Ova dva Imena ne spominju se izravno u Kurʼanu, već u hadisima plemenitoga Poslanika, a.s. U Kurʼanu se spominju tek neizravno, kao npr. „Ne prepirite se preda Mnom!“ - reći će On – „još davno sam (qaddemtu) vam zaprijetio“ (Kurʼān, sura Qāf, ajet 28.) Također, oba korjena ova dva Imena pronalazimo i u ajetu: „Svaki narod ima svoj kraj, i kad dođe njegov kraj, neće ga moći ni za tren jedan ni odložiti ni ubrzati.“ (Kurʼān, sura el-Aʽrāf, ajet 34.)
Oba Imena dolaze u paru, i kaže se da istovremeno pripadaju i Božijoj Biti i Njegovim djelovanjima. Prvo je izvedeno iz glagola koji znači dati nečemu prednost ispred nećeg drugog, staviti ispred, unaprijediti. Tako isto On je postavio i Svoga Miljenika hazreti Muhammeda, a.s., ispred svih drugih ljudi, još od praiskona.
Kroz manifestiranje ovog Imena u ljudskome srcu čovjek spoznaje stupnje Bitka (merātibul-wudžūd), kao i stupnje svih pobožnih radnji, te onih grješnih. Takva osoba sve stvari postavlja na njihovo pravo mjesto
S druge strane, Ime el-Muʽehhir izvedeno je glagola koji znači odložiti, zadržati, odgoditi za kasnije, unazaditi i sl. On je taj Koji nevjernike stavlja iza vjernika i Onaj Koji kaznu Svoju odgađa. Kada svjetlost ovog Božijeg Imena obasja ljudsko srce, on počinje mnogo obazrivije promatrati sve oko sebe, i onda sve što dragi Allah postavlja iza nečeg drugoga, tako i ta osoba isto čini. U tom smislu prva stvar koju ona zabaci i ponizi jeste njen nefs, njena animalna duša i vlastiti ego kao njegov najveći neprijatelj.
Prenosi se da je plemeniti Poslanik, a.s., običavao na namazu prije predavanja selama proučiti ovu dovu:
Allāhumma-gfir lī ma qaddemtu we ma ehhartu we ma esrertu we ma aʽlentu we ma esreftu we ma Ente aʽlemu bihī minnī, Entel-Muqaddimu we Entel-Muʼehhiru, lā ilāhe illā Ente –
„Bože oprosti mi ono što postavih ispred i ono što zadržah iza, ono što zatajih i ono što objelodanih, ono u čemu pretjerah i sve ono što Ti znaš bolje od mene. Ti so Onaj Koji postavlja ispred i zadržava iza.“ (Hadis bilježe Buharija i Muslim)
Pripovijeda se od Ebu Seʼida el-Harraza da je kazao: „Dato mi je da biram između udaljenosti i blizine (u značenju i između poznosti i uranjenosti), pa sam izabrao udaljenost.“
Živio je jednom pobožnjak po imenu Ibnu Imran Luʼlui. Hizmetio je siromahe i njegov dom bijaše uvijek pun gostiju. Jedne prilike dođoše mu neki gosti a on ne imade ništa da iznese pred njih. Ode kadiji da od njega posudi ali kadija mu ne htjede ništa dati. Na kraju ode kod jednog Jevrejina, koji je inače volio se družiti sa sirotinjom i pomagati je, da od njega zamoli za goste. Jevrejin mu dade sve što je tražio. Te noći kadija usni jedan veliki dvorac sav od dragulja, pa htjede u njega ući ali bī mu zabranjeno. Glas mu govori: „Ovaj dvorac trebao je tebi pripasti ali ga je preuzeo taj i taj Jevrejin.“ Kad se kadija probudio poče plakati i raspitivati se o onom Jevrejinu. Ibnu Imran mu sve ispriča, pa ga on pozva da mu dođe. Kad je Jevrejin došao, reče mu: „Ti imaš jedan dvorac u Džennetu. Želiš li mi ga prodati za 10.000 dirhema (srebrenjaka).“ Jevrejin nije prisato a kadija je sve povećava, no ovaj sve odbijao. Na kraju mu ispriča svoj san, a Jevrejin reče: „Ne bih ga prodao ni za kakve pare.“ Dalje se kazuje kako je isti taj Jevrejin otišao kasnije kod Ibnu Imrana i pred njim proučio šehadet. Eto tako je dragi Allah tog Jevrejina unaprijedio a kadiju zapostavio (unazadio).
I ova dva Imena, kao uostalom i sva druga Božija Lijepa Imena, kod hazreti Ibn Arebija imaju tri moguće manifestacije u čovjeku:
Vezanje (et-teʽalluq) uz ova Božija Imena ogleda se u čovjekovoj apsolutnoj ovisnosti o njima, na način da ga dragi Bog učini od onih koji pretječu ostale i spasi od zaostajanja u toj blizini i hitanju dragome Bogu.
Istinska spoznaja i ozbiljenje s ova dva Imena (et-teḥaqquq) dešava se kroz davanje prednosti sebi ili drugome u tačno određenim stvarima, kao i zadržavanja sebe ili drugoga od nekih drugih tačno određenih stvari.
Konačno, kićenje odrazima ova dva Imena (et-tehalluq) pokazuje se onda kada osoba dā prednost onome kome i Allah daje prednost, kao što uskrati tu prednost onome kome i Allah uskraćuje, tj. zadržava.
I na kraju, rahmetli hadži šejh Fejzulah-efendija rekao je:
„Oba Isma (Imena) uče se zajedno, prvi Ism radi putovanja, a drugi radi uklanjanja loših stvari.“
Rahmetli doktor Abdul Halim Mahmud još veli:
„Božije Ime el-Mukaddim lijepo je učiti kad osoba ode u rat. Allah će je ako Bog da pomoći da uspije. S druge strane, onaj ko mnogo bude učio Ime el-Muʼehhir, dragi Bog će mu otvoriti kapije tevbe (pokajanja) i takvaluka (bogobojaznosti).“