Rahmetli hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić kaže:
“Ako tajna ovog Imena dospije do u srce, taj će čovjek istinu govoriti, ljudi će mu vjerovati, on će biti čovjek od povjerenja. Allah koji sve može, tako i snagom ovog Imena, može od čovjeka otkloniti nevolje.”
Ponovno u kur’anskoj suri Hašr, kaže se:
On je Allah – nema drugog boga osim Njega, Vladar, Sveti, Onaj koji je bez nedostataka, Onaj koji svakog obezbjeđuje…
(Hašr, 23.)
Uzvišeni Allah sebe naziva “Mu’min” – Vjerni, Istiniti, vjeran i dosljedan Svojoj tvrdnji da je samo On Bog, da nema drugoga božanstva osim Njega:
Allah svjedoči da nema drugog boga osim Njega – a i meleki i učeni -, i da On postupa pravedno. – Nema boga osim Njega, Silnog i Mudrog!
(Ālu ‘Imrān, 18.)
Nakon što uzvišeni Allah nazove Sebe “vjernim”, tada i meleci, učeni, i evlije posvjedoče da je Uzvišeni pravedan i sami uzvjeruju da nema drugoga božanstva osim Njega, pa i sâmi postanu “vjernici” (mu’minun).
Nadalje, samorazotkrivanjem pod vidom imena “el-Mu’min”, uzvišeni Allah obećava vjernicima zaštitu, jer nema druge zaštite doli Njegove:
Jeste li sigurni (e emintum) da vas Onaj koji nebesima vlada neće u Zemlju utjerati, kad se ona počne iznenada tresti?
Ili, jeste li sigurni (em emintum) da Onaj koji nebesima vlada na vas neće vjetar s kamenjem poslati? Tada biste saznali kakva je prijetnja Moja!
(Mulk, 16., 17.)
Uzvišeni Allah, objavljuje se pod imenom Vjerni (el-Mu’min), uvjeravajući time ljude da je On jedini gospodar, da nema drugoga gospodara osim Njega, da bi u ljudima pobudio vjeru (iman), da bi se ona u njima rasplamsala i učinila svakoga čovjeka iskrenim vjernikom (mu’min), čime bi im Vjerni (el-Mu’min) podario sigurnost (emn) od Njegove kazne koja će pogoditi na Sudnjemu danu one koji nisu vjerovali.
Svaka sigurnost u konačnici odnosi se na Njega, čovjek je miran samo ako mu Vjerni obeća sigurnost. A Vjerni je i povjerljiv, pa time i potvrđuje da je i Svemilosni (er-Rahman), Samilosni (er-Rahim), Onaj koji prašta (el-Gaffar).
Vjerni, uzvišen je, ljudima je dao na povjerenje tijelo, oči, ruke, noge, sluh, vid i sve ostalo što čovjek uživa, tražeći od njih samo da se prema Njegovim darovima ophode na najljepši način, da ih maksimalno sačuvaju od svake štete.
Da bi to postigao, čovjeku valja slijediti Božije naredbe (emr) i zabrane (nehj), pokoriti se Šerijatu. Odluči li se čovjek pokoriti Šerijatu, zadobit će sigurnost, sva djela koja učini na Ovome svijetu imat će posebnu vrijednost ako je osoba vjernik (mu’min), a na Drugome svijetu – ahiretu, uživat će svaku blagodat otvaranja srca djelovanjima Božijega imena “el-Mu’min”. U Kur’anu se veli:
Onome ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je (mu’min), Mi ćemo dati da proživi lijep život i, doista, ćemo ih nagraditi boljom nagradom nego što su zaslužili.
(Nahl, 97.)
Na drugome mjestu, u suri Kurejš, kaže se:
Neka se oni Gospodaru ovoga Hrama klânjaju,
koji ih gladne hrane i od straha brani (āmenehum).
(Kurejš, 3., 4.)
Uzvišeni dariva ljude opskrbom i od njih tjera strah, ali od vjernika će odagnati strah i na Sudnjemu danu, jer se osoba koja vjeruje klânja Gospodaru Kabe, Gospodaru dunjaluka, nebesa i Zemlje, života i smrti, ahireta, Dženneta i Džehennema.
Hazreti Hasan Basri rekao je:
“Vjernik radi iz pokornosti prema uzvišenom Allahu a konstantno je nemiran, drhti, strahuje. A nevjernik, s druge strane, radi iz neposluha prema uzvišenome Allahu, ali se osjeća sigurno.”
A Uzvišeni veli:
Zar oni mogu biti sigurni od Allahove kazne? Allahove kazne se ne boji samo narod kome propast predstoji.
(el-A‘rāf, 99.)
Jednu zanimljivu primjedbu daje šejh Bajrak Tosun. Kako je poznato, tri su stupnja svjedočenja vjere: djelima, riječima i srcem, a na osnovu hazreti Pejgamberovoga, alejhisselam, hadisa:
Ko od vas vidi kakvu nevaljalštinu (munker), neka je otkloni rukom, a ako ne može, onda jezikom (neka je osudi), a ako ne može, onda srcem (neka je prezre), i to je najslabiji iman (vjera).
(hadis, govor hazreti pejgambera Muhammeda, alejhisselam, prenosi Ebu Seid el-Hudri, a bilježi Muslim)
Često se ovome hadisu prilazi samo preko jednoga smisla – daj sve od sebe u pokorovanju uzvišenome Allahu, koliko god možeš žrtvuj se, ne stahujući ni za šta. Stoga je najbolje da se nečemu što nije pohvalno Šerijatom suprotstaviš. No, ako si slab, makar verbalno iskaži svoje neslaganje, govori protiv toga. A ako ni to ne možeš, makar tu nevaljalštinu osudi srcem, a to je znak slaboga imana.
No, ovaj hadis ima još mnogo poruka. Do jedne od njih može se doći i razmišljanjem suprotnim putem. Osnova svega mora ti biti srce, neka ti iz srca krenu svi prigovori, samo tako bit ćeš iskren, i neka ti iz srca krenu sva djela, samo tako bit ćeš siguran u sigurnu dobit kojom će te uzvišeni Allah počastiti.
Zato često vidimo da neko opravdano prigovara nekoj osobi ili pojavi, i da radi pravu stvar, ali ipak, nešto nam smeta, kako se kaže “nešto nam ne leži”. Upravo je u ovome razlog, govor koji ne dolazi iz srca, otrovan je, a djelo koje nije srce naredilo, dvolično je. Stoga se takve osobe vrlo lahko i vrlo brzo i “ohlade” od upućivanja prigovora ili činjenja kakva djela. Može potrajati tren, dan, dva, godinu, dvije, ali se onda takva osoba promijeni pa kaže da to više nije tako važno.
Ne mora biti da je takav čovjek nešto stvarno i radio iz licemjerstva, ali teško je prepoznati sve zamke koje zamagljeno srce i nečista duša kriju. Valja svaki svoj postupak dobro propitati, pa o svakome koraku dobro razmisliti. Ako ocjenimo da će nas želja za tim postupkom brzo proći, znači da nešto nije uredu sa nama, sa našim srcem, sa našim nijjetom (namjerom). Između ostaloga, zato je hazreti Pejgamber, alejhisselam, rekao da je uzvišenome Allahu najdraže ono djelo na kojemu čovjek ustraje, kako to prenosi hazreti Aiša, a bilježi Buharija.
Čovjek koji postane istinski vjernik (mu’min), koji zatraži od Vjernoga (el-Mu’min) sigurnost i pomoć, veoma je moguće da će se i njemu drugi obraćati tražeći od njega pomoć i zaštitu – sadaku, hediju, savjet, žrtvu. Ako je prav u svojoj vjeri u Vjernoga, ako Bog da lahko će se odazvati drugome na poziv u pomoć, u kojemu se uvijek traži da prvenstveno žrtvujemo nešto svoje, pa tek onda i nešto drugo što je od pomoći.
Oni koji svoja srca potpuno otvore manifestiranju Božijega imena “Vjerni”, ti će znati, osjetiti, biti ubjeđeni da je svaka sigurnost samo kod uzvišenoga Allaha, te se neće ničega bojati i ni za čim neće tugovati (10:62). Bit će spaseni od svake nevolje jer znaju da sve što ih pogađa volja je uzvišenoga Gospodara.
Vezanje za ovo Božije Ime (te‘alluk) ogleda se u čovjekovoj potrebi da mu Jedini podari iskrenost, kao što je i sam On iskren. Nakon toga, želi se od Jedinoga dobiti i spas od svake duše, bilo one potpuno niske, bilo one odgojene ali koje je zastala na putu uspinjanja ka Božijoj blizini, a iskrenost u tome odrazit će se i na vjernikovu sigurnost u pogledu života i imetka.
Spoznaja ovoga Imena (tehakkuk) ogleda se kroz činjenicu da je uzvišeni Allah slao Svoje poslanike, alejhimusselam, a potom svjedočio istinu njihovoga poslanstva davajući im nadnaravne sposobnosti (mu‘džiza), odnosno dajući Svojim evlijama odraze tih poslaničkih nadnaravnih sposobnosti (keramet). Također, osjećaj sigurnosti u duši ali ne one za koju “zaključimo” da bi ih trebali imati, već sigurnosti koju jednostavno ćutimo u nama.
Kićenje odrazima svojstava ovoga Božijega Imena (tehalluk), kako smo to već rekli, odražava se kroz nepostojanje straha kod osobe od drugih ljudi i različitih situacija. Postoje Allahovi prijatelji – Njegovi poslanici, alejhimusselam, evlije i dobri vjernici, u koje se i on ubraja, i Allahovi neprijatelji, a Uzvišeni veli:
One koji Allaha i Poslanika Njegova budu vrijeđali (uznemiravali) Allah će i na ovom i na onom svijetu prokleti, i sramnu im patnju pripremiti.
(Ahzāb, 57.)
Hazreti imam Kušejri navodi jednu predivnu i dirljivu predaju:
“Kažu da će na Sudnjemu danu dozivač dozivati svakoga ko je nazvan po jednome od Božijih vjesnika, pa će se reći da uđu u Džennet. Kada svi uđu, ostat će jedna grupa ljudi čija imena nisu data po imenima Božijih vjesnika. Tadaće uzvišeni Allah reći:
‘Ja sam Vjerni (el-Mu’min), i nazvao sam vas vjernicima (mu’minun), pa neka uđu u Džennet!’ ”
Da čovjeku suze krenu. Šta samo znači slijediti Božije poslanike, alejhimusselam.
Hazreti Ebu Jezid Bistami kaže:
“Osjetio sam u sebi potrebu da zamolim uzvišenoga Allaha da mi podari da zamru sve strasti u meni. No, rekoh sebi:
‘Hazreti Pejgamber, alejhisselam, nije ništa od toga molio.’
Stoga ne uputih dovu. No, uzvišeni Allah mi ipak dade da sve strasti u meni zamru, iz bereketa slijeđenja Muhammedovoga, alejhisselam, Sunneta. Od tada nisam razlikovao, bilo mi je svejedno, da li je preda mnom žena ili samo zid.”
Rahmetli hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić kaže:
“Ovo Ime kad se uči spašava nefs i imetak, ako se uči šezdeset i šest puta.”
Rahmetli doktor Abdul Halim Mahmud još veli:
“Ako ovo ime prouči osoba koja se plaši, i to trideset i šest puta, bit će mu sigurni i život i imetak.
Ko se mnogo plaši i strahuje, treba učiti ‘es-Selamul Mu’minu’, a naročito musafiri (putnici), pa će, ako Bog da, uzvišeni Allah podariti sigurnost i spas od svih strahova. A dragi Allah, opet, najbolje zna.”