Es-selamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu!
Poštovani,
Već duže vrijeme proganja me jedno pitanje na koje tražim izričito šerijatski odgovor koji bi me zadovoljio ali nešto posebno ne uspijevam. Ima tu i do samog pitanja a ono je - da li je pisanje prozne književnosti dozvoljeno i ako jeste - kada, po kojim uvjetima i zašto.
Svršenik sam Medrese i apsolvent filozofije. Obijao sam pragove tekija od Bosne do Šama. Ovo navodim samo da ukažem da mi tematika koju tretira ovakvo pitanje nije strana.
Možda ovakva pitanja (i odgovori) zahtijevaju široku elaboraciju u kojoj se gubi trag u pokušaju konačnog razumijevanja problema - zato sam pitanje postavio odmah na početku i na najprostiji način.
Šerijatsko tretiranje poezije, svakome imalo upućenom, je jasno.
Međutim, osnova književnosti, prozne napose, je fikcija. I faktografski pristup u književnom stvaralaštvu (sic!) nije oslobođen fikcije. Kako ohalaliti izmišljotinu? U razgovorima sa nekim učenijim ljudima i braćom često se povlačilo pitanje makijevalizma - kojem, opet, u islamu nema mjesta. Teorija romana dozvoljava da nekom stvarnom, povijesnom liku stavljamo u usta rečenice koje mi hoćemo, ali šta je sa islamom? Poslanik, sallallahu 'alejhi we sellem, ni u šali nije lagao.
Nešto od ovoga tretira Imam Gazali u ''Knjizi o znanju'' (Ihja, Bookline, Sarajevo, 2004.-tom 1, 111-113. str.), u čijem ste prevodu i vi učestvovali, Allah džezake-l-hajr.
Smatram da pisanje pripovjetki i romana ''Allahovog zadovljstava radi'' uopće nisu ekvivalent Hassanovom, radijallahu 'anhu, poetičkom pregalaštvu u odbrani islama, a Allah najbolje zna!
Hvala!
Na pitanje odgovara
Ve alejkumusselam!
Sjećam se kad je u Sarajevu prošle godine gostovao čuveni sirijski muftija Ramadan Buti, kad je kazao kako bi bio književnik da nije ono što danas jeste.
Pretpostavljam da naslućujete kako odgovor na vaše pitanje, bar prema našem mišljenju, ne može biti tipa JESTE-NIJE. Samo vam možemo dati naše razmišljanje o problemu koji vas zaokuplja.
Dvije stvari naumpale su mi promišljajući vaš postavljeni problem. Prva je Sira, tj. životopis o hazreti Poslaniku, a.s., kojeg je napisao Martin Lings prvenstveno za zapadno čitateljstvo, a prevedena je i na bosanski jezik. To je Sira koja umnogome razlikuje se od drugih Sira, prije svega jer je pisana u pripovjedačkom duhu, autor kao da je empatisao likove iz Sire, kao da ih sam proživljava. Budući da čovjek po svojoj prirodi lakše prima ono što mu omogućava da i sam učestvuje u toj empatiji, ta Sira doživjela je velike pohvale na Zapadu, ali i kod nas.
Druga stvar je poznati film „Pod zastavom Muhammeda, a.s.“ Mustafe Akkada. I tu je više nego jasno kako je režiser filma imao slobodu u detaljima. Svi znamo kako su stvarni događaji u svojim detaljima bili različiti, nisu se doslovno odigrali. Ne samo likovi da nisu u svojoj pojavnosti identični stvarnim likovima ashaba, već i ambijent radnje, pa čak i naracija sigurno nije sasvim identična. Pa i pored svega toga, svima nam je drago što smo gledali taj film. Jednostvano, to su stvari koje kod ljudi pobuđuju plemenita osjećanja i jačaju njihov iman.
Naravno, sad se postavlja pitanje koja je to granica tolerancije, dokle se smije biti slobodan u svim tim detaljima i gdje detalji prelaze i poklapaju se sa suštinom? Kao što smo na početku naglasili, teško je dati neku univerzalnu formulu za to. Pa ipak, možda je najprihvatljiviji sud onaj o općem utisku ili dojmu kojeg određeno prozno djelo, pa tako i film i ostalo „stavaralaštvo“, ostavljaju na čitatelje, gledatelje i slušatelje.
Poznato je koliko hajra je učinio hazreti Mevlana Dželaluddin Rumi sa svojom Mesnevijom i pričama iz nje, kao što je poznato da su mnoge te priče bile poznate još od ranije. Neke su čak i u formi basne. On ih je samo preodjenuo u novo ruho, na svoj način ispripovijedao i komentarisao.
Naprosto nemoguće je biti krut u takvim stvarima. Čak štaviše, mislim da bi takvo što bilo i pogubno za muslimane, vodilo bih ih jednoj vrsti ekstremizma, izrazito neplodotvornog. Nesvjesno bi završili u ambisu i zamci gole forme.