Kategorija
Autor
Privlačenje iskrenoga Božijega roba (džezba)
Hazreti Rumi skladao je slijedeće stihove:
Baš sam kao hazreti Musâ,
vatre čežnje i susreta vode me slijepo,
prema Sinajskoj gori hrabro krenuh,
zamami me, a kako je to samo lijepo.
U tesavvufu jedan od najbojih primjera osobe koja je doživjela duhovno privlačenje (džezba), koja je pala udžezbu, jeste hazreti Musa, alejhisselam. Kako se u Kur’anu veli, na traženje hazreti Musâa, alejhisselam, da vidi Gospodara, uzvišeni Gospodar mu reče da ga hazreti Musa ne može viditi, ali da pogleda u brdo, brdu će se Uzvišeni manifestirati (tedžellî) pa ako brdo izdrži i hazreti Musa, alejhisselam, vidit će Ga. I kada se njegov Gospodar tome brdu manifestira (tedžellâ), sa zemljom ga sravni a Musa se onesviješćen strovali. (7:143.)
Meleka jednog vidjeh, sejjida,
na duše pazi, mladost mu ne staje,
života dugog, lijepoga lika,
dobrodošlicu lijepu pri susretu daje.
Riječ je o meleku zaduženome za doček i vođenje brige o osobama koje su netom doživjele džezbu.
I planina ta, pustinja i dolina,
njegovoga su svjetla stanja,
postaše k’o Dženneti-huld,
sve od hazreta i tog isijavanja.
Krčmari, iz buradi spremnih,
čašama zlatnim druge što poje,
licâ poput mjesecâ sjanih,
pred Sultanom našim mirno stoje.
Svaki šejh, kao što smo čuli, mora biti, između ostaloga i muhakkik, odnosno i sâm je morao doživiti džezbu.
A ona lica blijedoga stanja,
s ljepotom njegova nura dobivaju dara,
a za oči već podobro slabe,
praška njegova je surma besara.
Od pjeva njegova opijajućeg aška
ljubavlju prema njemu zemlja daje danka
zbog želje za susretom sa njim
okreću se sfere, stalno, bez prestanka.
Ovdje hazreti Mevlana ističe da sve što se kreće, sve što postoji, ustvari izražava ljubav prema svome Stvoritelju, a shodno kur’anskome ajetu: Njega veličaju sedmera nebesa, i zemlja, i oni na njima; i ne postoji ništa što Ga ne veliča, hvaleći Ga; ali vi ne razumijete veličanje njihovo. – On je doista blag i mnogo prašta. (17:44)
Ovaj melek, meleka svih,
na nestajanje da baci samo pogled jedan
fena himmetom stavio bi svojim
na rastavljenoga ostanka, bekâa, bezdan.
Cilj svakoga gubljenja svojih osobina a kićenja osobinama koje je dragi Allah pohvalio (fenâ) jeste vječno bīvanje s božanskim osobinama (bekâ).
Ganutljiva ta pjesma ovdje,
pod melodiju potpada njegova pjeva
kadgod njegovo svjetlo kroči
svjetovima zrakom čistim sijeva.
Objedinjene su prefinjenosti sjene,
i sunca dobrote lùče,
zbog potpunosti njegovog aška
objedinjavanje je sada postalo moguće.
Na ovome stupnju moguće je govoriti o objedinjavanju suprotnosti – izvanjsko vidi se kao unutarnje, a unutarnje vidi se kao izvanjsko; Svijet pojavnosti (‘âlemuš-šehâda) pokazuje svoju zbilju (hakîka), a Svijet skrivenoga (‘âlemul-gajb) pokazuje svoju fenomenologiju, pokazanje (mazher).
I kad zanese Istočni vjetar
baš sva ona silna brdska puta
nestanu uobrazilje o bitku “skupa”
i postanu prašina razasuta.[1]
No, one u nestanku tom…
bitak svake post’o je egzistencijâ sto’,
za mene, nestanak je bitak,
a bitak, sad potpuno je nest’o.
Pa vidjeh ponad ovoga svijeta,
Svijet svojstva, i u njem’ atome,
kako svaki nije baš ništa drugo,
do čestitost i čistota, u bitku svome.[2]
Sve što postoji, na ovaj ili onaj način, ustvari ukazuje na svoga Stvoritelja, bez Kojega ničega ne bi bilo. Stoga čovjek mora voljeti svakoga čovjeka, svako stvorenje, sve što vidi i percepira. Eventualno ugrožavanje nečije slobode razriješava se slijeđenjem propisa (ahkâm) i namjera (mekâsid) Šerijata, Božijega Zakona.
Hadži Šejhova džezba
Definirajući sâm pojam “džezba”, hadži Šejh kaže:
Džezba (je) nadahnuće Premilostivog, ekstaza, momenat kada Allah dž.š. čovjeka Sebi privuće (približi) pa on od silnog oduševljenja bude zapanjen i ushićen skoro do ludila, usljed neposredne blizine Njegove sveobuhvatne ljepote, koja kao bljesak traje. Privlačenje roba Allahu, Allahovom voljom bez robova truda, privlačenje duše Hakku (elektrisanje) istinskog murida.[3]
Kao i kod većine sâlika, džezba, znak da je osoba duhovno sazrela, izazvala je kod hadži Šejha veliko iznenađenje, čak i zabrinutost. Premda ima svoje “simptome”, konačno doživljavanje džezbe dolazi iznenada, a tek nakon izlaska iz toga stanja i shvatanja šta se desilo čovjeku postaje jasan hâl koji ga je pogodio. Kod nekih, džezba se javlja kao znak da je osoba zrela da stupi u tarikat, a kod drugih kao znak da je osoba sazrela za muršidi-kâmila. Neki učenjaci i interpretatori tesavvufa pojavu kod ovih drugih ljudi ne nazivajudžezbom.
Fejzulah-efendija veli:
… do sada sam u tarikat uveo samo devet derviša. Svi su oni, prije stupanja u tarikat, imali određene doživljaje, tzv. Džezbe, privlačnosti koje su ih vukle ovamo, a koje mogu biti otvorene i zatvorene. Otvorene džezbe su vidljive i manifestacione i njih primjećuju i drugi ljudi, dok su one zatvorene nevidljive i poznate su samo onome ko ih doživljava…[4]
Kod zatvorenih džezbi (kapali), do privlačenja dolazi uglavnom putem ru’je, s tim da nakon buđenje osoba shvaća, često s malo dužim protokom vremena, šta se desilo. No, već se odmah toga dana počinje drugačije osjećati.
Kod otvorenih džezbi (ačik), privlačenje može zbuniti ne samo osobu koja je pala u džezbu već i druge ljude. Nesumnjivo, okolina prepoznaje da se sa tom osobom “nešto dešava”, neke promjene koje ih ne ostavljaju ravnodušnim. Osobe u ovome stanju šerijatski se ne smatraju svjesnim, tako da muršidi-kâmil koji ih vodi treba uložiti maksimalan napor da ih doslovno “gurne”, izbaci iz toga stanja. Između ostaloga, u tesavvufu se na osobe u stanju džezbe odnosi ajet: O vjernici, pijani nikako molitvu ne obavljajte, sve dok ne budete znali šta izgovarate…[5]
Ovo nikako ne znači opravdanje riječi nekih osoba koje se samo pretvaraju da su pale u džezbu, opravdanje “lažnih medžzûba”, pa govore da se na njih šerijatska pravila više ne odnose. Istina, osoba u džezbi može svašta viditi, pomisliti i reći ali je zadatak njenoga vodiča da je što prije iz toga stanja izbavi. Ukoliko se desi da neko u stanju džezbe, naprimjer, propusti neki namaski vakat, ali nesvjesno, prvo što treba uraditi nakon povratka pune svijesti jeste taj namaz naklanjati.
Hadži Šejha je džezba zadesila u Begovoj džamiji, na sabah-namazu. Na tome sabah-namazu bio je imam. Nakon što se pred njim raspukao mihrab vidio je Kabu i učinio sedždu. To je zbunilo ostale džematlije. Također, dok je učio kur’ansku suru Ihlas vidio je da mu iz usta izlaze zlatne loptice.[6]
Fejzulah-efendijina džezba trajala je neprekidno dvanaest dana. Dvanaest dana življenja nečega nepoznatog. Mnogi prijatelji i rodbina hadži Šejha predlagali su mu da ode psihijatru, videći ga u “čudnome” stanju. Budući da džezba mnogo kraće traje, hadži Šejhovo privlačenje zbunilo je i jednoga veoma pobožnog čovjeka, već odranije ovlaštenoga tarikatskoga šejha, pa mu je i on, zbunjen, predložio da ode psihijatru.[7]
Nakon ustaljenja, hadži Šejh je polahko shvatio šta je bilo. Pred njim je sada bio nov život, nova, mnogo veća, iskušenja i obaveze. Kompletan svijet, sve što je do tada znao, dobili su drugačije obrise, drugačiji izgled. I sâm način komuniciranja s drugim duhovno zrelim ljudima uveliko se promijenio.
Nakon džezbe hadži Šejh je otputovao u Istanbul. Prvoga petka nakon akšamskoga namaza, susreo se s jednim mlađim čovjekom koji je došao pred njega. Zbunio ga je ali je, tokom razgovora, shvatio da razgovara s jednom veoma učenom i duhovno veoma jakom osobom, izaslanikom insânu kâmila velike duhovne snage. Po uputama toga mladića, odnosno evlije koji ga je poslao, hadži Šejh odlazi u Konju.[8]
Poslije toga, Fejzulah-efendija vraća se u Istanbul, u Ajni Ali-baba tekiju na Kasumpaši. Tu upoznaje hazreti Muhjiddina Ensariju, kaderijsko-rufaijskoga šejha, koji ga veoma toplo prima i, na njegovo iznenađenje, proglašava šejhom, dajući mu idžazetnamu, diplomu, na šejhluk. Bilo je to 9. augusta 1965. godine.[9]
Godine 1969., Fejzulah-efendija odlazi na hadž. Devetoga dana zul-hidždžeta, hadži Šejh doživljava novehâlove, novu džezbu. Jasno vidi hazreti Pira, Abdul-Kadira Gejlanija. Po povratku u Bagdad, Fejzulah-efendija boravi jedno vrijeme sa tadašnjim starješinom kaderijske centrale šejhom Jusufom Gejlanijem. Na odlasku, šejh Jusuf daje mu također diplomu na šejhluk.[10]
Pred kraj svoga života, 1982. godine, hadži Šejh je doživio izravno gledanje svijeta duhovnosti (mubešira) na kojoj je vidio hazreti hadži šejha Selima Samija. Ta mubešira označila je da je Fejzulah-efendija potpuno sazreo i time preuzeo sva ovlaštenja (izun) koje je imao šejh Selim Sami. Tako je hadži Šejhov sejrus-sulûk obilježen s tri temeljna, ali ne i jednostavna, doživljaja – sazrijevanje za ulazak u tarikat, sazrijevanje za šejha, i sazrijevanje za Poslanikova, alejhisselam, nasljednika (vârisi-Pejgamber). Ili, kako to kaže hazreti Mevlana: sirov, zreo, sagoren.
Plodovi “sagorijevanja”
Hazreti Mevlana kaže:
O Jusufe, hajde najzad,
Jakubu slijepome, konačno pođi,
o Isa, na nebesima plavim,
što si skriven, hajde, dođi!
Kao što su iščekivani poslanici, alejhimusselam, tako su i iskreni muridi očekivani kod istinskih šejhova. Istinski šejhovi su srcima vezani za iskrene muride.
Od bijega mi vrijeme katran posta,
a srce luk strijele, od koje svako strijepi,
Jakub, hudi, starac posta,
Jusufe dođi, mladiću lijepi!
O Musa, Imranov sine,
kol'ko pustinjâ Sinaja tvoga grudi njedre,
a tele se božanstva igra,
dođi, hajde, iz Sinajske srijede!
Također i iskreni muridi željno iščekuju istinske duhovne vodiče.
Lice mi k'o šafran žuto posta,
sâm se povih, k'o cimbala strune,
zakucah na grob, na ovo tijelo,
o dođi, nek' ruh darežljivosti du'ne.
Sfera biti plačne Muhammedove siječe,
njegove čežnje tebi su k’o britve dali,
iz hvaljenog bunara dođi, tajno riječi:
a tebe smo samo kao milost svjetovima poslali.[11]
I Sunce pred tobom tako se crveni,
ti kom’ svi kraljevi počast daju, k’o vođi,
ti oko u Hakka stalno što gleda,
ti dušo svijeta, hajde, dođi!
Već nekoliko puta je rečeno da je šejh stvarni duhovni nasljednik Poslanika, alejhisselam.
Ti kom’ su duša i dusi kao tijelo,
a tijelo vrijednosti uopće nema, znam,
nekada duša ova mi je data,
a do jednom, i nju dok dam.
Otkad srce uzeh kao zalog,
duša žetva posta, u žetvenom tijeku,
o boli, prvo, hajde kreni,
a potom ti dođi, hajde lijeku!
Moć tvoju nikako ne znah,
dok Sfera lukavo ne reče “Hajde”, u toj zgodi,
na srce mu ono strijelu odapni,
kamenom mu tim glavu pogodi.
Ti na stupnju koliko dva luka[12],
a ovo rodoslovlje časno više nikom se ne nìže,
o melīku, dragi moj vladaru,
dođi, ti na stupnju kurba ili bliže.[13]
Naravno, poziva se na hazreti Pejgambera, alejhisselam, čijim duhovnim aspiracijama (himmet) sve i odiše ljubavlju. Također, ako osoba dospije do stanja kada joj vlastita duša postaje potpuna (kâmila) odnosno potpuno čista (sâfijja), znači da je dobila ovlaštenje izravno od hazreti Pejgambera, alejhisselam, da se prikuči tim duhovnim staništima (mekâm).
Vladaru, dražesnoga lica, hajde!
o najljepši, a ti sto se ljepota prođi,
vodo, vatro, samo hajde,
vrata, more... samo dođi!
Istinski duhovni učitelj, stvarni insân kâmil, jeste čovjek koji obuhvaća oba luka Bītka (kâbe kavsejn), i pojavno (zâhir) i skriveno (bâtin), odnosno u sebi sukusira kompletnu Božiju milost, a podržavan hazreti Pejgamberom, alejhisselam.
Sejjide moje duše, Šemsuddine Sunce vjere,
zbog tvoje časti, o ti pouzdanog duha
Tabriz je od Gospodara svemira cijenjen.[14]
o dođi, od Mesdžidi-Aksâova ruha.[15]
Hadži Šejhova zaostavština
Dvadeset i sedme noći mjeseca ramazana, godine 1990., hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić preselio je na bolji svijet. Za sobom je ostavio suprugu Kanita-hanumu, kćerku velikoga pobožnjaka i tesavvufskoga borca rahmetli Adem-bega Karađozovića, sina poznatoga velikoga crnogorskoga muftije Murteza efendije, potom kćerku Eminu-hanumu Bradić i sina Selima, koji je i ime dobio po Fejzulah-efendijinome dobrome i dragome duhovnome učitelju hadži šejhu Selimu Samiju Jašaru.
Također je za sobom ostavio nekoliko murida, starijih i mlađih, koje je hadži Šejh uspio s Božijom pomoći izvesti na pravi put. Dalji njihov hod tim putem ovisi isključivo od njih samih jer, kako se to često ističe u tesavvufskim djelima, stanje u kojemu si trenutno nikako ne znači da ćeš u njemu i umrijeti i u njemu biti proživljen na Sudnjemu danu.
Murida, osoba koje su imale tu čast da za svoga života i fizički upoznaju i druže se sa rahmetli Fejzulah-efendijom, ima devet. Svi su, dragome Bogu hvala, i dalje živi.
U vrijeme mjeseca ramazana kada će i preseliti već je znatno fizički oslabio ali je nastojao postiti. Po kazivanju Kanita-hanume[16], kada je preselio na ahiret, hadži Šejh je imao ozbiljan izraz lica i gledao je negdje gore. Vjerovatno ni u samrtnome trenu nije želio skinuti pogled s ljepota i tajni Svijeta skrivenoga koji mu se sada, eto, potpuno otvarao. Konačno, gore ga mnogi čekaju: miruh Božije blizine, Poslanik, alejhisselam, hazreti Pir i nikada zaboravljeni učitelj šejh Selim Sami efendija. Nježna duša otišla je u svoj smiraj.[17]
[1] el-Vāki‘a, 6.
[2] Mawlānā Ğalāl Ad-Dīn Ar-Rūmī, Dīvān Šams ad-Dīn Tabrīzī, “Poput Musâa, alejhisselam”, tom I, str. 7.
[3] Fejzulah Hadžibajrić, Mali tesavvufsko tarikatski rječnik, str. 11.
[4] Fejzulah Hadžibajrić, Tarikat kao zaboravljeni dragulj, str. 21.
[5] en-Nisā’, 43.
[6] Pismo hadži Šejha Ivanu Hojaniću, bez datuma, str. 3.
[7] Razgovor sa Seadom Halilagićem, vođen 12. septembra 2004. godine
[8] S. Beglerović, Fejzulah hadžibajrić – njegovi život i borba za povratak tekija u okrilje Islamske zajednice, str. 130.
[9] Fejzulah Hadžibajrić, Tarikat kao zaboravljeni dragulj, str. 21.
[10] Fejzulah Hadžibajrić, Sjećanje sa putovanja na hadž, Glasnik VIS-a, XXXII/1969, br. 11-12, str. 500.
[11] el-Enbijā’, 107.
[12] en-Nedžm, 9.
[13] en-Nedžm, 9.
[14] et-Tekvīr, 20.
[15] Mawlānā Ğalāl Ad-Dīn Ar-Rūmī, Dīvān Šams ad-Dīn Tabrīzī, “Dođi”, tom I, str. 72.
[16] Intervju sa Kanitom-hanumom Hadžibajrić, vođen u ponedjeljak, 12. januara 2004. godine.
[17] S. Beglerović, Fejzulah efendija Hadžibajrić – njegovi život i borba za povratak tekija u okrilje Islamske zajednice, str. 137., 138.