Kategorija
Autor
„Pa jedi i pij i budi vesela! a ako vidiš čovjeka kakva, ti reci: 'Ja sam se zavjetovala Svemilosnom da ću postiti, i danas ni s kim neću govoriti.'“
(Kur'an, sura Merjem, ajet 26.)
Osnova čovjeka, narav duše kojoj se Svemilosni smiluje, podrazumijeva sreću i stalnu otvorenost za spoznaju. Takva duša, a svako ima jednaku priliku da se približi dragome Bogu, može s vremena na vrijeme osjećati tjeskobu ili patnju ali na kraju – radost joj je zagarantirana.
Da bi bila vesela, duša nužno mora uzimati hranu koja odgovara njenoj prefinjenoj prirodi, a ne onu koja odgovara karakteru drugih svjetova. Drugi svjetovi, makar joj bili zanimljivi s obzirom na svoje raznolike i izuzetno zanimljive, zavodljive sadržaje, predstavljaju veo, šal u koji se duša vrlo brzo u cijelosti omota i tako, makar i stekla izravno iskustvo toga svijeta, ipak bîva zaustavljena na putu dosezanja punine Božije bliskosti (kurb).
Stoga, imajuću puno uvažavanje prema stvarnostima drugih svjetova, jer i njih je stvorio dragi Bog, Gospodar, jedini Stvaralac, odnos duše prema svemu osim prema dragome Allahu (mâ sivallâh), trebao bi biti odnos suzdržanosti, odnosno odmjerenosti. Jednostavno – kako god čovjek prema dragome Bogu treba usmjeriti sva svoja čula, jednako tako, prema svemu drugome trebao bi biti umjeren. Dok mu srce prema dragome Bogu treba gorjeti, njegova čula u odnosu sa svime drugim trebala bi šutjeti.
U jednoj predaji koju je zabilježio hazreti imam hafiz Ibn Hadžer Askalânî, kaže se:
„Namaz je stup vjere, ali je šutnja (samt) vrednija. Milostinja (sadaka) gasi srdžbu Gospodara, ali je šutnja vrednija. Post je štit od Vatre, ali je šutnja vrednija. Trud, borba (džihâd) vrhunac je vjere, ali je šutnja vrednija. Kaže se da je uzvišeni Allah objavio jednome od vjesnikâ Israelićana: 'Tvoja šutnja o ružnome, radi Mene, post je. Tvoje čuvanje udova, radi Mene, namaz je. Neočekivanje bilo čega od stvorenja, radi Mene, milostinja je. Neuznemiravanje Meni predanih, radi Mene, trud i borba je.'“
Ono što je na ovome svijetu predstavlja odraz onoga što se nalazi u višim svjetovima, pa tako i čovjekovo ponašanje i izgled u određenoj mjeri odražavaju njegovo unutarnje stanje, odnosno stepen zrelosti duše.
Jezik srca usmjeren je višemu svijetu i onima koji su bliski Uzvišenome (meleul a'lâ), te u toj dimenziji kvalitet govora (ljepota i iskrenost) ide uporedo sa kvantitetom (količinom i upornošću iskazivanja zahvale).
Nasuprot tome, kvalitet govora nezrele duše na ovome svijetu u obrnutoj je proporociji s njegovim kvantitetom: što čovjek više šuti, to je kvalitet njegovoga govora veći. Mudrost srca leži u spominjanju uzvišenoga Gospodara (zikr), a mudrost jezika nalazi se u šutnji (samt).
Hazreti Muaz ibn Džebel, iskoristivši priluku dok je bio na putovanju s blagoslovljenim poslanikom Muhammedom, upitao ga je za savjet kako bi trebao postupati pa da uđe u Raj a udalji se od Vatre. Hazreti Muhammed, alejhisselam, oslovivši to srećom, uputio ga je na obavljanje namaza, davanje zekata, post mjeseca ramazana te obavljanje hadža. No, istakao je da su zapravo „vrata dobra“: post kao štit, milostinja koja gasi grijehe, poput vode koja gasi vatru, te namaz čovjeka u dubini noći. Glava svake stvari je predanost dragome Bogu (islâm), njen stup je namaz, a vrhunac trud i borba. A potom je naglasio:
"أَلاَ أُخْبِرُكَ بِمِلاكِ ذَلِكَ كُلِّهِ؟" قُلْتُ:"بَلَى يَا رَسُولَ اللَّهِ"، فَأَخَذَ بِلِسَانِهِ، فَقَالَ: " كُفَّ عَلَيْكَ هَذَا." قُلْتُ: "يَا رَسُولَ اللَّهِ، وَإِنَّا لَمُؤَاخَذُونَ بِمَا نَتَكَلَّمُ بِهِ؟" قَالَ: "ثَكِلَتْكَ أُمُّكَ يَا مُعَاذُ، وَهَلْ يَكُبُّ النَّاسَ فِي النَّارِ عَلَى وُجُوهِهِمْ"، أَوْ قَالَ: "عَلَى مَنَاخِرِهِمْ"، "إِلاَّ حَصَائِدُ أَلْسِنَتِهِمْ؟"
„Hoćeš li da ti kažem temelj svega toga?“ Odgovorih: „Naravno, Allahov Poslaniče!“ Prihvatio je za svoj jezik, te rekao: „Ovo dobro ustegni!“ Upitah: „Allahov Poslaniče, zar ćemo odgovarati i za ono što govorimo?“ Reče: „Jadna li ti majka, Muaze, zar će ljude oboriti u Vatru na njihova lica“, ili je rekao: „na njihove nosove“, „išta drugo doli klevetanja?!“
(hadis, govor blagoslovljenoga poslanika Muhammeda, bilježi Nesâ'î, prenoseći ga od časnog Muaza ibn Džebela)