apsolutnoga Života.
Kićenje odrazima svojstava Lijepog Božijeg Imena „Živi“ (et-tehalluk) se prepoznaje kod čovjeka čiji je duhovni organ tajne (sirr) oživljen Allahovim svjetlom, čije je srce oživljeno sjećanjem i zazivanjem uzvišenoga Allaha (zikr), i čiji su udovi oživljenji pokoravanjem jedinome Gospodaru.
Vezanje za Lijepo Božije Ime „Koji sve održava“ (et-te‘alluk) ogleda se u čovjekovoj potrebi da mu uzvišeni Allah podari pomoć kako bi mogao postići ono što čovjeku uzvišeni Gospodar naređuje. A sve je podržavano snagom uzvišenoga Boga pa, posljedično, ništa i ne može biti savladano ukoliko to ne dopusti Onaj koji sve obdržava.
Ozbiljenje Lijepog Božijeg Imena „Koji sve održava“ (et-tehakkuk) odnosi se na odraz Božije jestva po sâmome Sebi, pa onaj ko djeluje pod utjecajem Lijepoga Božijega Imena "el-Kajjûm", preko njega sve drugo bîva savladano ili održavano.
Kićenje odrazima svojstava Lijepog Božijeg Imena „Koji sve održava“ (et-tehalluk) prepoznaje se u oslanjanju na uzvišenoga Allaha, do te mjere da tako visoko odgojeni rob sebe svjesni potpuno preda Božijemu djelovanju pa Ga konstantno svjedoči a ujedno o gleda kako se preko njega stvari realiziraju.
Kaže hazreti Bajezid Bistami:
Što se tiče oslanjanja na uzvišenoga Allaha (tevekkul), dovoljno ti je: da vidiš da ni od koga drugoga, osim od uzvišenoga Allaha, ne možeš dobiti pomoć, da osim Njegove ne postoji neka druga zaliha za tvoju oprskrbu, i da za tvoje znanje, osim Njega, nema nekoga drugog svjedoka.
Rahmetli hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić kaže:
„Ovaj Ism se uči ('Ja Hajj') kod jela – od lokme (zalogaja) se nur (svjetlo) dobiva. U noći, opet, ako se uči Ism 'Ja Kajjûm' pomaže se život srca.“
Ahmed Abdul Dževad, opet, kaže:
„Kažu da ko prouči tri hiljade puta Lijepo Božije Ime 'el-Hajj', ako Bog da nikada se neće razboljeti.
A ko ga ispiše miskom i ružinom vodom, pomiješa ih, a potom to dadne bolesniku da pije tri dana, ako Bog da ozdravit će od bolesti koju boluje.
Kažu da ukoliko osoba slabih mentalnih sposobnosti uči svaki dan, u osami, šesnaest puta Lijepo Ime 'el-Kajjûm', ako Bog da uzvišeni Allah će od nje odagnati zaborav, poboljšati joj pamćenje te prosvijetliliti srce.
Kažu, ko pretjerano dugo spava, treba mu nad glavom proučiti: 'Elif lâm mîm Allâhu lâ ilâhe illâ Hu, el-Hajjul Kajjûmu' (3:1-2.), ako Bog da proći će ga pospanost.
Još kažu, ukoliko želiš oživjeti svoje srce tako da ti nikada više na zamre, svaki dan treba proučiti četrdeset puta: 'jâ Hajju jâ Kajjûmu, lâ ilâhe illâ Ente' (o Živi, o Ti koji sve obdržavaš, nema drugoga božanstva osim Tebe).
Pa sve ovo dobro shvati!“
A Allah dragi, opet, jedini zna.