Rahmetli hadži šejh Fejzulah-efendija Hadžibajrić kaže:
„Allah, dž.š., nije ničem potreban (ništa mu ne treba) nego uvijek daje i Njemu je svako potreban (On je potreban svakome).“
Lijepo Božije Ime „el-Vâdžidu“, dolazi od glagolske osnove „pro/naći“, pa bi se, zbog toga, moglo prevesti na naš jezik kao „Onaj koji jedini jeste.“
S druge strane, Lijepo Božije Ime nosi značenje „Slavni“, ali, po mišljenju nekih autora, moguće ga je čitati također i kao jednu izvedenicu glagola „pro/naći“, pa bi se, u tome slučaju, moglo prevesti i kao „Onaj koji iz Svoje neograničene slave drugima dodjeljuje postojanje i uspjeh“.
Uzvišeni Allah u časnome Kur'anu kaže obraćajući se poslaniku Muhammedu, alejhisselam, ali i svakoj osobi:
„Zar nisi siroče bio, pa ti je On utočište pružio, i za istinsko vjerovanje nisi znao, pa te je na pravi put uputio, i siromah si bio, pa te je imućnim učinio?“ (sura ed-Duhâ, ajeti 6.-8.)
S obzirom da je u ova tri plemenita ajeta korišten glagol „pro/naći“, moguće je prepoznati dar dât svakoj pojedinačnoj osobi, obraćanje svakome čovjeku, ko želi saslušati:
„Zar te nije On pro/našao kao siročeta, pa ti utočište pružio?! I pro/našao te smetenog, pa te poveo?! I pro/našao te da si u potrebi, pa te učinio neovisnim.“
Opisana su dva čovjekova stanja. Prvo stanje je stanje nepostojanja, o većina ne može sve u potpunosti izreći, jer nešto što nije bilo teško ga je moguće opisati. U takvome stanju, zapravo – u nebîvanju, nepostojanju, uslijed djelovanja Lijepoga Božijega Imena „e-Mâdžid“, čovjek bîva stvoren, „pronađen“, vremenom i svjestan svoga postojanja. Na osnovu svjesnosti vlastite egzistencije, čovjek dolazi u priliku dalje se razvijati te, u određenoj mjeri, sebe i svoju okolinu uređivati na osnovu vlastitih prohtijeva.
Ovo se još oslovljava „paradoksalnim postojanjem“ budući da nešto što je, zapravo, „ništa“, u određenome trenu sebe doživljava kao nešto nužno i važno.
Drugo opisano stanje je stanje svjesnoga povratka korijenima, odnosno spoznaja da je jedino uzvišeni Allah vječan, i da jedino On može „pronalaziti nepostojeće“, te nepostojećemu dati svojstvo postojanja.
Ova dimenzija naziva se „autentičnim postojanjem“, egzistiranjem na način pune svjesnosti da bilo koji obliki egzistencije zavisi, i realizira se, isključivo preko uzvišenoga Boga, s Božijom dozvolom i Božijom voljom: postojanje kao posljedica Allahovoga „pro/nalaženja“ nepostojećega, drugim riječima, Božiji dâr egzistencije svakome biću (el-vudžûd billâh).
Svjesno pristajanje uz vrijednosti koje je jedini Gospodar okarakterizirao kao autentične, dovodi čovjeka, dakle, onoga koji je bio „ništa“, na stepen egzistiranja kao neizmjernoga odraza Božije veličanstvenosti i slave.
U časnome Kur'anu se kaže:
„'Jadna ja!', reče ona, 'zar da rodim ovako stara, a i ovaj moj muž je star. Ovo je zaista nešto neobično!' – 'Zar se čudiš Allahovoj moći?', rekoše oni (meleci), 'Allahova milost i blagoslovi Njegovi su na vama, obitelji vjesničkoj. On je dostojan hvale, i On je slavan (medžîd).'“ (sura Hûd, ajeti 72.-73.)
Kao što samo uzvišeni Allah dariva postojanje, pa je i jedino autentično čovjekovo bîvanje ono koje se realizira u punoj svijesti da samo uzvišeni Allah jeste, jednako tako samo uzvišeni Allah daje slavu i počasti.
Imajući sve ovo u vidu, zreli vjernici koriste pojam „zanesenosti“ (vedžd), koji predstavljaju kao iznenadni, neočekivani osjećaj bliskosti s voljenom osobom, odnosno s uzvišenim Allahom. Može doći u formi otkrovenja (kešf), nadahnuća (ilhâm), ali najčešće tu zanesenost čovjek osjeti poput nježnog, blagog vjetra koji dopre do sredine srce, ustrepti tijelo i probudi sjetu, kao što je rekao hazreti Jakub/Jakov, alejhisselam:
„'Ja zbilja osjećam miris Jûsufov...'“ (sura Jûsuf, ajet 94.)
Dakle, dva dara: dar postojanja (vudžûd), i dar zanosa kada osoba osjeća da uzvišeni Allah jedini jeste te da iz Svoje neograničene milosti sve uvodi u postojanje (vedžd). A, iz čovjekove perspektive, oba dara u snažnoj su vezi sa znanjem (ilm) jer bez spoznaje, nijedna osoba ne može realizirati, osvjedočiti se u ova dva dara. Stoga hazreti imam Džunejd kaže:
„Ne šteti slabljenje intenziteta zanosa ukoliko je povećano autentično znanje, ali šteti povećanje intenziteta zanosa ukoliko ga prati manjkavost („fragmentiranost“) znanja.“
Sve ovo je razlog pa je rečeno da čovjek iz iskustva zanosa izvlači pouku, dočim se takva vrsta pouke ne može izvuči iz spoznaje dara egzistencije, budući da je dar egzitencije tajna između uzvišenoga Allaha i Njegovoga roba.
Ukoliko bi bilo moguće ova dva Lijepa Imena simbolički predstaviti, bilo bio tu u prizoru viđenja jedne zlatne krune na horizontu, a pažnju promatrača čas privlači sâma kruna, a čas dragulj nevjerovatnoga sjaja koji je smješten na njenom najuzvišenijem vrhu.
Vezanje za Lijepo Božije Ime „Imućni“ (et-te‘alluk) ogleda se u čovjekovoj potrebi da mu uzvišeni Gospodar podari takvo stanje u kojemu mu uopće ništa ni od koga drugoga neće trebati.
Ozbiljenje Lijepog Božijeg Imena „Imućni“ (et-tehakkuk) događa se kada rob nema nikakvih drugih želja osim Božije blizine.
Kićenje odrazima svojstava Lijepog Božijeg Imena „Imućni“ (et-tehalluk) vidljivo je na osobi koje je stanje u kojemu čovjek nema drugih želja osim Božije blizine kušala (zevk), te da u svemu jasno vidi dobro koje joj uzvišeni Allah šalje.
Vezanje za Lijepo Božije Ime „Slavni“ (et-te‘alluk) ogleda se u čovjekovoj potrebi da mu uzvišeni Gospodar podari počast u doslovno svakoj stvari, a što mu ne mora dolaziti u nekome konkretnom obliku.
Ozbiljenje Lijepog Božijeg Imena „Slavni“ (et-tehakkuk) događa se kod roba koji svako dobro, bez ikakvoga izuzetka, vezuje isključivo za uzvišenoga Boga.
Kićenje odrazima svojstava Lijepog Božijeg Imena „Slavni“ (et-tehalluk) također se odnosi na vezivanje svakoga dobra i plemenitosti isključivo za uzvišenoga Allaha, s tim da u svojim postupcima, činjenjima, rob precizno prepoznaje svaki segment toga dobročinstva.
Rahmetli hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić kaže:
„Učeći ovaj Ism (Ime) srce dobije sjaj a uči se i za ozdravljenje tj. radi ozdravljenja srca tj. radi zdravlja srca (fizički bolesno srce).“
Ahmed Abdul Dževad, opet, kaže:
O Lijepome Božije Imenu „el-Vâdžid“: Kažu da ko ga bude učio na svaki zalogaj hrane koju jede, dok je jede, uzvišeni Allah će mu ojačati srce.
Također kažu da ko bude učio ovo Lijepo Ime dok ga ne obuzme zanos, osjetit će promjene u svojoj nutrini te će spoznati nešto što ranije nije znao. U tome smislu, učenje ovoga Lijepoga Imena komplementarno je učenju Lijepoga Imena „el-Vehhâb“.
O Lijepome Božijem Imenu „el-Mâdžidu“: Kažu da ko bude učio ovo Lijepo Ime sve dok ga ne obuzme posebno stanje (hâl), uzvišeni Allah osvijetlit će mu srce.
Također kažu, ko bude redovno učio ovo Lijepo Božije Ime, i to četiri stotine puta, jutrom i večeri, bit će u stanju čuti govor životinja i drugih bića.
A Allah dragi, opet, jedini zna.