Dragi Bog i kada nekome dodijeli kakvu štetu, ona je radi većega dobra. Ova dva Imena stoga uvijek dolaze zajedno. Lijek je često gorak, ali donosi ozdravljenje.
Jedan pjesnik u stihovima veli:
Ko Božijim određenjem zadovoljan nije,
za svoju glupost on lijek i ne htije.
U kazivanju o melekima Hārūtu i Mārūtu, koji su bili spušteni u drevni grad Babilon, Svevišnji kaže: ... Ali nisu mogli time nikome bez Allahove volje nauditi. Učili su ono što će im nauditi i od čega nikakve koristi neće imati... (Kurʼān, sura el-Beqare, ajet 102.)
Ako ti Allah dade kakvu nevolju, niko je osim Njega ne može otkloniti, a ako ti zaželi dobro, pa niko ne može blagodat Njegovu spriječiti,... (Kurʼān, sura Yunus, ajet 107.)
Reci: “Sam od sebe ne mogu nikakvu štetu otkloniti, a ni neku korist pribaviti; biva onako kako Allah hoće!...” (Kurʼān, sura Yūnus, ajet 49)
Iz edeba prema dragome Allahu nije pristojno neku štetu izravno vezivati uz Allaha, nego kazati da je On taj koji je određuje. To se posebno razumijeva u smislu kada nismo svjesni konačnoga ishoda, kojeg zna samo dragi Allah. Ibrāhīm, a.s., ovako se obraća svome narodu: ...Koji me je stvorio i na pravi put uputio, i koji me hrani i poji, i koji me, kad se razbolim, liječi,... (Kurʼān, sura eš-Šuʽarāʼ, ajeti 78-80.) Bolest iz edeba nije pripisao Bogu, da ga je On učinio bolesnim. Isto svjedočimo i u kurʼānskome kazivanju o Mūsā-pejgamberu i Hidru, a.s. Sve što je Hidr, a.s., uradio a izravna je i pojavna korist, pripisao je dragome Allahu a ne sebi, osim bušenja lađe, koje po sebi je šteta. To je pripisao sebi. (Usp. Kurʼān, sura el-Kehf, ajeti 60-82.) Lijep primjer je i u ajetu gdje džinni kazuju: I mi ne znamo da li se onima na Zemlji želi zlo ili im Gospodar njihov želi dobro. (Kurʼān, sura el-Džinn, ajet 10.) Zlo su istakli u pasivu glagola željeti. Nisu ga pripisali Svevišnjem, dok su dobro izravno pripisali dragome Bogu.
S druge strane, Ime en-Nāfiʼu izravno otkriva sve Božije blagodati i koristi koje Njegova bića imaju, od hrane za tijela, do hrane za duše. Sva dobrota i korist dolaze samo od Njega. U tim trenucima izobilja i rahatluka posebno je važno jednako se sjećati svoga Gospodara, čak i više. Imam Tirmizī od hazreti Ebū Hurejre bilježi kako je Poslanik, a.s., kazao: Ko želi da mu se dove primaju u nevoljama neka ih mnogo uči i kad sve je potaman.
I ova dva Imena imaju tri moguće manifestacije u čovjeku:
Vezanje (et-teʽalluq) uz ova Božija Imena ogleda se u čovjekovoj ovisnosti o Svevišnjem da mu odbije sve što može naštetiti njegovoj vjeri, dunjaluku i āhiretu, te darivanje onoga što uvećava korist, kako fizički tako i manevijetski.
Istinska spoznaja i ozbiljenje (et-teḥaqquq) Imenom ed-Dārru dešava se kroz manifestiranje neke štete u smislu specifične boli, bilo da u njenu počelu je ugoda ili ne, dok se spoznaja Imena en-Nāfiʼu očituje u darivanju koristi u kojoj je isključivo ugoda, i to po uzroku koji može ali i ne mora odgovarati svome učinku.
Konačno, kićenje odrazima ova dva Imena (et-teḫalluq) pokazuje se onda kada osoba pojavno nanese neke štetu ali u ime Allahovo, dok se za drugo Ime pokazuje onda kada je osoba od koristi Božijim robovima, gdje oboje nikada ne prelaze granice koje je postavio Zakon.
I na kraju, rahmetli hadži šejh Fejzulah-efendija rekao je za ovu esmu:
“Zajedno se uči u petak navečer da se izbjegnu opasne situacije, a i radi putovanja.” Uče se jā Dārru, jā Nāfiʼu.
Abdul-Dževvād Ahmed još veli:
“Ko bude učio ova dva Imena svake noći uoči petka 100 puta, Allah će ga sačuvati bolesti i učiniti bliskim njegovu narodu.”
A dragi Allah, opet, najbolje zna.