Jedna naša čitateljka iz Makedonije postavila je dva pitanja:
1) Zašto se dragi Bog u Kur’anu uglavnom objavljuje preko prvog lica množine (Mi)?
2) Zašto je Božije Ime Allah muškog roda?
1) Na vaše prvo pitanje dat ću tri odgovora koja jedan drugog ne isključuju:
· Češča upotreba zamjenice „Mi“ nego „Ja“ jeste znak iskazivanja počasti dragom Bogu. I među nama na ovome svijetu imamo primjer za to. Konkretno, vlastito oslovljavanje engleskih kraljica sve donedavno bilo je sa „mi“ a ne „ja“. Tako je engleska kraljica u svoje vlastito ime govorila „mi“ a ne „ja“.
· S obzirom da je ogromna većina Kur’ana objavljena preko meleka (anđela) Džibrila (Gabrijela) poslaniku Muhammedu, neka je mir na njega, već taj odnos Bog – Džibril – Poslanik dopušta da se upotrijebi zamjenica „Mi“. Ono što je bitno, ajet (kur'anski stavak) u kojemu stoji to „Mi“, tretira nešto što je uradio melek Džibrili-Emin (Gabrijel) po Božijemu naređenju.
· Ovo posljednje tumačenje već zalazi u domen islamske teologije, napose ezoterizma. Samo ukratko ću se osvrnuti i na njega. Naime, prema učenju islama dragi Bog ima 99 Lijepih Imena kroz koja se On objavljuje u ovome svijetu. Svako Ime podrazumijeva poseban obzir Božijeg savršenstva. Tako kad se kaže „Mi“, uvjetno rečeno, može se misliti i na Božija Imena kao Njegove objaviteljske vidove u ovome svijetu.
2) Prije svega, uzvišeni Allah je iznad svakog spola i spolnosti, tj. niti je muško niti žensko. U Kur'anu se, između ostaloga, kaže: O ljudi, bojte se Gospodara svoga, koji vas od jedne duše stvara, a od nje je i drugu njenu stvorio, i od njih dvoje mnoge muškarce i žene rasijao. (4:1)
Arapski jezik ne poznaje srednji rod, već samo muški i ženski. Prema tome, muški rod Božijeg Imena Allah čisto je jezičke naravi.
Nadalje, u arapskom jeziku se za skupinu žena kaže „hunne“ („one“), a ako se među njima nalazi makar jedan muškarac kaže se „hum“ („oni“) a ne „hunne“ („one“), što će reći da je muški rod jezički (lingvistički) jači od ženskog.
Isto je i u bosanskome jeziku. Naprimjer, „One su sjedile na klupi. Kasnije im se pridružio Hasan. Nakon sahat vremena ja sam prolazila pokraj njih a oni su i dalje sjedili“.
Prema tome, stvar je samo u jeziku a ne u biti.