Kategorija
Autor
1. Tahmîs Omera Lutfije na kasidu Abdullaha Bošnjaka
Hadži Omer Lutfi rodom je iz Prizrena. Pripadao je melâmijskome tarikatu. Između ostalih rukopisa, ostalim nesređenim iza njegove smrti, nalazi se i specifičan komentar na kasidu Abdullaha Bošnjaka u kojoj Bošnjakpjeva o poznatome djelu Ibn Arebîja “Fusûsul Hikem”[1]. Spomenuti rukopis pronašao je hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić u našoj Gazi Husrev-begovoj biblioteci.
“Jednog dana, tragajući za nekim bibliotečkim podatkom, prelistavao sam Katalog rukopisa Gazi Husrevbegove biblioteke. Za oko mi je zapeo listić R-4396, Tahmis Hadži Omer Lutfi efendije iz Prizrena na kasidu Abdulah efendije Bošnjaka o Šejh Ekberovom Fususul-Hikemu. Listić je ispunio vrijedni i marljivi bivši bibliotekar prof. Muhamed ef. Pašić. Rukopis je poklonio GHB u Sarajevu Salih Čavoli iz Prizrena 1957. godine.
Kroz nekoliko minuta rukopis je bio u mojim rukama. Dvije đačke teke za pisanje, obične veličine, prišivene jedna za drugu, u mekanim žutim koricama sa naslovom turskog teksta, u kome se kaže, da Gazi Husrevbegova biblioteka (kutubhana) svakako ima poznati spjev (Kasidu) Abdulah ef. Bosnevi (Bošnjaka) i gazele od Hersegli Arif Hikmet bega (Rizvanbegović iz Stoca u Hercegovini). Međutim, Hadži Omer Lutfi ef. iz Prizrena ispjevao je i napisao Tahmis na oba gornja spjeva, kojih nema u GH biblioteci, pa se ovaj prepis šalje na poklon (hedijje). Iza turskog teksta arapskim slovima, napisano je latinicom u tri retka: Salih Čavoli, 13. VII 1957., Prizren.
Tahmis na Bošnjakovu kasidu je napisan na stranicama 1-27, a Tahmis na Arif Hikmet begove Gazele na str. 28-123. Naime, Bošnjakova kasida ima 105 punih stihova (210 distihova, bejtova), a gazeli broje 510 bejtova (255 punih stihova).”[2]
Hadži Omer Lutfi efendija rođen je u Prizrenu 13. I 1870. godine, u porodici Pačarizi.[3] Otac mu se zvašeMustafa, i bio je hodža. U Prizrenu je završio osnovno vjersko obrazovanje i Ruždiju. Godine 1887. odlazi u Istanbul želeći upisati vojnu školu.
U tome nije uspjeo, pa ga stariji brat Mehmed Alija te još dvojica Prizrenčana nagovaraju da upiše Sultan Fatihovu medresu. Hadži Omer Lutfi pristaje te se, po okončanju naukovanja, 1892., vraća u Prizren. Nedugo nakon toga odlazi u Đakovicu i prima melâmijski tarikat.
Mehmed Alija vraća se u Prizren za stalno a Lutfi Omer prvo nastavlja učenje u Istanbulu, a potom odlazi u Kairo i upisuje El-Ezher.
Pored arapskoga jezika odlično je poznavao turski i perzijski.
Svoju prvu pjesmu napisao je u čast sultana Hâmida (1892. godine). Ubrzo postaje simpatizer mladoturaka, te 1907. godine bîva izabran za njihovog predsjednika u Prizrenu (Itihad ve Terekki – Jedinstvo i napredak).
Kako je Turska u Balkanskome ratu (1912. godine) izgubila Prizren, 1920. održavaju se izbori na kojima, na čudo svih, hadži Omer Lutfi efendija glasa za socijaliste i komuniste. Vlast mu to nikada neće oprostiti. Uslijedila su zatvaranja i privođenja pa se, na koncu, hadži Omer povlači iz političkoga života i upotpunosti se okreće životu u melâmijskoj tekiji.
U časopisu “Sesler”, dr. Nimetullâh Hâfiz piše o hadži Omeru i njegovome radu, pričem Lutfi-efendijinuknjiževnu zaostavštinu dijeli u šest grupâ[4]:
a) dječija književnost,
b) istorija,
c) tesavvuf,
d) politika,
e) prosvjeta, i
f) divansko pjesništvo.
Kako piše hadži Šejh, dr. Nimetullâh nije znao za Omer Lutfijine tahmîse na Bošnjakovu kasidu i Arifovegazele.
Godine 1928., 25. oktobra, preselio je na Ahiret hadži Omer Lutfi efendija. Ukopan je u Terzimahali, a kasnije prenesen u mezaristan Kuričešme, ispod nogu Sofi-babe. U tome mezarluku ukopani su i njegov stariji prijatelj iz Istanbula hadži Rustem efendija Sporta, te već spomenuti hadži Omerov muhib (simpatizer) hafiz Abdullah efendija Hizr-Telak, zamjenik reisul uleme[5].
Kako dalje kaže Fejzulah-efendija, hadži Omer Lutfija nije nikada dolazio u Sarajevo ali je imao vezu sa Sarajevom.[6] U svome djelu “Dîvân” nekoliko stihova posvetio je hadži Mujagi Merhemiću, a u novini Hakk, koja je na turskome jeziku izlazila u Skoplju, ustao je u odbranu reisul uleme Džemaluddina Čauševića kada se povela rasprava oko nošenja feredže (nikâba), šešira i upravljanja vakufskom imovinom.
Godine 1946. preko Derviša efendija Korkuta ponuđen je ne otkup Gazi Husrev-begovoj biblioteci “Dîvân” hadžiOmera Lutfije. Biblioteka nije imala dovoljno sredstava za otkup pa je rukopis vraćen. Kod pretovara pošte “Dîvân” se zagubio. Grješkom se našao u Beogradu i naposlijetku završio u rukama akademika profesoraFehima Bajraktarevića. “Dîvân” je na kraju otkupila SANU.
O Ibn Arebîjevome djelu “Fusûsul hikem” najbolje govori uvod kojega je napisao sâm autor:
“Vidjeo sam Allahovoga Poslanika, alejhisselam, na mubašeri, u zadnjoj trećini mjeseca muharema, 627. godine, u Damasku. U njegovoj, alejhisselam, ruci bila je knjiga. Reče mi:
‘Ova knjiga je Fusûsul hikem (Dragulji mudrosti), uzmi je i s njom zađi među ljude. Neka se njome okoriste.’
Rekoh:
‘Poslušnost i pokornost Allahu, Njegovome Poslaniku, alejhisselam, i zapovjednicima među nama.’[7] ”[8]
Mubašera je u osnovi, kako kaže Kâšânî, jedan oblik ruje (istinitoga snoviđenja) ali koja dolazi s određenoga mekâma (duhovne postaje). Zbog te specifičnosti ne kaže se “ruja-mubašera” već samo “mubašera”, kao što se ne kaže “zemlja-ravnica” već samo “ravnica”.[9]
Djelo “Fusûsul hikem” sastavljeno je iz dvadeset i sedam poglavljâ. Svako poglavlje nosi ime po jednome od Božijih poslanikâ, alejhimusselam, a u svakome se objašnjava temeljna narav konkretnoga poslanika. Ovo djelo smatra se jednim od udžbenikâ tesavvufa.
Na to djelo napisano je mnogo komentara, a najpoznatiji su komentar spomenutoga el-Kâšânîja, zatim komentar Bâlî-efendije[10] i el-štijânîja[11].
Pored ovih, veoma je poznat i komentar našega Abdullaha Bošnjaka[12] koji je prvobitno napisan na turskome jeziku pod naslovom “Skidanje duvaka s mlada Božanskih objava na uzvišenim stolicama mozaičke mudrosti”.[13] Na zahtjev svojih učenika Abdullah Bošnjak će ovaj komentar poslije prevesti na arapski jezik.
Kod nas su o Abdullahu Bošnjaku pisali hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić[14] i dr. Džemal Ćehajić[15]. U svoja dva rada dr. Ćehajić inkorporirao je kompletan prijevod dvije Bošnjakove risâle (poslanice): u radu objavljenome u POF-u preveo je šejh Abdullahovo djelo “Objašnjenje imperativa stvaranja u kur’anskom poglavlju Al-Ĥašr”, a u zborniku ITF-a djelo “Knjiga o stvaranju dijela u vidu cjeline i javljanju ogranka u vidu osnove”.
Pored ovoga, pretprošle godine preveo sam tekst autora Denisa Grilla pod naslovom “Djelo Abdullaha Bošnjaka kao primjer duhovne i metafizičke misli u otomanskoj Bosni”. Ovaj rad će, ako Bog da, biti objavljen u Zborniku sa okrugloga stola “Obnova Isa-begove tekije u Sarajevu”. U spomenutome radu Denis Grillpredstavio je još jednu poslanicu šejha Abdullaha Bošnjaka koja se zove “Izuvanje sandala nakon prispijeća prisustvu dva jedinstva”.
U istome zborniku treba biti objavljen i tekst dr. Ismeta Bušatlića “Poema duhovnoga puta Ibn al-Fārida i ´Abdullaha Bošnjaka”.
Prošle godine Kenan Čemo i ja preveli smo drugo po veličini šejh Abdullahovo djelo “Merâtibul Vudžûd”[16] (najopširnije šejh Bošnjakovo djelo je komentar na Ibn Arabîjev “Fusûsul hikem”).
Također prošle godine, dr. Muhammed Erol Kilić s Marmara univerziteta u Istanbulu, Kenanu Čemi i meni dao je CD ROM na kojemu se nalaze rukopisi svih šejh Bošnjakovih djelâ izuzev komentara na “Fusûs”.[17] Nakon što smo rukopise izlistali i pregledali izbrojali smo trideset i sedam poslanica, s tim da je posljednja poslanica “el-Menzûm li Sejjidiš-šerîf Ahmed el-Bedevî”[18] sastavljena iz više manjih risalâ. Profesor Kilić ima želju da se svi radovi šejha Abdullaha Bošnjaka prevedu na bosanski jezik. Vidjet ćemo da li će uzvišeni Allah dati Kenanui meni snage za taj poduhvat.
Šejh Abdullah Bošnjak je na završetku svoga komentara na djelo “Fusûsul hikem” dodao siže (tezjîl) i ispjevao podužu poemu.[19] Poema je pisana u metru hazedž, s rimom na slovo “i”, a broji stotinu i pet stihova (dvijestotine i deset distihâ). Izrečena je u pohvalu “Fusûsul hikema” i sâmoga Šejhul Ekbera Ibn Arebîja. To je pjesma na koju je poslije hadži Omer Lutfi efendija dao svoj komentar, ispjevavši tahmîs na nju.
Spominjanjem ove dvojice melâmijsko-bajrâmijskih šejhova završio bih i ovaj rad. Nadam se da sam barem djelimično uspjeo osvijetliti historiju i učenje derviškoga reda melâmijâ.
[1] Fuşûş Al-Ĥikam.
[2] Fejzulah Hadžibajrić, Omer Lutfijin Tahmis na Bošnjakovu kasidu o Fusus-ul-hikemu, Anali GHB, V-VI, ’78., str. 187.
[3] O ovome vidi: Fejzulah Hadžibajrić, Omer Lutfijin Tahmis na Bošnjakovu kasidu o Fusus-ul-hikemu, str. 188., 189.
[4] Dr. Nimetullâh Hâfiz, Prizrenli Šeyh Omer Lutfi ve onun Edebi Yapitlari, Sesler, VI, br. 60., Priština, 1971. (Citirano prema: Fejzulah Hadžibajrić, Omer Lutfijin Tahmis na Bošnjakovu kasidu o Fusus-ul-hikemu, str. 188.)
[5] Vidi str. 29. ovoga rada.
[6] Fejzulah Hadžibajrić, Omer Lutfijin Tahmis na Bošnjakovu kasidu o Fusus-ul-hikemu, str. 188.
[7] Ovo je aluzija na kur’anski ajet 59. u suri Žene.
[8] Al-Kâšânî, Šarĥ ‘Alâ Fuşûş Al-Ĥikam, Šaraka Maktaba Wa Maţba‘a Muşţafâ Al-Bâbî Al-Ĥalabî Wa Awlâdih, Kairo, 1987., str. 9.
[9] Ibid.
[10] Kod mene je slijedeće izdanje: Bâlî Afandî, Šarh ‘Alâ Fuşûş Al-Ĥikam, Dâr Al-Kutub Al-‘Ilmiyya, Bejrut, 2002.
[11] Koristio sam slijedeće izdanje: Ğalâl Ad-Dîn Muhammad Dāwūd – Āštiyānī Qaysarī, Šarh Fuşûş Al-Ĥikam, Teheran, 1375. (h.g.)
[12] Poznat kao ‘Abd Allâh Al-Bûsnawî. Rođen je negdje u okolini Livna. Bio je šejh bajramijskoga tarikata. Preselio se u Konju. Tamo je umro i tu mu je i danas vidljiv mezar. Nalazi se odmah preko puta turbeta poznatog Ibn ‘Arabî-evoga učenika i zeta Şadr Ad-Dîn Al-Qûnawî-a. S dvojicom svojih prijatelja (Samirom Krlučom i Kenanom Čemom) zijaretio sam mu mezar 2003. godine u ljeto. Nalazi se među još nekih pet-šest mezarova, odmah preko puta džamije i turbeta Al-Qûnawî-a. Ispred tog malehnog mezaristana stoji natpis da je to grob autora poznate pjesme “Kasida-i burda” Al-Busîrî-a (odnosno Al-Busajrî-a). Vjerovatno je do grješke došlo uslijed sličnosti imenâ Bûsnawî-Busîrî. Mezar,odnosno turbe, Al-Busîrî-a vidjeli smo u Aleksandriji. Nalazi se odmah blizu džamije Abû ‘Abbâs.
[13] Vidi: Fejzulah Hadžibajrić, Uvodne tesavvufske interpretacije Abdulaha Bošnjaka, Anali GHB, I, ’72., str. 36.
[14] - Uvodne tesavvufske interpretacije Abdulaha Bošnjaka, Anali GHB, I, ’72., str. 35-46.;
- Tesavvufsko-tarikatska poema Abdullaha Bošnjaka, Anali GHB, II-III, ’74., str. 31-35.;
- Iz uvodnih tesavufskih interpretacija Abdulaha Bošnjaka, Islamska misao, XI/’89., br. 121, str. 39.;
- Omer Lutfijin Tahmis na Bošnjakovu kasidu o Fusus-ul-hikemu, Anali GHB, V-VI, ’78., str. 187-204.
[15] - O jednom filozofskom traktatu šejha Abdullaha, POF, br. 32-33, 1982.-1983., str. 65.-86.;
- Šejh Abdullah Bošnjak “Abdi” bin Muhamed al-Bosnevi, Zbornik radova ITF-a u Sarajevu,
br. 1, 1982., str. 75.-89.
[16] Abdullah Bošnjak, Gradacija Bîtka, Libris, Sarajevo, 2003.
[17] Mislim da je jedan primjerak toga CD-a dobio i hafiz Nevad Kahteran.
[18] Al-Manżûm Li Sayyid Aš-Šarîf Aĥmad Al-Badawî.
[19] Fejzulah Hadžibajrić, Tesavvufsko-tarikatska poema Abdullaha Bošnjaka, str. 21.
2. Literatura
- Al-Qur’ân Al-Karîm
- Al-Muttaqî Al-Hindî, Kanz Al-‘Ummâl, Damask, 1993.
- A. J. Wensinck, The Muslim Creed: Its Genesis and Historical Development, Cambridge University Press, 1965.
- Adnan Bevrnja, Nakšibendi, Press Orient, Sarajevo, 1990.
- Al-Ĥallâğ, Dîwân, Dâr Al-Kutub Al-‘Ilmiyya, Bejrut, 1998.
- Al-Kâšânî, Šarĥ ‘Alâ Fuşûş Al-Ĥikam, Šaraka Maktaba Wa Maţba‘a Muşţafâ Al-Bâbî Al-Ĥalabî Wa Awlâdih, Kairo, 1987.
- Al-Qušayrî, Ar-Risâla Al-Qušayriyya, Dâr Al-Ğîl, Bejrut, bez god. izd.
- Ašk Gaši, Melamijski tarikat i neki njegovi predstavnici u jugoslovenskim zemljama, Islamska misao, Sarajevo, 1989., br. XI/128
- As-Sulamî, Ţabaqât Aş-Şûfiyya, Dâr Al-Kutub Al-‘Ilmiyya, Bejrut, 1998.
- Bâlî Afandî, Šarh ‘Alâ Fuşûş Al-Ĥikam, Dâr Al-Kutub Al-‘Ilmiyya, Bejrut, 2002.
- Denis Grill, Djelo Abdullaha Bošnjaka kao primjer duhovne i metafizičke misli u otomanskoj Bosni, neobjavljeno
- Dželaluddin Rûmî, Mesnevija, Tarikatski centar, Sarajevo, 1996.
- Džemal Ćehajić, Derviški redovi u jugoslovenskim zemljama, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1986.
- Džemal Ćehajić, O jednom filozofskom traktatu šejha Abdullaha, POF, br. 32-33, 1982.-1983.
- Džemal Ćehajić, Šejh Abdullah Bošnjak “Abdi” bin Muhamed al-Bosnevi, Zbornik radova ITF-a u Sarajevu, br. 1, 1982.
- Ebû Hanîfa, Al-Fiqh Al-Akbar (I) i ‘Âlim Wa Al-Muta‘allim, Preporod, br. 12/595; 13/596; 14/597; 15/598; 17/600; 18/601; 19/602; 1/603; 5/607; 6/608; 7/609; 8/610; i 9/611.
- Fehim Nametak, Pregled književnog stvaranja bosansko-hercegovačkih muslimana na turskom jeziku, El-Kalem, Sarajevo, 1989.
- Fejzulah Hadžibajrić, Iz uvodnih tesavufskih interpretacija Abdulaha Bošnjaka, Islamska misao, XI/’89.
- Fejzulah Hadžibajrić, Mali rječnik sufijsko-tarikatskih izraza, Zbornik radova Prvog simpozija: Tesavvuf-islamska mistika, Zagrebačka džamija, Zagreb, 1408./1988.
- Fejzulah Hadžibajrić, Omer Lutfijin Tahmis na Bošnjakovu kasidu o Fusus-ul-hikemu, Anali GHB, V-VI, ’78.
- Fejzulah Hadžibajrić, Tesavvufsko-tarikatska poema Abdullaha Bošnjaka, Anali GHB, II-III, ’74.
- Fejzulah Hadžibajrić, Uvodne tesavvufske interpretacije Abdulaha Bošnjaka, Anali GHB, I, ’72.
- Ğalâl Ad-Dîn Ar-Rûmî, Matnawî, Mağlis Al- A‘lâ Li At-Taqâfa, bez mjesta izdanja, 1997.
- Ğalâl Ad-Dîn Muhammad Dāwūd – Āštiyānī Qaysarī, Šarh Fuşûş Al-Ĥikam, Teheran, 1375. (h.g.)
- Ibn ‘Arabî, Al-Futûĥât Al-Makkiyya, Dâr Iĥyâ’ At-Turât Al-‘Arabî, Bejrut, 1998.
- Ibn ‘Arabî, Tafsîr Ibn ‘Arabî, Dâr Iĥyâ’ At-Turât Al-‘Arabî, Bejrut, 2001.
- Ismet Bušatlić, Poema duhovnoga puta Ibn al-Fārida i ´Abdullaha Bošnjaka, neobjavljeno
- Muĥammad Nûr Al-‘Arabî, Risalei salihije, Islamska misao, VII/1985., br. 80
- Nimetullâh Hâfiz, Prizrenli Šeyh Omer Lutfi ve onun Edebi Yapitlari, Sesler, VI, br. 60., Priština, 1971.
- Omer Nakičević, Nurije (An-Nuriyya) prema spisima M. E. Kadića, Islamska misao, XI/1989, br. 124
- Sâdik Vicdâni, Tarikatler ve silsileleri, Enderun Kitabevi, Istanbul, bez god. izd.