Pitanja i odgovori (18): O gluhoći

Kada Allah želi dobro nekom robu podari mu bogatstvo u duši i bogobojaznost u srcu. A kada Allah želi zlo nekome robu dadne mu siromaštvo pred očima.
(hadis, govor Muhammeda, alejhisselam, bilježe el-Hakîm i et-Tirmizî, prenoseći ga od hazreti Ebû Hurejre)
 
        U Kur’anu se veli: Zar – kad vas je snašla nevolja koju ste vi njima dvostruko nanijeli, možete reći: “Otkud sad ovo?!” Reci: “To je od vas samih!” Allah, zaista, sve može. (3:165) Allah dragi, jednostavno, neće pomoći robu koji je drugome nepravdu nanijeo pa mu se sada ta nepravda vraća. Zlo koje mu, tako, Allah dragi daje ustvari je zlo koje je osoba sâma nekome drugome napravila. S obzirom da joj zbog toga Uzvišeni ne želi pomoći kaže se da joj želi zlo.
        Jer nema većega zla ni propasti za čovjeka od neuslišivanja dove (molbe) koja je upućena Gospodaru, Vladaru svih srdaca, Koji zna sve što ljudi rade. Pa kada se dova ne primi čovjek shvati da je u oskudici u svemu jer mu svaka opskrba, bez obzira o čemu se radi, dolazi od jedinoga Allaha. Upitaj: “Ko vas hrani s neba i iz Zemlje, čije su djelo sluh i vid, ko stvara živo iz neživog, a pretvara živo u neživo, i ko upravlja svim”? – “Allah”! – reći će oni -, a ti reci: “Pa zašto Ga se onda ne bojite?” (10:31)
        Iako ima sluh, ne čuje, iako ima vid, ne vidi. Gdje god da se okrene ne čuje poziv Istine. Tumara, kao da razuma nema. Mi smo za Džehennem mnoge džinne i ljude stvorili; oni pameti imaju – a njima ne shvaćaju, oni oči imaju – a njima ne vide, oni uši imaju – a njima ne čuju; oni su kao stoka, čak i gori – oni su zaista nemarni. (7:179)
        S druge strane, kada Allah hoće pomoći Svome robu podari mu bogatstvo duše i u duši, i bogobojaznost srca. Opije ih Sobom. Takve osobe imaju oči ali ništa osim Allahovih blagodati ne vide, imaju uši ali ništa osim Allahovih Riječi (upute) ne čuju, imaju srca ali ništa osim Allaha ne ljube. I pored ispravnih svih fizičkih organa oni su gluhi, nijemi i slijepi – znaju samo za Allaha.
        Nekada čovjek ne može drugačije biti privučen Allahom dragim pa mu Jedini različite kušnje (belaje) daje ne bi li mu se Njegov rob/robinja cijelim svojim bićem okrenuli. Taj belaj čovjek ne voli a u njemu je svako dobro za njega/nju: Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. – Allah zna, a vi ne znate. (2:216)
        Gluhoća teško pada čovjeku. Kada samo razmislimo da čovjek tako ne može Kur’an slušati najezimo se. Sjećam se jednom prilikom sna koji mi je ispričao jedan dječačić u bolnici. Granata mu je izbila oba oka. Rekao mi je: “Sanjao sam sinoć da vidim! Bio sam na nekoj travi, livadi, a oko mene moji roditelji, brat i  sestra. Sanjao sam u boji.” Subhanallah, a ja Bogu hvala dobro vidim pa se opet nešto žalim. Ma bježi…
        Poslanik, alejhisselam, često bi učio dovu u kojoj bi se Jedinome utjecao od raznih vrsta nevolja, teških stanja (hâlova). U jednoj dovi veli:
Allahumme, innî eûzu biKe minel ‘adžzi vel keseli vel džubni vel buhli vel heremi vel kasveti vel gafleti vel ‘ajleti vez-zilleti vel killeti vel meskeneti, ve e‘ûzu biKe minel fakri vel kufri vel fusûki veš-šikâki ven-nifâki ves-sum‘ati ver-rijâi, ve e‘ûzu biKe mines-samemi vel bekemi vel džunûni vel džuzâmi vel beresi ve sejji’il eskâm.
(Allahu moj, utječem Ti se od nemoći, od lijenosti, od strašljivosti, od škrtosti, od oronulosti, od tvrdokornosti srca, od nemara, od prekomjerne neimaštine, od prezrenosti, oskudice, potpune neimaštine, i utječem Ti se od siromaštva, od nevjerstva, od nepokornosti, od neprijateljstva, od licemjerja, od želje za slavom, od lažnoga prikazivanja , i utječem Ti se od gluhoće, od njemosti, od ludila, od gube, od lepre i svih ružnih bolesti.)
(hadis, govor Muhammeda, alejhisselam, bilježe el-Hakîm i el-Bejhekî, prenoseći ga od hazreti Enesa)
        Nije mi poznat i neki kur’anski materijalni lijek ili još nešto što je preporučio Muhammed, alejhisselam, za gluhoću što naravno ne znači apsolutno da Poslanik, alejhisselam, nije preporučio ništa više te da je to negdje zabilježeno. No, dova se uči kako da bi se spriječilo zlo odnosno nevolja tako i da bi se od toga što je zadesilo čovjeka izliječilo jer je i Kur’an došao da liječi a ne samo da sprečava bolesti, i duševne i fizičke.
        Što se tiče osoba s izrazitim ili nepotpunim nedostatkom nekoga čula, one se šerijatski terete samo u onoj mjeri koliko to mogu podnijeti jer Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih (2:286).
        Danas su, u neku ruku, bolje mogućnosti razumijevanja islama za osobe s poteškoćama, za slijepe (izdat je Kur’an za slijepe), za gluhe (u Sarajevu je održana nedavno džuma za osobe s oštećenim sluhom pa bi to bi mogla postati redovna praksa), te za ljude s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama (specijalne islamske škole).
        Ako šta nisu uspjele čuti, vidjeti, shvatiti od islama ili ako nisu islam mogle prakticirati uslijed uznemiravanja koje im je zadavala okolina u kojoj su živjeli, na Sudnjemu danu imat će poseban tretman.
        Dakako, ovo samo ako je jedan od spomenutih problema stvarno bio prisutan, ako su osobe bile iskrene. Jer iskrenome, u slučaju da opravdano nije mogao “dokučiti” šta od vjere, bit će presuđeno na osnovu iskrenosti, baš kao što će naprimjer osobama koje su nesvjesno pridruživale Allahu su/parnika (širk) ali koje su bile iskrene u vjeri i ljubavi prema dragome Bogu biti suđeno upravo na osnovu te iskrenosti:    Allah će reći: “Ovo je Dan u kome će iskrenima od koristi iskrenost njihova biti; njima će džennetske bašče, kroz koje teku rijeke, pripasti, vječno i dovijeka će u njima ostati. Allah će zadovoljan s njima biti, a i oni s Njim. To će veliki uspjeh biti!” (5:119)
        Svi smo u vremenu prije dolaska na Ovaj svijet, dok nismo imali tjela, dali zavjet Gospodaru (mîsâk) da ćemo Mu se pokoravati, priznavši ga za našega Vladara: I kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: “Zar Ja nisam Gospodar vaš?” – oni su odgovorili: “Jesi, mi svjedočimo” – i to zato da na Sudnjem danu ne reknete: “Mi o ovome nismo ništa znali”. (7:172)
Četvero će na Sudnjemu danu biti u potrebi: gluha osoba koja nije ništa čula, mentalno poremećena osoba, dobro stara osoba i osoba koja je umrla u periodu između poslanstva dvojice poslanika.
Gluha osoba će reći: “Gospodaru! Došao je islam a ja nisam ništa čula.” Mentalno poremećena osoba će reći: “Gospodaru! Doašao je islam a djeca su me gađala brabonjcima.” Dobro stara osoba reći će: “Gospodaru! Došao je islam a ja nisam ništa razumjela.” A osoba koja je umrla u vremenu između dva poslanstva reći će: “Gospodaru! Nije mi došao neki Tvoj poslanik.”
Allah će se pozvati na njihove zavjete kojima su se obavezali da će Mu biti pokorni pa će ih poslati da uđu u Vatru. Ko od njih uđe u Vatru ona će biti za njih hladna i spasonosna, a ko ne uđe u vatru bit će u nju uveden.
 
(hadis, govor Muhammeda, alejhisselam, bilježe Ahmed i et-Tirmizî, prenoseći ga od hazreti el-Esveda ibn Serî‘a, i od hazreti Ebû Hurejre)